Kulturoskop Intervju

<

Zajednička borba za istu stvar

Ministarstvo prostora, neformalna inicijativa skupine Beograđana, želi ukazati na neiskorištene i zapuštene prostorne resurse kojima se netransparentno upravlja.

Razgovarala: Matija Mrakovčić

Ministarstvo prostora neformalna je inicijativa grupe kulturnih radnika i aktivista u Beogradu, pokrenuta 2012. godine. Nakon niza akcija za osvajanje javnog prostora, Ministarstvo je, uz podršku Asocijacije nezavisne kulturne scene Srbije, 27. studenog 2012. otvorilo vrata svog privremenog ureda na Trgu Nikole Pašića, nadomak Gradske skupštine. Kao u svakom većem gradu, tako i u Beogradu ima mnogo napuštenih i nedovoljno iskorištenih prostora sa jedne, i mnoštvo potreba za prostorom sa druge strane. Vrata Ministarstva prostora bila su širom otvorena za sve zainteresirane i svatko kome je trebao prostor za život i rad od Ministarstva je mogao dobiti informacije gdje se taj prostor nalazi i postoji li mogućnost da se do njega dođe.

Postavljanje kontejnera na Trgu bio je povod za razgovor u uredu Ministarstva prilikom kojeg smo saznali da su se određeni članovi protivili tome da Ministarstvo prostora ima - prostor. Naime, jedna je od odlika ove inicijative njihovo stalno mijenjanje identiteta, neprekidno inoviranje samih sebe, nepostojanje stabilnog mjesta koje posredno proizvodi cenzuru. ''Ako nema novaca, barem ima prostora'', kažu, a njihov je aktivizam bezgraničan: pitanja pješaštva i biciklizma u gradu, prometna i prostorna rješenja, stambena pitanja i zbrinjavanje beskućnika, obrazovne politike i alternativno obrazovanje, osobe s posebnim potrebama i potrebe kulture - nema pitanja za koje Ministarstvo prostora nije nadležno. Nema ni hijerarhije, nema ministra i zamjenika, tajnica i čistačica, potreban vam je samo pristup internetu da biste uplovili u raznovrstan svijet po mjeri čovjeka, svijet koji je moguć, ali za njega je potrebna solidarnost: prepoznavanje tuđeg problema kao vlastitog. O svemu tome i još ponečemu razgovarali smo s Ivom Čukić, Radomirom Lazovićem Mikom i Dobricom Veselinovićem.

KP: Kako je inaugurirano Ministarstvo prostora?

D. V.: Ministarstvo prostora ima nekoliko identiteta. Ono po čemu su aktivnosti Ministarstva prepoznate dva su projekta na kojima smo usporedno radili: Ulična galerija i Inex film. Ulična galerija je pokušaj rada na drugačijem, institucionalnom osvajanju prostora, da vidimo kako izgleda kad lobiraš, pregovaraš, skiciraš. Drugi je napušteni objekt na Karaburmi, bivše kinematografsko poduzeće koje je produciralo većinu domaćih filmova, a nama jedan od prvih pokušaja nelegalnog osvajanja prostora u ožujku 2011. godine.

I. Č.: Okupili smo se oko Inexa. Prije toga, Dobrica i Marko Aksentijević su ponešto surađivali, također i Mika i Ivan Branisavljević na projektu Mikroarta, organizacije koja je imala ideju napraviti Uličnu galeriju. Ja sam arhitektica. Zanimalo nas je oživljavanje napušteniih prostora, pa smo napravili dva puta, jedan institucionalan i drugi nelegalan, tako da možemo usporediti koliko je vremena potrebno da jednim ili drugim putem realiziraš ono što si zamislio. Zanimljivo je što se radi o dva potpuno različita projekta: jedan je prostor od tisuću i pol kvadrata, napušten i raspadnut prostor na perferiji, dok drugi predstavljaju četiri zida blizu Trga Nikole Pašića, u centru grada. Bile su potrebne dvije godine da dobijemo dozvolu za minimalnu rekonstrukciju ova četiri zida, a šest mjeseci da objekt od tisuću i pol kvadrata osposobimo za boravak i događanja. Ne znam zašto je institucionalan put toliko kompliciran i težak kad je njihov dio upliva u realizaciju projekta minimalan.

D. V.: Kod pitanja tko smo mi, važno je istaknuti da nam je osnovna ideja praviti male, zamjenske identitete. Ne moraju svi znati da je to ista ekipa koja provodi sve te različite akcije. Glupo je brendirati svaki potez koji radiš jer i nije uvijek isti krug ljudi uključen. Pitali su nas zašto nemamo logo na kontejneru, mislio sam da je šala. Ne znam kad je taj logo postao tako važan.

R. L.: Takvi zahtjevi za identitetom proizvode autocenzuru, nije čudno da se na njima inzistira.

KP: Što je sve u nadležnosti Ministarstva?

D. V.: Fokus je našega rada grad i javni prostor u gradu. Trudimo se predstavljati tu temu kao javni interes putem raznih tribina te edukacijom. Tako je u početku Inex film postavljen kao platforma otvorena za sve, pomalo anarhično, što je dovelo do novog vala ljudi koji su se počeli baviti kulturom u tom prostoru. Svi su prostori sad zauzeti, uglavnom su tamo ateljei, no nitko se ne brine za njih u smislu vodstva - više se polaže na nezavisno fukcioniranje ateljea.

I. Č.: Kroz sami proces oživljavanja objekta prošlo je veoma mnogo ljudi jer je sve rađeno iz čistog entuzijazma. Nismo znali tko je vlasnik objekta i kako će se to razvijati. S vremenom, poslije nekoliko akcija čišćenja, organizirali smo se tako da se dva tjedna uređuje prostor, a dva tjedna rezervirana su za razna događanja. Poslije festivala u rujnu, ljudi su počeli ulaziti u objekt. Prva institucija koja nas je kontaktirala bila je Muzej savremene umetnosti koji je htio u Inexu izlagati i koristiti prostorije jer je muzej zatvoren od 2005. godine radi rekonstrukcije. Ne radi ni Narodni muzej. Generalno, situacija u kulturnoj sferi je poražavajuća.

R. L.: Važno je za uvod u razgovor reći da ne rade dva najveća muzeja, četrnaest je kina zatvoreno, u kazalištu su štrajkovi, javni se prostor smanjuje, isključivo tržište diktira izgradnju i razvoj grada.

D. V.: Trudimo se povezati te male točke. Želimo ukazati na prostorne kapacitete i potencijale i istovremeno reagirati na oduzimanje i netransparentno odlučivanje i rukovođenje prostornim resursima.

I. Č.: Ako ne uputiš pitanje na širu adresu, ljudi ne osjećaju da je to njhov problem. Niz je industrijskih pogona otišlo u stečaj, a kad radnici protestiraju pred vladom, ljudi ne osjećaju da se radi o njima.

R. L.: U priču smo ušli iz potreba za prostorom za kulturnu produkciju i umjetničko stvaranje, a sasvim je jasno da ima mnogo različitih problema i ugroženih grupa kojima je potreban prostor za život i rad. Ako nema novaca, barem prostora ima. Potrebno je naći održivi model. Možda više od samog prostora, zainteresirani smo za solidarnost za koju se nadamo da će se pojaviti kao faktor u cijeloj priči, ljudi moraju biti svjesni da je to zajednička borba za istu stvar.


KP: Ministarstvo prostora nije nepoznato u beogradskim aktivističkim krugovima. Kako se reprezentirate javnosti?

D. V.: Moramo taktički promišljati gdje i kako nastupamo. Postoji taj lijevi diskurs koji se drži u zatvorenim krugovima, meni se čini namjerno. Organiziraju se tribine i razgovori s deset-petnaest uvijek istih ljudi i publiciraju se tekstovi koje nitko ne čita, odnosno ne zna čitati. Čini mi se da se ovdje radi o igranju uloge žrtve koje je specifično za ove prostore jer se osjećamo lagodno u toj ulozi. Potrebno je još jednom istaknuti: borba za biciklističke staze jest jednaka borbi za javni prostor koja je jednaka borbi za kulturu koja je jednaka borbi za solidarnije društvo.

R. L.: Što se konkretnih akcija tiče, činilo nam se da je borba za kina najjednostavnija jer su kina ljudima bliski prostori i na njima se može pokazati stanje cjelokupnog društva. Od 2006. godine tvrtka koja je bila u posjedu svih kina u gradu privatizirana je. Neka je kina kupio i Ivica Todorić. Čovjek koji je tu tvrtku privatizirao već je godinu dana u zatvoru. Kako to objasniti širem društvu, kako im objasniti da ih se to tiče?

I. Č.: Postoji potreba za kinima, trenutno je festival autorskog filma u tijeku i čeka se na ulaznicu po dvadeset minuta. Sve je rasprodano, publika postoji. Ne idu svi u tržne centre... Ne znam točno što bi drugo tražili nego da se ti prostori daju za potrebe kulturne produkcije. Možda kino samo po sebi kao jedina vrsta djelatnosti u nekom prostoru nije isplativa, ali postoji niz primjera kako se ta djelatnost integrira u multifunkcionalne prostore koji žive i funkcioniraju. Voljeli bismo da se probudi grupa ljudi kojima je to u interesu. Tako smo kontaktirali Asocijaciju reditelja, Fakultet dramskih umetnosti, kojima je valjda u interesu da imaju gdje raditi kad završe svoje obrazovanje, no kod njih ne postoji potreba da se uključe. Državna kina imala su obavezu prikazivanja domaće produkcije pa makar nitko te filmove ne gledao, imao si garantiran izvor prihoda samo zato jer su takvi prostori postojali.



KP: S obzirom na to da želite pitanja od javnog interesa postaviti u fokus javnosti, nužno je obratiti se toj javnosti. Kakav odnos imate s medijima?

D. V.: Mainstream mediji su, naravno, zatvoreni za ozbiljnije teme i moraš im podmetati.

R. L.: Priča s kinima nije mala stvar, to su golemi prostori, a korupcijskom privatizacijom došlo je do toga da kum ministra financija dobije taj prostor, prevari male dioničare, prevari državu, popali lovu, ode na Cipar, vrati se i reinvestira novac. Ako bismo to tako davali medijima, iako je to, naravno, bitnije od toga jesi li gledao film, oni to ne bi objavili. Ali kad napravimo simpatične akcije koje pokazuju kako nama nedostaje kino, poput akcije u kojoj se superheroji bune ili nešto slično, mediji će to objaviti, a mi ćemo na to dodati ovu drugu priču. Tako je došlo do toga da ne dajemo priopćenja već organiziramo akcije, pa novinari inzistiraju na izjavi. Potom oni počinju istraživati i nastane tekst koji govori o onome što si i sam htio reći, ali to nije priopćenje, već istraživanje novinara.

D. V.: Medijima šaljemo priopćenje o gotovoj akciji, a pošto njima treba još informacija, počnemo igrati igru da bi njima, a tako i široj javnosti, bilo zanimljivije. Ali sama medijska sfera je jadna: s jedne strane,  ne postoji istraživačko novinarstvo, s druge strane, zahtjev za hiperprodukcijom stvara paniku, oni brinu oko svakog teksta koji ne podržava strukture. Također, u brojnim integriranim redakcijama kupljenim od strane medijskih kuća prevladava, uostalom, žutilo.

R. L.: Svjedoci smo totalne tabloidizacije jednog donedavno ozbiljnoga lista, Blica. Pritom, ti su novinari često slabo plaćeni ili samo ''na praksi'' pa nemaju ni uvjete za pisanje. Postoji grupa novinara koju sami smatramo ozbiljnijom i trudimo se s njima održavati dijalog, da bi sve to rezultiralo nekim kritičkim razmišljanjem.

D. V.: Što se portala tiče, oni su, naravno, brojniji i time otvoreniji, a televiziju ne treba ni spominjati.


KP: Kominicirate istovremeno s aktivističkom scenom, uz čiju pomoć vaše akcije postaju vidljivije, i s javnosti koja nije direktno uključena u njih. Kako održavate ravnotežu među interesnim grupacijama kojima se obraćate?

I. Č.: Promišljamo svaki put na koji ćemo način predstaviti javnosti to što radimo, ne želimo biti ekskluzivni niti se želimo ponavljati. Problem s tribinama jest taj što ne možeš stalno raditi u krugu istih ljudi koji misle o problemu na isti način, pročitali su istu literaturu i sasvim se razumiju. Kratkotrajnije akcije su vidljivije i dostupnije nego silne polemike i okupljanja. Ali jedno ne isključuje drugo.

R. L.: Akcije o kojima pričamo nisu bolji način, samo su drugačiji i upotpunjuju cijelu sliku toga problema koji je zajednički i treba ga artikulirati: zahtjev za promjenom koja je svima pred očima no svi se prave da ne vide.

D. V.: Teško je kad se boriš, a stalno trebaš inovirati samoga sebe i praviti vlastiti medij koji neće uključivati samo istomišljenike.


KP: Ministarstvo prostora smješteno je u Beogradu, no vaše se aktivnosti ne tiču isključivo glavnoga grada. Kakva je situacija izvan Beograda?

R. L.: Dosta smo putovali po Srbiji i upoznajući ljude po gradovima koji se bore za javni prostor shvatili da ti mnogo znači kad znaš da postoje ljudi s kojima možeš razgovarati upravo o problemima koji i tebe muče. Ovo čime se bavimo nije izolirana stvar. Vjerujem da oni koji nisu u Beogradu misle da je lakše u Beogradu, i tako vjerovatno jest. Kad odeš izvan većih gradova srce te zaboli na što liči ova zemlja. U ovoj zemlji nema proizvodnje, isključivo usluga.

D. V.: Isto tako, mislim da su jasne paralele među bivšim republikama. Nisam pričao ni sa kime iz Slovenije, ali izgleda da i kod njih nije sjajna situacija. Iako, mislim da su svi ti prosvjedi tek šizofrenija.

R. L.: Izgleda da je najvažnije pitanje gdje je točka pobune.


KP: Kažete da su jasne paralele među bivšim republikama, pogotovo na planu gospodarskog razvoja i stanja socijalnih prava. Jeste li upućeni u stanje nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj?

D. V.: Hrvatska, zapravo zagrebačka nezavisna kulturna scena nekoliko je koraka ispred srpske i mislim da su tu ključne dvije stvari: institucionalni fondovi države i fizički prostori dodijeljeni nevladinom sektoru. Te se stvari u Srbiji dugo nisu riješavale, veliki NGO-i talili su se godinama. Sad je kriza i to što bi se moglo riješiti ne rješava se. Zalazimo u pitanje sistema...

R. L.: Zahtjev za općim dobrom morao bi ipak stajati iza svega toga. Dobivanje prostora, ali ne samo prostora, trebao bi biti početak većeg zahtjeva. Ne želim širiti teorije zavjere, ali mislim da se oni toga generalno i plaše: naša fiktivna moć raste u trenutku kada dobijemo resurse koje oni ne daju.


KP: Uslijed ekonomske krize, svjedoci smo jačanju populističkih i nacionalističkih težnji koje sve argumente o socijalnom boljitku premještaju u drugi plan. Kakva je vidljivost alternativnih grupacija poput vaše?

D. V.: Zanimljiva je stvar kako se ljevica ne uspijeva organizirati kao što to uspijeva desnica. Nevjerovatan je taj organizacijsko-tehnički dio koji je desnica kod nas odradila bolje od ovih koji za to organiziraju treninge, seminare, studije, literaturu, i za to često dobivaju pare. To je spektar od masa koji traže pravdu za navijača koji se potukao s policajcem do ekipe koja je održavala tribine na Mašinskom fakultetu i brijala na srpstvo i njegovu duhovnost, a sad je u nekoliko gradova prešla cenzus i ušla u skupštine. Oni prave mitinge, organiziraju ''porodičnu šetnju'', ne možeš živjeti od njih. Oni također imaju ciljani sektor, ali postavljen na drugačijim ideološkim postulatima. No, oni uspijevaju okupiti masu.

R. L.: Mislim da je situacija ljudi koji se okupljaju oko ideje srpstva čak i teža, jer se teško skupiti oko tako jako apstraktnog pojma. No, uspijevaju. Njihov marketing i organizacijska struktura snažni su. Stvarno je pitanje koliko je nama zapravo stalo do svega toga? Tolike mase okupljaju se oko apstrakcija, a mi se ne možemo spojiti oko tih nekih konkretnih stvari koje nas muče. Bez uzimanja uloge Pijemonta u svemu tome, zaista je potrebno vidjeti koliko je ljudima stalo do svega toga, koliko im treba da se pokrenu, jesu li izgubili vjeru?

I. Č.: Uvijek su intelektualne ili kulturne frakcije manje reagirale na prakticiranje desne ideologije jer se s tom masom ne mogu poistovijetiti. Lako su im ustupale mjesto, lako su postajali nevidljivi.

D. V.: Ova je kriza jasan pokazatelj da je sav napretak proteklih godina bio imaginaran, da ljudi nisu ništa postigli u posljednjim desetljećima, osim povratka na najprizemniji nivo razmišljanja, onaj nacionalistički. I tek sada nikakav progres nije moguć, stvari kreću unazad.


KP: U ovim nepovoljnim vremenima za kulturne potrebe, kakve su uopće mogućnosti financiranja inicijativa poput vaše?

D. V.: Uvijek nam je ideja napraviti nešto, pa onda tražiti novac za to. Uglavnom se snađemo za početak, uglavnom bez donatora, na posudbu. To je priča s Inex filmom, dok se za Uličnu galeriju ipak trudimo pisati projekte. Projekte šaljemo svima koji su na ''listi'', doslovno kome god mislimo da bi nam mogao izaći u susret. NGO scena u Srbiji uglavnom se financira iz inozemstva, fondovi ministarstva i domaćih su mizerni.

R. L.: Bili smo na sastanku Sekretarijata za kulturu, tamo je kaos, ne postoji zavjera protiv nas već je neefikasnost onemogućila svaki napredak, i loše posljedice osjećaju naravno najmanji.

D. V.: Fond za kulturu iznosi 0.6 posto cjelokupnog srpskog budžeta, najmanji je u regiji. Situacija je takva da mislim da treba raditi to što misliš da je najbolje, bez obzira na donatore i preuzete obveze.

R. L.: Dobili smo novce za izložbu i debatu pa smo napravili izložbu i dvodnevnu radionicu o prostornim politikama i njihovim direktnim utjecajima na razvoj Beograda. Teško je istovremeno imati uvid u stanje i želju za promjenom, a da to projektno opišeš. To je živa stvar, stalno se nešto događa.

I. Č.: Formulari koje moramo ispunjavati traže od tebe poznavanje nekog nemogućeg jezika.

R. L.: Ali sve je u redu, sve je okej. Taj koji to tamo ocjenjuje zna da ti pišeš svojim jezikom, on uključi prevoditelja, jednako kao što ga uključuješ i ti kad čitaš njhove zahtjeve. Naivan si ako uradiš nešto drugo jer nećeš biti nagrađen zbog toga.


KP: Aktivni ste po pitanju službenih gradskih prostornih rješenja. Iz vaše perspektive, tko ima pravo na Beograd?

D. V.: Za to je simptomatičan slučaj Beko, propala tvornica kraj Kalemegdana, koja je izmjenama urbanističkih planova pretvorena u prostor za veliku investiciju. Potrudili smo se organiziranjem debata postaviti to pitanje u fokus javnosti. Postoji nekoliko organizacija koje se time bave, ali svima nama nedostaje povezanosti. To je poznata priča. Postoje studenti koji blokiraju fakultet, ali se toga ne sjete kad su u pitanju radnici. Svatko se bavi svojojm pojedinačnom mukom.

I. Č.: Iz istog razloga počeli smo raditi mapu koja će obilježiti i povezati sve organizacije u Srbiji koje se bave istim stvarima. Neke su se grupe dobro snašle i uspjele dobiti od vlasti što su tražile, i takva se iskustva trebaju dijeliti. Mnogo organizacija ne zna za slične inicijative koje se bave istim stvarima. Također, sam pojam prava na grad, kako su o njemu pisali Lefebvre i Harvey, nije potpuno iskristaliziran i jasan, ali na tome treba raditi. Mediji dobro reagiraju na nas, ima nas u javnosti, imam osjećaj da imamo vjetar u leđa. Pričamo o stvarima koje se tiču svih nas.


KP: Nasuprot inicijativama poput vaše koje inzistiraju na tome da javnost odlučuje o javnim potrebama i sudbini javnih prostora u gradu, tko ima stvarnu moć u Beogradu? Na koji je način predstavljena službena kulturna politika?

R. L.: S jedne strane, postoji priča o tome da će kulturna ekspanzija donijeti nova zapošljavanja, poput kandidature Beograda za europsku prijestolnicu kulture 2020. godine, pa se pare nemilice troše na promociju kulture u vidu putovanja delegacija i razgledavanja drugih europskih prijestolnica kulture. Naravno, bez spomena što bi Beograd zaista ponudio u tom slučaju. S druge strane, trenutno postoji incijativa za oživljavanjem jednog dijela grada, Savamale, s ciljem da se dodijeli kulturnim radnicima i umjetnicima na korištenje.

I. Č.: No, i to se vrti oko uvijek već viđene poduzetničke ideje u kojoj je profit, jednostavno, važan.

R. L.: I uvjeti pod kojima se dolazi do prostora potpuno su netransparentni. Daje se takav prostor unutar kojega je mladim umjetnicima omogućen rad i smještaj, no nigdje nije dostupan podatak na koji je način došlo do raspolaganja njime. U sklopu tog prostora nalazi se, naprimjer, zanatska radnja. Nemoguće je saznati ima li načelnik općine uopće pravo raspolagati tim prostorom. S jedne se strane provodi gentrifikacija, a s druge strane iskorištavaju se umjetnost i umjetnici da bi se napravio balon privida da se pokreće nešto za dobrobit građana.


KP: Kad smo spomenuli odnos hrvatske i srpske nezavisne kulturne scene, rekli ste da su, uz nedostatak financiranja, fizički prostori dodijeljeni nevladinom sektoru jedan od problema koji se ne rješavaju u Beogradu. Ipak, u gradu postoje nezavisni prostori.

D. V.: U Beogradu postoji Magacin u Kraljevića Marka, što je možda poput Pogona u Zagrebu, njima grad plaća sve preko Doma omladine, no nekako su se stišali po dobivanju prostora. A sad bi trebali baš biti glasni. Velik je nesrazmjer između onih koji imaju sve i onih koji nemaju ništa. Takva je situacija u svim sferama društvene uređenosti, pa tako i na nezavisnoj sceni. Prije godinu dana grad Beograd dao je prostor peterima najvećim NGO-ovima za Kuću ljudskih prava, po zagrebačkom modelu, a oni već godinu dana nisu ni ušli u taj prostor. Čekaju uređenje, što li. To je šizofrenija. Postoji spin, kao ''treba im dati; a onda kad im se da, ništa s time ne naprave''. S druge strane, u gradu postoji jedno jedino prihvatilište za beskućnike, strahovito smanjenih kapaciteta.

R. L.: I tako NGO od kojeg očekuješ pomoć zapravo postaje dio problema, način da se opere društvena savjest, a da se ništa zapravo ne dogodi. Reprezentativan je primjer kad dadeš najvećima mogućnost da ostvare svoje zahtjeve, a oni ne uspiju. Time se umanjuje mogućnost da nas, malene, itko shvati ozbiljno. Ista je priča i sa spomenutim ''oživljavanjem'' Savamale, to je davanje prostora nezavisnima, a nama se ne sviđa što su oni napravili, pa kako da se solidariziramo? Mi se uopće ne bavimo istom stvari, to jest novcem.


KP: Između ostalog, misija je Ministarstva da upozori na postojanje napuštenih i nedovoljno iskorištenih prostora u gradu, te na mnoštvo potreba za prostorom. Kontejner, odnosno privremeni ured Ministarstva, tjedan dana nalazio se na Trgu Nikole Pašića. Što se u njemu događalo?

I. Č.: Uz podršku Asocijacije nezavisne kulturne scene Srbije, 27. studenog otvorili smo vrata privremenog ureda nadomak Gradske skupštine. Kao najuočljiviji zajednički problem uočili smo nedostatak prostora za život i rad pa smo osmislili kontejner kao simboličan, zdrav prostor za rad trima osobama, ako pretpostavimo da udruga mora imati najmanje troje članova, i prostor za život jednoj, jer nismo željeli zadržati fokus samo na kulturi i kulturnim radnicima. Radi se o petnaest kvadrata, ti su kvadrati posvuda po gradu. Želimo da vlada i grad prepoznaju potencijal praznih prostora, i kao sredstvo za podizanje vrijednosti lokacije, i kao način da se ljudi osjećaju ugodno u svome okruženju. Svi vole imati nešto živo kraj sebe.

D. V.: Ljudi su dolazili, radili smo zapisnik s idejama koje ćemo sročiti u arikulirani zahtjev i uputiti ga gradu da istražimo procedure kojima se dolazi do prostora. Kontejner je tek prvi korak u artikulaciji zahtjeva.


KP: Nakon tog prvog koraka, znate li koji su vam daljnji potezi?

R. L.: Putujemo Srbijom, održavamo kontakte i smišljamo planove. Što bismo drugo?

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 03.02.2013
Ulogirajte se ili registrirajte da biste dodali komentar

KOMENTARI

Komentiranje ovog članka nije moguće