Zašto ovaj nema gaće? | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Zašto ovaj nema gaće?

Projekt Sedmi kontinent udruge Djeca susreću umjetnost namijenjen je upoznavanju osnovnoškolaca sa suvremenom umjetnošću.

Piše: Martina Domladovac

FOTO: hr.wikipedia.org

Predvorje MSU-a ostavlja dojam zatišja pred buru. Hrpe dječjih kaputa nabacane su na pultu garderobe. Dvije voditeljice programa sjede u predvorju i smireno pričaju o planu vodstva. U to se otvaraju vrata Gorgone i predvorje se počinje puniti djecom. Vraćaju mi se potisnuta sjećanja na osnovnu školu i graju koja je vladala za vrijeme odmora. Ulazimo u dvoranu gdje su, nakon odgledanog jednog od filmova iz programa Sedmi kontinent, pojedinim razredima dodjeljeni  voditelji koji će ih provesti kroz ostatak njihovog muzejskog iskustva. Program kroz koji sam imala priliku proći zove se Zar je to umjetnost koji s Igrom za lijevo i desno oko čini likovni dio  programa namijenjenog osnovnoškolcima, koji MSU provodi u suradnji s udrugom Djeca susreću umjetnost. 

Djeca oduševljeno kliču svojim voditeljima i s njima izlaze van. Strpljivo čekamo dok napetost raste. Dodijeljen nam je 2. b. Još jednom počinje uobičajena graja i uzbuđena skupina trčeći stiže do vrha strmih stepenica. Predvorje je sada preplavljeno malim ljubiteljima umjetnosti i visokim decibelima, dok njihove učiteljice u posljednjem pokušaju nametanja autoriteta nastoje stvoriti vojničke redove ("u kolonu po dvoje!"). Jedna učiteljica vodi pozamašan broj djece na toalet, a za to se vrijeme naš red počeo osipati. Dječaci koji su zauzeli prva mjesta u redu sve su više počeli iz njega izlaziti, što je u meni stvaralo neobičnu tjeskobu ("ako se pomiješaju sa drugim grupama, više ih nikad nećemo pronaći!"). Zanimljivo je kako su dječaci sami zauzeli početak, a djevojčice začelje pri formiranju reda, kao i činjenica da osmogodišnjacima još uvijek nije problematično držati se za ruke. Prije kretanja u obilazak postava još je iskrsnuo problem umivaonika kojima se ne može zatvoriti voda, no ustanovljeno je kako se voda ipak senzorski zatvara sama.

Na poslijetku je došlo vrijeme i da voditeljica pokuša nametnuti svoj autoritet. Pokušali smo ustanoviti pravila ponašanja u muzeju s naglaskom na to da se ništa ne smije dirati, no djeci je bilo teško usredotočiti se - jer se kroz prozor vidio tobogan. Slijedio je dugi uspon do trećeg kata za vrijeme kojeg su se mogla čuti pitanja: "Zašto ovaj nema gaće?" ili povici: "Tamo su nekakve WC školjke!". Prvi rad kraj kojeg se zaustavljamo je Triptychos Poshicoricus Brace Dimitrijevića uz pomoć kojeg djeca trebaju upoznati koncept suvremene umjetnosti u kojoj su umjetnička djela često obični predmeti. Mi smo pak naučili kako "jabuke u muzeju stoje i gledaju ljude", a kada istrunu "sigurno idu u napoj". Pričalo se još o Duchampu i ready-madeu, dok su se djeca sve više približavala vilama i jabukama, mašući rukama, verući se postoljem i izvikujući odgovore u glas, a ja sam se prvi put u životu zapitala koliko je ta konstrukcija uopće stabilna. Dogovor o "ne-diranju" pao je u vodu već na idućem izlošku: Bućanov Mondrian i Duchamp, naprosto je bio previše privlačan. Svi su željeli pomaknuti šahovske figure. Svi su željeli doći što bliže. Oni koji se nisu uspjeli zaljepiti za stalak, odlutali su. Mislima i tijelom. Kod izloška Jana Fabrea više se nitko nije ni trudio. Činjenica da velika gumena lutka izbacuje tekućinu kroz usta bila je previše očaravajuća, a glatke površine nadgrobnih spomenika previše privlačne da bi ikoga zanimalo kakvo je njihovo značenje. Djeca su napeto isčekivala novi nalet pljuvačke, plazila po spomenicima i sveukupno ispitivala strpljenje svoje voditeljice i sve napetijih zaštitara. 

Posljednji pokušaj okupiranja pažnje nestašnih mališana dogodio se na radu Dubravke-Dube Sambolec, koji je pak dokazao sveopću maštu hrvatskih osmogodišnjaka, čija je jedina pretpostavka da se u kutiji nalazi "čovijek", "mrtav čovijek" ili "tijelo mrtvog čovijeka". Nakon toga smo svi skupa pohitali na prvi kat igrati se s umivaonicima i WC školjkama, što je očito otprije provjerena taktika dobrog završetka vodstva. Djeca su se provlačila kroz prolaze, uvijala slavine, petljala se u kablove… Prije samog završetka i pozdrava na kraju, jedno se dijete rasplakalo. Razlozi: nepoznati, jer to valjda tako mora biti. 

Tih izrazito stresnih 30 minuta, u kojima se svaki trenutak činio kao mogući uvod u katastrofu, trajalo je puno duže od realnog vremena. Skupinu osmogodišnje djece, čak i ovako malu, teško je kontrolirati, pogotovo zato što oni taj dan vjerojatno shvate kao izlet i zabavu, učitelji se ne žele uplitati u muzejsko vodstvo jer ne spada u njihove kompetencije, a voditeljice su pak suočene s ambicioznim programom koji moraju predstaviti različito motiviranoj djeci. Na kraju se sve svodi na improvizaciju i iskustvo. "Imala sam i puno gorih grupa", govori mi potpuno opuštena voditeljica, nakon što je 2. b istrčao kroz vrata, "a najviše volim petaše. Oni su dovoljno veliki da razumiju apstraktne koncepte suvremene umjetnosti i dovoljno mali da se ne srame pokazati interes".

Kako god bilo, učenici 2. b taj su dan postali bogatiji za jedno novo muzejsko iskustvo, baš kao i brojna druga djeca koja su sudjela u programu DSU-a. Bilo je i vrijeme: predugo su hrvatski muzeji glumili neprobojne utvrde namijenjene isključivo intelektualnoj eliti, pred kojim svakog prosječnog građanina hvata tjeskoba ili u najmanju ruku malodušje, a s obzirom na kronični nedostatak programa za djecu u hrvatskim kulturnim institucijama, muzeji se uglavnom smatraju "mjestom za odrasle". Mene škola nijednom nije vodila u muzej i bilo mi je, kao vrlo tradicionalno odgojenom muzejskom posjetitelju prilično neugodno promatrati tu djecu kako se veru po izlošcima, diraju one koji nisu namijenjeni diranju i povrh svega, ne obraćaju pažnju na ono na što ih se usmjerava. Ipak, bilo je vidljivo kako su se dobro zabavili. Ta će djeca vjerovatno muzeje doživljavati kao zanimljiva mjesta za druženje i izlazak, i od najranije dobi znati da umjetnost nisu samo lijepe slike. A to je najvažnije. 

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 04.12.2014