U Zagrebu ništa novo | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

U Zagrebu ništa novo

Unatoč novom filmskom prostoru u gradu, neravnopravni tretman nezavisne scene i javnih institucija prepreka je razvoju heterogene i inkluzivne kulture koja odgovara na potrebe svih građana.

Piše: Iva Rosandić

Ljetno kino Tuškanac, FOTO: DHF

Prije nekoliko mjeseci vijest o otvaranju Kinoteke izazvala je burne reakcije, usmjerila raspravu na kontinuirano ignorirane simptome nedefinirane kulturne politike i neravnopravnog statusa kulturnih aktera, da bi naposljetku zamrla. Nadolazeći lokalni izbori, kao i politička previranja koja su uslijedila, istisnuli su zanimanje javnosti za pokrenute procese. U međuvremenu, situacija se ustalila, a u početku suprotstavljene pozicije nastavile su koegzistirati, pa i surađivati u različitim aspektima, što su pokazali i nedavno završeni Dani hrvatskog filma, kao rezultat suradnje filmske zajednice, od Centra za kulturu Trešnjevka u organizaciji, pa do Augusta Cesarca (upravitelja Kinoteke i Ljetne pozornice Tuškanac) i Hrvatskog filmskog saveza (voditelja kina Tuškanac) koji su ustupili prostore u svojoj nadležnosti. 

Činjenica da je zagrebačka filmska scena obogaćena za novi prostor koji će omogućiti realizaciju kvalitetnog filmskog programa, razvoj filmske kulture može samo unaprijediti, no u kulturnoj se politici Zagreba time suštinski ništa ne mijenja. Proizvoljnost u odlučivanju i ignoriranje potreba javnosti ne tretiraju se kao problematični, dok nesustavnost i nekoordinacija ostaju konstanta. Neravnopravni tretman nezavisne scene i javnih institucija prepreka je razvoju heterogene i inkluzivne kulture, koja može odgovoriti na potrebe svih građana. Koliko god se zahtjev za promjenom na tom planu redovito isticao s pozicija moći, ujedno implementiran u Strategiju kulturnog i kreativnog razvitka Grada Zagreba za razdoblje od 2015. do 2022., njegova realizacija nije u skladu s društvenom dinamikom. Širi društveni aspekti rada, konzumacije i vrednovanja kulturnih produkata, osim što determiniraju egzistencijalne uvjete sudionika, izraz pronalaze kroz nove kulturne prakse koje ih problematiziraju, proširujući bazu korisnika i granica djelovanja, pritom nerijetko u srazu s duboko hijerarhiziranom institucionalnom strukturom.

U slučaju Kinoteke, razlikovni moment u odnosu na druga frekventna filmska mjesta otkriva se u činjenici da ju je Grad dodijelio javnoj ustanovi, odnosno Centru za kulturu i film August Cesarec. Iz Centra ističu da je takav izbor logičan, s obzirom na to da Kinoteka gravitira zapadnom području grada za koji su direktno vezani. Inicijalna ideja centara za kulturu izražena je kroz djelovanje neposredno iz zajednice i u kontaktu s njom. U skladu s politikom bivše države koja je kulturu barem nominalno otvarala širokoj populaciji, u Zagrebu postoji veći broj centara za kulturu. Svaki od njih njeguje specifičan način rada, ovisno o više faktora, od društvene stratifikacije pa do već postojećeg kulturnog sadržaja. Iako je u ovom slučaju riječ o organizacijski manje monolitnim strukturama, kritike usmjerene prema javnim institucijama, čiji je doprinos zajednici u usporedi s nepovoljnijim uvjetima ostalih aktera neproporcionalan izdvajanjima od strane osnivača, i tu se mogu primijeniti. Pokriven hladni pogon i osnovna financijska sigurnost otvaraju mogućnost većeg fokusa na razvoj kvalitetnog i osuvremenjenog programa. I dok će druge inicijative balansirati između održivosti i produciranja sadržaja, ustanove poput centara, unatoč početno boljoj poziciji, nerijetko se oslanjaju na individualne inicijative svojih zaposlenika u nastojanju da se rad institucije unaprijedi izvan minimalnih okvira. U suprotnom, status kvo može se perpetuirati godinama.

Radionicama, manifestacijama i umjetničkim projektima Cesarec pokriva specifične potrebe lokalnog stanovništva. Ciljana populacija prvenstveno su marginalizirane skupine, odnosno korisnici staračkih domova i obrazovnih ustanova, koje direktno uključuju u kreativni rad. Suradnja s obrazovnim institucijama funkcionira pak kao nadogradnja školskih programa i kreiranje izvannastavnih aktivnosti, od filmskih i likovnih radionica pa do edukacije osoba koje s djecom rade. Uzmemo li u obzir da je Centar za kulturu i film August Cesarec, kako mu naziv sugerira, prvenstveno orijentiran na film, upravljanje Kinotekom, ali i Ljetnom pozornicom Tuškanac, omogućava proširenje osnovne djelatnosti i oblikovanje sadržaja za širu populaciju.

Kinoteka je pak mjesto dugog prikazivačkog kontinuiteta, koji je doduše ugušen u jeku devastacije kino mreže. Prije devedesetih bila je kinotečna dvorana povezana s centralnom ustanovom - Jugoslavenskom kinotekom, da bi se po prekidu odnosa preorijentirala na nezavisni i art film. Nakon višegodišnjeg propadanja pod upravom Crkve, kojoj je prije desetak godina prostor vraćen, Crkva Kinoteku nudi gradu pod uvjetom renovacije, kako dvorane, tako i sakralnog objekta na koji se dvorana oslanja. Na službenim stranicama Grada Zagreba moguće je pronaći informaciju da je riječ o financijskom daru Zagreba župi Sv. Blaža, u čijem je vlasništvu spomenuti objekt. Budući da je riječ o zaštićenom spomeniku, sudjelovanje u obnovi nije sporno, ali tom se odlukom odražava netransparentno odlučivanje na temelju pojedinačne volje, a bez interesa javnosti kao središnjeg momenta u određivanju prioriteta. Centar pak neodgovornim odlukama, kakva je bila neadekvatno oglašavanje natječaja za radna mjesta nastala otvaranjem Kinoteke, netransparentnost prešutno podržava. Neosviještene opasnosti klijentelizma, koji se ne prokazuje u onim slučajevima u kojima tako odgovara pojedinim akterima, održavaju atmosferu nepoštivanja procedure i oslanjanja na proizvoljne, individualne odluke.

Kako bilo, u Kinoteci još traje postupak nabave digitalne opreme, no projekcije su započele. Zasad je ipak teško govoriti o konačnom programskom usmjerenju. Voditelj filmskog programa Bruno Bahunek tvrdi da namjeravaju inzistirati na kinotečnom programu i na neki način evocirati situaciju kakva je nekad postojala. Dosad prikazani dijelovi opusa Wellesa, Fellinija, Tornatorea ili Jarmuscha, prekidani nekontekstualiziranim ubacivanjem hrvatskog klasika Rondo Zvonimira Berkovića ili recentnog dokumentarca Dan oslobođenja Mortena Traavika i Uġisa Oltea, zasad ne svjedoče o konzistentnoj koncepciji. Ipak, važno je naglasiti ograničenost vlasničkim pravima i procedurama njihova dohvaćanja, koje se, kako navode, često svode na istraživački rad. Tu je riječ o širem kontekstu dostupnosti sad već svjetske baštine i činjenice da prava producenta imaju prednost pred pravom javnosti da u baštini participira, što je domena koju filmska zajednica u cjelini rijetko problematizira. U slučaju hrvatske filmske baštine, nastale u bivšoj državi to je posebno problematično, budući da vlasnički status nije do kraja razriješen, a nominalnom vlasniku većine ostvarenja, Jadran filmu, vlasništvo se osporava. Ipak, zbog pravne nereguliranosti, privatni vlasnik danas komercijalno iskorištava filmove financirane isključivo javnim novcem. 

Kad je u pitanju film, temelj odnosa prema suvremenom gledatelju ne može biti isključivo kreiranje programa. I iz Kinoteke ističu da će naglasak biti na radionicama za djecu i mladež, koje su u njenim prostorima već započele. Problem prostornih kapaciteta koji ih je u radu ograničavao, ovim je donekle riješen, a posjedovanje kina zacijelo će kvalitativno doprinijeti edukativnim programima, koji su baza rada Centra. Dosad je HFS, koji u kinu Tuškanac već godinama bazira program na retrospektivama, klasicima i suvremenom art filmu, vjerojatno bio najbliže promoviranom idealu otvaranja filmske zajednice. Njihova djelatnost obuhvaća širok raspon na polju filmske kulture, od razvoja arhiva neprofesijskog filma i potpore kinoklubovima kao ključnim momentima društvene inkluzivnosti, pa sve do izdavaštva i manje zastupljenih programa (Kratki utorak). 

Paralelno s viješću o otvaranju Kinoteke, HFS je pozornost skrenuo na nelogičnosti gradske politike, čije posljedice nadilaze isključivo filmsku scenu. Prostorni kapaciteti i nedorečeni pravilnici njihove dodjele udrugama na korištenje, pritom su se pokazali ključni. Pravilnikom o dodjeli gradskog prostora na korištenje udrugama definiraju se opći uvjeti raskida, međutim priroda tih ugovora dopušta individualna rješenja. Time različite udruge imaju različito riješene prostorne uvjete, u slučaju da se radi o sretnoj okolnosti da su ga uopće dobile. HFS-u je Zagreb svojevremeno na korištenje dodijelio zgradu Tuškanca, ugovorom koji ne eksplicira rok korištenja. Tuškanac se u međuvremenu premetnuo u jedno od najposjećenijih zagrebačkih kina. Budući da Grad slijedi politiku odbijanja financijskog ulaganja u prostore dane na korištenje, nakon smanjenja dotacija, kojima su se dosad održavali svi aspekti djelovanja, od renoviranja zgrade do financiranja programa, u pitanje je došla mogućnost daljnjeg ulaganja u kino. Iako je pod medijskim pritiskom Grad odbacio sve insinuacije o mogućem oduzimanju stanarskog prava, u slučaju da se Grad nastavi držati politike neintervencije u prostore koje nisu pod njegovim direktnim utjecajem, nije teško pretpostaviti kako će se situacija dalje razvijati. 

Ovdje dolazi do izražaja nefunkcionalnost strogog odvajanja javnih institucija od ostalih aktera, prije svega uzmemo li u obzir da bi im (barem deklarativno) ciljevi i svrhe trebale biti podudarne – inkluzivnost, povećana vidljivost, djelovanje na zajednicu i uvažavanje njenih potreba. Zbog ograničenih proračunskih izdvajanja za kulturu, prostorna i kadrovska potkapacitiranost prisutna je na svim razinama. Time je još problematičnija politika prvenstva na osnovi pravnog statusa, koja zanemaruje stvarne društvene doprinose. U konkretnom slučaju, Kinoteka pod nadležnošću Cesarca koji nastoji implementirati nove sadržaje u zajednicu, možda će se pokazati kao dobar potez, pa čak i smjer u kojem se Centri mogu razvijati. Problem je što to nije dio osmišljene politike, koja će strukturno razvijati scenu i potpomagati postojeće projekte. Upravo suprotno, HFS-u se dotacije kontinuirano smanjuju, ali i dalje uspijeva paralelno razvijati sve djelatnosti vezane uz audiovizualno stvaralaštvo.

U kulturnoj strategiji Zagreba za razdoblje 2015.-2022., kritiziranoj zbog nerazrađenosti, otvorilo se pitanje nužnosti povezivanja javnih ustanova i nezavisne kulture. Dosadašnja praksa favorizira prvi sektor, izmičući drugi na sam rub održivosti. Rješenja koja bi uvažavala doprinose obje stane, zaživjela su tek u slučaju Pogona kao civilno-javnog partnerstva. Slučaj Histrionskog doma, 2015. osnovnog prema istom ključu, ponovno je pokazao da je u gradskoj politici klijentelizam jedina konstanta. Sukob interesa Zlatka Viteza, osnivača Histriona i savjetnika Milana Bandića, ovdje se nije niti pokušao prikriti. Histrioni su, za razliku od drugih aktera, obilato podupirani gradskim novcem, unatoč komercijalnoj isplativosti njihovih programa. Osnivanjem Centra za kulturu Histrionski dom prema modelu civilno-javnog partnerstva, Grad Zagreb se od daljnjih optužbi za pogodovanje ogradio uz obrazloženje: "Osnivanjem ustanove postiže se kvalitetno i učinkovito upravljanje gradskim prostorom, kulturnim kapacitetima i resursima te se postiže izvrsnost i pouzdanost upravljanja".

Gradska kulturna politika inovativne modele primjenjuje tek selektivno, pri čemu osobni interesi često imaju prednost pred onim javnim. Nedefinirani smjer kulturnog razvoja kao i nedostatak potpore svim segmentima kulturne scene čine se kao najveća prepreka. Dok se financijska sredstva uspješnim i uhodanim projektima bez obrazloženja smanjuju, financiraju se oni koji su prije rezultat internih dogovora, nego li razrađenih strategija razvoja. Unatoč neravnopravnom tretmanu, kulturu vitalizira i novim praksama osuvremenjuje nezavisni sektor. Možda je zbog nesigurnosti primoran neprekidno iznalaziti nove forme djelovanja, no ciljana potpora, kao i osiguravanje suradnje i preuzimanje funkcionalnih praksi na institucionalnoj razini, zacijelo bi bila korak naprijed prema cjelovitoj kulturnoj politici. Međutim, kao što je strategija dokument bez razrađenog sustava kojim bi se promjene ostvarile, tako ne postoje relevantne procjene zatečenog stanja i istraživanje stvarnih potreba građana. Ili će se povezivanje, ne samo nezavisne i institucionalne kulture, već i obrazovnih ustanova implementirati u razvojne strategije društva i kulture, bez da se oslanja na pojedinačne inicijative, ili će se postojeće relacije naprosto istrošiti, jedne zbog vlastite neinventivne prirode, druge zbog izostanka infrastrukturne i financijske podrške.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 27.07.2017

VEZANE VIJESTI

Uvijek na novom početku

Razgovarala: Matija Mrakovčić
S Dianom Nenadić, predsjednicom Vijeća Dana hrvatskog filma, razgovaramo o važnosti tog festivala, ali i problemima njegove valorizacije i organizacije te kulturnoj politici Grada Zagreba.

Digitalni distribucijski tokovi klasičnog hrvatskog filma

Piše: Dinko Štimac
Akteri koji unatoč sustavnim ograničenjima ipak rade i doprinose digitalnoj distribuciji hrvatskog filma čineći ga dostupnim zainteresiranoj javnosti predstavljaju vrh avangardnog koplja.

Hrvatski film traži vlasnika

Piše: Iva Rosandić
U slučaju nacionalne kinematografije prioritetno bi trebalo biti pravo javnosti da sudjeluje u produktima koje je neposrednom društvenom dinamikom sama oblikovala.