Zabludovsky vs. Bandić | kulturpunkt

Zabludovsky vs. Bandić

U povodu nedavne smrti Željka Zorice Šiša donosimo razgovor kojeg je 2006. godine s njime vodila Agata Juniku.

Razgovarala: Agata Juniku

Željko Zorica Šiš je umjetnik koji – ovisno o materijalu odnosno mediju kojim komunicira – svoje radove potpisuje kao redatelj, scenograf, lutkar, dizajner, ilustrator, pisac ili, naprosto, idejni začetnik. Njegov profesionalni background danas više nije moguće vezati uz jednu umjetničku disciplinu ili neki određeni kulturni krug, frakciju ili klan, ali temeljna činjenica, odnosno ishodište pa tako i odrednica, njegove radne biografije svakako ostaje - Kugla glumište. Fantastični bestijariji te Institut kartaša i vinopije doktora Hansa Christiana Zabludovskog, Bembo i prijatelji (protiv mina) i Festival prvih – samo su neke, medijski možda najistaknutije, točke Zoričinog umjetničkog, kulturnog i društvenog angažmana koji počiva na kontinuiranom istraživanju manipulativne moći medija, dakle odnosa realnog i fiktivnog ili fikcionalnog, pa tako i često nejasnih granica između realiteta i povijesnih konstrukata, odnosno – u krajnjoj konzekvenci - povijesti kao konstrukta. Druga temeljna pretpostavka njegovog rada je – underground. Ali ne underground shvaćen samo kao ono što postoji spram neke ustaljene društvene prakse – kulturne, političke itd. – već, sam će definirati, kao "osobni doživljaj određene populacije, doživljaj koji se stvara druženjem i radom s tom populacijom". U tom smislu, Zorica je do sada upoznao undeground djece te onaj populacije srednje životne dobi, odnosno vlastite generacije koja svoje mitsko zlatno ili herojsko doba veže uz sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća. Treći undeground je, prema vlastitim riječima, otkrio tek nedavno, radeći s umirovljenicima na postavljanju libreta opere Carmen. Dodjelivši Projektu Carmen prvu nagradu 40. Zagrebačkog salona - posvećenog temi sinergija, žiri u sastavu Silva Kalčić, Ivan Doroghy, Nataša Ilić, Tihomir Milovac, Žarko Paić i Feđa Vukić pokrenuo je obrat u medijskoj recepciji ovog specifičnog "rada u procesu" te istovremeno, neplanirano, sasvim prigodno najavio 30. obljetnicu Zoričinog umjetničkog i kulturnog djelovanja. Otprilike na tom tragu, vođen je i ovaj razgovor.


A. J.: Projekt Carmen prijavio si Gradskom uredu za kulturu još 2001. godine, a realizirao ga sa skupinom "Vedra lica s Ravnica" ovog proljeća. Koja je bila inicijalna ideja projekta i koje su bile njegove razvojne faze? 

Ž. Z.: Tadašnja ideja bila je da se stvori virtualni svijet glumačke družine koju sačinjavaju glumci starije životne dobi, koji su odlučili postaviti operu Carmen. Pritom sam htio kod medija inicirati zanimanje za nepostojeću družinu i nepostojeću predstavu. A bazično, stalo mi je da vidim što rade ljudi treće životne dobi te ljudi koji žive u umirovljeničkim domovima. I otkrio sam, prateći prvenstveno događanja u Zagrebu, da je taj život izuzetno jak, vitalan, brz i produktivan. Upravo to što zovem proizvodnjom jest ono što me i inače zanima u mojim radovima. Ti ljudi su dakle proizvodili predstave, pisali poeziju, organizirali festivale... otkrio mi se tako doista svojevrsni treći underground u gradu Zagrebu. I onda sam ga krenuo istraživati.

Najagilnijima su se pokazali umirovljenici koji sudjeluju u radu Doma za starije i nemoćne osobe Maksimir. Neki od njih su štićenici doma, a neki nisu, već se raznim aktivnostima samo pridružuju iz jednostavnog razloga što dom ima slobodnog prostora. Tamo sam upoznao koordinatoricu domskih aktivnosti Dubravku Maček i Mariju Bebu Molnar, gospođu za koju jednostavno mogu reći da je 'aktistkinja' koja već duži niz godina pokreće različita umjetnička i društvena događanja. Njezina odluka da sudjeluje sa mnom u postavljanju predstave po libretu za operu Carmen potakla je i sve ostale da pristanu na rad na tom projektu.

Marija Beba Molnar bila je redateljica, ja sam joj pomogao utoliko što sam pronašao libreto, skratio ga, napravio neku prohodnost kroz prijevod iz 1906. godine koji vrvi arhizmima... Tekst se pokazao odličnim predloškom i cure su - a tako sam ih zvao – jednostavno odmah razumjele da se tu radi o pravoj ljubavnoj drami od koje bi se mogla napraviti i odlična soap-opera za neku od hrvatskih televizija. Tako sam ja usput uspio odraditi jedan fini razgovor na HTV-u koji se ubrzo uključio kao koproducent dokumentarnog filma o Projektu Carmen i djelovanju "Vedrih lica s Ravnica".


A. J.: Medijska recepcija Projekta Carmen je zapravo jedna od njegovih temeljnih konceptualnih niti... koja se, pretpostavljam, "odmotavala" upravo onako kako si i predvidio... 

Ž. Z.: Da. Sve to pokazalo se izuzetnim mamcem za medije. Sve što su oni radili s projektom, paraleleno je postajalo njegovim dijelom. Medijski gledano, bilo je to vrlo uspješno. Da nas je recimo pratio neki sponzor, imao bi širok medijski odjek. Događalo se, dakle, ono što me zaista zanimalo: mediji su prvenstveno cijeli projekt promatrali kao eksces na tom nečem što se naziva kulturnom mapom Zagreba. Ali, kao što sam rekao ona početku, prvotna ideja je i bila napraviti grešku u sistemu, pomoću nečega što je poznato i uvriježeno u društvu. Kada kažeš nekome da si jučer bila na operi Carmen, taj će ti reći "super, ići ću i ja", iako možda nikada nije bio na operi i uopće ne zna što je Carmen i tko je Bizet. Ali, kao opće mjesto, kao nešto čime se koriste sastavljači pitanja na različitim kvizovima, svi držimo da je Carmen nešto što je "naše". Zato se oko nje može zavrititi priča. Jer ako hoćeš oko nečega zavrtiti priču, moraš iz neke sredine izvući ono što će ju zanimati. Na jednak način funkcioniraju i tajne službe, primjerice. Moja namjera je bila dakle vidjeti što se događa ako Carmen - koja u našoj svijesti funkcionira kao mlada zgodna žena, kao oličenje slobode itd - povežemo sa starijim osobama kojima je u osnovi zabranjen pristup baš u taj svijet - mladih, lijepih, poželjnjih (naročito ako je o ženama riječ). Pretpostavio sam da će to zanimati medije. I upalilo je. Radili su baš to na što smo ih naveli.  

Zanimalo ih je kako je uopće moguće da se amateri usude raditi Carmen, kao i činjenica da netko toliko star želi raditi tako nešto. Jer netko star – kako su sugerirali neki članci u tisku – za početak, nije dovoljno lijep. Odmah se pojavljivao taj problem, odnosno otvorilo pitanje do kada je primjereno ljudima da se izlažu na taj način u javnosti. Ponekad bi se podsmjehivali, ili bi se u lead izvlačilo da Carmen ima 83 godine, pa je to valjda živo čudo... jer nama je "normalno" da bi ljudi u tim godinama trebali biti zaboravljeni. Ne mislim sada samo na Hrvatsku, već na Zapad. Ovo društvo nažalost ne treba stare osobe. A bilo bi dobro koji put poslušati starije osobe ili barem osluhnuti način na koji one komuniciraju. Ne u smislu toga da čujemo njihove probleme, već da osjetimo kako je životnost u toj životnoj dobi posve moguća. Iako nam društvo govori da nije moguća. Pa pogledaj reklame. Sve što se na tržištu nudi starim ljudima svodi se na "pokušaj se spasiti, ako želiš živjeti, kupi ovo, pomozi si ovako, uloži si novce inače ćeš propasti kad budeš star" itd.

Reakcije koje sam upravo opisao bile su većinske i upravo onakve kakve smo očekivali. Ali, naravno, način izvještavanja u medijima varirao je ovisno o ljudima koji su izvještavali, o profilu novine, emisije i sl. 

Ono što je ipak najvažnije jest da se projekt pokazao vrlo bitnim za same izvođačice. I želio bih naglasiti da osnovna ideja te predstave nije imala pretenzije ka nekim izuzetnim estetskim dosezima. Ideja je bila uživanje i u probama i u samom izvođenju. Životnost koja se na taj način inicira jest ono što me osobno strašno veseli. A vidio sam i na glumicama da uživaju u tome. 


A. J.: Usprkos očekivano površnim prvim reakcijama, Projekt Carmen je ipak uspio proizvesti kompleksnu recepcijsku situaciju. S jedne strane, mediji su ga tretirali kao pomalo pomaknut projekt slobodnih aktivnosti za penzionere, a s druge strane, tzv. stručna javnost ga je proglasila, i čak nagradila, kao vrlo relevantan umjetnički događaj. Čini se da ti je uspjelo nešto što u našoj sredini nije baš čest slučaj – upakirati jedan istinski socijalno angažiran čin kao izuzetno kvalitetan umjetnički proizvod. 

Ž. Z.: Jedna od sretnih okolnost je bila što je Tihomir Milovac ove godine kao temu Salona postavio sinergije. Dakle, nešto što teži istom cilju, a što radi više ljudi. U osnovi je radove potpisivao jedan autor, a ostali suradnici su bili potpisani ispod autora. Samo u tom smislu sama je nagrada pripala meni. Bilo je jasno postavljeno da će žiri reći "da" onima koji su na neki način najbolje odgovorili temi Salona. U ovom konkretnom slučaju, riječ je o projektu koji je upravo zamišljen kao neka socijalna situacija... koja izlazi iz nečega što zovemo momentalnim društvenim bićem... a to je ono nešto što nas sve zahvaća, iako ne moramo nužno o svemu tome imati svijest, tj. ne moramo nužno znati kako žive ljudi na svim razinama tog društvenog bića. Projekt Carmen se pokazao kao dobra socijalna situacija koja inicira proizvodnju novih socijalnih situacija, koristeći ne samo medije, nego i osobna poznanstva - moja i ljudi koji sudjeluju u projektu. Kako je forma u kojoj smo radili bila kazalište - a kazalište podrazumijeva komunikaciju s drugim socijalnim čimbenicima – sve skupa pokazalo se dobrom idejom.


A. J.: U skupini "Vedra lica s Ravnica" su samo žene. Je li to planski ili slučajno?  

Ž. Z.: Nije tu bilo nikakve namjere. Dogodilo se doslovce životnom silom. Jedan gospodin koji je počeo raditi na predstavi u međuvremenu je umro. Ali i s tom činjenicom dogodilo se opet nešto potencijalno zanimljivo za medije, oko čega se mogla plesti priča. S jedne strane, Carmen je na neki način "action heroina" koja u nekoj mitologizaciji hoće reći kako je počeo feminizam, ona je neko tko se bori za žensku stvar. S druge pak strane, slučajno je ispalo da grupu čine isključivo žene. Time smo na neki način korespondirali aktualnim previranjima na kulturnoj sceni, ne samo u Hrvatskoj već i vani, naime, vezanim uz migracije tijela – uz nešto što se dodiruje i gay i lesbian aktivizma. To se zaista slučajno dogodilo, ali konotacije su se dale očitati. 

I ta činjenica mi je bila važna za projekt, jer je opet proširila način komuniciranja. Projekt je nudio mogućnost novihg otkrića, novih razgovora. "Cure" su, dakle, igrale i muška lica iz Carmen, što je kod medija opet izazivalo smijeh. Iz zgoda koje su pratile tu činjenicu opet se može očitati neka potajna društvena aktivnost neke sredine, zatim iz tekstova se dalo razlučiti određene sklopove... u tom smislu mi je taj projekt otvorio mogućnosti da bolje sagledam medijsku situaciju u Hrvatskoj i, na kraju krajeva, da bolje razumijem svoju poziciju u nečemu što nazivamo tranzicijskim društvom. Dakle, sada mi je lakše razumijeti ono što me čeka i lakše mi se za to pripremiti. Iako se zapravo pripremam na sliku toga - ne na nešto što će se sigurno zbiti, već na neku projekciju. Uspio sam, dakle, radeći na Projektu Carmen ostvariti različite projekcije svoje budućnosti.


A. J.: Prije premijere na Susretima kazališnih amatera Hrvatske, predstava je igrana u Domu za starije i nemoćne osobe Maksimir. Kako je reagirala tamošnja publika?

Ž. Z.: Tamošnju publiku čine štićenici doma, umirovljenci iz susjedstva, posjetitelji i oni koji poznaju izvođače. Reagirali su onako kako reagiraju gimnazijalci kada idu na praizvođenja. Reagiraju na opća mjesta. Navijaju ("Pa nećeš valjda ostati s Carmen?! Pa ti si ipak vojnik." itd). I, zanimljivo, uopće ne percipiraju da žene igraju i muškarce, bolje reći, nije im to uopće važno. Oni zaista primaju te likove kao to što jesu. Spore se međusobno. Kao kad sam sebe uloviš da razgovaraš s televizijom, zato što je tamo tebi neomiljeni političar.

Ono što daje dodatni smisao cijeloj priči jest da je publika u domu zahvalna zaista na svakoj izvedbi - ne samo Carmen, već bilo kojeg vida kazališta, izvedbe, čitanja. To je ipak jedan zatvoreni svijet u kome se stvari odvijaju po zadanim koordinatama. Tu ima prostora slobode, ali on funkcionira kao balon, rekao bih to slikovito. Napuše se, ide do vrha i pukne. Onda kreće drugi mali prostor slobode itd. Najvjerojatnije postoje i drugačiji načini da se život tamo organizira, ali za to bi trebalo puno više novaca. Riječ je dakle o vrlo iskrenoj publici. Za vrijeme istraživanja terena za projekt - koje je bilo na neki način i istraživanje mojeg emotivnog doživljavanja života u domovima - organizirao sam koncert Cinkuša i promatrao što se događa. Bilo je zanimljivih detalja: na primjer, jedna gospođa je isključivo inzistirala da se nakon svake pjesme otpjeva "Slatka mala Marijana". U jednom trenutku, jedan od muzičara je rekao "ali gospođo, ja se nisam ni rodio kad je napisana ta pjesma". Gospođu, međutim, to uopće nije smelo, nastavila je tražiti svoj hit. Samo što je u ovom slučaju bilo nevažno koji je bend na pozornici. Taj hit traži se od bilo kojeg benda. Vjerojatno zato što bend koji pjeva taj hit nikada neće doći. 

Ponovit ću da je i njihova vlastita produkcija izuzetno bogata. I uočio sam da je postotak radova koje poštujem u toj mikrozajednici jednak postotku radova koje poštujem u oficijelnom kulturnom miljeu. 


A. J.: Dokumentarnim filmom "Vedra lica s Ravnica" planiraš dalje razvijati Projekt Carmen... u kom smjeru?  

Ž. Z.: Promocija tog filma bit će također u domu. Stalo mi je da vidim kako će reagirati štićenici doma, jer je to zapravo daljnje proizvođenje socijalne situacije: opet će doći mediji, bit će zanimljivo vidjeti kako će se sada prema tome odnositi. Sada to više nije i ne može biti predmet podsmjeha, jer je naša kulturna javnost prepoznala to kao važno djelo. Zato u nastavku očekujem posve drugačiji odnos. Najvjerojatnije će se to nadalje tretirati kao umjetnički projekt. Iz pozicije koncepta, ovog ili onog tipa "arta" itd. Promjeni tretmana doprinijet će i sama činjenica da je riječ o filmu. Film u Republici Hrvatskoj funkcionira kao neka posebna umjetnost zato što taj tretman nasljeđujemo iz vremena kada je socijalistička država mislila da film zaista jest – a ja također smatram tako - najjači tip kulture ili propagande jedne zemlje. E pa sad imamo poziciju da je Projekt Carmen varoliziran kao ekstremno uspješan, čak o njemu snimamo i film - ne znamo još kakav će biti, ali će vrlo vjerojatno biti prilično teško napasti ga. Ili će se dogoditi sukob unutar kulturne sfere. Jedni kritičari će biti kontra drugih. Sve to zanima sam Projekt Carmen. I mene osobno, naravno. Ali to više ne mogu planirati pa sudjelujem dalje s odmakom. Ne više kao kreator, već kao onaj koji kreira samo segment. A cjelina projekta dalje funkcionira sama po sebi. Tako i ovo što sad razgovaramo jest nešto što kreira daljnji tijek tog projekta. 


A. J.: Spominješ umirovljenike kao neki treći "underground" grada Zagreba, koji si otkrio radom na ovoj predstavi. Na koju populaciju se odnose prva dva? 

Ž. Z.: Prvi čine djeca do 10 godina, a drugi je "underground" moje, dakle, srednje životne dobi. Naravno da postoje još neki, ali ovi su mi važni zato što dobro poznajem njihovu produkciju. 

Kada kažem "underground", ne mislim na nešto što postoji samo prema nekoj ustaljenoj društvenoj praksi. Riječ je o mojem osobnom doživljaju određene populacije. I taj doživljaj se stvara time što se s tom populacijom družim ili radim s njom. Radeći s Udrugom Bembo predstavu Bembo i prijatelji (koji put dodamo i dvije riječi - "protiv mina"), koju igramo već nego duže vrijeme, upoznao sam "underground" djece. Riječ je o u osnovi veseloj predstavi koja u sebi ima desetminutni dio čiste edukacije o problemu minske opasnosti, naročito na područjima Republike Hrvatske koja imaju s tim veliki problem. Na taj način sam proputovao dijelove Hrvatske za koje ne bih znao ni da postoje. A niti bih mogao osjetiti različitost doživljavanja kazališnog čina predstave, i uopće doživljavanja života i realnosti, u odnosu na Zagreb. Djeca iz Raštana Donjih, Iloka, Tovarnika, Pakraca, Lipika ili Markušice doživljavaju predstavu potpuno drugačije od djece koja je gledaju na Cvjetnom trgu ili na Zagrebačkom Velesajmu. Pa tako je i lik Bemba u nekim mjestima apsolutna zvijezda koju djeca čekaju sat vremena prije, u okolišu koji pritom često potpuno nestvaran – srušene kuće, minirane ceste, prilazi školi... Fascinira me nevjerojatna snaga te, namjerno kažem, "populacije" koja nije do kraja svjesna gdje živi i na koji način život funkcionira, ali vrlo jasno razumije svoju poziciju. A pozicija se sastoji u tome da razumije da je njezino kretanje ograničeno. Možeš gledati u rijeku, ali ne možeš doći do nje. Ta pozicija neslobode nešto je što me strašno zanima na tim putovanjima, i što nam svima daje misliti o daljnjem odrastanju te djece. 

Druga "populacija" koja me zanima je ta moja - ljudi srednje dobi koji su nasljednici nekih pravih "underground" zbivanja na ovoj sceni od sredine sedamdesetih nadalje. Onim "svjesnijima" jasna je komedija koja se zbiva u smislu evociranja slobodarskih misli o tom dobu, evociranja koje se događa kroz različite tipove razmišljanja o novom valu, produkcije ili postprodukcije, podmetanja tekstova, filmova, glazbe o tom tzv. herojskom dobu. Hoću reći, to doba niti je bilo herojsko, niti po nečemu posebno. Ono je bilo posebno samo za te ljude u tom trenu njihovih života. Za sada nitko nije uspio odraditi neki suvisli tekst, ili film, koji bi pokušao uopće kontekstualizirati to djelovanje. Svi se prisjećaju "tog doba" na najgluplji mogući način – kao što se borci prisjećaju ratova koje su preživjeli. S tim da ima mnogo ljudi koji to doba nažalost nisu preživjeli. Iz jednostavnog razloga što je, uz mišljenje da je stigla sloboda, stigao i heroin. Pa je hrpa ljudi zaglavila. Ono što me zanima su ostaci, "preživjeli borci" toga "undegrounda". Oni koji su preživjeli zaista su preživjeli. A drugi su mrtvi. 

Radeći s trećim "undegroundom", odradio sam na neki način ulaz u iskustvo starije životne dobi. Bilo mi je to potrebno da bih, bez da projiciram, mogao razumijeti kako se i u tom toliko zanemarenom životnom vijeku živi, što se tu još može dogoditi, odigrati, inicirati. 


A. J.: I koji je opis "socijalne situacije" preživjelog "heroja" u trećoj dobi? 

Ž. Z.: Nisam siguran. Klackam se ili, bolje reći, ljuljam. Imam amplitude između zarađivanja velikih novaca i stvaranja umjetnosti. I to na neki način pokušavam pomiriti. Jasno mi je da posjedujem sposobnosti da funkcioniram kao direktor marketinške kuće, ali u isto vrijeme to me ne zadovoljava. U tom slučaju, vjerojatno bih prvo napravio neku kritičku opservaciju o toj svojoj poziciji. Što isto ne mora biti loše. To su napravili različiti ljudi kroz povijest umjetosti ili povijest medija, već više puta.  

Rad na Projektu Carmen mi je u svakom slučaju mnogo dao... prvo, usporio me, što je dobro. Pokazao mi je da nije nužno da se trošimo, pa makar radili konstantno. Sve se doista može raditi mnogo laganijim tempom, bez da se gubi nešto enormno, niti u kvaliteti niti u kvantiteti projekta. Zahvaljujem Mariji Bebi Molnar koja me tome podučila. Inače, mislim da je važno za sve nas da se damo podučavati. Mada je to nešto što naša kultura brani. Jer zapadni kulturni krug potencira individualnost do mjere da ti poručuje kako je stvar po tebi, a ne po nekom drugom. I kako ti trebaš podučiti drugoga. U osnovi, u tom sukobu se ne odvijaju baš najljepše stvari - od nekih ljubavničkih koncepata pa do poslovnih. Ja sad imam 48 godina i svima bih savjetovao da se daju podučiti, i od starijih i od mlađih. Drago mi je, dakle, što sam se dao podučiti od gopođa. Što nije bilo jednostavno. Ali sam to zaista svjesno htio i napredovao sam. Uspio sam smekšati svoja prijašnja gledišta koja, doduše, nikada nisu bila previše kruta, ali su svakako bila kruća u odnosu na ova danas. 


A. J.: Tvoja, tzv.herojska, generacija osamdesetih bila je u tzv. herojskom razdoblju devedesetih – kada se dominantna kulturna produkcija stavila u službu realizacije nacionalnog koncepta, a rijetki preživjeli iz alternative mahom doslovce pobjegli iz zemlje – statističko-biološki gledano, u tzv. najboljim, ranim zrelim godinama. Čini mi se da ti je u intelektualnom i umjetničkom preživljavanju od neprocjenjive pomoći bio "paleoantropolog, demonolog, kartaš i vinopija, doktor Hans Christian Zabludovsky"? 

Ž. Z.: Da. Mada, se Zabludovsky prvi put spominje u listu Akcent (koji je, fotokopirajući ga, objavljivao Vlado Gudac) već 1983. godine, kada sam u Galeriji SC-a radio predstavu Ende oder Wende. S tim da se tada još ne navodi ime Hans Christian, već samo njegova sklonost okultnom i alkemijsom – s obzirom da sam se u predstavi zafrkavao alkemijom i varijantama minusa i plusa. Svidjela mi se kasnije u devedesetima ta varijanta da ga zadržim, da imam nekoga s kim mogu voditi dijalog, a koga pozicioniram u povijest. Tvrdim da postoje različiti pisani materijali, što se kasnije pokazalo i točnim. Naročito kada su se neki ljudi doista pozicioinirali spram Zabludovskog kao povijesne osobe. Tako se iz tog nekog dijaloga počinje tvoriti taj prostor unutar povijesti koji ja doživljavam kao neki balon koji se polako širi u nekom tkivu. Ne doživljavam ga kancerogeno, ali on ipak mijenja pozicije drugih sudionika u tom povijesnom kontekstu. Jako mi se to svidjelo kao postpupak jer mi je davalo slobodu. S druge strane, kroz Zabludovskog se uvijek fino može očitati neki ironijski odmak zato što on ima mogućnost da kao znalac prosudi nešto o čemu ja, kao umjetnik i kulturni djelatnik, ne mogu suditi. Zabludovsky smije manipulirati, zafrkavati se, pronaći kanale koje ja ne bih mogao upotrijebiti u svom djelovanju.


A. J.: Djelovanje Zabludovskog konkretizirano je prvo u vašim zajedničkim fantastičnim bestijarijima, slikovnicama koje pričaju priču o fasadama zgrada po nekim hrvatskim i evropskim gradovima...  

Ž. Z.: Zabludovsky se te spomenute 1983. spominje samo u tom popratnom broju Akcenta, ali je jasno da je ono što se vidi u predstavi došlo na neki način iz iskustva tog čovjeka. To mi je dalje otvorilo mogućnost da kroz povijest umjetnosti, etnologiju i različite znanstvene discipline lakše prolazim, jer imam sugovornika koji sve to već zna. I koji ne tvrdi da je to istina, vrlo često u svom iskazu dovodi u pitanje to što govori, dakle nudi drugome, čitatelju ili čitateljici, da se sam potrudi i izvidi je li nešto istina ili nije. S druge strane, taj zanimljiv mi je humor i svojevrsna nonšalancija kojom on prolazi kroz vrlo tešku znanstvenu građu iza koje pak stoje autoriteti do kojih je svakoj nacionalnoj kulturi stalo, kao što je primjerice Grga Novak, ili neki drugi ljudi koji se bave arheologijom, poviješću arhitekture, poviješću umjetnosti... Moja bi pozicija bila direktno ugrožena kada bih osobno komunicirao s njima, ili recimo s nasljednicima Gorjanovič Krambergera. Ali kada polemizira H.C. Zabludovski - koga citiram, uvijek dovodeći u pitanje i njegov rad - onda se tu stvara neki metatekst koji dopušta različite uplive. Uvijek sam strašno veseo kada se doista oglasi neka treća ili četvra strana, da nešto ospori ili doda. I ja dapače sam strašno veseo kada se treća ili četvrta strana oglasi, nešto ospori ili doda. Kada je izašao Fantastični bestijarij Hrvatske, jedna gospođa se strašno ljutila što sam njenog rođaka – koji je bio primjer uljudnosti, dobrote i srdačnosti – pozvezao sa Zlobarom, najžešćim negativcem Kosturije, paralelenog svijeta u kojem bivaju demoni. Nikada se ne sukobljavam u takvim situacijama, već dodatno širim prostor koji se otvara tim odnosom mene kao pisca i  nekoga na čiji se rad pozivam. Nije to ni u kom slučaju pozicija alter ega. Svoje tekstove nikada ne potpisujem kao H.C. Zabludovsky, ali ako nešto radimo zajednički, moralni obzor prema tom djelu nalaže mi da ga potpišemo obojica.

Za pisanje bestijarija s H.C. Zabludovskim zaintrigirale su me priče, moje neznanje. Kako sam između ostalog i likovnjak, za izvedbe nekih scenografija sam koristio neka historicistička pročelja... pa se pokazalo da su ta istraživanja imala i neke druge vrijednosti. Bitno je tu bilo i ono što se u našim životima zove mitologija, pa neki klasični izvori, kao i različiti drugi izvori od Borgesa do stripa. 


A. J.: Kakav je odnos kulturnih i inih institucija s obzirom na metafizički status H.C. Zabludovskog?

Ž. Z.: Kako u kojoj situaciji. Kada smo mu u Zagrebu otkrivali spomen ploču, tadašnji Predsjednik Sabora Zlatko Tomčić poslao je službeno pismo isprike što je spriječen doći, jer mu je bilo potpuno jasno kako je riječ o važnom kulturnom i znanstvenom potencijalu Hrvatske. Potvrđivanje postojanja Zabludovskog na kulturnoj mapi Evrope nastavili smo otkrivanjem spomen ploče u Parizu, gdje sam po prvi puta počeo uplitati likove važne po hrvatsku povijest, a kasnije smo otkrili i veze Zabluldovskog s nekim važnim ljudima iz svjetske kulture. Štos je, dakle, da je to neka metoda koja opušta. Krajnji cilj je primanje Zabludovskog u HAZU. Ako se to ikada dogodi, ta činjenica će svjedočiti da živimo u normalnom i opuštenom društvu u kojem se ne proizvode stresovi, u kojem ljudi ne oboljevaju od malignih bolesti iz razloga što su zabrinuti. Tada ćemo, siguran sam, svi biti veseli i da će pozitivna energija lelujati iznad naših glava u smislu tog našeg čuvanog pereca. 

Problem, naravno, nastaje jer se povodimo uglavnom za samo lako dostupnim informacijama. A najdostupnije su i najbrže one na Internetu. Mada, ako netko želi tim putem istraživati rodoslovlje Zabludovskog, saznat će da su se mnoge obitelji Zabludovsky rodile u jednom mjestu u Poljskoj, odakle su se rasuli po svijetu nakon što je nacistička njemačka odradila svoj grozan posao. Veliki broj njih je završio u Meksiku, gdje su se pozicionirali vrlo visoko na društenoj ljestivici – od parlamenta do znanstvenih institucija. Zatim, bio je tu i jedan od važnih arhitekata 20. stoljeća, čiju sam izložbu vidio u Barceloni, a na što me upozorila Željka Čorak, autorica predgovora za prvu knjigu koju sam radio. Kakav god bio metafizički status H.C. Zabludovkog, on mi je vrlo važan kao suradnik. O tome bi se moglo razgovarati s raznih, pa i pozicija psihoanalize (da spomenemo i to, kad je već obljetnica Freuda)... umjesto neke ozbiljne introspekcije koju bih provodio sam nad sobom, lakše mi je imati osobu s kojom mogu jednako iskreno odrađivati takve dijaloge. Što preporučam i drugima. 


A. J.: Spomen-poloče Hansu Christianu Zabludovskom za sada si fizički postavio u Zagrebu i u Parizu. Koliko znam, bilo je još nekih pokušaja...

Ž. Z.: Da. One su dio jednog opsežnijeg rada čija ideja je bila izložba koja bi se sastojala od deset spomen-ploča koje bi pak nakon toga trebalo postaviti na konkretnim lokacijama što hrvatskih gradova, ili sela, što svjetskih metropola. Za takav opsežan projekt trebat će izvršiti dosta predradnji i – namjerno to govorim – agitirati kod različitih institucija i prijatelja. I u zemlji i u inozemstvu. Jer se izuzetno teško dolazi do dozvola za postavljanje spomen-ploča. Tako je za sada propao pokušaj da podignem ploču koja odaje počast vezi između H.C. Zabludovskog, Ivana Gorana Kovačića i Vladimira Nazora, što se trebalo dogoditi u okviru programa Queer festivala. Zatim, nije mi uspjelo postavljanje jedne vrlo poetične ploče u Osijeku. U Parizu sam uspio postaviti ploču Zabludovskom i Matošu zahvaljujući svojoj umjetničkoj udruzi Artless, ali financijska podrška mi je odbijena i od strane Grada i od strane Ministarstva. Zanimljivo je da je Ministarstvo prvo odobrilo projekt, a neposredno prije realizacije ga odbilo, jer ljudi tamo nisu bili sigurni je li Zabludovsky povijesna osoba Hrvatske ili ne. Nisu išli za tim da su mogli sudjelovati u nečemu što je, sigurana sam, od povijesne važnosti. Jer je hrvatska kultura tamo uspjela podignuti, makar i posredno, spomen-ploču piscu kojem se svi zaklinju. I ima tu još odbijenih prijedloga. Naprosto zato što je ideološki problem svake vlasti da se netko nečega boji. Što je šteta, jer spomenički "undeground" može biti vrlo živahan. Naravno, uvijek je problem u tome tko odlučuje i po čemu je netko zanimljiv u sadašnjem povijesnom kontekstu. Time se vraćamo odgovoru na pitanje o tome u kojoj mjeri mi postojanje Zabludovskog olakšava bivanje u poziciji umjetnika. 


A. J.: U Parizu si na pročelju jednog alternativnog kulturnog kluba 25. maja 2005. godine podigao ploču u spomen na dan kada su, 1900, dr. H. C. Zabludovsky i A.G.Matoš "ispivši bocu absinta zajednički klicali protiv strahovitog, užasnog, beskrajnog brbljanja o slobodi". Time si vrlo precizno pogodio u dvije neuralgične točke prosječnog Francuza – "svetinju" francuske revolucije i odnos prema strancima, na što si odmah i dobio žestoku verbalnu reakciju iz susjedne kuće...

Ž. Z.: Ta prva reakcija na ploču bila je onakva kakvu sam i očekivao od "normalnog" Francuza – a to je da ga smeta kada se dira u njegovu iluziju o tome da živi slobodno. I da ga smeta što su se sad pojavili neki tipovi, a da on nije za njih ni znao ni čuo, koji su se rugali toj iluziji još prije sto godina.U današnje vrijeme jasno je da se  riječi poput slobode, bratstva i jednakosti mogu dovoditi u pitanje. Koliko god one bile čvrste u smislu neke ideološke pozicije, tako da ih u principu uopće ne problematiziramo i sve nam je u vezi njih kao jasno. Kažu ti da si slobodan, ti to prihvatiš bez ikakvog daljnjeg problematiziranja. Dotični gospodin bio je uvrijeđen što se narušava njegovo mišljenje o njegovoj vlastitoj poziciji. Ako je dovoljno dobro pročitao - a ploču može gledati jer je nasuprot njegovog prozora - mogao je razumijeti ironiju tog teksta koji mu sugerira da živi u društvu koje se svakodnevno služi lažima i negira slobodu mnogih svojih žitelja. Usklik Zabludovskog i Matoša upozorio je da u demokraciji nismo nužno slobodni, što je njega pak pomaknulo iz tog njegovog uljuljkanog ugodnog snivanja. Kao što je sada Jean-Marie Le Pena iz slične pozicije pomaknula činjenica da njegovi crni momci jednostavno idu po svjetsku titulu, a taman je nedavno uspio dokazati kako ništa ne valjaju. 


A. J.: Zajedno sa Zabludovskim pomažeš i nezavisnoj kulturnoj sceni mladih u osiguravanju njihove vidljivosti. Mada je ona aktualnoj kulturnoj politici grada, čini se, dovedena u pitanje...

Ž. Z.: Jedna spomen-ploča postavljena prošlog proljeća u kompleksu tvornice Badel Gorica, uoči Operacije:grad. Dogodilo se to kao svojevrsni, tada se činilo sretni, nastavak serije okruglih stolova, kada je toj sceni od strane Grada obećano osiguravanje prostora za Centar za mlade. Ta ploča je produkcijski siromašna, ali otkriva povijesnu istinu da je Boris Bakal – jedno od ključnih imena neovisne umjetničke scene grada Zagreba, koji posljednjih godina uglavnom surađuje s "mladima" koji se bore za centar - još davnih dana dobio na korištenje upravo taj prostor. Anticipirao je zajedno sa Zabludovskim mogućnost da se s tim prostorom dogodi nešto važno za proizvodnju i prezentaciju različitih kulturnih proizvoda. Mislim da je to jedna od glavnih Borisovih zasluga koje zasad nisu prepoznate u dovoljnoj mjeri. Formalno pravno, to znači da bi predstavnici Grada morali pitati kulturne poslanike što će se s tim prostorom dogoditi. Stoga mislim da bi se kulturna mreža mladih trebala ozbiljno posavjetovati s nekim dobrim pravnikom. Boris Bakal ima čak i poptisane papire, koji tvrde da će se taj prostor dati na korištenje vaninstitucionalnoj kulturi. Kao što smo ljuti na Ljubljansku banku koja ne želi vratiti novce hrvatskim štedišama, ne vidim razloga zašto sad kulturna scena i kulturni poslanici ne bi bili ljuti na ljude koji ne žele nastaviti taj prirodan niz. 

Normalno je da krupni i nevidljivi kapital koji želi neki prostor gdje će se, kako se to fino kolokvijalno kaže, oprati. I često se to događa na način da se neki javni prostor, koji pripada građanima, iznenanada pretvara u nešto privatno. Dakle, ta spomen ploča mislim da je još uvijek jako važna, mada sam se čak bavio mišlju da je skinem na godišnjicu Operacije:grad, kao svojevrsni čin posve građanskog protesta, jer je postalo jasno da se stvari neće dogoditi kako je obećano. Bandić se u raznim prilikama i na mnogim javnim mjestima izjasnio da će taj prostor biti predan na korištenje mladima, tj. nezavisnoj sceni. U tom smislu, njegova sadašnja poruka "Strpljen –spašen" podsjeća me na neku propovjedničku shemu – ako smo strpljeni u životu, bit ćemo spašeni nakon smrti. To je jedan fini katolički koncept u kome - svatko tko prati razvoj crkve to zna - baš ne ide tako. Uglavnom je bolje onima koji nisu strpljeni.


A. J.: Čini mi se da se današnja "vaninstitucionalna" kulturna scena drastično razlikuje od tzv. "alternativne" scene osamdesetih – prije svega strukturno, odnosno po načinu funkcioniranja spram pozicija moći, ali i po prioritetima. Imaš iskustva s obje paradigme – kako bi opisao razlike i koje bi bile sličnosti, ako ih ima? 

Ž. Z.: Osamdesetih godina je postojala etablirana scena i bio si alternativan po tome samo što si želio raditi izvan okvira institucije, odnosno tek pronalaziti neke modele svojeg institucionaliziranja. Bio je to neki "ab ovo" sistem. Ukoliko si želio imati žiro račun, bili su ti ponuđeni neki modeli, ali oni su uvijek bili vezani uz taj ideološki prostor. A kad si se jednom - kao grupa ili pojedinac – pozicionirao unutar njega, inicirao, više te nitko u tom prostoru nije pitao zašto to radiš, već bi ti po nekom "defaultu" dodijelio sredstva. S obzirom da je Jugoslavija išla već prema svom rasapu, jednostavnije je bilo raditi, samo si trebao paziti da se ne zmajeriš nekom lokalnom političaru. To se dobro vidjelo na primjeru onog čuvenog plakata o štafeti Dragana Živadinova. Da je to napravio netko u Srbiji, mnogo bi više nastradao. Stvar je, naime, ovisila o tome da li te podržava tvoj matični sistem. Slovence je njihov sistem štitio. Alternativna proizvodnja je kao dobro funkcionirala. Ona je bila alternativna ne isključivo stoga što je išla usuprot ideološkome, već po načinima proizvodnje i financiranja, te po tome što se po prvi put jako okrenula prema Evropi. 

S obzirom na svoj background, kada govorim o alternativi, ja uglavnom mislim na kazališnu scenu. U to vrijeme počeli su se, dakle, pojavljivati Dani mladog teatra, Kugla  glumište, Coccolemocco itd. To je baš bila neka borba na suženoj sceni. Jedan od najzanimljivijih momenata koji je "otkrio" problem, bio je onaj kada je nagrada Orlando na Dubrovačkim ljetnim igrama dodijeljen projektu Kugla glumišta, odnosno glumici Dunji Koprolčec. Došlo je do raznoraznih buna, gospodina Hajdarhodžića recimo, što je sve skupa malo uzburkalo scenu, a s druge strane otvorilo mogućnost ovim alternativnim pokretima da se bolje etabliraju na sceni. Ali zapravo, nije tu bilo nikakve prethodne ideje za etabliranjem. To su odradili mediji. Pa je u tom smislu Kugla glumište zadobilo kultni status, recimo u Beogradu i Sarajevu, te igralo za 500 do1000 ljudi u rasprodanim dvoranama, što je danas nezamislivo. 

U isto vrijeme, razvijaju se alternativni prostori i po gradskim kvartovima – Špansko, Zapruđe, Dugave. Mislim da bi trebalo ozbiljno istražiti što se tu nekada događalo. Činjenica je da su sve te alternacije u uvriježenom, bijelom polju kulture proizvodile nešto. Iza toga su ostali materijalni proizvodi. Dakle, prvo se proizvodilo, a onda se mislilo o tome kako se pozicionirati - u smislu toga kako dobiti novac za sljedeću godinu, u kojem prostoru raditi, da li sudjelovati s profesionalcima u istom projektu. To je primjerice zaista bilo pitanje od krucijalne važnosti: da li činjenicom da s tobom rade primjerice studenti Akademije izdaješ svoju ideju? O tome se dugo razgovaralo jer se radilo o nama ozbiljnom ideološkom problemu. Mi smo tada zaista mislili da na Akademiji žive i rade ljudi kojima nedostaje znanja i prije svega razmišljanja o tome gdje su i zašto nešto rade. Naravno, bio je to idealzirani svijet u kojemu smo mi stvarali, ali on je proizvodio različita pitanja koja su danas nezamisliva. 

Bila je tu još alternativna scena koja se ticala filma, glazbe... na glazbenoj sceni bilo je puno altenrativnih prostora koje za sada nitko ne spominje u korpusu hrvatske kulture i o kojima ljudi uglavnom ništa ne znaju, zato što je ta scena bila vrlo bliska ludilu i različitim drogama. Ljudi koji su se time tada bavili jednostavno su bili uplašeni. Nisu prepoznavali te vrijednosti, jer im je ovaj tzv. "middle of the road" više odgovarao, iako su oni smatrali da je taj "middle ofthe road" neka avangarda, progresiva, uopće ne razumijevajući da se tu radi o inačici Miše Kovača u rokenrolu. Ova žešća varijanta jednostavno nije prolazila. U svakom slučaju, svi oni su nešto proizvodili. I rezultati te proizvodnje su bili u kontri vladajućem sistemu. 

Sada se, koliko razumijem, manje proizvodi, a više se pokušava doći do pozicije iz koje će se pokrenuti proizvodnja. Ja sada ne kritiziram. Zaista bih volio da se dođe do pozicije iz koje će se moći pokrenuti višak proizvodnje, samo se pitam može li se do toga tim putem doći. Dosta pratim scenu, i čini mi se da je danas zanimljiviji ovaj dio koji se bavi likovnošću i performansom, nego kazalište. Što je i razumljivo. Raditi pravi teatar je kompliciran postupak, a kad dođe do proizvoda, teško ga je održati na životu. Vidjet ćemo sada da li će se današnja alternativa uspjeti othrvati različitim pristiscima koji dolaze iz potpune "nesvijesti". Trenutno možemo pratiti dva konstantno paralelna diskursa koji nikako da se sukobe. Tako da mi se čini da bi trebalo organizirati neko javno sučeljavanje. Bilo bi najlogičnije i najbolje kada bi se to dogodilo na Sveučilištu, ali ono pak čini mi se samo čeka mrtvozornika. 

Hoću reći, mislim da bi određena kritična masa koja bi prisustvovala tom sučeljavanju već samom svojom nazočnošću primorala sudionike razgovora na određeni nivo demokratskog sukobljavanja. U kome bi se onda vrlo jasno pokazalo kakve su čije pozicije. Korištenje medija u ovom trenutku je u redu, ali mediji imaju problem da su im ljudi koji u njima rade jednostavno nedorasli problematici. Ako netko od njih i razumije o čemu se radi, onda taj obično ne može dati dovoljno vremena sukobljenim stranama da iznesu svoje pozicije. Ako bi dakle ovi prvi o kojima govorimo kao o alternativi imali snage, što sigurno imaju, da naprave neki tip okruglog stola kakav su već radili, znajući da će se političari odazvati obzirom da su se bližili izbori, mislim da bi to bila dobra početna pozicija. Za tim stolom bi svakako trebali sjediti Duško Ljuština, Pavle Kalinić i njegovo troje pročelnika za svaki resor. Pitanje je, naravno, da li bi se gradonačelnik Bandić usudio doći, iako to po mom mišljenju i ne bi bilo nužno. Jer on zaista ne može sve odrađivati, iako misli da može. S druge strane, u prikrajku čeka i problem na nacionalnoj razini, s Ministarstvom kulture koje radi vrlo slično gradskoj kulturnoj vlasti. 


A. J.: Vratimo se tvojoj stalnoj klackajućoj poziciji između marketinškog direktora i angažiranog umjetnika. Gdje si sada?

Ž. Z.: Sada sam opet bliže direktoru. Zato što sam vrlo nedavno osmislio i postavio, ne deterdžent već novi festival. Riječ je o prvom Festivalu bajke koji se događao od 10. do 18. lipnja u Ogulinu, rodnom mjestu Ivane Brlić Mažuranić. A taj festival će biti vrlo skoro. I on će zauzeti mjesto u gradiću a kasnije gradu Ogulinu. Dakle, rodnom mjestu Ivane Brlić Mažuranić. Festival potpisuju Studio Artless, Muze d.o.o. i Turistička zajednica Grada Ogulina. Ideja je bila da se u Ogulinu i okolnim gradićima i selima razvije novi tip kulture. Naime, nije riječ o tome da se tamo doveze kamion, istovari scenografija, odigra predstava i ode kući, već da – a koncept festivala se na neki način veže na onu priču o "undergroundima" - da se žitelji Ogulina potaknu i ohrabre za vlastitu proizvodnju. S temeljnom idejom oslanjanja na baštinu Ivane Brlić Mažuranić koja bi u tom smislu postala neki brend, da se vratimo na ovo marketinško iskustvo. Dakle, brendiramo Ivanu Brlić Mažuranić kao proizvod koji će objasniti vrijednost Ogulina i ljudi koji u njemu žive i rade. Uz festival se planira i Muzej bajki koji će opet biti vezan na kaštel Frankopana te, naravno, na opus Ivane Brlić Mažuranić. Onda se oko toga dade napraviti fina priča i iz te fine priče se opet mogu napraviti proizvodi. Ne proizvodi koji bi se prodavali samo po hipermarketima, već proizvodi koji su vrijedni za ljude koji tamo žive.


A. J.: Kako je prošao Prvi ogulinski festival bajke?

Ž. Z.: Bilo je to iznenađenje za grad. Pošto smo ga odredili kao obiteljski festival, tražili smo da obitelji sudjeluju u programima radionica koje su vodili glumci Vilim Matula i Kristijan Ugrina te profesionalni odgajatelji, logopedi iz Zagreba. U radu su sudjelovale lokalne grupe amatera, stariji ljudi i srednjoškolci. Rezultati tih dviju radionica bili su javno prezentirani, što je po mom sudu bilo vrlo uspješno. Radionica Kristijana Ugrine je, primjerice, završila pravom predstavom, nastalom prema motivima iz bajki Ivane Brlić Mažuranić. Na izvedbi je bilo 300 ljudi, na vrućini, u podne. Na festivalu je, naravno, prikazano i dosta "uvezenog" te popratnog programa. Inicijalni trenutak je prošao i drago mi je primijetiti da se festival već etablirao. Mediji su, što na lokalnoj što na nacionalnoj razini, prepoznali njegovu drugačijost koja se sastoji u pokušaju poticanja lokalne zajednice da prepozna svoje vrijednosti, a što je najvažnije, Ogulinci su stali iza njega. Sljedeće godine bit će važno "izbrendirati" projekt u cijelosti. Odnosno, iskoristiti ime Ivane Brlić Mažuranić kao važan turistički proizvod.  


A. J.: Drugi poznati Ličanin kojeg bi danas mnogi brendirali je Nikola Tesla. Je li uopće smisleno brendirati čovjeka koji je svojim radom nastojao udariti temelje svijetu koji bi bio posložen upravo na konceptu "anti-brenda"?

Ž. Z.: O Tesli i njegovom djelu kao brendu nisam nikada razmišljao. Ali činjenica jest da ga se može i tako koristiti. Što se u svijetu već radi. Na koji način to iskoristiti u Hrvatskoj... bojim se da će se to najvjerojatnije izbanalizirati: učenici osnovnih i srednjih škola će posjećivati njegovu rodnu kuću, pa će Niko Bulić i Turistička zajednica Hrvatske tu ubaciti neki suvenir i to je to. Čak mislim da bi i to bilo pozitivno, ako do toga dođe. Jer Tesla bi mogao funkconirati kao vrlo važan dovlačitelj novca u toj privrednoj branši. Ali smatram da bi se time i bolje moglo poigrati, i to na način da se oko Tesle napravi nova priča. E sad, pitanje je tko će je napraviti i na koji način. Jer sve oko njega je već prošla storija. Ali, evo, primjerice izložba radova pristiglih na poziv za prijedlog anti-spomenika Tesli Udruge Što, kako i za koga je bila neka nova priča. I ona je odmah bila medijski zapažena, dobila je čak mjesto u glavnom dnevniku HTV-a, za što se doista nije lako izboriti. 

Mi smo obljetnička kultura. Između obljetnica, nitko ne brine ni o čemu. U redu, pa možemo ih uvijek izmišljati. Sada je 150, iduće godine je 151. Možemo slaviti obljetnice svakog njegovog izuma, i time kontrirati američkoj povijesti. Ili, primjerice, inzistirati na komparaciji sa srpskim institucijama: da vidimo tko je što bolje napravio. I u smislu natjecanja, i u smislu suradnje. Jer da bi bilo dobro natjecanje, mora postojati i suradnja. 

Kroz povijest drugih, većih i kulturno raznolikijih nacija također se može uočiti ta tendencija slavljenja svojih prečasnika muzejima, spomendomovima, naušnicama i majicama... ali, mislim da se i u toj domeni može biti kreativniji. Mogle bi se proizvditi Tesline žarulje. Mada, bojim se, ovdje će se brzo sve zaboraviti, osim možda izleta u Smiljan... ako ništa drugo, neće valjda biti mina. 

 

A. J.: Na poziv za prijedlog anti-spomenika za izložbu Normalizacija: posvećeno Nikoli Tesli prijavio si se prijedlogom još jedne spomen-ploče. Prisjećajući se 1. svibnja 1886, kada su Zabludovski i Tesla ispivši bocu ličke rakije povikali: Osvjetljivaču, više svjetla! te bili uhićeni netom nakon klika - ploču bi podigao u Chicagu, u spomen na njihovo zajedničko svjedočenje autoritetu koji ljudi bez vrlina obnašaju nad umnim ljudima. 

Ž. Z.: Štos te ploče bio je povezati propast jednog Teslinog projekta, dakle jedne firme, koja se događa za vrijeme jedne ekonomske krize u Americi koja je rezultirala radničkim buntom  u Chicagu, koji je pak opće mjesto nama koji smo završili osnovnu i srednju školu u Jugoslaviji. Pa smo dosta o tome čuli i znali te veselili se takvom Prvom maju. U tu priču sam želio ubaciti – a tu je sad riječ o stvaranju novih priča – mogućnost koja proizilazi iz Tesline biografije da je on zaista i bio u Chicagu. Spojio sam ga sa Zabludovskim, likom koji eto može funkcionirati u različitim vremenima i u različitim zemljama. S obzirom da nisam mogao doći do dobrog prevodioca s hrvatskog na arapski, na izložbi nema arapske transkripcije predloženog teksta, pa tako nije jasno da bih ja zapravo želio postaviti spomen-ploču na arapskom. Mislim da se tu radi o zanimljivom amalgamu: Zabludovsky je neka mješavina Židova i Hrvata. Tesla je Srbin koji se ponosi hrvatskom domovinom. I to sve imamo na arapskom, s obzirom da je ploču donirao bogati arapski trgovac koji recimo trguje fenovima i divi se Tesli jer je smislio električnu struju. Zato tamo piše taj klik - i njemu je, naime, došlo svjetlo. Sumnjam da bi nekim normalnim – ovdje kad kažem "normalni" mislim na nešto pogrdno – Amerikancima to bilo simpatično. Prvo, jer im se ne bi svidjelo da u njihovom gradu piše nešto na jeziku koji ne razumiju. A naročito ne na arapskom, koji je u Americti trenutačno na neki način proskribiran kao teroristički jezi. Od toga nekog principa provokacije moglo se ići dalje: ponuditi mogućnost da na određenom mjestu ili sajtu svatko koga to zanima može dobiti prijevod itd. Da bi se ovaj rad do kraja definiralo, trebalo bi pronaći nekoga u Chicagu tko bi postavio tu ploču, a taj bi trebao imati petlje to napraviti. Također, to bi vjeroatno bila neka privatna kuća jer nisam siguran da bi mi gradska uprava Chicaga dala dozvolu za postavljanje na javnom mjestu. Ali sve je moguće. Trebalo bi ući u mrežu s nekim srodnim udrugama u Chicagu, ili možda s nekom radničkom partijom. Vjerujem da je postavljanje te spomen-ploče na arapskom ipak u sferi mogućeg.


A. J.: Već trideset godina dosljedno spajaš angažman i kvalitetnu umjetničku i kulturnu proizvodnju. Bi li definirao svoje djelovanje kao "javnu umjetnost" (tj. "public art")? Odnosno, smatraš li da ono u tvom slučaju ima funkciju političkog djelovanja? 

Ž. Z.: Iskreno, uopće ne mislim na način na koji je postavljeno pitanje. Ali razumijem ga. Jednostavno, smatram da je nemoguće misliti bez konteksta. A kontekst je za mene ono u čemu jesam. Iz toga onda proizlazi to nešto što možemo nazvati akcijskim. Pa to nešto akcijsko može imati neki ironijski kontekst, kao kada se bavim prošlošću Hansa Christijana Zabludovskog. Ili ne mora imati ironijski kontekst, već može biti čisti i konkretni rad, kao kad pomažem Ivani Percl i Harisu Rakanoviću da sudjeluju na feminističkoj konferenciji u Grazu, čime nisam direktno involviran kao umjetnik, pomažem podrškom. S druge strane, rad u primijenjenim umjetnostima, prvenstveno u scenografiji i lutkarstvu, proizveo je u mom biću jedan dio koji ironijski gleda na nešto što bismo mogli nazvati štafelajnim slikarstvom. U tome, naime, vidim isključivo nešto čime se da solidno tržiti. Protiv čega opet nemam ništa, ali to je nešto što me zaista ne zanima. Uvijek me zanimalo sudjelovanje više ljudi na jednom projektu te ako sam i proizvodio nešto što se podvodi pod tradicionalni pojam umjetnosti, onda su to bili plakati, ili stripovi, dakle nešto što se umnažalo. Vrlo sam malo napravio stvari koje bi se mogle odrediti brojem 1. 

Razgovor je objavljen u časopisu Fantom slobode 2/2006. 

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 12.09.2013