Umjetnost vrištanja | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Umjetnost vrištanja

Koncert Erne Ómarsdóttir i Valdimara Jóhannssona, održan u sklopu ovogodišnjeg "pobješnjelog" Ganz novog festivala, bio je, u nedostatku preciznijeg termina, urnebesno zabavan.

Piše: Nina Čalopek

U zagrebačkom SC-u tijekom drugog tjedna listopada odvijao se još jedan Ganz novi festival. Program za ovaj četverodnevni festival suvremene prakse eksperimentalnog i razvojnog kazališta tematizirao je, propitivao, problematizirao, racionalizirao, odnosno sagledavao sve aspekte bijesa kao takvog, kao emocije, stanja, traume, životnog stila, ljudske potrebe, karakterne crte. 

Osim umjetničkog provociranja, na festivalu su se nudile i mogućnosti razrješavanja negativnog emocionalnog sklopa, svojevrsne terapije, a tri od njih ponudila je i islanđanka Erna Ómarsdóttir. Po diplomi plesačica, po vokaciji umjetnica i autorica, na Ganz novom provela je radionicu metal aerobika, u kojem se konfrontiraju negativna i pozitivna energija u formi fitnesa uz upotrebu vrištanja i headbanginga. Također, u suradnji s Valdimarom Jóhannssonom konstruirala je komoru za vrištanje, tzv. "Black Yoga Screaming Chamber" u koju su posjetitelji festivala mogli svakodnevno ući i vokalno odbaciti svoje frustracije pri tom utonuti i u auditivni doživljaj vlastite oslobođene energije. Ali upravo je koncert koji su Ómarsdóttir i Jóhannsson priredili kao Lazyblood, bio urnebesno zabavan i nevjerojatno pun tog njima važnog vrištanja. 

U festivalskoj knjižici navodi se da je koncert "žanrovski hibrid: elektronska metal opera s kazališnim i fizičkim elementima, te mrvicom diska i inovativnog headbanginga". Zvuči vrlo zabavno, a to zaista u samoj izvedbi i je. Pogotovo kada je na rubu incidenta jer upravo na tom rubu, na dvoznačnosti, na neočekivanosti i obratima, Lazyblood gradi svoju estetiku. Njihova prezentnost na sceni toliko je jaka da, neizbježno, fizičko nosi cijelu predstavu. Ómarsdóttir je iznimno spretna – kako kao plesačica, tako i kao zabavljačica – a upravo je njezina prividna krhkost i njezino stalno poigravanje s pomahnitalim u kontrastu prema, a ujedno i u spoju s Jóhannssonovom stamenošću i mirnoćom, ta koja najviše privlači. Lazyblood nas kroz set songova, nadrealnih i provokativnih tematika, navode na određenu emociju ili intimno sjećanje koje potom izvrću i izruguju, kako bi svaku problematiku konačno u potpunosti neutralizirali i učinili je prihvatljivom. Na glazbenoj razini, spojevi nespojivog, obrati i iznenađenja čine glavne karakteristike. Metal kao osnovni glazbeni jezik prošaran je gotik, disko, elektro i improvizacijskim momentima, ali je upravo vokalnost, odnosno način upotrebe glasa, od presudne važnosti za samu estetiku i stil Lazyblooda pa tako i za glazbenu sliku koja nastaje. Prodorno metal kreštanje, vriska, krik i bijes, izmjenjuju se s fanatičnim nježnim sopranom Ómarsdóttir, odnosno s toplim sugestivnim Jóhannssonom. Za tako nešto potrebna je velika vještina i dobra vokalna tehnika, a ujedno i njihova međusobna uigranost i usklađenost. 

Ipak ne može se i ne smije se Lazyblood prispodobiti s vokalnošću njihove islandske kolegice čiji se rad, uz svu svoju simboličku i semantičku zalihu, zapravo muzički određuje samo po ingenioznoj vokalnosti same Björk i unutar tog meta-postojanja gradi sasvim nove neviđene strukture i stvara inovativne zvučne srazmjere i odnose. I iako je kod Lazyblooda glas u središtu pažnje, to nije glas koji se istražuje, to je glas koji se samo dobro koristi. Lazyblood se, a upravo je to šteta, ne bavi toliko samim glasom kao ni samom glazbom; oni ne razvijaju kako jedno, tako posredno ni drugo. Glas je kod njih samo na razini tehnike, medij koji posreduje sadržaj – hard metal. A hard metal je također odabran samo zbog svojih prenapregnutih elemenata koji se lako prepoznaju, koji su već i sami semantički nositelji. Osim toga dosta su atraktivni i podložni manipulaciji, parafrazi te lako dovode do perceptivne eskalacije. Jer Lazyblood su zapravo u potpunosti unutar tradicije burleske. Nema ništa ozbiljnije, muškije, zastrašujuće, agresivnije od hard metala. Jednako tako teško se može pronaći i nešto podložnije karikaturi i izobličavanju. I budući da je u metalu glas i središte i efekt, da bi bili vjerodostojni, a u tom teškom balansiranju su uspjeli, Lazyblood ga nama prenose u njegove obje funkcije. 

I kada pjeva, vrišti, kada puca, kada je promukao ili zvonak, pa čak i u onim prijelazima kada nam se Ómarsdóttir obraća svojim koketnim šapatom, mekim potentnim i putenim jezikom, on ostaje u kontekstu burleske. Taj glas spašava i sam glazbeni sadržaj, koji osim po već spomenutom eklektičnom spoju, nije odveć zanimljiv i u samoj kompoziciji. Songovi se nižu jedan za drugim kroz sat vremena koncerta te cijelo vrijeme generiraju jedan te isti glazbeni materijal. Često dolazi do zasićenja jednakom metrikom i monotonim rasponom tonske slike. Ali upravo u tim momentima, Ómarsdóttir ublažava svojim uvrnutim humorom i koketiranjem s publikom. Ipak, nije to vrištanje radi vrištanja. Cijela predstava uredno je zamišljen i dobro odrađen koncept jednog novog pristupa glazbenom kazalištu, kojeg možemo, u manjku boljeg termina, nazvati zabavnim.  

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 18.11.2016

VEZANE VIJESTI

Naličje razumljivog

Piše: Iva Rosandić

Science Fiction – New Parallel Worlds multidisciplinaran je osvrt na svakodnevne pojave koje artikulacijom specifičnih koncepata predstavljaju drugačije viđenje stvarnosti.

Suptilne platforme za stvaralačko vrenje

Piše: Bojan Krištofić
Izložba "Jugoslavenski neoavangardni umjetnički časopisi" prije svega ispunjava svoju didaktičku i edukacijsku svrhu, pružajući niz vrijednih informacija nedostupnih bez istraživačkog rada.

U potrazi za ljudskošću

Piše: Ivna Franić

Zavod za eksperimentalni zvuk u KSET-u je predstavio Heather Leigh, američku muzičku eksperimentatoricu koja svoju estetiku gradi na tek dva elementa: glasu i pedal steel gitari.