Zalog za brisanje svih granica | kulturpunkt

Zalog za brisanje svih granica

Album The Orchestra of Syrian Musicians & Guests podsjetnik je da glazba, unatoč svom emancipacijskom potencijalu, ne može sama od sebe mijenjati svijet.

Piše: Vatroslav Miloš

Prijateljstvo pijanista i dirigenta Daniela Barenboima i književnog i kulturnog teoretičara Edwarda Saida bilo je plod slučajnog susreta. Plod tog prijateljstva, začetog kroz intelektualne rasprave o kulturi, društvu i sukobima na Bliskom istoku, mnogo je više od anegdotalne crtice u biografijama dvaju intelektualnih figura 20. stoljeća. Mjesto susreta, točka konvergencije u kojoj razlike prestaju, a jedinstvo počinje, za njih je bila glazba. Godina 1999. uzima se, prema datumu održavanja ljetne radionice u Weimaru, kao godina osnivanja East-West Divan Orchestra, orkestra koji čine mladi glazbenici iz Egipta, Irana, Izraela, Jordana, Palestine, Libanona, Sirije. Ono što je začeto tek kao ideja, postalo je dugotrajni projekt s uspjesima u koncertnim dvoranama diljem svijeta; ideja se dalje nastavila granati u drugim, mada i dalje povezanim, smjerovima. Krajem 2016. godine u Berlinu je, kao javno-privatna visokoškolska ustanova, otvoren Said-Barenboim Akademie, mjesto gdje će buduće generacije – s naglaskom, ali ne i ekskluzivno, na one koje dolaze s područja Bliskog istoka i Sjeverna Afrike – stjecati muzičku i humanističku naobrazbu. Barem one koje će imati sreću da iz vrtloga geopolitičkih smicalica između Istoka i Zapada izvuku živu glavu. 

Glazba je često vrsta apstraktnog vezivnog tkiva koje s vrlo realnim posljedicama spaja nacije, rase, religije i generacije. Izbjeglička kriza uzrokovana ratnim sukobima na području Iraka i Sirije otvorila je ponor u kojem svi ispisujemo svoje priznanje u sudjelovanju u zločinu; zločinu koji moguće nismo mi sami počinili, ali u kojem šutnjom i ignoriranjem igramo određenu ulogu. Na mjesto otvorenih vrata, stiska ruke i skloništa od nevremena, mnoga su društva – od koji neka imaju svježa sjećanje na željezne zavjese i ratove – podigla zidove i žice; umjesto skloništa, ljudima koji bježe od užasa rata ponudila su demagoški prezir i rasno profiliranje. Rat u Siriji divljački ulazi u šestu godinu i njemu je život izgubilo približno pola milijuna ljudi, dok je više od 6 milijuna, prema procjenama UN-a, izbjeglo i raseljeno diljem svijeta, najviše u Turskoj, Libanonu i Jordanu.

Ono što je prije samo pet godina bio Sirijski nacionalni orkestar za arapsku glazbu danas više ne postoji. Članovi orkestra – sastavljenog od klasične europske gudačke sekcije i tradicionalnih arapskih instrumenata poput duhačkog neja, žičanog kanuna i uda i udaraljki dafa, dumbeka i dohola – dijele sudbinu većine svojih sunarodnjaka i raštrkani su diljem svijeta; tek ih je izvanredan napor u borbi s poslovično ciničnim birokracijama različitih državnih aparata uspio okupiti na jednom mjestu, barem neke od njih. Na inicijativu Damona Albarna i muzičkog kolektiva Africa Express, sredinom 2016. godine pod imenom The Orchestra of Syrian Musicians & Guests njih pedesetak nastupilo je u Londonu, Kopenhagenu, Amsterdamu i Istanbulu. 

Kako piše Homa Khaleeli u Guardianu, bježeči od prislinog novačenja svirač uda Maher Mahmud izbjegao je 2012. godine u Jordan, a kolege iz orkestra - od kojih su neki bili oteti i ranjeni, a većina ih je izgubila članove obitelji i prijatelje - ponovno je susreo u Kopenhagenu, gdje je zatražio azil. "Najgore od svega mi je bilo to što sam morao ostaviti roditelje, braću i prijatelje. Imao sam dobar posao, dobar život", rekao je Mahmud, "Izazov je bio naučiti živjeti bez ičega; ljudsko biće nije samo osoba već i odnosi koje ima". Glazba ga je, dok je u izbjegličkom centru svakodnevno s učiteljem preko Skypea vježbao, spasila od ludila.

Snimke spomenutih koncerata diskografsko su utjelovljenje dobile u albumu naslovljenom jednostavno Africa Express Presents... The Orchestra of Syrian Musicians & Guests na kojem su, uz virtouzne instrumentalne izvedbe čitavog orkestra, zapažene solističke uloge ostvarili Faia Youna, Mounir Troudi, Bassekou Kouyate i Seckou Keita, Noura Mint Seymali, Rachid Taha te Paul Weller, Julia Holter i već spomenuti Damon Albarn. Uz aranžmanske rekoncepcije popularnih pjesama grupa Blur (Out of Time) i The Beatles (Blackbird), te Feel You Julie Holter, pjesme koja otvara njen hvaljeni album Have You in My Wilderness iz 2015. godine, ostatak albuma čine uglavnom suvremene interpretacije sirijskih folklornih pjesama (Yah Mahla El Fus'ha). Vrhunac albuma svakako predstavlja poletna zborska energija pjesme Oghneyat Men Baladi koja, bez obzira na lingvističku barijeru, jezikom glazbe u uši slušatelja nesumnjivo ulijeva nadu i optimizam svijeta boljeg od onog koji ovakve poduhvate čine ekscesom, a ne praksom. 

Pogrešno bi projekt ove snage čitati u ključu žanrovskog relativizma world musica. David Byrne je prije gotovo dva desetljeća pozvao na stvaranje "muzičke utopije" koja bi svaku glazbu tretirala jednako, bez obzira na geografsko izvorište i unatoč korporacijskoj logici etiketiranja svega u odnosu na konvencionalne euroameričke žanrovske formacije. Analogno, nešto bismo iz tog zahtjeva mogli naučiti i o potrebi rušenja distopije koja više nije tek jedna od mogućih žanrova fikcije. Glazba je, unatoč svim mogućim romantizacijama, ipak proizvod ljudskih ruku; njezin potencijal da ljude spaja i dalje je ograničen željom, voljom i naporom ljudi da vide i rade dalje od svojih navika, predrasuda i naučenih obrazaca. Album The Orchestra of Syrian Musicians & Guests  – kao i napori Barenboima i Saida – podsjetnik je upravo na tu borbu. Ostaje tek zalog da će budućnost imati neku čvršću zgradu da ih u nju skloni. Glazba može biti tek jedan od alata kojim bi ona bila izgrađena. 

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 13.02.2017

VEZANE VIJESTI

Glasina koja spontano kruži

Piše: Matija Mrakovčić
Unatoč zabrinjavajućim podacima o neintegriranosti vukovarske zajednice, novoosnovana Interkulturna škola nema stvarnu podršku ni hrvatske većine niti srpske manjine.

U mirnoj zvukovnoj divljini

Piše: Ivna Franić

Novi album Julie Holter Have You in My Wilderness na površini doista zvuči kao pop album, no radi se tek o prigušenijem eksperimentalnom pristupu.

Svima je važna sigurnost

Piše: Martina Domladovac
Na tribini u Dugavama, gdje se nalazi prihvatilište za tražitelje azila, s lokalnom se zajednicom raspravljalo kako se suživot u ovom zagrebačkom kvartu može poboljšati.