Žalovanje u doba društvenih mreža | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Žalovanje u doba društvenih mreža

"Marx u digitalnom dobu" Katarine Peović Vuković odlična je knjiga s puno većim ambicijama od rješavanja problema javnog žalovanja te nesumnjivo zaslužuje svoju publiku i svu njezinu pažnju.

Piše: Ante Jerić

Lev Manovich, Alise Tifentale, Mehrdad Yazdani, and Jay Chow, "The Exceptional and the Everyday: 144 Hours in Kyiv"

"Riječ godine 2016. godine uopće nije riječ. Nego broj. 2016."

John Kelly, novinar Slatea, tradicionalni je izbor na zalasku prošle godine započeo otprilike tim riječima. Kao jedan od atributa koji su proteklu godinu učinili tako značajnom, stajalo je: "mračna". U crno su nas, članak sugerira, zavile brojne smrti zvijezda: od Bowieja do Princea. Lani su oplakani još i Cohen i George Michael, dvije trećine supergrupe Emerson, Lake i Palmer, i još puno drugih čija bi imena upotpunila ovu listu zbog koje su se društvene mreže pretvarale u knjige žalosti, a ponekad, u onih sklonijih literarnim uzletima, i u prave male dnevnike korote. U 2016. godini objavljena je i knjiga Katarine Peović Vuković, Marx u digitalnom dobu, koja je u jednom od poglavlja sveprisutno javno oplakivanje pokušala trezveno promisliti. Odlična je to knjiga s puno većim ambicijama od rješavanja navedenog problema te nesumnjivo zaslužuje svoju publiku i svu njezinu pažnju: nastavljajući svoju prethodnu studiju, autorica u novoj zbirci eseja kao svoje ciljeve jasno ističe elaboraciju problema tehnološkog determinizma, analizu političkog karaktera tehnologije i izvod veze tehnologije i kolektivnih i individualnih subjektiviteta. Upravo je ovaj zadnji cilj ono što je mene privuklo. Tumačim ga kao pokušaj definiranja problema odnosa kapitalizma i psihe, odnosno pokušaja odgovaranja na sljedeće pitanje: kako se kapitalizam uvodi u psihu i, povratno, kako se psiha pretvara u kapital? Za to je nužna materijalistička teorija medijacije što je tema kojoj se Peović Vuković i ovdje vraća: "Naš psihički život seli se na Mrežu. Iako se medij čini transparentnim, pukim posrednikom (u skladu s latinskim značenjem riječi medius), obratimo li pažnju na taj sloj posredništva, pokazat će se kako je on više od posrednika i kako njegova materijalna sfera nosi neko, do tada nejasno značenje". S autoricom se u pravilu slažem oko toga što su važni problemi, iako se često ne slažem u pogledu onoga što mislim o njima. U tom prijateljskom neslaganju mi je prošlo i opetovano čitanje poglavlja "David Bowie" - vita, melankolija i politička ekonomija". U prvom ću dijelu ovog teksta u najkraćim crtama izložiti njezinu tezu, u drugom ću dijelu objasniti u kojim se aspketima i zbog kojih razloga ne slažem s njom, dok ću u trećem pokušati uobličiti neke svoje refleksije o koroti za Bowiejem i onom što joj slijedi.

I

Samo na Bowiejevoj službenoj Facebook stranici 426 000 osoba reagiralo je na vijest o njegovoj smrti ("like"), 382 184 osobe podijelilo je tu vijest, a 88 641 ju je i komentiralo. Prvih dvanaest sati nakon objave vijesti o Bowiejevoj smrti 11. siječnja 2016. godine 35 milijuna uključilo se u razgovor o tom događaju pa je tu ukupno 100 milijuna reakcija. Peović Vuković smatra da je ovaj slučaj, kao primjer trenda koji se može pratiti nakon pojave društvenih mreža i uspona internetskog novinarstva, vrijedan pažnje i da nije lišen kulturološkog, psihološkog i političko-ekonomskog uloga. Ona ga analizira postavljajući tri teze koje su relevantne za rasvjetljvanje odnosa između tehnologije i subjektiviteta na različitim razinama.

Prva teza nazvana je negativnom događajnošću: njom se tvrdi da reprezentacija Bowiejeve smrti sudjeluje u perpetuiranju događajnosti koja u konačnici dovodi do nedogađajnosti. Reakcije na njihove smrti daju nam pravo da slavne osobe prepoznamo i analiziramo kao suvremene svece i svetice čiji se životi u našoj kulturi uzimaju kao oblici imitabilnih pripovijesti, kao vite. No Bowiejeva je vita, za razliku od srednjovjekovnih, obilježena kreativnošću, zagovorom biseksualnosti i konstantnom invencijom sebstva. Pozvani smo da se ugledamo na njegov život i da ga slijedimo iako ga ne možemo dostići. Vite predstavljaju oblik neautentične autentičnosti koji je ponuđen subjektima kao otpor moći: neautentičan je jer, u konkretnom primjeru, moć promiče ideju "budi svoj" u kompletu s formama i obrascima za aktualizaciju te ideje - najmanje smo svoji dok se trudimo biti takvi. Vite su žanr, a žanrovske odlike su ponovljivost i prepoznatljivost formalnih i sadržajnih elemenata. No, ovaj žanr u konačnici nužno radi protiv sebe - svaka smrt zvijezde bi po definiciji trebala biti događaj, no perpetuiranje događajnosti uzrokuje nedogađajnost. Ako bude puno događaja, onda - kako je 2016. pokazala - više ništa ne može biti događaj. Time dolazimo do druge teze o slučaju Bowiejeve smrti, nazvane negativnom subjektivnošću. Žalovanje za Bowiejem kojem smo svjedočili više govori o subjektima koji žaluju nego o samom objektu žalovanja, U tom se pak žalovanju njihov govor, tvrdi autorica, pojavljuje kao simptom potisnutog kojemu se otvorio kanal za povratak (neću ulaziti u sadržaj potisnutog jer bi nas to odvelo predaleko). Svojom strukturom i karakterom žalovanje se pojavljuje u obliku patološkog parnjaka tugovanja: javno žalovanje na platformi društvenih mreža pojavljuje se kao očitovanje melankolije. Treći aspekt slučaja vezan je za političku ekonomiju kao previđeni okvir unutar kojeg se odvija melankolično žalovanje te se autorica ovdje bavi prvenstveno glazbenom industrijom kojoj je Bowie pripadao i u kojoj se pokazao jednako inventivnim kao i u umjetničkom radu.

II

Moja najveća zamjerka ovoj analizi diskurzivnog oblikovanja smrti Davida Bowieja jest da je nemoguće istodobno zastupati prvu i drugu tezu jer se one međusobno isključuju. Vratimo se na početak: temeljno pitanje na koje moramo dati odgovor je status Bowiejeve smrti. Je li ona događaj ili nije? Teza o negativnoj događajnosti sugerira da ona nije događaj, da je ona ne-događaj ili, jače konotirano, pseudodogađaj: nešto što nema odlučni utjecaj za ljude koji je oplakuju, iako se oni ponašaju kao da ima. Ako Bowiejeva smrt nije događaj, ako ona nije nešto što mobilizira nesvakidašnje psihičke mehanizme i mobilizira snažne afekte, onda naprosto ne može inicirati melankoliju kod ljudi koji joj svjedoče. Da bismo shvatili zašto, potrebno je barem naznačiti logiku razvoja melankolije, kao i njezine osnovne karakteristike.

Peović Vuković se pri definiciji melankolije poziva na znameniti Freudov tekst "Tugovanje i melankolija": veliki kliničar tu je posvećen situaciji u kojoj libido ne može napustiti svoja zaposjedanja. Freud, uspoređujući i grupirajući simptome, radi razliku između tugovanja i melankolije. Tugovanje definira kao reakciju na gubitak objekta, voljene osobe ili apstrakcije koja zauzima mjesto te osobe: radi se o gubitku interesa za vanjski svijest uslijed mučnog, često sporog ali normalnog procesa prezaposjedanja energije koja je ostala vezana uz izgubljeni objekt. Melankolija je, s druge strane, proces sličan tugovanju: i ovdje nestaje interes za vanjski svijet uslijed gubitka voljenog objekta, ali je uzročno-posljedični sklop koji je doveo do izostanka interesa drugačiji zbog čega je Freud označava kao patologiju. Dok je kod tugovanja subjekt izgubio voljeni objekt, kod melankolije je situacija kompliciranija. Subjekt je spram objekta ambivalentan: sa strane subjekta postojala je ljubav koju objekt nije uzvraćao ili je na neki drugi način povrijedio subjekta. Subjektov libido se kolebao između povlačenja od objekta ili ostajanja uz njega. Nakon definitivnog gubitka objekta libidalna zaposjedanja ostala su prejaka. Što se dogodilo? Da bi dao odgovor na to pitanje, Freud kreće od simptoma karakterističnog za melankoliju - teško razumljive subjektove samokritike ili čak otvorene mržnje prema samom sebi.

Freud kaže da subjekt pritom ne govori o samom sebi, nego o voljenom objektu. Kritike koje upućuje sebi zapravo su upućene objektu. Gubitak objekta u zbilji trajno je obilježen spomenutom ambivalencijom prema objektu te se njihov sukob sad nastavlja u psihi. Kako je to moguće? Ključnu Freudovu intervenciju čini predlaganje mehanizma koji bi objasnio taj čudan nastavak odnosa s objektom i koji bi time utemeljio razlikovanje tugovanja kao normalnog procesa od melankolije kao patologije. U melankoliji, za razliku od tugovanja, subjekt je interiorizirao objekt i učinio ga dijelom sebe. Sve te subjektove kritike na svoj račun, sve to samoobescjenjivanje i sav taj bijes prema samom sebi, zapravo su usmjereni prema izgubljenom objektu koji sada živi u subjektu. U novoj situaciji, dakle u melankoliji, na djelu je neka vrsta autoimune bolesti: subjekt se de facto okreće protiv samog sebe. Tretira dio samog sebe kao vanjsko tijelo i odnosi se sadistički prema njemu. U najgorim slučajevima mržnja i prezir rezultiraju samoubojstvom.

Peović Vuković žalovanje na društvenim mrežama za Bowiejem prepoznaje kao melankoliju. Mislim da je to neopravdano iz nekoliko razloga:

1) U prilog svoje teze autorica kaže da subjekti koji žaluju za Bowiejem, govoreći o njemu zapravo govore o sebi. Smatram da je to istina, i da je to zapravo odličan uvid (na to ću se vratiti kasnije), no pritom se ne radi, i ne može biti riječ, o melankoliji. U kliničkoj slici melankolije subjekti, govoreći (loše) o sebi, zapravo govore o nekome objektu, o nekome ili nečemu drugom, iako toga nisu svjesni. Međutim, odnos između subjekta i objekta, koji je interioriziran, jasno je definiran u melankoliji: može se reći da subjekt, govoreći o sebi, govori o objektu, ali ne stoji da subjekt, govoreći o nekome objektu, zapravo govori o sebi.

2) Usredotočimo se sad na problem svjesno-nesvjesno: melankolija, za razliku od blagoglagoljivog žalovanja za Bowiejem koje se očitovalo na društvenim mrežama, nije svjesni proces. U melankoliji subjektu nije očit gubitak objekta. Čak i kad subjekt može prepoznati što je izgubio, on ne priznaje gubitak ili mu ostaje neprovidno zbog čega bi taj navodni gubitak na njega djelovao tako uznemirujuće. Još jednostavnije: iako je melankolija po nekim značajkama slična tugovanju, po odnosu prema samom sebi različita je od njega, dok je po unutarnjoj logici, zapravo, potpuno oprečna: u melankoliji se stare veze s objektom postupno ne razrješavaju, kao u tugovanju, nego se, naprotiv, mogu i pojačavati uslijed njenog nesvjesnog karaktera. Iako može proći, melankolija je za Freuda, unatoč oklijevanjima da to kaže, zapravo uvrnut način da se odbije prikladno (o)tugovati ili (od)žalovati izgubljeno drugo.

3) Ne samo da je melankolija čudan način odbijanja tugovanja, nego je i iznimno naporan za subjekta. Osim različitih psihičkih očitovanja, melankolija je praćena i somatskim poremećajima poput poremećaja prehrane i probave te teškoćama sa snom. U okviru frojdovske teorije ona je teže stanje. Naprosto ne odgovara opisu javnog žalovanja koje je bez većih, ili ikakvih, posljedica na život onih koji su se pozdravljali sa svojom omiljenom zvijezdom.

Kako tumačiti internetsku opsjednutost smrću Davida Bowieja bez Freudove definicije melankolije? Smatram da retoričkom pitanju iz uvoda knjige treba promijeniti smisao, shvatiti ga doslovno, i pokušati na njega ponuditi odgovor jer internetska opsjednutost Bowiejevom smrću nije melankolija. Nije čak ni tugovanje, nego - u najboljem slučaju i sukladno tezi o negativnoj događajnosti - pseudotugovanje. To ne uklanja problem: naprotiv, pseudotugovanje ima svoje razloge koje treba objasniti. To će nas objašnjenje dovesti i do političke ekonomije kao okvira unutar kojeg se tugovanje odvija.

III

Ako se u slučaju Bowiejeve smrti nije radilo o tugovanju, ako izrazi žalovanja nisu bili utemeljeni u emocijama, onda se vrijedi zapitati za koga se odvijala ta izvedba? Ako subjekti koji iskazuju žalost dobro znaju da smrt zvijezde nije od presudnog značaja za njihove živote, da nije događaj, ali se ipak ponašaju kao da je, onda treba saznati zašto, odnosno za koga? U formuliranju odgovora na to pitanje može nam pomoći pojam simboličke identifikacije. Simbolička identifikacija bila bi identifikacija sa samim mjestom odakle smo promatrani. Subjekt koji djeluje po principu simboličkog autoriteta - roditelja, suca, policajca - jest samokritičan subjekt koji djeluje mimo svojih nagonskih želja. Evo ukratko moje ideje, sasvim sukladne ideji Peović Vuković koju sam maloprije citirao: Mreža nije puki posrednik, njezina materijalna sfera nosi neko značenje, a to značenje sačinjava njezino zauzimanje mjesta simboličkog autoriteta. Pojedini subjekt se pretvara da tuguje jer je čvor u intersubjektivnoj Mreži koja to tugovanje cijeni: pojedinac koji naznači da žaluje za Bowiejem pokazuje drugim ljudima da je empatičan i da ima dobar glazbeni ukus. Isječci koji izgledaju kao da su istrgnuti iz nekog dnevnika korote pružaju mu priliku za dodatnu profilaciju i isticanje svojih jakih strana pred autoritetom kojeg je interiorizirao i pod čijim je budnim okom objavljivao statuse. Tako da se, kako sam već rekao, potpuno slažem s Peović Vuković kad ona tvrdi da subjekti žalovanja govoreći o Bowieju zapravo govore o sebi. No, razilazim se u pogledu davanja razloga zbog kojih to čine: njihov govor nije govor nesvjesnog koje je konačno dobilo priliku da progovori, već svakodnevno, gotovo automatsko proračunato udovoljavanje zahtjevima simboličkog autoriteta - društvene mreže sastavljene od ljudi koji koriste tu internetsku platformu za međusobnu komunikaciju.

Ne govorim ništa revolucionarno. Popularna se kultura već puno puta poigrala tom temom i upozorila na njene potencijale koji su, smatralo se, trenutno slabo iskorišteni. Uzmite samo prvu epizodu treće sezone serije Black Mirror, "Nosedive", koja ocrtava svijet u kojoj je društvena mreža umetnuta i distribuirana putem kontaktnih leći. Ljudi mogu interakcije sa svojim prijateljima, i potpunim strancima, ocjenjivati ocjenama na skali od jedan do pet. U toj obligatornoj društvenoj mreži svatko ima svoju prosječnu ocjenu koja ima realne posljedice na njezin ili njegov život. Nije na kocki samo društveni status, nego i klasni: ocjena utječe na praktički sve, od zaposlivosti do tekućih troškova poput stanarine. Ljudi s prosječnom ocjenom ispod 2.5 smatraju se nižom klasom i nezaposlivim te im je i kretanje gradom ograničeno: neka vrata su im zatvorena. I to doslovno.

Ta serija ne osvaja imaginacijom, nego prepoznavanjem dviju stvari: naših strahova i toga da se oni uglavnom ostvaruju pred našim očima. BBC je nedavno pisao o Alibabinom projektu Sesame Credit. Alibaba, najveća svjetska platforma za šoping, koristi vlastitu bazu podataka s podacima o navikama korisnika da bi svakom od njih dodijelila određeni broj bodova. Korisnicima je omogućeno i potiče ih se da se hvale svojim bodovima. Baihe, najveća kineska agencija za "spajanje" samaca, udružila se s Alibabom te promiče klijente s dobrim saldom na Alibabi. "Nečiji izgled je vrlo bitan", kako kaže potpredsjednik Baihe Zhuan Yirong, "ali još je bitnije da možeš zarađivati. Partnerovo bogatstvo jamči udoban život." Sesame Credit privatna je inicijativa, ali ima odobrenje kineske države koja ga smatra svojim pilot projektom. Državni je cilj do 2020. godine uspostaviti golemu bazu podataka koja bi sadržavala fiskalne podatke te podatke o eventualnim prijestupima svojih građana, uključujući i one u prometu, s ciljem njihovog sažimanja u brojku koja bi odgovarala "pouzdanosti" pojedinog građanina. Što znači pouzdanost i kakve bi to posljedice moglo imati na život pojedinaca, i to ne samo u njegovoj psihičkoj dimenziji, nije teško pretpostaviti.

Ako vijesti s istoka još uvijek zvuče kao ropstvo, neće još dugo. Na njega se pripremamo svaki dan dok se podvrgavamo simboličkom autoritetu naše društvene mreže zbog koje izražavamo tugu, iako nismo tužni; mreže koja, dok mi tugujemo bez suza, prodaje našu pažnju oglašivačima i, ne zaboravimo, mreže koja ima potencijala za puno, puno više od trgovine oglasnim prostorom.

Do sretne nove 2020!

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 14.02.2017

VEZANE VIJESTI

Život i smrt crne zvijezde

Piše: Vatroslav Miloš
Godina odmaka od smrti Davida Bowieja, smrti uprizorene jednakim intenzitetom kao i spektakularan život, prigoda je za kratak pogled unazad.

Odavno ne voze specijalni vlakovi

Piše: Ante Jerić

Boris Buden i Sandro Mezzadra u razgovoru Sjeti se gastarbajtera! – da ne zaboraviš stvarnost održanom u Galeriji Nova raspravljali su o zaboravljenoj figuri gastarbajtera.

Stvarnost je fikcija

Razgovarao: Ante Jerić
S Katarinom Peović Vuković razgovaramo o poimanju stvarnosti u digitalnom dobu, žanrovskom strukturiranju računalnih igara te problematici intelektualnog vlasništva u umrežnom svijetu.