Zagonetka koju ne treba odgonetati | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Zagonetka koju ne treba odgonetati

Opraštamo se od Josipa Vanište, nenametljivog umjetnika koji je svojim autentičnim asketizmom davao duboku duhovnu kvalitetu svemu što je prolazilo kroz njegovu dobro ugođenu optiku.

Piše: Bojan Krištofić

FOTO: MSU

Bolji blagi sinonim za smrt od odlaska ovdašnji ljudi nisu uspjeli smisliti. Nisu ni trebali. Kada pročitamo da je netko otišao, zbog obzirnosti riječi nikad se ne stresemo, vijest saznamo i preko toga olako prijeđemo, a ipak je svima sve jasno. Odlazak je riječ nenametljiva, ali neminovna. Rekao bih stoga da je nedavni odlazak Josipa Vanište otprilike apoteoza tog izraza, jer umjetnik je otišao onako kako je živio ― nenametljivo, a njegov odlazak je ne samo neminovan, nego i nenadoknadiv.

Preminuo je u vrlo visokoj dobi, u 94. godini života, čime je u stopu slijedio svoje drugove iz djetinjstva, "karlovačke dečke", Slavka Goldsteina (1928.―2017.) i Stanka Lasića (1927.―2017.), također korifeje hrvatske i jugoslavenske kulture 20. stoljeća. Trojici renesansnih Karlovčana koji su nas napustili u novije vrijeme kao svojevrsni D' Artagnan svakako se treba pribrojiti veliki pjesnik Slavko Mihalić (1928.―2007.), čime je zaokružena grupa prijatelja koja je, iako je živjela i radila u Zagrebu i drugdje u svijetu (što je bio Lasićev slučaj), obilježila ulogu grada na četiri rijeke u sveukupnosti razvoja hrvatske modernosti, ulogu koja je iz današnjeg očišta teško zamisliva. Način na koji se "službena Hrvatska" oprostila od Lasića i Goldsteina, odnosno sramotno propustila to dostojno učiniti, dovoljno govori o njoj i nije se potrebno ponavljati. Za razliku od njih dvojice, koji su većinu života bili javno eksponirani intelektualci, Vaništa je usprkos sveopćem poštovanju i priznanju koje je stekao kao likovni i primijenjeni umjetnik te pisac odabrao ostati po strani, na originalno izborenoj margini koja je sve do kraja njegovog života baštinila iz djelovanja u ranoj neoavangardnoj grupi Gorgona.

Josip Vaništa, Bijela slika sa srebrnom linijom, 1964.

Članstvo u Gorgoni, koje je u prvoj polovici šezdesetih dijelio s Dimitrijem Bašičevićem Mangelosom, Miljenkom Horvatom, Marijanom Jevšovarom, Ivanom Kožarićem, Julijem Kniferom, Matkom Meštrovićem, Radoslavom Putarom i Đurom Sederom, a zaista nije bilo okončano formalnim razlazom grupe 1965., presudno je označilo životni i umjetnički put svakog od njih ponaosob, učinivši ih glasovima koji su umjetnosti u regionalnom kontekstu pružili mogućnost govorenja jednog novog jezika. Taj jezik bio je izrazito slojevit u svojim namjernim proturječnostima, naizgled nejasan u nepristajanju na korisnost umjetničkog rada i samo na prvu nekomunikativan u svom reduciranom rječniku kojim su umjetnici željeli izbjeći svako nepotrebno brbljanje o svom stvaralaštvu, svako forsiranje naracije tamo gdje potpuno poistovjećivanje umjetnosti sa životom nije trpjelo nikakva posebna pojašnjenja ili pak jednostavna rješenja. Vitgenštajnovski rečeno, o čemu se nije moglo govoriti ― o tome je valjalo šutjeti. Na drugi pogled, međutim, umjetnost Gorgone funkcionirala je kao čisti list, tabula rasa u kojoj je svaka gesta značila akt umjetnosti per se, ali ne u smislu estetizacije svakodnevice, nego doista potrage za modelima života u kojima će, primjerice, povlačenje srebrne crte na bijeloj podlozi predstavljati kako prvorazredni etički čin, tako i ontološku zagonetku koju nije presudno odgonetnuti. Spoznajni rebusi gorgonaškog segmenta Vaništinog opusa tako nikada nisu stremili pravocrtnim rješenjima ― što je većinom vrijedilo i za radove njegovih kolega, pogotovo Kniferove, Kožarićeve i Mangelosove ― već bi ih se prije moglo okrstiti fino podešenim mašinama za maštanje.

Josip Vaništa, Beskonačni štap, 1961.

Ipak, unatoč svom plivanju paralelno sa strujom (a nipošto protiv nje: Vaništa, po svemu sudeći, nije bio čovjek od sukoba ― njegovi pravci jednostavno se nisu sjekli s onim što ga se nije ticalo), umjetnik nikad nije bježao od masovne kulture, niti je bio elitist u pejorativnom smislu, neovisno o profinjenosti i tankoćutnosti svoje umjetnosti te pomalo aristokratskoj pojavi. Bio je i vrlo cijenjeni oblikovatelj knjiga, novinski i knjiški ilustrator te scenograf, pa iako se primijenjene umjetnosti laćao da bi, prema vlastitom priznanju, priskrbio svojoj porodici što ugodniji život, ozbiljnost kojom je obavljao takve zadatke svjedoči o njegovoj svestranosti i posvećenosti. Između konceptualne i izvedbene radikalnosti Gorgone te oplemenjivanja proizvoda masovne kulture smjestio se Vaništin slikarski i crtački opus. Potonji mu je možda pružio ponajviše zanimanja među širom publikom, prije svega zahvaljujući maestralnim, u tisku vrlo često reproduciranim portretima olovkom. Naravno, ikonička su dva posljednja Krležina portreta nastala za piščeva života, zapravo brzi krokiji koji ga istodobno prikazuju kao intelektualnu gromadu i očajnog čovjeka suočenog s neumitnošću skore smrti. S druge strane, Vaništa je u svojim zadnjim intervjuima, nastalima povodom odlaska njegovih cjeloživotnih prijatelja, bio rezigniran ali miran, ne dopuštajući vremenu da naruši način na koji se do tada nosio sa životom.

Josip Vaništa, Bijeli luk, 1978.

Indikativno je što se nedugo nakon neoavangardnog iskustva Gorgone Vaništa našao u slikanju klasičnije provenijencije, ali duhovno nedvojbeno obilježenim prijašnjim raskidom s modernističkim shvaćanjem slikarstva. Ako je Julije Knifer sa svojim meandrima želio naslikati "posljednje slike", onda su Vaništine mrtve prirode s prijelaza sedamdesetih na osamdesete (Bijeli luk, Poriluk...) na neki način prve ― promatranje fragmenata umjetnikovog neposrednog okruženja kojima se slikanjem kao načinom viđenja pruža spiritualni značaj, a glavice češnjaka postaju središtem duhovnog svijeta. Srebrne crte-plohe odavno nisu samo ono što predstavljaju, kao što ni lukovice više nisu mogle biti samo povrće, nego su u nekonvencionalnom sakralnom smislu postale ― ikone. Vaništa je svojim autentičnim asketizmom svemu što je prolazilo kroz njegovu dobro ugođenu optiku davao duboku duhovnu kvalitetu. Energija snažnog uvjerenja u opravdanost stvaralačkog postojanja, koju ni sam Vaništa nije mogao opovrgnuti nerijetkim predstavljanjima sebe kao "čovjeka neuspjeha", ono je što zrači posvuda od njegovih plodova zemlje do beskonačnih štapova.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 28.03.2018