Uvijek na novom početku | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Uvijek na novom početku

S Dianom Nenadić, predsjednicom Vijeća Dana hrvatskog filma, razgovaramo o važnosti tog festivala, ali i problemima njegove valorizacije i organizacije te kulturnoj politici Grada Zagreba.

Razgovarala: Matija Mrakovčić

FOTO: DHF/Facebook

Nakon nekoliko promjena koncepta, organizacijskog tima i lokacija, 26. Dani hrvatskog filma prvi se put održavaju pred sam početak ljeta, od 16. do 20. lipnja. Osim u zatvorenim prostorima kina Tuškanac, Centra za kulturu Trešnjevka i Akademije dramske umjetnosti, najbolje od domaćeg animiranog, igranog, dokumentarnog, eksperimentalnog i namjenskog filma gledat će se i na tuškanačkoj Ljetnoj pozornici i u parku kod CeKaTe-a (ujedno i pravnom nositelju DHF-a). Programsku organizaciju preuzele su članice Vijeća Dana hrvatskog filma, a sve prijavljene filmove pregledalo je desetoro članova Hrvatskog društva filmskih kritičara koji su činili izborničko tijelo ovogodišnjih Dana. Osim 68 ostvarenja u natjecateljskom programu, publici će biti predstavljen kraći nenatjecateljski program Izvan okvira, četrnaest digitalno restauriranih filmova te izložba fotografija i filmske projekcije glumačkoga opusa i iznimne pojave Jagode Kaloper.

O važnosti Dana hrvatskog filma, njihovom prijeđenom putu, problemima valorizacije i organizacije te nestabilne potpore festivalu, budućim organizatorima Dana, ali i gradskoj kulturnoj politici i povezivanju s kulturnim centrima razgovaramo s Dianom Nenadić, predsjednicom Vijeća DHF-a.

 

KP: Zašto smatrate da su Dani važna manifestacija za domaću kinematografiju? 

Zamišljeni kao smotra, a kasnije preformulirani u festival kratkog i srednjeg metra na kojem se prikazuje sve najbolje iz jednogodišnje produkcije, Dani su od početka bili i ostali svojevrsno ogledalo hrvatske kinematografije, i njezinih loših i njezinih dobrih razdoblja. Gledajući svake godine na jednom mjestu i u kratkom vremenu izabrane filmove svih rodova, i one snimljene u profesionalnoj produkciji kao i radove amatera, studenata filmske i drugih akademija, mogli smo dobiti sliku o tome što hrvatska kinematografija jest, što želi i što (ne) bi trebala ili mogla biti. Katkada, a osobito tijekom 1990-ih, ta je slika poprimala i katastrofične tonove, jer se unatoč pojavi novih mladih autora i svježih filmova, osjećalo da su oni nastali usprkos kinematografiji, a ne zahvaljujući njoj. Kinematografija je bila u neredu i bez ikakve strategije, i dalje pod kontrolom države, a svoje je učinio i rat. Dani su svojim programom pokazivali da postoji određeni kreativni potencijal u novoj dezideologiziranoj generaciji koja se počela javljati filmovima još iz studentskih klupa, a s vremenom se pokazalo da Dani ponajviše i pripadaju mladim i još neafirmiranim autorima, premda su otvoreni prema svim generacijama filmaša i svemu što vrijedi. 

Naravno, o potrebi Dana hrvatskoga filma kao festivala počelo se govoriti kada su domaću scenu, osobito zagrebačku,  preplavili novoosnovani festivali, otimajući Danima dio po dio produkcije. Danas to čine i oni najmanji - kojima treba program, i najveći - kojima hrvatski filmovi popunjavaju tzv. kvotu euro-filma za izvlačenje sredstava iz europskih fondova, pa im dobro dođe i hrvatski film, kao i oni specijalizirani za pojedine rodove, pa su Dani postali manje-više smotra repriznih filmova. No njihova je velika prednost i dalje to što je festival fokusiran na najbolje od godišnje domaće produkcije koja se može vidjeti, procjenjivati i uspoređivati na jednom mjestu, a pritom ne ostaje u sjeni atraktivnije svjetske produkcije. To je i mjesto odmjeravanja baštinske i nove kinematografije, mjesto susreta, razgovora, upoznavanja, educiranja, a čini se da, unatoč poplavi festivala, Dani ipak imaju svoju publiku te među članovima zajednice vlada konsenzus da ih kao takve treba sačuvati.   

KP: Kako ocjenujete prijeđeni put Dana, od pokretanja 1992. do danas? Koje bismo probleme Dana mogli istaknuti kao stalne?

Iza nas je 25 vrlo dinamičnih godina, u kojoj je bilo dramatičnih događaja i obrata i na široj društvenoj sceni, i u audiovizualnim djelatnostima. Počelo se u trenutku raspada države i rata, kada je proizvodnja filma bila zadnja rupa na svirali kulturne politike, a od pokretnih slika se očekivalo da i dalje budu sredstvo ideologizacije i propagande kao i u ranim razdobljima komunizma. To se jako osjetilo i u programskoj ponudi prvih nekoliko izdanja festivala kada de facto nije bilo selekcije. No taj je trend uvijek imao protutežu u radovima studenata i pojedinih redateljskih veterana koji se nisu obazirali na nepisane zahtjeve novih političkih struktura. Dani su jednako tako reflektirali normalizaciju proizvodnje početkom novog milenija, kada su nakon zastoja u financiranju produkcije, u sustav potpora vraćeni kratki i srednji metar i sve dotad zanemarene vrste: dokumentarni, eksperimentalni i animirani film, a s pojavom HAVC-a, festival je i bez igranog filma, koji je još devedesetih ukinut kao festivalska kategorija, postao pretijesan za ukupnu godišnju produkciju u kojoj su nekada dominantni televizijski dokumentarci ostali u manjini. 

Pred organizatorima Dana proteklih desetak godina istodobno su se pojavila dva izazova: kako koncepcijski odgovoriti na rast produkcije i sve veći broj kvalitetnih filmova i kako se nositi s postojanjem niza novih festivala koji prije Dana odvrte manje-više sve zanimljivo iz produkcije kratkog i srednjeg metra. Prvi je problem riješen preformulacijom smotre u festival i strožom selekcijom. Drugi će biti teško svladati, jer svatko brine svoju brigu i slijedi vlastiti interes, premda je filmska zajednica okupljena u Vijeću DHF-a jedinstveno stala iza Dana i smatra da su oni važni i potrebni. To se, nažalost, vrlo često ne vidi iz strukture financiranja, premda o dotacijama također odlučuju pripadnici te iste filmske zajednice. I kad se dosegnuo neki podnošljivi minimum za održavanje festivala na golom životu, što je bio slučaj protekle dvije godine, organizatori su ipak shvatili su da su na gubitku, a novog organizatora komisija HAVC-a odlučila je "kazniti" jer je nov, pa se tek treba dokazati da bi mogao računati na veća sredstva! I tako smo uvijek na novom početku, a entuzijazam koji je pokretao Dane polako nestaje. S jedne strane, dakle, očekuje se vrhunska profesionalna organizacija festivala, a s druge se smanjivanjem dotacija onemogućuju producenti da ga organiziraju prema profesionalnim standardima. I kako onda naći trajnog i dobrog organizatora s kojim će festival organizacijski evoluirati? 

Ove godine Dane je opteretio i novi problem: novi-stari umjetnički ravnatelj Pulskog filmskog festivala odlučio je, iz nekog nepoznatog razloga, proširiti ponudu kratkog filma u konkurenciji, pa je raspisan poziv za sve rodove. Reagirali smo na to smatrajući taj čin zadiranjem u programske sadržaje i koncepciju drugog nacionalnog festivala, i to s pozicije starije i izdašno financirane manifestacjie pod izravnom ingerencijom Ministarstva kulture, ali smo uspjeli doći tek do kompromisnog rješenja koji je to otimanje djelomice ublažio. U budućnosti bi svakako trebalo poduzeti sve da se status tih dvaju festivala na sve načine izjednači, i da se uvede kakav-takav red unutar festivalske mreže, kako ne bi bilo takvih posezanja.       

Prijepore oko toga treba li festival inzistirati na što većem broju premijernih naslova, ili pak prikazivati ono što je najbolje, pa makar to bila i već prikazana produkcija, Vijeće DHF-a ove je godine riješilo odlukom da 26. Dani budu prikaz najboljeg, pa se išlo na deseteročlano glasačko tijelo sastavljeno od filmskih kritičara, koji su samostalno ocjenjivali sve prijavljene filmove, a izračunom prosječne ocjene stvorene su rang liste najboljih naslova koji ulaze u natjecateljski program. Među njima ima i premijernih naslova, ali puno manje nego lani.   

KP: Ove je godine Vijeće Dana hrvatskog filma preuzelo organizaciju, a festivalski program ne selektira umjetnički direktor, kao što je to bilo protekle dvije godine, ni tročlana komisija, nego članovi Hrvatskog društva filmskih kritičara. Takva je organizacijska struktura nešto sasvim novo?

Po količini improvizacije, koja se nije mogla izbjeći zbog nepostojanja "čvrstog" organizacijskog tima, 26. Dani podsjećaju na svoja prva godišta, kada je Vijeće funkcioniralo kao organizacijski odbor, a Studentski centar bio ono što danas zovemo (izvršni) producent festivala. Suočeni s problemom nepostojanja producentskog tima, vrlo brzo smo se dogovorili što (ne) želimo da festival bude i tko bi što trebao učiniti za njega. Udruga producenata pobrinula se za nalaženje mladog producentskog kadra, Akademija dramske umjetnosti pridodala je svoj producentski podmladak, a ujedno se u okviru nastave obvezala pripremiti promotivne materijale. Društvo kritičara preuzelo je na sebe izbor selektora natjecateljskog programa, s tim da ih bude deset, dakle ne samo jedan, kao lani, niti troje kao prijašnjih godina, kako bi se dobio što "objektivnijii" i reprezentativniji presjek godišnje produkcije. Cehovske udruge redatelja, snimatelja i filmskih djelatnika dale su po jednog člana žirija, HRT će osigurati informativno-promotivni prostor (kronike), a HFS pružiti prostornu i tehničku podršku... Htjeli smo uključiti i studente dizajna u rješavanje vizualnog identiteta, no njihovi ritmovi nisu se mogli uskladiti s ritmom ostalih sudionika, pa su odustali...

Zapravo, druge mogućnosti nije bilo: ili će se Dani održati u nekoj varijanti ili ih neće biti, a onda postoji opasnost da ih više nikada ne bude. Nitko od nas nije dobio mandat za ukidanje festivala, a nakon što smo shvatili da ne možemo rezervirati sredstva i raspisivati još jedan natječaj, odlučili smo preuzeti odgovornost za festival. Za sljedeću godinu, prije raspisivanja novoga natječaja za izbor organizatora, trebalo bi štošta obaviti, prije svega pokušati poboljšati status festivala i ishoditi jamstva za njegovo stabilno financiranje, pa onda neće biti teško pronaći organizatore. Ako smo u ičemu itekako evoluirali od ranih 1990-ih, to su svakako deseci spretnih mladih producenata koji cirkuliraju po raznim manifestacijama, a za dobar posao treba im samo netko tko poznaje dobro i hrvatsku kinematografiju i svjetski film.  

KP: Zašto su dva natječaja za organizatore Dana propala? I na koji ste se način povezali s gradskim centrima za kulturu, Centrom za kulturu Trešnjevka i Centrom za kulturu i film August Cesarec, voditeljem Kinoteke i Ljetne pozornice Tuškanac?

Dva natječara su propala jer smo dobili nerealne ponude. U prvom natječaju, koji je bio svojevrsni cut and paste Dana iz SC-a, kao prikazivački prostor predlagala se dvorana Lisinski, po meni najbolja prosto za Animafest, koji osobno nikako ne mogu prežaliti i otkad se primaknuo gradu i prostorno raspršio, više ga uopće ne doživljavam kao feštu animacije. Međutim, vjerujem da bi čak i povratak Animafesta u Lisinski nakon toliko godina, tijekom kojih se štošta promijenilo i u pogledu filma i u našim gledateljskim navikama, prošao loše. Dani hrvatskog filma kao mali nacionalni festival ne mogu napuniti Lisinski. To je bio jedan od razloga, ne i jedini, zbog kojeg smo odbacili prvi prijedlog.  

Druga odbijenica u drugom natječaju također je povezana s prostornim rješenjem, ali ne isključivo s njim. Kao mjesto održavanja predlagala se Lauba, dakle, multinamjenski izložbeni prostor, u kojem Motovun film festival organizira reviju svojih filmova. Činilo nam se suludo nakon digitalizacije kina u središtu grada, izmještati festival u prostor koji nije kino, što bi dodatno koštalo. Druga greška istih predlagača bio je odveć glomazan sustav selekcije, a treća i najveća – inzistiranje da se u konkurenciju Dana vrati cjelovečernji igrani film, što je danas potpuno nemoguće.   

U gradskom uredu pak, savjetovali su nam da festival pomaknemo prema ljetu, što se nakon gužve oko HAVC-a i zastoja financiranja, pokazalo mudrim savjetom, ali su i uvjetovali financiranje festivala povezivanjem s nekom od gradskih ustanova i održavanje u nekom od novih prostora pod upravom grada. Najprije su nas uputili na Centar za kulturu i film August Cesarec, koji je bio u pregovorima oko preuzimanja uprave nad bivšom dvoranom Kinoteke u Kordunskoj i Ljetnom pozornicom Tuškanac. No, kako se to još nije bilo ostvarilo, voditeljica Cesarca nije htjela riskirati. Prihvatila nas je Ljiljana Perišić, ravnateljica Centra za kulturu Trešnjevka, s tim da je sa Cesarcem dogovoreno partnerstvo i korištenje ljetnog kina te dvorane Kinoteke. Tako smo došli do "kabriolet-izdanja". Vidjet ćemo ove godine hoće li publika prigrliti taj ljetni modus Dana kao predigre ljetne festivalske sezone koja se nastavlja u Puli  i kulminira u Motovunu. 

KP: Na predstavljanju ovogodišnjih Dana istaknuto je da će se prijelazno organizacijsko rješenje iskoristiti za uključivanje i upućivanje u Dane što više mladih, budućih profesionalaca na području audiovizualne djelatnosti, među kojima treba tražiti buduće organizatore Dana hrvatskog filma.

Mislim da je to zapravo realna mogućnost i nešto čemu se trebamo nadati. Mladi ljudi brže svladavaju zamke zanata. U organizaciji sada imamo jednu mladu producenticu i jednu studenticu produkcije, jednostavno su izvrsne. Jednu je delegirala Akademija, a drugu Društvo producenata jer smo se tako dogovorili. Rade izvrstan posao, ništa ih ne treba pitati i tjerati, imaju sto ideja i što je najbolje, većinu toga uspiju realizirati. Osim toga, glavna izvršna producentica ima dosta iskustva s festivalima, iako je mlada, a druga dosta radi s kolegama sa studija i dobro poznaje studentsku populaciju. Mislim da je dobro da to rade ljudi koji se međusobno poznaju, na izvoru su informacija i vladaju novim tehnologijama. Vijeće bi tu trebalo biti tek neki nadzorni odbor ili savjet. Nama su važnije estetika i etika, što i o čemu film govori, a njima je katkad važnije druženje i zabava. Trebamo se naći na pola puta, znači, ne pretjerivati ni sa zabavnim ni s ozbiljnim stvarima. Priroda festivala je takva.

KP: Izvan Dana hrvatskog filma, kakvim ocjenjujete stanje prostora za film u gradu Zagrebu te kakve biste poteze gradske uprave u području kulturne politike smatrali važnima, i za kulturu grada i kulturne centre kao generatore kvartovskog kulturnog života?

Što se tiče prostora, imamo to što imamo. Imali smo puno više, ali to što je bilo, kino-mreža koje više nema, postojala je u jednom drugom vremenu, bez videa i interneta, u kojem je i filmofilska baza bila veća i u kojem su ljudi redovitije išli u kino. Besmisleno je danas nostalgično zazivati vrijeme 80-ih ili 90-ih godina, kada je na svakom gradskom kutu i u svakom kvartu postojalo kino i kada je praćenje noviteta bilo stvar opće kulture i pristojnosti. Danas ni najatraktivniji film ne može napuniti preostale kino-dvorane u centru grada, a multipleksi koji su nadoknadili sužavanje gradske kino-mreže zapravo propadaju. Ono što je poražavajuće u svemu tome, a možda je djelomice i rezultat devastiranja kino-mreže, eliminacija  je potrebe ljudi da idu u kino. Razina filmske kulture u Hrvatskoj jako je niska, a razlog nije samo digitalizacija filma. Sve zemlje u Europi osjetile su krizu nastale nakon prodora videa i kućnog gledanja filma, ali tamo se još uvijek ide u kino u većem postotku. Ne baš kao nekada, no čini se da se film ondje i dalje povezuje s velikim platnom, a ne sa smanjenim digitalnim ekranom. 

Čini mi se da su ova tri kina zapravo zadovoljila sadašnje potrebe gledatelja grada Zagreba. Ali drugo je pitanje kako se ti programi vode i kako se tretiraju kina. Naime, kina nisu kulturne ustanove, njih vode udruge ili umjetničke organizacije. U slučaju Kinoteke, to je gradska ustanova za kulturu. Kada smo osnivali Tuškanac i spašavali Europu stalno smo mahali usporedbama tretmana kazališta i kina. Postoje gradska kazališta koja imaju svog intendanta, svoju infrastrukturu, svoje plaćene ljude, osiguran hladni pogon.... Inzistirali smo da ih treba izjednačiti, ali to se nikada nije dogodilo. Gradska uprava nije imala neku jasnu ideju što bi još mogla napraviti s kino-prikazivačkim prostorom, osim njegova pretvaranja u kazališne, plesne ili trgovačke centre. Kad je Hrvatski filmski savez krenuo s programom u Tuškancu, u gradu nije postojala nikakva strategija obnavljanja kino-prostora. Najviše što je napravljeno digitalizacija je kina, a sve drugo prepušteno je ljudima koji su samoinicijativno obnavljali kinematografski život u gradu Zagrebu. I to s neznatnim sredstvima.

Odluke o programima se prepuštaju članovima komisije koji su jedne godine ovakvi, druge godine onakvi. Oni opet pripadaju nekim interesnim skupinama pa jedne zakidaju da bi dali drugima. To je sve skupa besmisleno. Gradske strukture tako imaju opravdanje - to nismo mi odlučili, nego članovi komisije koje ste vi delegirali. A članovi komisije kažu ne, mi smo odlučili tako, ali su nam onda tamo naknadno rezali. I onda se opet vrtimo u začaranom krugu. Što će sad biti? Ne znam, sad čekamo kako će završiti izbori. Mislim da voditelji sva tri kina trebaju sjesti, dogovoriti tko što prikazuje. To je prva stvar. Najprije treba vidjeti ima li uopće Kinoteka svrhu. Provodila sam šest sati dnevno tamo kao studentica i moram priznati da mi je to bilo važnije od studija. I užasno sam bila nostalgična za tim kinom. No od posljednje kino-prestave u staroj Kinoteci i otvaranja "nove" Kinoteke, odškolovane su tri-četiri studentske generacije koje nisu imale priliku upoznati taj prostor kao svoj. Zapravo, čini se da Grad nikada nije ozbiljno razmišljao o Kinoteci, niti se u kulturnoj strategiji Grada od 2015. do 2022. uopće spominje otvaranje nekog novog kino-prostora, već usavršavanje ili opremanje postojećih kino-dvorana. 

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 06.06.2017

VEZANE VIJESTI

Začudna lakoća prosječnosti

Piše: Iva Rosandić

Koji god žanr zasebno razmatrali, ovogodišnji Dani hrvatskog filma odlikovali su se tek prosječnošću povremeno potisnutom jačim ostvarenjima.

Uglavnom o meteorologiji, nikako o strategiji

Piše: Matija Mrakovčić

Peripetije shizofrene kulturne politike neminovno se prelijevaju u domaću kinematografiju. Istražujemo slučajeve Dana hrvatskog filma i Pulskog filmskog festivala.

Na dobro poznatim obalama

Piše: Višnja Pentić

U iščekivanju boljih, osvrćemo se na one netom završene: ovogodišnje Dane hrvatskog filma.