Uvježbavanje dokolice | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Uvježbavanje dokolice

Nepretencioznim prožimanjem fikcije i (auto)biografskih elemenata, rad Ane Hušman propituje motive dnevnog boravka povezane s odmorom, dosadom i neobaveznom interakcijom.

Piše: Bojan Krištofić

FOTO: Ana Hušman (video stil)

Kada sam posjetio zagrebačku Galeriju Forum kako bih vidio novi rad umjetnice i filmašice Ane Hušman 6 sa 7 metara, nisam mogao pretpostaviti da ću svjedočiti minornom, ali neobično dojmljivom događaju koji je neočekivano upotpunio moje iskustvo izložbe. Kako mrak pada sve ranije, bio je već solidan sumrak kad sam ušao u galerijski prostor u kojem nije bilo nikoga osim mene i djevojke koja je čuvala izložbu, zabavljena radom na kompjuteru. Mjesto nije bilo sasvim osvijetljeno, nego su natrijske žarulje bacale svjetlosne krugove oko pojedinih točki, veoma nalik rasvjeti kakva je prevladavala u projiciranim Hušmaninim video-radovima. Time je zapravo postignut uvjerljiv ambijent pretakanja simulacije stvarnosti u njezin realan odraz i vice versa, a materijalni prostor galerije prirodno se ispreplitao s virtualnim, elektroničkim slikama, što su s više ekrana rastakale svakodnevicu življenja u interijerima i prikazivale proces koji bi se mogao nazvati svjesnim vježbanjem dokolice. No, izvinite, zabrazdio sam. Najavio sam prepričavanje jedne nesvakidašnje pojave, pa ću to i učiniti. U biti nije riječ ni o čemu stvarno posebnom, stoga bi baš zato moglo biti zanimljivo.

Baš kad sam se uspio koncentrirati na video najbliži sebi, vrata su se otvorila i u galeriju je ušao do grla zakopčan ćelavi čovjek – po mojoj procjeni, u srednjim četrdesetima, vrlo mršav i relativno visok, koji je lako zakoračio prema sredini prostora s jasnom, čvrstom namjerom (barem je odavao takav dojam) i učas dospio do kruga svjetla tik ispred djevojke-čuvarice. Tu je stao i počeo usporeno plesati savijajući koljena i lelujajući rukama; a kad je napravio tri ili četiri takva pokreta zaredom, ruke je raširio te otegnuto i poluglasno prozborio "Aaameeeeen!", kao kad jogiji na koncu meditacije mrmore "Oooooommmmm". Čim je izustio tu svoju aklamaciju i izvedbu doveo do kraja, okrenuo se na peti i jednako stameno izašao.

"Da vas nije bilo ovdje, sigurno bih vrištala ili pozvala policiju!", rekla je čuvarica izložbe, vrlo uznemirena. Mene se događaj duboko dojmio, ali me nije uplašio. Dapače, tijekom gledanja izložbe sljedećih pola sata, sve više mi je postajalo jasno kako se performans nepoznatog lika, koji očito nije bio spontan, dobro uklopio u cjelokupnu priču rada 6 sa 7 metara, jer se, čini se, radilo o privatnom ritualu te osebujne osobe koji je, eto, izvela baš tada i baš ondje. Tko će znati, možda je bila upoznata sa sadržajem izložbe, jer je prva inkarnacija projekta 6 sa 7 metara već bila predstavljena u Galeriji umjetnina u Splitu od 5. rujna do 1. listopada, dok se paralelno s postavom u Zagrebu odvija drugi, komplementarni, u instituciji Akademie Schloss Solitude u Stuttgartu, gdje je Hušman bila na rezidencijalnom boravku tijekom studenoga i prosinca 2016. upravo kako bi uobličila ideje postavljene u par ranijih radova (filmovima Volim te, Ines i Neću doći iz 2017. godine).

U intervjuu nedavno danom Srđanu Sandiću za portal Vizkultura, Hušman je izjavila da je polazište rada 6 sa 7 metara na tematskom nivou propitivanje motiva dnevnog boravka unutar građanskih stanova, odnosno svakodnevnih radnji i rituala koje su stanovnici običavali obavljati u tim odjeljcima svojih domova, a bili su povezani kako s periodima odmora, dokolice te, zašto ne, i dosade, tako i druženja, interakcije i općenito neobaveznim aspektima odnosa između članova kućanstva. Te su radnje i rituali podjednako povezani i s kućanskim poslovima koji se ni dan-danas ne mogu izbjeći kako bi dnevna soba – ta reprezentativna jedinica življenja viših klasa u urbaniziranim prostorima – dolično predstavljala kulturu svojih vlasnika ili korisnika.

S druge strane, ekonomski uvjeti i socijalne prilike su se u periodu (post)tranzicije regionalnih nacionalnih država značajno izmijenili, što će reći da i međuljudski odnosi u kontekstu nuklearnih i proširenih obitelji prolaze kroz važne promjene. Zahvaćaju one od problema kućanskog rada, neplaćenog i najčešće namijenjenog ženama, majkama i kraljicama, preko (pre)raspodjele standardnih rodnih uloga, pa do naizgled banalnih, a zaista suštinskih pitanja vladanja vlastitim vremenom koje se ne može svesti na pomodan postindustrijski termin time managementa, nego predstavlja sposobnost upravljanja svojim životom mimo prodavanja svake jedinice intimnog prostora i vremena u robu koja na tržištu rada ima svoju cijenu.

Ako bih trebao iz svega toga izvući prikladan zajednički nazivnik za (pod)naslov projekta, odnosno teksta, rekao bih da bi to umjesto dobro poznatog vježbanja života moglo biti uvježbavanje dokolice, vrijednosti koju bismo svi skupa morali iznova usvojiti i vještine raspolaganja vremenom kakvu bismo mogli iznova početi trenirati. Imajući na umu društveni kontekst o kojem sam maloprije govorio, nije ni čudo da se sadržaj rada u načinima umjetničinog pripovijedanja i prostoru galerije razlaže kao drama sa samo skiciranim, ritualiziranim sukobima koji ljudima prije služe za punjenje vremena, nego kao povod za istinsku promjenu okolnosti njihove životne pozornice. Tako ni struktura rada nije mogla biti pro forma niti formalistička, naprotiv – ona je fragmentarna i nastajala je kreativnim udjelima više autorskih ličnosti okupljenih oko koncepta i osnovne ideje Ane Hušman, što je nazvano pripremom za film umjesto završenog rada, gotovog proizvoda, crne kutije, šarenog artikla...

Stoga je 6 sa 7 metara u ovom trenutku samo djelomično skup sjedinjenih videa, a također je i video-instalacija u galerijskom prostoru, knjiga umjetnika predstavljena u Galeriji umjetnina u Splitu (koju je dizajnirala Ana Labudović, a svojim su prilozima gradili Iva Kraljević, Petar Milat, Alen Sinkauz, Jasna Jasna Žmak te Ivana Meštrov, ujedno i kustosica izložbe u Galeriji Forum) i snimljena izvedbena kolaboracija u koju su, pored navedenih, uključeni i Miro Manojlović, Ivan Marušić Klif, Vladimir Jerić i Jelena Vesić kao izvođači te cijela grupa drugih suradnika/ica sa zaduženjima uobičajenima u pripremanju filma: glazbi i dizajnu zvuka (Tomislav Domes i Ivan Zelić), fotografiji (Ivan Slipčević), izradi objekata za setove (Ernst Ludwig, Ivan Bošnjak, Thomas Johnson), produkciji (Studio Pangolin) i tome slično.

Iz njihove međuigre proizašla je pripovijest koja se može čitati kroz slojeve referenci utkanih u rad, a pobrojanih i pojašnjenih u objavljenoj knjizi – ali i ne mora, nego se recipijent može slobodno voditi svojim vlastitim tragovima i asocijacijama, pri čemu je forma rada takva da nužno ne potiče na poistovjećivanje sa sadržajem, nego na kritičko promatranje zbilje potaknuto poznatim. Zanimljiv je autoričin umjetnički postupak prema kojem su doslovni prikazi interijera u tri navrata zamijenjeni ulascima kamera u prostore maketa dnevnih boravaka, što materijalnih, a što virtualnih, dok je u samo jednom primjeru prostor "realan", no naravno također posredovan elektronskom slikom. Dijalozi između likova koji se u offu priključuju takvoj mizansceni nepogrešivo doprinose efektu začudnosti, stvarajući artificijelnu atmosferu koja sili promatrača da sva moguća kretanja kroz takve prostore misli u smislu (ne)pripadanja, temeljne izmještenosti iz prostora svoga prebivanja, u sentimentu sličnom onome kakvog su Gang of Four izrazili stalno aktualnom pjesmom At Home He's a Tourist još 1979. godine. Riječ je o tome da su nekoć moderni i multifunkcionalni strojevi za stanovanje od dobro podmazanih mašina za zadovoljavanje najvažnijih životnih uvjeta postali zakutci koji čovjeka odvajaju od svijeta, umjesto da ga pomoću svojih otvorenih struktura s njim neprekidno drže u suodnosu, čak i kada boravi u zatvorenom okruženju. Bježiš li u zidove – da živiš ili da ne umreš?, kako je poručivao jedan grafit u strogom centru Zagreba, u međuvremenu nestao.

Fikcija i fakti u ovom se radu (ili radovima) prožimaju na nepretenciozan, lagodan način, te pritom (auto)biografski elementi ne opterećuju labavi dramski narativ koji živi svoj vlastiti život, sakriven među fragmentima naznačenih lica i njihovih ličnih priča, izraženih jednostavnim, "knjiškim" jezikom koji otkriva recipijentima taman koliko treba, poput generičkih dijaloga iz jezičnih udžbenika što su odjednom dobili nevjerojatnu nadrealističku notu. Vrijeme u radu raz(g)rađeno na dijelove upućuje sve na nestalnost struktura svakodnevice u kojoj živimo, a time i na akutnu potrebu za njihovim preslagivanjem te izmaštavanjem drugačijih odnosa koje neće biti moguće lako ukalupiti u obrasce ponašanja standardizirane raznovrsnim mehanizmima, kako socijalno-ekonomskima, tako i intimno-psihološkima, uostalom međusobno ovisnima. Je li u toj priči plesač s njenog početka netko tko je već pobijedio ili je podnio poraz, pitanje je na koje će među stanovima svatko intuitivno pronaći odgovor.

Objavio/la martina [at] kulturpunkt.hr 08.12.2017

VEZANE VIJESTI

Reevaluacija statusa medijske umjetnosti

Piše: Lovro Japundžić

Sedmo izdanje međunarodne konferencije RE:TRACE ponudilo je zanimljiva čitanja povijesti medijske umjetnosti, mapiravši pritom i neka njena nova, još neistražena područja.

Viskozno i sivo ili vunasto i ultraljubičasto?

Piše: Irena Borić

Izložba Nevidljivo koje nas okružuje vizualno je impresivna, ali važniji je njen haptički aspekt koji omogućava praktično poimanje znanstvenih i umjetničkih eksperimenata.

Slojevi zaborava

Piše: Ivana Pejić

Minuciozno gradeći sliku društveno-političkog konteksta svoje teme, izložba Autocesta Davora Konjikušića u potpunosti nadilazi fotografsku fetišizaciju propadajućih prostora.