Vođenje dva kućanstva istovremeno | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Vođenje dva kućanstva istovremeno

Priče o gastarbajterima započinju s muškarcem kao središnjom figurom, a u povijesti koja je dominantno muška, gastarbajterice zauzimaju mjesto dvostruke drugosti: kao žene i kao radnice.

Piše: Martina Jurišić

Bosiljka Schedlich, materijali s izložbe Put. Žene iz Jugoslavije u Berlinu

Paradigma "ženskih dužnosti" stoljećima oblikuje živote žena. Tako i Ivana Brlić Mažuranić u svojoj Autobiografiji priznaje kako je njezino pisanje bilo na kušnji zbog internalizirane predodžbe o "dužnostima ženskim" koje isključuju bilo kakav javni rad izvan privatnog, obiteljskog i domaćinskog života. Masovna industrijalizacija i prodor žena na tržište rada nisu promijenili niti odbacili propisane dužnosti, upravo suprotno – uz rad izvan kuće, ostajale su i "ženske dužnosti" u kući. No, čini se kako se spomenuta paradigma iz privatnog ubrzo proširila na javni prostor, dovodeći do feminizacije tržišta rada, što je posebno vidljivi kod migrantskih radnica.

Interes za fenomenom gastarbajterstva porastao je nakon nedavne migrantske krize te prepoznavanja određenih silnica koje su jednake za oba fenomena, a prošle je godine  obilježena i 50. obljetnica potpisivanja Sporazuma o radnoj migraciji između Austrije i Jugoslavije. No, iako je došlo do problematiziranja fenomena ono se i dalje odvija u ograničenom području, većinom u okviru nezavisne kulture, dok mainstream institucije, mediji i kulturna proizvodnja izostavljaju taj dio jugoslavenske povijest. 

Priče o gastarbajterima započinju s muškarcem kao središnjom figurom, ljudima bez domovine, graditeljima europske priče odozdo i prvom najavom globalnog kapitalizma. Poprimajući karikaturalna, gotovo mitska obilježja, gastarbajteri, sa svojom tragičnošću, podsjećaju na Krležinog Petricu Kerempuha koji u Baladama progovara o povijesti koja nastaje "odozdo", udaljena od centra i od figure "pobjednika". Takva je povijest marginalna, nevidljiva i zanemarena, a govori o proizvodnji kategorije Drugoga: o tome kako Prvi, kao dominantni stvaraoci svih oblika narativa, konstituiraju svoj identitet te pripisuju sebi ona obilježja i vrijednosti koje odriču Drugima. U takvoj povijest, koja je dominantno muška, gastarbajterice zauzimaju posebno mjesto dvostruke drugosti: kao žene i kao radnice.

Kompleksnost fenomena gastarbajterstva – koji s jedne strane predstavlja jugoslavensko otvaranje prema zapadnom tržištu, a s druge je najočitiji primjer eksploatacije radnika – osobito je vidljiva kada je riječ o ženskom radu koji se rijetko ili uopće ne problematizira. Govoriti o gastarbajtericama znači govoriti o ženskom radu općenito. Iako je u kolektivnoj svijesti naroda rad u inozemstvu najčešće usko povezana s odlaskom muškarca, oca, hranitelja obitelji, postojale su i žene koje su odlučile otići kako bi svojim obiteljima omogućile bolji život. No, njihov se rad izvan kuće nikada nije vrednovao na jednak način kao što se vrednovao rad očeva. Njihov je rad obilježen "ženskim dužnostima", potplaćenošću, rodnom segregacijom i kontroliranom okolinom u kojoj su obitavale za vrijeme svojeg boravka u inozemstvu. 

U radu Proturječja potrošnje, Maša Grdešić navodi kako je proizvodnja uvijek smatrana muškom djelatnošću, dok je potrošnja dio feminine domene, a ulaskom žena u proizvodnju percepcija se nije promijenila. Štoviše, stvoren je ideal "nove žene" o kojem piše Chiara Bonfiglioli, a koji se oslanjao na ideju marljive radnice, štedljive domaćice, racionalne potrošačice i predane majke. Uvijek prisutan i očekivan koncept "ženskih dužnosti" rezultirao je brisanjem granica te stapanjem privatnog i javnog u slučaju zaposlenja, tako da su žene zapošljavane na manje plaćenim mjestima koja su bila u skladu s njihovim "urođenim" sposobnostima čuvateljice djece ili njegovateljice. Predstavljen kao oblik emancipacije i modernizacije, rad izvan kuće ipak nije bio praćen "(...) reduciranjem očekivanoga u pogledu brige za djecu i odgovornosti za kuću", piše Branka Galić. Feminizacijom tržišta rada nije se uspostavila socioekonomska jednakost, već dolazi do orodnjavanja radnih mjesta i stvaranja slike o ženskim poslovima kao manje vrijednima, a zarada žene (p)ostaje samo nadopuna kućnoga budžeta koji se uvijek usko veže uz muškarca kao figuru koja o obitelji brine izvana. 

Odlazak žena na rad u inozemstvo usko je povezan s teorijom ljudskog kapitala o čemu u svojem radu također piše Galić, navodeći kako spomenuta teorija "(...) smatra da žene i muškarci, u prosjeku, ostvaruju različite vrste ulaganja ljudskog kapitala", a to je ulaganje uvijek spolno/rodno određeno. Prvenstveno se tu misli na određenje žene kao majke, one koja rađa, i zbog čega je kao radnica uvijek postavljena u situacije ili pred izbore u kojima se muškarci teško i gotovo nikada ne nalaze. Obitelj čini žene dvostruko ili višestruko opterećene, a o čemu je progovorila i izložba One su bile kakvo-takvo rješenje koja se mogla pogledati u Galeriji Nova od 14. lipnja do 22. srpnja, a koja je predstavljena u sklopu istraživanja fenomena gastarbajterstva. 

Put. Žene iz Jugoslavije u Berlinu autorice Bosiljke Schedlich dio je izložbenog postava gdje umjetnica kroz niz panela popunjenih tekstom, dokumentima i slikama predočava život i rad gastarbajterica u Njemačkoj 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća. Ono što je uočljivo u svakoj predstavljenoj priči promjena je obiteljske ravnoteže koja se svodi na muževu nevjeru i ženinu dužnost da obitelj održi na okupu i zadrži status quo. Ženski rad u inozemstvu većinom je bio usmjeren na kućanske poslove ili rad u tvornicama s električnom dijelovima, što je zahtijevalo određenu preciznost – a što, s druge strane, svjedoči o radnim mjestima koja su određena biološkim pretpostavkama i očekivanjima nastalima u okviru patrijarhalnog poretka. Chiara Bonfiglioli objašnjava to na sljedeći način: "Povezivanje žena sa 'spretnim prstima' rezultat je ženske izvježbanosti u kućanskim poslovima, kao što je šivanje. Te su vještine prikazane kao prirodne – shodno tome i radna je snaga opisana kao nekvalificirana – zbog naturalizacije ženskog kućanskog rada u privatnoj sferi". Fenomen "spretnih prstiju" te "prirodne" predispozicija dovele su do toga da se žene zapošljavaju samo na određenim, patrijarhalno konstruiranim radnim mjestima. Osim potlačenosti na radnom mjestu, gastarbajterice su i privatni život izvan domovine provodile u strogo kontroliranim i često nehumanima uvjetima – prostorima izgrađenima isključivo za migrantske radnice gdje ih je često bilo više nego što su uvjeti to dopuštali; njihove posjete i način ophođenja bio je propisan određenim pravilima, a sve je bilo podređeno što učinkovitijoj kapitalističkoj proizvodnji.

Neodvojiv od ženskoga rada izvan kuće je rad u vlastitoj obitelji, kućanski poslovi koji se podrazumijevaju i koji uvijek ostaju nevidljivi. U sklopu izložbe o tome progovara knjižica Božene Končić Badurina Ovdje i tamo gdje umjetnica kroz tekst i slike -forma slikovnice za odrasle - progovara o radu njegovateljica starijih i nemoćnih u Italiji. Svojevrsni lajtmotiv knjižice je 15 dana u Italiji i 15 dana kod kuće gdje se autorica zapravo osvrće na "žensku dužnost" vođenja dvaju kućanstava, pri čemu se vođenje vlastitog kućanstva ne vrednuje na isti način kao ono prvo, plaćeno. Prema Galić, kućanski su poslovi jedan od glavnih problema ženskoga rada jer se često podrazumijevaju i ostaju neplaćeni, iako čine između 25 i 40 posto bogatstva u industrijskim zemljama. Tako rad u kućanstvu (tuđem i vlastitom) postaje mjesto rodne segregacije i eksploatacije, a što se proširilo i na tržište rada gdje se žene češće zapošljavaju na manje plaćenim poslovima, onemogućuje im se napredovanje (fenomen "staklenih stropova") i često znaju prolaziti kroz razne vrste zlostavljanja. Ono što bi djelomično trebalo promijeniti odnos društva prema radnicama u kućanstvu je Konvencija o radnicima u kućanstvu C189 Međunarodne organizacije rada donesena u lipnju 2011. godine, a njome se formalno priznaje i vrednuje radnika/icu u kućanstvu te se udaljava klasifikacija kućanskog posla kao "prirodno" ženskoga posla.

Problematiziranjem fenomena gastarbajterstva otvoreno je novo poglavlje propitkivanja eurocentrizma kao oblika etnocentrizma koji predstavlja "(...) definiranje vlastitog identiteta kroz pripadnost narodu koji je smješten u središte. Taj pogled pretpostavlja i gledanje na druge kroz udaljenost od središta u kojem je lociran 'naš' pogled", piše u svom radu Miranda Levanat-Peričić. No, još uvijek je ostalo nedovoljno istraženo područje ženskog rada u inozemstvu, njihove uloge u izgradnji Europe kakvu danas poznajemo i konstrukcija koje je proizvelo patrijarhalno društvo o ženama kao "urođenih čuvateljica djece, toplijih i manje racionalnih bića od muškaraca itd". Stoga je važno unutar diskursa o radnoj migraciji voditi računa i o gastarbajtericima koje se danas, jednako kao i prije pola stoljeća, i dalje nalaze na istom mjestu – nedovoljno plaćene, rodno segregirane i rastrgane između posla i "urođenih ženskih dužnosti".  

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la martina [at] kulturpunkt.hr 07.08.2017

VEZANE VIJESTI

Izvrnuta Europa

Piše: Mario Kikaš
Migracije povezane s radom dale su Europi novi emancipatorni potencijal istovremeno stvorivši mjesto razvoja reakcionarnih političkih snaga koje se hrane kontradikcijama rada i migracija.

Na arbajtu vani

Piše: Ante Jerić
Koja su bila žarišta migracije? Koji su bili motivi migranata za odlazak? Koje su bile njihove kvalifikacije i što su radili u Njemačkoj? Što je država dobivala od njihovog boravka vani?

Dome, strani dome

Piše: Jana Dolečki
Većina bečkih manifestacija kojima je odana počast procesima radne migracije premalo se bavila aktualnim momentom njene šire društvene i političke instrumentalizacije.