Viskozno i sivo ili vunasto i ultraljubičasto? | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Viskozno i sivo ili vunasto i ultraljubičasto?

Izložba Nevidljivo koje nas okružuje vizualno je impresivna, ali važniji je njen haptički aspekt koji omogućava praktično poimanje znanstvenih i umjetničkih eksperimenata.

Piše: Irena Borić

FOTO: Miran Kramar, Kontejner / Facebook

Warning: mothership reporting

Mothership reporting 

All black everything

All black everything

All black everything

All black 

Clipping, All Black, 2016

Unatoč tome što fenomen tamne tvari ostaje neuhvatljiv ljudskoj percepciji i tehnologiji, pouzdano znamo da postoji. Zahvaljujući indirektnim mjerenjima znamo da je u gravitacijskom međudjelovanju s materijom, da prevladava ukupnom masom svemira, da slabo reagira sama sa sobom i da joj je životni vijek dulji od starosti svemira, kako iznosi Michael Doser, fizičar i istraživač s CERN-a, u programskoj knjižici festivala Touch me 2017

No, gdje je veza između tamne tvari i umjetnosti? Možda ste već čitali tekstove umjetnika i aktivista Gregorya Shollettea koji je fenomen tamne tvari sociološki primijenio na fenomen umjetničke scene. Za njega mnoštvo nevidljivih aktera čini "tamnu tvar" umjetničke scene i istovremeno označava njenu granicu. Kreativnost koja čini tu tamnu tvar obuhvaća neformalne umjetničke prakse poput kućnih radinosti, internetskih galerija, amaterske fotografije, fanzina itd., a nevidljiva je upravo onima koji se smatraju odgovornima za upravljanje kulturom i njenu interpretaciju – kritičarima, povjesničarima umjetnosti, kolekcionarima, preprodavačima umjetnina, kustosima i umjetničkim administratorima.  

Upravo percepcija (ne)vidljivosti u fokusu je izložbe Touch me 2017: Nevidljivo koje nas okružuje. Međutim, za razliku od Sholleteova shvaćanja, izložba koju je na poziv udruge Kontejner koncipirala Mónica Bello bavi se tamnom tvari kao astrofizičkim fenomenom, a ne metaforom za nešto drugo, i smjelo se odlučuje pozabaviti misterioznim fenomenom koji izmiče ljudskoj percepciji upravo kroz vizualnu umjetnost. Kao što Bello spominje u uvodnom tekstu, tamna se tvar može promatrati kao simbol granica naše spoznaje i iskustva. Stoga izložba niti ne pokušava spekulirati s pitanjem što tamna tvar jest, već se fokusira na to kako misliti tamnu tvar kao nevidljivo koje ostaje neuhvatljivo našoj percepciji, ali time ne manje važno. Možda baš zato što potpuna spoznaja nije moguća, najvažnija uloga preostaje imaginaciji. U ovom slučaju umjetnička imaginacija itekako je potpomognuta znanošću i tehnologijom. 

S obzirom na to da je povezivanje umjetnosti, znanosti i tehnologije karakteristično za umjetničke prakse koje u okviru svojih programa predstavlja Kontejner, ni malo ne čudi suradnja s Mónicom Bello, voditeljicom programa Arts at CERN  pri Europskoj organizaciji za nuklearna istraživanja u Ženevi (CERN). Znakovito je da institucija osnovana još 1954. (uz zapadnoeuropske zemlje, Jugoslavija je bila jedna od osnivačica), rodno mjesto world wide web-a, prepoznaje važnost umjetničkog mišljenja i kreiranja u okviru znanstvenog konteksta. Kao što u uvodniku programske knjižice navodi  Mónica Bello, povezivanje znanstvenika s umjetnicima im omogućava "plodniju orgiju razmišljanja dok ne dosegnu stadij na kojem se rezultati njihova promišljanja opet moraju strogo konceptualizirati". Dok umjetnost znanosti omogućava slobodnije mišljenje, znanost i tehnologija u umjetnosti postaju alati za konceptualiziranje nekih ideja i drugačije komuniciranje s posjetiteljima koji nisu nužno poznavatelji fenomena prirodnih znanosti.

Izložba u sklopu festivala Touch me 2017 oblikovanjem se nadovezuje na prethodna izdanja Kontejnerovih programa vizualno prepoznatljivim po crnim kubusima, ultraljubičastom osvjetljenju i transformiranjem prostora. S obzirom na temu tamne tvari mrak Pogona Jedinstvo savršeno je doprinio izložbenoj atmosferi. Svaki od jedanaest izloženih radova dobio je svoj prostor, bilo da je skriven u crnom kubusu ili je smješten ispred njega. Time je postignuto da rad u fokusu najčešće bude i jedini vidljivi objekt okružen tamom. Odmah po ulasku u prostor Pogona Jedinstvo vidljiva je jedino instalacija Troosni stupovi II Yunchul Kima. Stakleni stup sadrži fluidnu tekućinu koja stvara začudne uzorke koje bismo olako mogli objasniti digitalnim izvorom. Međutim, riječ je o nano fotonskim kristalima koji reagiraju na magnetska polja kinetičkih aparata i privlače čestice aluminija i bronce u tekućini. Zbog toga je tekućina u stalnom pokretu, a fotonski kristali imaju ulogu glavnog ulaza svjetlosti.

Bez obzira na to što neupućenom oku nije odmah očita tehnološko fizička, pa i geološka pozadina, pojedini radovi vizualno su fascinantni, čak zavodljivi. Primjerice rad Nevidljiva ljepota Filipa Borellija sadrži tri fluorescentna kinetička objekta. Uslijed velike brzine, na prvi pogled, objekti djeluju poput holograma. No, kad se odlučite sudjelovati u izradi kinetičke skulpture shvatite da čitavu iluziju nose vuna privezana na upaljeni ventilator i zakoni fizike. I dok rad može biti fascinantan jer s dva jednostavna elementa uspijeva stvoriti misteriozne objekte istovremeno ih razotkrivajući, umjetnika je zanimao nevidljivi spektar ultraljubičaste valne duljine čime naglašava frekvenciju gibanja kao glavni element svih odnosa u svemiru. Još jedan rad koji obuhvaća spektar fluorescentnih boja je Razdvajanje valova dua Semiconductor u kojem koriste metode simulacije kvantnih fenomena. Projekcije na dva ekrana predstavljaju matematičke proračune interakcija čestica u kvantnom sustavu. I zvuk i slika digitalno su utemeljeni, a prikazuju iskustvo prirode pitajući se koliko znanost oblikuje naša iskustva prirode.

Ljudskom percepcijom prirode bavi se i Kerstin Ergenzinger u radu Studija o čežnji/viđenju u kojem je ansambl skulptura povezan s geofonom i seizmografom koji registriraju seizmičku aktivnost lokacije. Pritom skulpture reagiraju i na najmanji pokret posjetitelja i simboliziraju prividnu stabilnost svijeta. Još jedan od radova koji u fokusu ima postojeću prirodu rad je Martine Zelenike MOON koja zvučnu instalaciju NEW EUROPE temelji na zemljinim prirodnim materijalima koji "kemijskim sastavom predstavljaju korijene ovozemaljske civilizacije". Instalacija kroz zvučne objekte prikazuje fenomen tamne tvari i fenomen Promjene "kao njegove apsolutne konstante u svemiru". 

Nadalje, u potrazi za koncipiranjem ideje tamne tvari Alfonso Borragán nije otišao daleko. U radu Litofagos: Daguerrolito poslužio se tehnikom dagerotipije i ljudskim tijelom. Pritom je unutrašnjost ljudskog tijela izjednačio s tamnom tvari. U Zagrebu je izveo akciju, treću po redu, u kojoj je dvanaestero ljudi pojelo i apsorbiralo fotoosjetljive srebrne kamenčiće. Njegovo metaboličko razumijevanje fotografije na izložbi je uprizoreno kroz kolekciju tjelesnih minerala, uključujući i probavljene srebrne kamenčiće jodida. U središtu rada Ive Čurić Please, Turn the Dark Matter On! također je ljudsko tijelo. Umjetnica je konstruirala labirint koji zauzima čitav prostor izložbenog kubusa. Posve mračan prostor i uski prolazi ostavljaju osjećaj nelagode povezan s opstruiranjem osjetila vida. Osjećaj da je prolaskom kroz labirint moguće doći do spoznaje ponovno izmiče jer  svjetlo traje svega sekundu. Kratak bljesak ništa ne razjašnjava, već ostavlja u spoznajnom mraku. Autorica je oprostorila tamnu tvar i pokušala dočarati iskustvo kretanja u nepoznatom nečem u kojem smo svjesni da ono zauzima sav prostor kojim se krećemo, a opet ostaje nedostižno.

I dok Iva Čurić o tamnoj tvari govori afirmiranjem mraka, Ana Sladetić i Nika Jurlin, polazeći od tamne tvari kao nedefinirane materije, osmislile su Crno korito. Korišteni materijali aludiraju na neke zakonitosti tamne tvari, primjerice tekućina je viskozna kada je sila kojom na nju djelujemo mala, dok se povećanjem sile viskoznost smanjuje. No, ono što je ovdje intrigantno izgled je same materije, a zatim i interakcija s njom. Posjetitelji su pozvani da pronađu i koriste magnetne kuglice unutar te materije i tu počinje igra, ali i fascinacija neobičnom masom. Naposljetku, izdvojila bih rad Martina Howsea dojmljiv zbog kritičkog pristupa znanstvenoj tehnologiji  i zagovaranja povratka animizmu. U svojem radu istražuje odnose između Zemlje, softwera i ljudske psihe, a u okviru izložbe predstavio je instalaciju Radio-micelijska antena. Antenske nizove radioteleskopa izjednačio je s gljivom muharom (amanita muscaria), i pokrenuo prvu šumsku radio-micelijsku antenu. Za njega priroda nije bespomoćna u odnosu prema tehnologiji i znanosti već bi mogla biti snažan saveznik u kozmičkim komunikacijama.

S obzirom na to da su svi radovi oslonjeni na tehnološke i znanstvene postavke, rad Martina Howsea djeluje kao važan kontrapunkt jer naglašava mogućnost umjetnosti da se odmakne od tehnologije i znanosti i kritički ju misli. U tom smislu, njegova ideja o povratku animizmu uz zloupotrebu znanstvene tehnologije bliska je metafori tamne tvari kakav koncipira Sholette kojem je važno ukazati na vidljive i nevidljive aspekte umjetničkog polja, baš kao što i Howse inzistira na uključivanju organizama poput gljiva koje priznata znanost ne vidi kao saveznike u svemirskim istraživanjima.

Izložba Nevidljivo koje nas okružuje vizualno je impresivna, ali još je važniji njezin haptički aspekt koji posjetiteljima omogućava praktično poimanje znanstvenih i umjetničkih eksperimenata. Tematizirajući fenomen tamne tvari naglašeno je korištenje vidljivih i poznatih tvari da bi (za)mislili, pa i osjetili, ono nevidljivo i strano, a takav princip dijele znanost, umjetnost i tehnologija.

Objavio/la martina [at] kulturpunkt.hr 24.10.2017

VEZANE VIJESTI

Umjetnost robotike kao proces spoznaje

Piše: Bojan Krištofić

Device_art 5.015 predstavio je širok raspon promišljanja područja robotike, kibernetike i računalnih znanosti općenito u kontekstu umjetničkog rada.

Eksplicitno tumačenje vremena

Piše: Bojan Krištofić

Zoran Pavelić u Markiranju vremena snima rubne, zanemarene dijelove gradova, ali i dekadentnu otmjenost raspadajućih i zaboravljenih elemenata urbanog tkiva.

Umjetnost, znanost, tehnologija i tijelo

Razgovarala: Janja Sesar

Svojim djelovanjem Kontejner je popularizirao umjetničke prakse na sjecištu sa znanošću i tehnologijom te disability art.