Za otvorenu znanost | kulturpunkt

Za otvorenu znanost

Istupi znanstvenika koji sudjeluju u projektu ARTNET čine ohrabrujućom perspektivu recepcije digitalne humanistike u našem akademskom kontekstu.

Piše: Lujo Parežanin

FOTO: Ilustracija u tekstu Tamare Bjažić Klarin, "CIAM networking – Međunarodni kongres moderne arhitekture i hrvatski arhitekti 1950-ih godina". Na slici: Sudionici posljednjeg okupljanja CIAM-A u Otterlou, 1959. Privatni arhiv Ivane Nikšić Olujić, Zagreb.

Politike štednje kojima elite od pojave ekonomske krize revno batinaju europsko stanovništvo neizbježno su u obliku izrazite liberalizacije i komercijalizacije dohvatile i znanost i visoko obrazovanje. Kao i beskorisna kultura, na udaru se našla i tvrdoglavo nekonkurentna humanistika kojoj je, uz dramatično povećanje školarina, rezove financiranja, a ponekad i ukidanje čitavih odsjeka, nametnuta i stroga evaluacija učinkovitosti i kvalitete "pružanja usluge" studentima-konzumentima, često neuskladiva s vrstom istraživačkog i predavačkog rada koji se u njezinu okrilju obavlja.

Pod prijetnjom izgona u institucionalni i proračunski rezervat uslijed neoliberalne opsesije tzv. STEM područjima, metropolska humanistika nije samo pokušala opravdati svoje postojanje predstavljajući se više ili manje korisnom nadopunom tehničkom obrazovanju. Oslanjajući se na napredak računalne tehnologije, data mininga, dizajna podataka i proučavanja društvenih mreža, ponudila je i vlastiti metodološki odgovor – digitalnu humanistiku, čija je bliskost STEM-u dovela do upliva novih, često ozbiljnih financijskih sredstava, a atraktivnost i interaktivnost prezentacije rezultata doprinijela novoj vrsti vidljivosti na raznovrsnim portalima i blogovima.

I u hrvatskom kontekstu je obrazovni i znanstveni sustav – u zadnje vrijeme posebno aktualan zbog neizvjesnog statusa Cjelovite kurikularne reforme – jedno u nizu pitanja oko kojeg povremeno lešinare razni, manje ili više opskurni zagovornici neoliberalne demontaže javnih dobara. Srećom, unatoč njihovim strastvenim željama, humanistika se kod nas još uvijek ne nalazi u onoj vrsti sistemske opasnosti u kojoj je, primjerice, u Velikoj Britaniji gdje ju je, pod optužbom neprofitabilnosti i beskorisnosti, zaposjela valjda jedina skupina beskorisnija od samih humanista – znanstveni tehnokrati.

Izazov STEM pokreta i tržišnog usmjeravanja znanosti i obrazovanja, međutim, konstantno je prisutan. Kapitalizirajući na ideološkoj atraktivnosti STEM-a, ulogu glavne domaće libertarijanske zvijezde preuzeo je ugledni borac protiv socijalističkog mentaliteta Nenad Bakić. Njegova je "STEM revolucija" naišla na očekivanu adoraciju mejnstrim medija poput Jutarnjeg lista, izražavanu tekstovima kojima nedostaje tek slika Bakića kako toplo ljubi kompjuter među mikročipove da bi nas vratili u najbolje dane korporativnog novinarstva.

Uzevši u obzir nadređeni euroamerički ekonomski i akademski kontekst, ali i lokalnu ideološku konstelaciju, izuzetno zanimljivo djeluje vijest da je prvi ovdašnji digitalnohumanistički znanstveni projekt – ARTNET – Moderne i suvremene umjetničke mreže, umjetničke grupe i udruženja – predstavio dio rezultata istraživanja obavljenih u razdoblju od 2014. godine, kada je pokrenut, do 2016. godine. Sudeći prema istupima znanstvenika koji u njemu sudjeluju, može se reći da je dobra vijest za naš akademski kontekst da upravo ARTNET oblikuje ovdašnju recepciju digitalne humanistike.

Nakon gostovanja u Rijeci, Splitu i Zadru, koja svjedoče o namjeri da se ARTNET-ove implikacije i rezultati aktivno prezentiraju i diskutiraju u što širem okviru, u petak, 9. lipnja, u zagrebačkom klubu MaMa održala se tribina Scenariji razvoja digitalne humanistike. Na njoj su povodom zadnjeg broja časopisa Život umjetnosti, posvećenog upravo ARTNET-u, gostovale voditeljica projekta i znanstvena savjetnica na Institutu za povijest umjetnosti dr. sc. Ljiljana Kolešnik, znanstvena suradnica na Odsjeku za lingvistiku FFZG-a dr. sc. Daniela Katunar, samostalna istraživačica dr. sc. Tihana Puc te dvoje doktoranada na projektu: Nikola Bojić i Sanja Horvatinčić, oboje također s IPU-a.

Već ovaj popis sudionika na tribini i projektu djeluje ohrabrujuće: izbor, primjerice, Bojića i Horvatinčić kao doktoranda čiji je kustoski i istraživački rad obilježen izrazitom kritičkom i političkom sviješću sugerira da se u ARTNET-ovu slučaju nikako ne radi o mehaničkom i oportunističkom uvozu nove metropolske pomodnosti, nego o znanstveno pažljivoj recepciji svjesnoj konteksta pojave digitalne humanistike i njenih metodoloških i ideoloških problema. Polazeći od pretpostavke iskazane u najavi tribine da "periferna ekonomska i kulturna pozicija iz koje tribina progovara predstavlja svojevrsnu prednost omogućavajući da se od samoga početka kritički pristupi evaluaciji digitalne humanistike", govornici su redom upozoravali na niz disciplinarnih, institucionalnih i tehnoloških pitanja koja njena pojava otvara u akademskim centrima, ali i u ovdašnjem kontekstu.

Ljiljana Kolešnik tako je u uvodnom izlaganju odmah upozorila na aspekt strukture moći unutar akademije i približavanje digitalne humanistike području STEM-a. Disciplinarna teritorijalnost i metodološki zazor česte su reakcije humanističkih starosjedioca, osobito uzevši u obzir veliki priljev sredstava u to novo područje, dok se tradicionalnije zasnovani istraživački projekti moraju snalaziti u uvjetima sve reduciranijeg financiranja. Priljev korporativnog interesa koji je ranije bilo bliži tehničkim ili biomedicinskim istraživanjima također znači otvaranje pitanja tko financira istraživački rad i s kojom svrhom, kojeg je humanistika u tom smislu dosad uvelike bila pošteđena.

Tihana Puc istaknula je problem znanstvenih izvora, s kojim se susrela radeći na svom doktorskom istraživanju međunarodne vidljivosti mlađih hrvatskih umjetnika od 1991. do 2012. godine, izrađenom na Institutu za napredne studije u Lucci. Kako je formiranje digitalnih baza podataka preduvjet za analizu, Puc je upozorila na izražene asimetrije u dostupnosti građe između ekonomskih i kulturalnih centara i periferije. Umjesto ispunjenja jednog od njenih programatskih obećanja – mogućnosti globalnog, "udaljenog" čitanja (prema F. Morettiju) – digitalna humanistika zasad očekivano reproducira nejednakosti svjetskog ekonomskog sustava, što je opasnost na koju je upozorila i Kolešnik.

Međutim, dajući uvid u detalje pojedinih istraživanja u sklopu ARTNET-a, Kolešnik je ipak ukazala na kapacitete ovog pristupa da iz perspektive poluperiferije decentrira uobičajenu kartografiju modernističke i avangardne umjetnosti. Govoreći, primjerice, o proučavanju umjetničkih mreža vezanih za Nove tendencije, pojasnila je kako one sugeriraju centralnost latinoameričkog polja i u prvi plan guraju njegove srodnosti s jugoslavenskim, umjesto fokusa na uobičajena središta euroameričkog modernizma i neoavangarde.

Znanstveni rad Rekonstrukcija osobne mreže Almira Mavigniera i njezina relacija prema prvoj izložbi Novih tendencija. Primjer  primjene mrežne analize i mrežnih vizualizacija u povijesti umjetnosti u koautorstvu Kolešnik, Bojića i Artura Šilića, objavljen u navedenom broju Života umjetnosti, sugerira i korektivnu ulogu koju bi njihov pristup mogao imati u pogledu konstrukcije rodne slike umjetničkih pokreta. Tako, primjerice, Dadamaino i Nanda Vigo po stupnju centralnosti pripadaju najutjecajnijim osobama u Mavignierovoj mreži, koju autori smatraju društvenim kapitalom ključnim za nastanak i organizaciju Novih tendencija. Navodi ih to na zaključak da su te dvije umjetnice "zasigurno imale mnogo značajniju ulogu u procesu umjetničkoga umrežavanja krajem 1950-ih i početkom 1960-ih godina, od one koju im pripisuju dostupne studije o Novim tendencijama".

No dok je mogućnost finijeg uvida u makro- i mikrorazinu umjetničkog umrežavanja, uz sav metodološki oprez kojeg se izlagači ni u jednom trenu nisu odrekli, nedvojbeno izuzetno zanimljiva, najuzbudljivijima su se pokazale temeljne implikacije koje ovakva vrsta istraživanja nosi za sve aspekte akademske proizvodnje – od organizacije rada, preko vrste znanstvenog proizvoda, do načina njegove prezentacije.

Ponajprije, riječ je o radu koji više ne ovisi o jednom "briljantnom" znanstveniku-genijalcu, akademskoj zvijezdi koja će na potpuno asimetrično globalno akademsko tržište izbaciti svoj novi hit, nego o dugotrajnom kolektivnom radu utemeljenom na podjeli specifičnih zadataka koji često zahtijevaju potpuno drukčije vrste stručnosti.

Pritom rezultati istraživanja u sklopu ovakvih projekata nipošto nisu jedini, a nužno ni najvažniji proizvodi: riječ je i o vrijednim bazama podataka, razvijanju softvera i tehnologije za njihovo prikupljanje, analizu i prezentaciju. Komercijalna zanimljivost ovih alata poziva na rješavanje pitanja vlasništva, osobito kada je riječ o projektima financiranim javnim sredstvima. Primjerice, u ARTNET-ovu slučaju baza s oko 8000 umjetnika pripada Hrvatskoj zakladi za znanost. Hoće li je i na koji način Zaklada učiniti dostupnom javnosti nije jasno, no ono što je nedvojbeno je da bi proizvodi ovakvih projekata trebali biti public domain, tako da drugi znanstvenici ili, primjerice, obrazovne institucije imaju slobodan pristup tim vrijednim resursima.

Aspekt na koji je posebno upozorio Nikola Bojić jest nepostojanje adekvatne znanstveno legitimirane forme za objavu ovakvih znanstvenih istraživanja koja evidentno nisu prilagođena prezentaciji u printu. U pitanju nije samo preglednost vizualizacija podataka, pogotovo u slučaju gustih, kompleksnih ili trodimenzionalnih mreža, nego i njihova interaktivnost – ukratko, ambijent u kojem su digitalnohumanistička istraživanja najprimjerenije prezentirana jest upravo onaj digitalni. Proučavatelji su stoga osuđeni da svoj najvažniji komunikacijski kanal koriste tek kao nužno sredstvo za prikupljanje akademskih bodova, dok je puna recepcija njihova rada prepuštena internetskim stranicama projekata i, sve češće, službenim blogovima.

Kao primjer kako jedna institucija posvećena računalnom proučavanju u području humanistike funkcionira mogao bi poslužiti Stanford Literary Lab koji je 2010. godine pokrenuo talijansko-američki teoretičar Franco Moretti. Riječ je o svojevrsnom odjelu Sveučilišta Stanford koji provodi vlastita istraživanja, ali i nudi otvorenu infrastrukturu i logističku podršku svim zainteresiranim studentima i zaposlenicima, kao i znanstvenicima s drugih institucija. Na njegovoj jednostavno i komunikativno oblikovanoj internetskoj stranici nalazi se popis suradnika s kontaktima, popis projekata sa sažecima te dvije sekcije na kojima je moguće pristupiti tekstovima proizvedenima u okrilju Laboratorija.

Sekcije se razlikuju i po oblikovanju i po tipu građe: prva je jednostavan popis linkova na znanstvene radove objavljene u sklopu istraživanja u SLL-u, koji se, umjesto standardne znanstvene klasifikacije, nazivaju "pamfletima" i donose najraznovrsnije analize – od jezika izvješća Svjetske banke, preko opsežnih proučavanja dinamike književnih polja pa do zanimljive "emocionalne kartografije" Londona izrađene temeljem građe iz devetnaestostoljetnih romana.

Budući da je Moretti suradnik New Left Reviewa, dio SLL-ovih "pamfleta" na kojima je radio objavljivan je u prerađenom obliku i tamo. Iako tekstovi čiji je Moretti isključivi autor nose njegov potpis, interesantno je da u broju NLR-a iz rujna i listopada 2016. godine uz spomenutu "kartografiju", za koju na stranici Laboratorija stoji da su je izradili Moretti, Ryan Heuser i Erik Steiner, stoji potpis – "Stanford Literary Lab". Koji su konkretni razlozi za to nije poznato, no takvo što bi moglo upućivati na drukčiji pristup diseminaciji akademskog znanja, koja proizlazi iz kolektivne proizvodnje u digitalnoj humanistici. Takav pristup mogao bi podrazumijevati drukčiji odnos prema autorstvu, a time i autorskim pravima u znanosti, što otvara prostor za razgovor o emancipaciji akademske proizvodnje.

Druga sekcija SLL-ova sajta naslovljena je Techne i donosi, u formi bloga, komentare metodoloških, programerskih i tehnoloških pitanja s kojima se istraživači susreću u svom radu. Takva forma omogućuje komunikaciju sa zainteresiranim posjetiteljima – bilo da je riječ o znanstvenicima, informatičkim stručnjacima ili javnošću – koji često nude vrijedne savjete ili komentare nedvojbeno vrijedne za ovo formirajuće i kompleksno interdisciplinarno polje.

Ovakav se tip autonomnog istraživačkog odsjeka ili institucije na raspolaganju znanstvenoj zajednici i otvorene za komunikaciju s javnošću čini poželjnim organizacijskim oblikom kada je riječ o digitalnoj humanistici. Osim što bi takav zasebni "laboratorij" donio trajnu znanstvenu infrastrukturu, njegovo bi zasebno financiranje moglo osigurati da dobar dio znanja proizvedenog u njegovu okrilju bude prezentiran i dostupan na način koji je otvoren i primjeren implikacijama digitalnohumanističkog rada.

Uzevši u obzir kapacitete mrežne analize i njene primjenjivosti na kultursociološke okvire poput Bourdieuove teorije književnog polja, takva bi se institucija – okupljajući, primjerice, povjesničare umjetnosti, komparatiste, južnoslaviste, sociologe, muzikologe, filmologe itd. – u našem kontekstu mogla posvetiti iscrpnom proučavanju jugoslavenskog kulturalnog polja i dati mu znanstveno utemeljenje koje bi bilo neprocjenjivo za ovdašnju akademiju.

Iako je domaćih sugovornika, kao što su primijetili ARTNET-ovi predstavnici, malo, čini se da ih je ipak moguće pronaći. Iz područja društvenih znanosti, to bi zasigurno mogao biti sociolog Marko Lucić, čiji se znanstveni članak Hijerarhija i borbe u mreži književnih kritika: operacionalizacija Bourdieuove teorije književnog polja i simboličkih borbi eksponencijalnim modelima slučajnih grafova, objavljen 2015. godine u Reviji za sociologiju, nadovezuje na radove nizozemskog sociologa Woutera de Nooya. Uparene s njegovim književnoznanstvenim znanjem, Lucićeve bi se dubinske metodološke kompetencije u području teorije mreža mogle pokazati iznimno vrijednim za digitalnohumanističke projekte u bilo kojem području.

Kada je riječ o IT zajednici, interes programera i stručnjaka za podatkovne sustave Filipa Rodika za društveno-političke teme svjedoči da se među njenim pripadnicima mogu pronaći tehnološki vrlo osposobljeni pojedinci motivirani za primjenu svojih znanja u društvenjačkom ili humanističkom, umjesto u korporativnom okružju.

Osnova koju stvaraju znanstvenice i znanstvenici uključeni u ARTNET čini se vrlo dobrim polazištem za ovdašnji razvoj digitalne humanistike. Njihova kontekstualna i politička svijest, kao i pažljivi kritički pristup metropolskim inovacijama, čini ih idealnim nositeljima njene recepcije. Na Hrvatskoj zakladi za znanost ostaje da prepozna širu korist od njihova rada i da omogući slobodnu cirkulaciju njihovih vrijednih rezultata – bio bi to mali, ali važan korak u zasnivanju digitalne humanistike koja neće biti podređena korporativnim interesima, nego će raditi na demokratizaciji znanstvene proizvodnje i otvorenom pristupu njenim spoznajama.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 22.06.2017

VEZANE VIJESTI

Nepredvidivi prostorni i politički odnosi

Piše: Bojan Krištofić

Ulazak u dijalog s 96. brojem časopisa Život umjetnosti je kompleksan i izazovan zadatak, slojevit i zahtjevan koliko je to i sam časopis.

Suvremena prostorna problematika

Novi broj Života umjetnosti, tematski naslovljen Od teritorija do specifičnog mjesta, sadrži jedanaest tekstova i jednak broj zasebno otisnutih autorskih mapa.

Odsutna prisutnost

Piše: Bojan Krištofić
[BLOK]­-ova urbana tura namijenjena je primarno samim Zagrepčanima kako bi se o svome gradu educirali na način koji im pruža mogućnost aktivne participacije u životu javnog prostora.