Umjetničke inicijative postaju privremeni spomenici | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Umjetničke inicijative postaju privremeni spomenici

Elma Selman umjetnica je i aktivistkinja čiji interaktivni performans "Never again. Never. Again?" problematizira snažnu izjavu koja se ponavljanjem pretvorila u floskulu.

Razgovarala: Martina Kontošić

Povodom 20. obljetnice svoga djelovanja GONG organizira regionalnu konferenciju i večernji program koji uključuje otvorenje izložbe "Otpor, pokret, promjena: fragmenti aktivističkih i umjetničkih praksi u regiji od 1980-ih naovamo" u predvorju Kina SC. Uz mirovni aktivizam, antiratnu kampanju i kampanje zaštite okoliša, borbu za širi spektar ljudskih prava te osiguravanje stabilnog političkog sustava, izložba obuhvaća i dokumentaciju borbe za javne prostore i javna dobra u regiji, te markira prijelaz između kontinuiteta nastojanja civilnih aktera od 1980-ih i nekog novog pogleda na ono što smatramo zajedničkim. 

Uz fragmente dokumentacije različitih aktivističkih borbi, na izložbi će biti predstavljeni umjetnički radovi Nike Autor, Igora Grubića, Adele Jušić, Siniše Labrovića, Vladimira Miladinovića, Albana Muje, Miroslava Stojanovića, dokumentacija radova Sanje Iveković te film Nataše Nelević i grupe umjetnica. Postojećim radovima bit će pridružene tri nove produkcije, odabrane kroz natječaj Zaklade Solidarna i udruga KURZIV, Domino i GONG - radovi Zidovi Ivane Armanini, Ja sam budućnost Jasne Žmak te performans Never again. Never. Again? Elme Selman, koji će nakon izvedbe postati fizičkim dijelom izložbe.

Elma Selman (1983) umjetnica je i aktivistkinja rodom iz Prijedora, a njen interaktivni performans Never again. Never. Again? problematizira snažnu izjavu koja se s vremenom, kao i ponavljanjem, pretvorila u floskulu. S jedne strane lijepeći naljepnice s ispisanim zločinima, a s druge strane ispisujući kredom izraz Never Again, "zločini" ostaju, dok se "nikada više" repeticijom - gubi.

 

KP: Sa svojih osam godina na početku ratnih sukoba bila si još dijete, ali dovoljno stara za pohranjivanje živih sjećanja. Na koji način su ona formirala tvoj umjetnički put?

Da, bila sam dovoljno stara za živa sjećanja. Ta su sjećanja dječija, pohranjena na jedan vrlo naivan način, ali su uticala na moj umjetnički put na način da su tražila pitanja, pojašnjenja, shvatanje iz ugla odrasle osobe. Također ne mogu da zanemarim sve što sam pohranjivala u sjećanju do sadašnjeg trenutka, pa i umjetničke akcije koje sam izvodila. Sve to formira moj put; i ono što se oko mene dešava i ono kako ja na to reagujem. Iako važna, prije bih rekla da moj put najviše formiraju manifestacije prošlosti u sadašnjosti, a samim time, i razmišljanja o budućnosti.

KP: U današnje vrijeme opet se otvaraju neke stare borbe. Nedavno je u članku za H-alter Goran Božičević postavio (retoričko) pitanje: "Koji je smisao borbe za opće dobro ako to Opće ni ne vidi tu borbu? Ako ju i primijeti, ne vidi svoju vezu s njom". Aktivna si i u lokalnim inicijativama civilnog društva, a glavna je forma tvog umjetničkog izražavanja performans. Osjećaš li veći otpor ljudi na ulici prema aktivistickim akcijama ili prema umjetničkima?

Mislim da je prvo potrebno definirati šta se misli pod Općim, i na koji smo način mi van tog općeg, što mi se čini da pitanje sugerira. Također, nisam sigurna da je moguće generalizirati po principu, ili sve ili ništa. Iz mog iskustva borbe kroz razne incijative, ponajviše u oblasti kulture sjećanja, to je jedan dugotrajan proces osvajanja javnog prostora, od samog prisustva u istom, do otvaranja dijaloga na raznim instancama društva (od prolaznika do autoriteta vlasti). U Prijedoru već godinama traje borba protiv poricanja zločina nad civilima iz 90-ih, borba za sjećanje, borba za izgradnju memorijala koji ni nakon više od 20 godina nisu izgrađeni, ali svake godine kroz aktivističke i umjetničke incijative javni prostor se polako osvaja, umjetničke incijative postaju privremeni spomenici. Iako živimo u instant društvu, gdje su rezultati neophodni sada, odmah, ili sama aktivnost nije profitabilna i nema smisla, ja se vodim time da svaka akcija ima reakciju i lanac reakcija (Arendt). Naivno? Možda, ali ako biram između naivne borbe za ono u šta vjerujem ili pasivne poslušnosti vrlo upitnim političkim vođama, biram naivnost.

KP: Vjeruješ li u "Nikad više" na ovima našim prostorima?

Kao i u samom performansu, Nikad više gubi smisao i značaj ponavljanjem, ali ipak ostaje neki trag (u slučaju performansa trag bijele krede kojom se riječi ispisuju). Želim vjerovati da smo sami odgovorni hoće li se Nikada više podebljavati ili stvarati nerazumljiv trag krede.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 12.04.2017

VEZANE VIJESTI

Kolektivno djelovanje neodvojivo je od osobnog

Razgovarala: Martina Kontošić

Audioperformans Ja sam budućnost Jasne Jasne Žmak odabire radikalnu sliku nestajanja javnosti - situaciju u kojoj je jedini siguran prostor onaj unutar famozna četiri zida.

Subverzija je interakcija sa sistemom

Razgovarala: Martina Kontošić

Radom Zidovi Ivana Armanini ironizira klasičnu strip formu dovedeći ju do ruba koji spaja strip i apstrakciju, akciju, eksperiment, street art i grafizam.

Granice su vrlo prisutne i još uvijek zatvorene

Razgovarala: Martina Kontošić

Rad Bez naziva kosovskog vizualnog umjetnika Albana Muje kritički progovara o borbi pojedinca s onima na pozicijama moći.