Underground totem | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Underground totem

Značaj Marka E. Smitha leži u tome što najbolje predstavlja jednu danas izgubljenu ili bar zamućenu vrstu zabavne glazbe: literarno ambiciozni rock engleske radničke klase.

Piše: Leonard Jurić

The Fall - Music / Facebook

Otkako su prije dvije godine jedan za drugim umrli David Bowie, Prince i Leonard Cohen, glazbeni svijet proživljava novu melankoličnu samosvijest o tome kako će uskoro svi totemi minulih estetskih pobjeda početi u velikim brojevima umirati od nimalo romantičnih, dosadnih, bioloških uzroka. Ta melankolična samosvijest se kod mene manifestirala podebljanim arhivističkim instinktom, zbog kojeg mi se u dvije godine učinilo da je svaki mjesec otišao netko nenadomjestiv. Nije mi zbog toga krivo, ali prošlotjedna smrt Marka E. Smitha ipak je prva još od spomenute trojke koju sam stvarno osjetilo kao osobni i civilizacijski prijelaz. 

Smithov civilizacijski značaj leži u tome što najbolje predstavlja jednu danas izgubljenu ili bar zamućenu vrstu zabavne glazbe: literarno ambiciozni rock engleske radničke klase. Pravi modernistički rock koji je uspostavio duhovni kontinuitet između elitnih avangardnih provokacija i priprostog lokalnog kulta. Najpoznatiji predstavnici tog zahvata kao da su i sami bili previše impresionirani vlastitim transformacijama pa su se njima šepurili. Bryan Ferry, Ian Curtis i Morrissey su toliko precizno i očigledno skinuli manire visoke umjetnosti da su i prelako integrirani u sterilni kanon uvijek istih uvida i osjećaja kakav reproduciraju srednjoškolski udžbenici.

Mark E. Smith je u pozi bio bliži borbenim birtijaškim bitnicima poput Iana Duryja i Shauna Rydera koji su svoju čudnovatost nosili kao nešto visceralno poput udarca u glavu, a ne zakučasto poput referencijalne poezije. Ali dok su Ryder i Dury stvarno frikovi iz cirkusa, Smith je perfidni direktor koji nad točkom zdvaja mjesecima i pazi na svaku riječ u svom grozničavom mozaiku SF komedije, mačo kabareta, tupog horora i proaktivnog egzistencijalizma. Na kraju njegova umjetnost djeluje "plemićki", na način koji je konstitutivan u uličnom hip hopu ali jedva postojeć u rock glazbi; toliko samouvjereno da se iznimne ideje i formulacije tretiraju kao potrošna roba, obilje za koje ne treba brinuti da će presušiti pa ih se izbacuje bez truda da budu primijećene. 

I kao i u najboljem hip hopu, nisu morale biti primijećene da bi bile efektne. The Fall, Smithov projekt vječno rotirajućeg članstva, nikada nije bio kulisa za čitanje. Dapače, puno više od bilo kojeg drugog radničkog autodidakta, Smith je imao jasnu viziju da je poetski zaum u najboljem slučaju tek grubi prijevod zauma bas linije – najčešće genijalnog Stevea Hanleyja – koji mora biti visceralan poput spomenute birtijaške šake u glavu. Zato su mi The Fall i posve osobno sidrište. Njihovi albumi, njih tridesetdva, od kojih fanovi teško izdvoje i jedan loš, funkcioniraju poput onih Jamesa Browna i Migosa – kao odraz konzistentne matrice, jedinstvenog sinkopiranog duha koji, uostalom, nadilazi format albuma pa i pjesme. Samo se kod tih triju izvođača glazba kreće tako neumoljivo i uspostavlja svoju individualnu kadencu na koju kao nerazlučiva tijela plešu ono puteno, duhovno i bizarno. The Fall su hiperverbalni industrijski rave cijepljen od misticizma i sladunjavosti – u usporedbi s njima, dance sinteze ostatka post-punka i madchestera djeluju banalno.

Kao i njegovi stihovi, Smithova glazba za tijelo išla je onkraj kritičarskih klišeja o ironiji, distanci i eklektičnosti i sve svela na dva komplementarna kreda: persona i poetika su nešto "nađeno", autentično naše, neotuđivo i ujedno nešto na čemu se kontinuirano radi, nešto što se obnavlja. Sve Smithove napetosti se ne osjećaju kao ambivalencija nego nepokolebljiv pogled naprijed.

Dakle, Smith jest totem. Što je Bowie značio za melodramu, Prince za seksualnost a Cohen za duhovnost, Smith je značio za nevidljivi frikovski populizam. Populizam koji opsesivne čitatelje, pijane budale, anksiozne potrošne radnike i napaljenu ekipu u klubu shvaća kao jednu te istu osobu. Iako se često čini da je svaki postojeći milje potpuno komodificiran, ovakav populizam ipak jest lako odvojiv od onog dostupnog velikim oglašivačima ili političkim strankama. Dijelom sigurno i zato što ukusi svijeta marketinga i politike uvijek djeluju smiješno i nezgrapno ljudima koji bitan dio svoje pozornosti posvećuju umjetnosti.

Mark E. Smith je živio tu distinkciju. Nije se dao integrirati čak ni među druge uspješne glazbenike. Tražio je posebnu uvredu za svakog, a kada bi mu ponestalo inspiracije jednostavno bi fizički nasrnuo na njih. Tako je ostao predstavljati zauvijek one "obične", ignorirane zanesenjake kojima se sva njihova strast "isplati" samo skromno i sporadično, a opet njima dovoljno. Ironično, to zapravo znači da mu je komodifikacijska ekspanzija sa svojom infrastrukturnom "dokoličarskom" klasom samo proširila kult.

Danas kada se proizvođači kulture osjećaju kao da su jednako ugroženi kao tadašnja mančesterska radnička klasa, Smithov no nonsense, radnički, nepretenciozni pristup štancanju ambiciozne, ekscentrične ali i plesne/"funkcionalne" umjetnosti se nameće kao jedini stvarno intuitivni, zdravorazumski glazbeni projekt cijelog dvadesetog stoljeća. Svugdje u svijetu se morao proširiti takav kult, narasti daleko preko uvijek preskromne procjene od 50 000 fanova, pa nas se i na Jarunu 2008. u sklopu Rokaj Festa skupilo dovoljno na nezaboravnoj misi. "Hip Priest" Mark E. Smith tada nije dopustio da njegova anegdotama iskarikirana persona bude fokus, kako to često bude na koncertima "velikana", već se posve dao u službu mašine koju je eto samo slučajno i dizajnirao. Smrti i puno šire poznatih ikona će se puno kraće i manje intenzivno razabirati u zraku.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 31.01.2018

VEZANE VIJESTI

Melankolični glazbeni tragovi

Piše: Barbara Gregov
Nastup američke glazbenice i producentice Laurel Halo u zagrebačkoj Močvari pokazao je da apstraktna eksperimentalna glazba može intrigirati i u klupskom kontekstu.

Dekonstrukcije klupskog zvuka

Piše: Ivna Franić

Autechre možda nisu na kreativnom vrhuncu karijere, ali njihov utjecaj, kao i utjecaj Russella Haswella, posljednjih godina sve više odjekuje eksperimentalnom elektroničkom glazbom.

Odlazak zaigranog kolažera

Piše: Lujo Parežanin

Čuveni francuski kompozitor, jedan od pionira konkretne i elektroničke glazbe Pierre Henry preminuo je 5. srpnja u 90. godini života.