Velika plesna igra Erosa i Tanatosa | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Velika plesna igra Erosa i Tanatosa

S plesnom umjetnicom Sanjom Tropp Frühwald razgovaramo o njezinom autorskom radu i o stanju suvremenoga plesa u Hrvatskoj.

Razgovarala: Petra Fabro

Kakve se fantazije otvaraju kad shvatimo da su i plesni ansambli smrtni? Dio odgovora ponudilo je javno događanje LARGE održano 15. i 16. svibnja u zagrebačkom MSU-u. Predstavom se ide ususret "zlatnom piru" Studija za suvremeni ples. O tom projektu kao i njenim autorskim i plesnim koracima koji su mu prethodili razgovarali smo sa koreografkinjom Sanjom Tropp Frühwald.

 

KP: LARGE je jedan od projekata koji ide ususret pedesetoj godišnjici Studija za suvremeni ples. Kao što i sam naziv implicira, riječ je o nečemu velikome. Mario Kovač, jedan od autora, opisao je to javno događanje kao "Last Show on Earth". Što publika može očekivati?

S.T.F.: LARGE je mentalni eksperiment; predstava, ples i koncert u jednom. Slavi metamorfozu, trenutak nastajanja i nestajanja, predstavu koja se izvodi samo jednom i samo Sada i koja se ne može ponoviti. LARGE je rock'n'roll! LARGE je i posljednji sud, posljednji skup prije kraja i trenutak u kojem život bljesne pred očima. Pomicanje granica i okvira vremena zabavnije je od Disneylanda i publika može očekivati ludu vožnju. Pruža ju šest plesača ansambla Studija za suvremeni ples i orkestar koji nastupa na unikatnim orkestrima. Bas gitara je primjerice izrađena od kutije za alat. Damir Šimunović je izradio sve instrumente i izradio glazbene aranžmane. Publika je nakon predstave mogla dobiti soundtrack, odnosno prvi live album Whatever Orchestra. Tijekom stvaranja, pružili smo si punu kreacijsku slobodu. U Zagrebu, LARGE se mogao pogledati 15. i 16. svibnja u MSU. Varaždinska publika imala ga je priliku vidjeti 16. lipnja na Danima suvremenog plesa u Varaždinu. Tko propusti i tu priliku, posljednja za sad dogovorena nudi se 23. srpnja na Festivalu plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu.

 

KPUsusret slavlju, krenuli ste od fiktivne smrti suvremenog plesa i plesnog ansambla, ali i umjetnosti uopče. Čini se kao oda igri Erosa i Tanatosa, grčih bogova ljubavi i smrti. Time se kao autorica i izvedbena umjetnica i inače poigravaš. Što ste u predstavi LARGE stvorili iz pritiska tih dvaju antonima?

S.T.F.: LARGE je pokušaj uspostavljanja novog formata vremena, vremena koje, umjesto da ga definiramo, možemo samo iskusiti. U tom kontekstu apokaliptično mišljenje je ishodišna točka, opcija utopije na sceni, pustolovina i prilika. Globalna kriza vodi nas do jučerašnje vizije budućnosti koja se pokazala fatalno pogrešnom. Euro, Svjetska banka, rejting agencije, sigurnosne mjere, internet mreže. Sve se pokazalo tako pogrešno, raspada se pred našim očima i izgleda gore od najcrnjeg scenarija. Ali to je neizbježan moment SF-a. Upravo ono čega smo se pribojavali, na kraju se i dogodilo, ali u potpuno drugačijem obliku od očekivanog. Ono što nismo mogli ni zamisliti postalo je opće mjesto, uobičajeno i svakodnevno. U predstavi se pitamo koje su etičke posljedice ovog dekadentnog vremena. I da li smo naposljetku uopće  sposobni za novo vrijeme. Pitamo se i o smrti. Kad biste saznali da vam je ostalo još par dana života, što biste napravili? Ta pitanja ne postavljaju si samo ljudi već i umjetnički kolektivi. Suočeni sa svojim neminovnim krajem, prouzrokovanim nadolazećom apokalipsom, članovi Studija za suvremeni ples propituju svoje motive rada, svoju strukturu, svoje međusobne odnose ostavljajući si ipak i dovoljno vremena za ultimativne autorefleksivne solo točke. Smrt donosi spoznaju da je sve moguće. Zaključak je kako je naš rok  za metamorfozu upravo Sada! Sada znači intenziviranje svakog iskustva. U godini kolapsa, samo Sada je bitno, ono je procjep u kojem se ispituju naše budućnosti, naše namjere i naše strategije. Kroz LARGE članovi Studija za suvremeni ples osluškuju i pozivaju na osluškivanje proročanstava koja se ispunjavaju, distopije i utopije koje se stvaraju i razaraju pred našim očima.

 

KPZagrebačka publika je u siječnju mogla pogledati tvoju predstavu Vanishing acts ¾. Plesna tehnika koju koristiš je prilično jednostavna. Kao da je manje važna. Što te u stvari zanima u kazalištu  i suvremenom plesu?

S.T.F.: Tehniku shvaćam kao alat koja će mi omogućiti da lakše komuniciram teze i pitanja koja želim postaviti. Bavim se pitanjima o Tijelu i kontekstima u kojima se to Tijelo nalazi. Zanima me motivacija za tijelo u pokretu. Namjera tijela da se pokrene. Govoreći u duhu vremena, s obzirom na aktualnu svjetsku krizu koja je šira od ekonomske, mogu reći da me zanima tijelo koje je u krizi. Također, principi korištenja Tijela u pokretu u predstavi Vanishing Acts, kao uostalom i u drugim mojim predstavama, prilično su kompleksne strukture, koje se doimaju jednostavne zato jer su ih izvođači zaista usvojili i njima ovladali, pa plesnim materijalom barataju s lakoćom, što nam je omogućilo staviti virtuoznost u drugi plan. Bitno je ono što želim iskomunicirati, da je namjera jasna. Važna mi je i vizualna strana pa na projektima ponekad surađujem sa vizualnim umjetnicima.

 

KPVanishing Acts ¾ tako je i zvučno-svjetlosna instalacija. Prvi solo izvodiš ti, a drugi tvoj suprug Till. U jednom je trenu priznao kako se kao glumac pomalo neobično osjeća u plesnoj predstavi. Kako je tebi bilo raditi s glumcem?

S.T.F.: Zanimljivo mi je koristiti posebne alate s kojima barata. On je jako dobar "muver" i talentiran plesač, a i dobro smo kliknuli i u profesionalnom smislu pa nam nije bilo baš toliko teško. Razlika je više u načinu samog promatranja "teme" s kojom se radi. Ja sam po tom pitanju često autoreferencijalna - moje predstave se bave svojim procesom, on postaje i "tema" istraživanja. To je možda i jedna od osnovnih razlika između tog rada i rada na nekom dramskom tekstu. Polaznica su mi bila dva teksta iz njemačke literature 18. stoljeća, iz kolekcije poema Struwelpeter Heinricha Hoffmana. Društvo tog doba obilježila je stega i određena krutost i u tom smislu povukla sam mnoge reference na današnje vrijeme. Današnje vrijeme dekadentno je vrijeme i balansira na rubu sloma, pa se ponovno pitamo o društvenim vrijednostima, normama i osjećaju krivnje.  Ispitivala sam tako i na koji način danas postavljamo norme u kazalištu. 

 

KPU duhu tvog ranijeg odgovora, koja kriza pokreće Vanishing acts 3/4?

S.T.F.: U četvorci, "Flying Robertu", zanimao me pojam dezorijentacije u procesu i u životu, u onoj mjeri kad više stvarno ne znamo tko smo. Tako smo izgradili jedan identitet koji se kroz proces predstave fragmentira i gubi do rasplinjavanja. Slijedilo je pronalaženje novog identiteta, jer  nestajanje nije konačno već otvara novo polje mogućnosti. U actu 3, "The Dreadful Story About Harriet and the Matches", bavim se idejom izgaranja. Pregorijevanje u smislu iscrpljivanja tijela ili ideje. Željela sam da svega bude previše. 

 

KPPojam smrti i starenja, u kontrastu sa dječjim ili djetinjastim, proteže se kroz sve tvoje predstave. Primjerice Something to do with Death.  U toj predstavi jašeš dječju igračku, konja, kakvu su mnogi imali kao djeca. Ima tu i plastičnih pištolja i okršaja u podne sa svojom sjenom. O čemu se točno radi?

S.T.F.: Dok se Vanishing Acts bavi nestajanjem na svakodnevnoj bazi, Something to do with Death je traženje heroja u svakodnevnom životu. Radi se i o odnosu koreografa i izvođača, koji se u ovom slučaju spojio u jednoj osobi, baš kao i onaj jahača i konja koji se odvija na sceni. Solo je nastao na bazi western filmova i glazbe Ennia Morriconnea. Volim filmove i rado pronalazim poveznice s radovima režisera koje poštujem. Taj solo još uvijek često izvodim, a prvi put je izveden 2008. godine. Važan je i po tome što mi se iskristalizirao generalni interes prema kontrastima. Prema trenju do kojeg dolazi u točkama dodirivanja suprotnih polova.

 

KPJedinstvo konstrasta koje spominješ vidljivo je i u predstavi Bones. Izvodite ju ti i Julie Flierl, a radi se o vašim bakama, švelji i tkalji. Zagrebačka publika te mogla vidjeti kako plešeš trudna. U prelijepoj sceni, tvoj ogroman trudnički trbuh poslužio je kao "platno" za video snimku tvoje bake kako pleše u polju žita. Pokrila si sva tri stadija života žene, koja istovremeno postoje i u svakoj ženi. Predstava još igra. Funkcionira li nakon što si rodila?

S.T.F.: Morale smo ju naravno promijeniti i intervenirati u plesni materijal, s obzirom da je moje tijelo ponovno potpuno drugačije. Neki materijali jednostavno više nisu funkcionirali. Zapravo, imale smo osjećaj da smo napravile novu predstavu, pa smo je tako, i kad smo je krenule ponovno izvoditi nakon mog porodiljnog dopusta, nazvale Bones (revisited). S obzirom da sam uglavnom vrlo bliska s izvođačima s kojima radim mogu si dozvoliti luksuz da su predstave u procesu i nakon što su premijerno pokazane. Svako novo izvođenje iste predstave je drugačije. Proces mi je u tom smislu važniji od produkta. I u životu uživam u procesima. Uživala sam i u trudnoći i plesala dokle god sam mogla, do osmog mjeseca.

 

KPKako je uopće krenula tvoja priča sa suvremenim plesom? Od studentice političkih znanosti koja se bavi aktivizmom i žongliranjem, odrasla si u educiranu i nagrađivanu autoricu i izvođačicu koja uživa u procesu stvaranja intimnih predstava. Kako se dogodio taj skok?

S.T.F.: Već kao dijete sam se bavila plesom i kazalištem, ali mi je trebalo vremena da pronađem svoj jezik. U Varaždinu nije postojalo puno opcija za mlade  koji se žele baviti plesom. Studirala sam u Zagrebu  gdje tad također nije bilo baš puno mogućnosti. Aktivistički dio priče ostvarivao se kroz Attack koji je tad bio u tvornici Jedinstvo. Primljeni smo bili u dio mreže TEH-a, odnosno mreže autonomnih centara koji su smješteni u bivšim tvornicama. Na jednom od sastanaka te mreže u Barceloni otkrila sam žongliranje s vatrom. Nije me žongliranje interesiralo kao sport, već kao način umjetničkog izražavanja, a u toj specifičnoj disciplini pokret je možda još i važniji od žonglerskih trikova. Pokret mi je već tada bio iznimno bitan. Upisala sam se zato na Učilište Zagrebačkog plesnog ansambla. Radila sam suvremeni ples sa Lidijom Ferin i ona je bila jedna od najdivnijih plesnih pedagoginja s kojima sam ikad radila, možda da nije bilo nje, ne bih se nikad ni odvažila na pomisao o profesionalnom bavljenju plesom. Žonglerski rekviziti su s vremenom otpali, a ostalo je tijelo. Tada sam susrela i neke druge pedagoge, dogodila se Eks-scena i ples je za mene dobio neke sasvim neslućene dimenzije. Na neki način se trenutno i vraćam tim počecima. Naime, na projektu LARGE sa Studijem za suvremeni ples surađujem s Mariom Kovačem kojeg znam još iz tih aktivističkih dana. Na samim počecima mog plesnog putovanja radila sam s njim neke zanimljive autorske projekte.

 

KPSurađivali ste na predstavi Jutro koja se bavi samoubojstvom. Što je značilo proći kroz proces za tu predstavu? Je li bilo teško?

S.T.F.: Jutro smo radili prema motivima dramskog teksta slavne Sarah Kane 4:48 psihoza i bili prvi u Hrvatskoj koji su Kane postavili na scenu. Radili smo na projektu u suradnji sa umjetničkom organizacijom Kufer i Art radionicom Lazareti, gdje smo 2002. godine u Dubrovniku bili kao rezidencijalni umjetnici. Bio je to umjetnički radikalan i hrabar potez, ali mislim da smo znali prepoznati pravi moment. Predstava je bila vrlo uspješna, izveli smo je više od 40 puta, što je za nezavisnu plesnu scenu, (nažalost!) i danas, deset godina kasnije, nevjerojatno postignuće. Proces rada na toj predstavi bio je kao i sam tekst i na kraju i predstava vrlo intenzivan. Sarah Kane ima tu sposobnost uvući te u svoj svijet, a taj svijet nije baš ružičast. Ali bili smo odlična ekipa ([Mario] Kovač, [Maja] Kovač, [Kristina] Bajza i ja [op.ur]) i nekako smo se znali nositi s tim. Jutro mi je i dalje jedna od najdražih predstava...

 

KPKako bi opisala nezavisnu kazališnu plesnu scenu tog vremena, a kako sadašnju?

S.T.F.: Nezavisna plesna scena bila je na početku svog velikog "booma". Zapravo nije bilo baš puno mogućnosti za mlade plesače, ni u Zagrebu, a još manje u drugim gradovima, bili su to više gerilski pokušaji. Ali se nekako u tom trenu stvorila jedna kritična masa mladih, upornih, i u ples zaljubljenih entuzijasta i profesionalaca i stvari su se nezaustavljivo krenule kotrljati. Osnovana je Eks-scena, koja je evo upravo proslavila svoju desetu godišnjicu postojanja. Eks-scena je otvorila neki novi prostor, mislim pri tome i fizički prostor, ali i prostor u glavama ljudi. Od tada do danas puno se toga promijenilo, mada ne i dovoljno. Radimo dalje.

 

KP: Suradnju ste sa istom ekipom ponovili na predstavi Ptice, ptice, ptice po motivima teksta Daha Radovana Ivšića. Do tad si već dublje zašla u ples, povukla papire s Fakulteta političkih znanosti i izborila se za status slobodne umjetnice. U vrijeme kad su trebale početi probe za Ptice upala si na akademiju u Salzburgu. Što te motiviralo na upis akademije nakon odustajanja od fakulteta?

S.T.F.: Bila sam luda za znanjem. Po Zagrebu sam kao manijak trčala s jednog tečaja na drugi. Tko se u Zagrebu želio baviti suvremenim plesom morao si je sam stvoriti priliku. Onda sam ja uspjela upisati Salzburšku akademiju. Od fakulteta nisam odustala, nego sam se preusmjerila. U Salzburgu sam diplomirala 2007. godine. Status slobodne umjetnice-koreografkinje došao je ipak kasnije, 2009. godine, kad je iza mene već bio određeni broj produkcija i autorskih radova. Ptice, ptice, ptice smo uspjeli dovršiti, mada smo probe morali razlomiti u par blokova kad bih ja u vrijeme slobodnih dana na Akademiji dolazila u Zagreb raditi sa ekipom na predstavi. Riječ je o zanimljivoj predstavi kroz koju sam se zaljubila u rad Radovana Ivšića.

 

KPIako nisi imala ni dana formalnog plesnog obrazovanja, primljena si na poznatu plesnu akademiju u Salzburgu. Kako si se pripremala i kako izgleda prijemni na jednu takvu instituciju?

S.T.F.: Pripremala sam se na satovima u Učilištu ZPA, a uzimala sam i satove klasičnog baleta u ZKM-u. Osim toga, već tada sam se bavila jogom, kazalištem, a vježbala sam i solo pjevanje s profesoricom Mirelom Brnetić. Išla sam i na mnoge radionice koje su se onda ponudile i kod nas, ali i u inozemstvu. Bila sam prilično uporna. Sama audicija ide u dva ili tri kruga. Prvi krug audicija održi se u više velikih gradova, i to po cijeloj Evropi, ali i u USA, Japanu i Južnoj Americi. Zatim sužena selekcija kandidata, njih oko stotinjak, ide na drugi krug audicije koji se održava na samoj akademiji u Salzburgu. A to izgleda kao u filmovima. Kandidatima nalijepe brojeve na majice. Ja nisam imala puno formalnog znanja o klasičnom baletu, jer se time prije akademije nisam puno bavila, ali se nisam se toga prepala. Znala sam da imam druge kvalitete: da sam dobar improvizator i da poznajem tehniku profesora koji je držao klas suvremene plesne tehnike. I solo mi nije bio loš. Pri njegovoj pripremi, u Zagrebu sam imala veliku podršku. Žiri je u meni, pretpostavljam, vidio potencijal i primljena sam na pripremnu godinu. Sljedeće četiri godine tesala sam plesne tehnike, razvijala način promišljanja o tijelu u pokretu i kompozicijske vještine. Puno sam i eksperimentirala kao autor. Već sam od prije znala da želim ozbiljnije krenuti u autorski rad.

 

KP: Kako bi ocijenila studiranje na toj instituciji?

S.T.F.: Odlična je za suvremeni ples. Volim način na koji se tamo eksperimentira. U klasi nas je bilo 17 iz cijelog svijeta. Sretna sam zbog prolaska kroz taj proces. Pomalo mi nedostaje učenje i želim se vratiti na magisterij. Trenutno sam u krugu autorskog rada i imam malo dijete pa čekam povoljniji trenutak.

 

KPPrva tvoja predstava nakon diplome bila je Almost. Premijerno je izvedena na Platformi mladih koreografa i za nju si nagrađena za najperspektivnijeg mladog koreografa.

S.T.F.: Ta 2007.godina mi je dosta važna godina. Dobila sam i stipendiju Dance Weba, na festivalu Impuls u Beču. Almost je bila odlična predstava. Bavila se nedovršenošću. Bila je to - skoro pa predstava. Zanimali su nas ekonomski sistemi ponude i potražnje. Bazirana je na dvjema Ezopovim basnama Lisica i limun i Lisica i grožđe.

 

KPNakon akademije, u Salzburgu si osnovala obitelj i ostala tamo živ