Umjetnici trebaju vrijeme i slobodu | kulturpunkt

Umjetnici trebaju vrijeme i slobodu

Podrška koju umjetnicima pruža rezidencijalni centar poput Akademie Schloss Solitude donosi dugoročne učinke, koji ne koriste samo umjetnicima i kulturnoj sceni već i široj zajednici.

Piše: Ivana Pejić

FOTO: Akademie Schloss Solitude / Facebook

Djelovanje u polju umjetničke proizvodnje, posebno u onom njegovu dijelu koji ne podilazi ukusu komercijalnih umjetničkih institucija, uglavnom znači život u neprestanoj neizvjesnosti, u ciklusima koji se kreću od natječaja do natječaja, uz nerijetko podređivanje kreativnog procesa zakonitostima projektne logike. Životi radnica i radnika u kulturi dominantno su obilježeni "bulimičnim oblicima rada", kako Rosalind Gill i Andy Pratt karakteriziraju klasni model generiran prilagodbom kulturnog i kreativnog sektora uzusima tržišta. Boris Postnikov za Bilten.org donosi još živopisniji opis prekarijata, kroz slike honorara koji kasne, strepnji ispred bankomata, multitaskinga, kreditne nesposobnosti i opće životne nesigurnosti. 

U vremenu u kojem je kulturni sektor sve više prepušten privatnim investicijskim kretanjima, a sve manje javnim potporama, umjetničke institucije okreću se prezentacijskom modelu, dok se produkcijski procesi izmještaju izvan institucija, najčešće u rezidencijalne i istraživačke programe. Primjetan je sve veći trend širenja mreže programa umjetničkih rezidencija, u koje i europski gradovi i regije usmjeravaju svoja proračunska sredstva, uglavnom opravdavajući ulaganja kroz optiku ekonomske isplativosti. Važnost rezidencijalnih programa službeno je prepoznala i Europska unija te u sklopu Europske Agende za kulturu (2011-2014) objavljuje priručnik na temu umjetničkih rezidencija s pregledom njihova stanja, gdje ukazuje na trendove razvoja te ilustrira korisnost i faktore uspjeha kod provođenja rezidencijalnih programa. 

Suvremena inkarnacija koncepta umjetničkih rezidencija razvija se nakon 90-ih godina, otkad služe kao alternativni ili suplementarni produkcijski sustavi (u odnosu na galerije, muzeje i druge institucije). Unatoč tipološkim i sadržajnim razlikama te fluidnosti formi, u osnovi su zamišljene kao mjesta koja umjetnicima pružaju prostor i vrijeme za kreativno stvaralaštvo te služe kao platforma za mobilnost i oblikovanje novih veza među akterima različitih disciplina. Jedna od najvažnijih europskih institucija s takvim programima, kroz koje je dosad prošao i značajan broj mladih hrvatskih umjetnika, je Akademie Schloss Solitude koja djeluje kao javna zaklada u njemačkoj saveznoj pokrajini Baden-Württemberg.

Riječ je o međunarodnom rezidencijalnom programu osnovanom prije 28 godina u dvorcu Solitude u Stuttgartu gdje svake godine tridesetak umjetnika dobiva mogućnost boravka i rada na Akademiji. Kada je sagrađen, dvorac s okolicom bio je najveći rokoko park u Europi, a služio je kao ljetna rezidencija vojvode Karla Eugena von Württemberga. S godinama je mijenjao namjene da bi naposljetku bio prepušten propadanju, sve dok pokrajinska vlada nije odlučila bočne anekse dvorca prenamijeniti u rezidencijalni centar te lutrijskim sredstvima stipendirati boravak i rad mladih, osobito nadarenih umjetnika u različitim disciplinama, u razdoblju od 3 do 12 mjeseci. Upravo se brojnost i raznovrsnost polja ističe kao jedna od osobitosti programa, pa se uz vizualne i izvedbene umjetnosti, nove medije, arhitekturu, glazbu, književnost, i dizajn, mogu naći za rezidencije neuobičajene discipline kao što su humanističke znanosti, a povremeno i neke zbilja iznenađujuće, poput šaha. 

Osnovna ideja ovog rezidencijskog programa, iza koje stoji utemeljitelj i upravitelj na odlasku, Jean-Baptiste Joly, sastoji se u uvjerenju da umjetnici prije svega trebaju vrijeme i slobodu za djelovanje bez produkcijskog pritiska. Ta ideja je u dobroj mjeri i zaživjela, zbog čega Akademie Solitude predstavlja svojevrsnu oazu za istraživanje i stvaranje autorima iz različitih polja, pogotovo onih prekarnijih, poput književnosti i vizualnih umjetnosti. Schlossov credo slobode vremena i djelovanja doima se još antikvarnijim u komparaciji s danas dominantnim modelima rezidencijalnih programa, u osnovi kratkih boravaka, ad hoc situacija izmještenosti koji umjetnike obvezuju na produkciju. 

Ukoliko žele, rezidentima Solitudea na raspolaganju stoji produkcijski budžet i mogućnost da svoj rad prezentiraju u sklopu javnih programa koji se sastoje od redovitih izložbi te godišnje konferencije i simpozija. Platforme su to koje, osim što umjetnicima pružaju iskorak u javni prostor, služe i za opravdanje ulaganja javnih sredstava u rezidente, većim dijelom strance. Relevantnost postojanja takve institucije argumentira se i reputacijom koju ona donosi Stuttgartu, smještajući ga na kulturnoj mapi uz druge velike njemačke gradove. Joly tako ulogu rezidencijalnog centra vidi u stvaranju poticajnog okruženja za umjetnike, no naglašava kako se od njega može i profitirati, opisujući ga kao autentično mjesto za ponovno koncipiranje odnosa između umjetnika i kulturnih institucija, odnosno između umjetnika i društva kao cjeline. 

Nakon četvrt stoljeća rada Solitude je izašao iz fizičkog prostora svojih četrdesetak studija i uveo neke nove formate, poput web i novinarskih rezidencija, koncipiranih oko kulturnog portala kao dodatnog iskoraka prema internacionalnoj javnosti. U tom smislu značajan je i program Eastern European Network u sklopu kojeg posljednjih 15 godina Akademie Schloss Solitude provodi razmjenu umjetnika s istočnoeuropskim kulturnim organizacijama i institucijama. Radi se o Centru za suvremenu umjetnost Ujazdowski u Varšavi, József Attila Circle u Budimpešti, InterSpace Media Art Center u Sofiji te beogradska Stanica Servis za savremeni ples. Od 2009. godine u tom programu razmjene sudjeluje zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade Pogon. Rezidencijalna razmjena dominantno je usmjerena prema autorima koji na inovativan način kroz svoj praktični, teorijski ili interdisciplinarni rad kritički pristupaju urbanoj problematici i promišljanju javnog prostora, no s godinama se područje suradnje širilo pa su u Zagrebu na boravku bili pjesnici, filmaši i multimedijski umjetnici iz raznih područja. 

Iako su financijski uvjeti boravka u Zagrebu i Stuttgartu za umjetnike slični, ono po čemu se rezidencije bitno razlikuju je mreža podrške i kontekst u kojem se nalaze. Iako Pogon autorima osigurava most prema lokalnoj nezavisnoj sceni, čiju povezanost mahom ističu kao kuriozitet i poticajnu impresiju, izmještenost u rezidenciji preko puta rijeke umnogome se razlikuje od života u internacionalnom okruženju njemačkog dvorca. Dok čekamo realizaciju novog Pogonovog multifunkcijskog regionalnog centra gostujući umjetnici se za istraživanje, razmjenu i prezentaciju ideja najčešće okreću studentima i profesorima Odsjeka za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti, što ukazuje i na potencijalnu mogućnost formaliziranja takvog tipa suradnje. S druge strane, boravak brojnih domaćih autora i autorica na važnoj instituciji poput Akademie Schloss Solitude zasigurno je pridonio povećanju vidljivost suvremene hrvatske umjetnosti na inozemnoj sceni i otvaranju vrata umjetnicima koji dolaze. 

Unatoč rastućoj potrebi brojnih organizacija i institucija u kulturi, u Hrvatskoj još uvijek ne postoji sustavna politika potpora rezidencijalnih programa već se provode unutar projektnih okvira koji su uglavnom kratkog daha. Ministarstvo kulture je 2014. godine krenulo s projektom mapiranja rezidencija u Hrvatskoj, sa ciljem uspostave kontinuirane i sustavne potpore rezidencijalnim programima. Čini se da projekt nije otišao puno dalje od konstatacije da nepotpune rezultate analize treba shvatiti kao poticaj za daljnje istraživanje.

U kontekstu globalnog trenda umnožavanja rezidencijalnog formata postoji i potreba za kritičkim sagledavanjem njihovih socio-ekonomskih okvira, kao i uvjeta rada samih umjetnika. Mreža podrške koju umjetnicima pruža međunarodni rezidencijalni centar poput Akademie Schloss Solitude usmjerena je dugoročnim učincima, a odraz je mogućnosti moćnih institucija, bogatih sredina, kao i onih koje u njima prepoznaju važan segment kulturnog i ekonomskog razvoja.  Procjena relevantnosti i uspješnosti rezidencijskih programa zahtijeva valorizaciju koja se ne mjeri samo isporučenim proizvodom ili turističkim brendiranjem grada kao dokazom opravdanog ulaganja u umjetnost i kulturu, već procesima koje koriste ne samo umjetniku i kulturnoj sceni, već i zajednici u širem smislu.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 22.01.2018

VEZANE VIJESTI

Uvježbavanje dokolice

Piše: Bojan Krištofić
Nepretencioznim prožimanjem fikcije i (auto)biografskih elemenata, rad Ane Hušman propituje motive dnevnog boravka povezane s odmorom, dosadom i neobaveznom interakcijom.

ABC: Pretvaranje privatnog u javni prostor

Autor: Radio Student

lorgennale, projekt koji je pokrenuo Jean-Lorin Sterian, doveo je umjetničke eksperimente u zagrebačke domove, pretvarajući dnevne i spavaće sobe u pozornice.

Meditacija o prostoru i vremenu

Izložba Okupljanja Ane Kovačić uključuje mnogostruke prostorne, vremenske i lingvističke prijevode.