Zavodljivi svijet | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Zavodljivi svijet

Trojanski kolektiv hamburške grupe Ligna, izveden sklopu UrbanFestivala, tekstualno je efektan i inteligentan, a vizualno neobično moćan.

Piše: Andrew Haydon

U Zagrebu sam da u sklopu UrbanFestivala vidim novi rad njemačkog performerskog kolektiva s prebivalištem u Hamburgu, na poziv Kulturpunkta, koji želi imati drugu, stranu, autsajdersku perspektivu uz tekst vlastitog kritičara. Nakon Rumunjske, olakšanje je biti eksplicitno angažiran kao "kuriozitetni Drugi".

Modove samog rada, ispostavlja se, odmah doživljavam kao poznate i utješne. Trojanski kolektiv je, u britanskoj terminologiji, site-specific auto-teatro za publiku sa slušalicama (ili, Bourriaudovim terminom iz kritike umjetnosti, "relacijski" rad). Forme koje su gotovo definirale jedan dio teatra stvaranog u Britaniji u dvijetisućitima. Zanimljivo, Lignin prvi takav rad također datira iz 2000. – bio je to "radio balet" u izvedbi publike – napravljen specifično za Hamburg Hauptbahnhof. Ono što ovdje jest drugačije u metodologiji to je da, za razliku od uglavnom unaprijed snimljenih britanskih komada, Ligna koristi radio prijenos radije nego MP3. (Izvedbu u Hamburgu mogli ste, primjerice, slušati i na običnom radiju u svom (hamburškom) domu, umjesto na tranzistoru dok je "izvodite" na samom kolodvoru. Prisutnost nije bila preduvjet, ali uključivanje uživo jest). U slučaju Trojanskog kolektiva, prisutnost je nužna a uključivanje uživo zajamčeno jer se izvedba događa u malom shopping centru na zagrebačkom Cvjetnom trgu, i prenosi se s odašiljača kratkog vala skrivenog u ruksaku jednog muškarca.

Izvedba je odgovor na postojanje samog shopping centra. Kompleks je iznimno kontroverzan, nepopularan spomenik zapadnjačkom kapitalističkom konzumerizmu, propušten od zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića bez ikakvog procesa konzultacija. Prije njegove izgradnje u 2006. (tada je počela, a završila 2011. – prosvjedi i aktivnosti građanskih akcija uspješno su otežavali proces gradnje), lokacija je više puta bila mjesto okupacije i protesta. Međutim, otporna na kritike, zgrada je napredovala i centar sad stoji na uglu trga, zdepast, crn, sjajan i ružan. 

Kao što naslov sugerira, Trojanski kolektiv referira se na mit o trojanskom konju, prvo pozicionirajući shopping centar kao konja, a zatim publiku kao Grke u vlastitom nevidljivom konju – konju konstruiranom od činjenice da promatračima izgledamo kao obični neovisni kupci koji poput njih tumaraju centrom noseći slušalice. 

Ovo korištenje klasične grčke mitologije dojmilo me se kao iznimno značajno i moćno. Za mene je, zapravo, na potpuno subjektivan način izgradilo most od njemačkog kolektiva Ligna u Zagrebu, preko britanskih redatelja i pisaca Katie Mitchell i Martina Crimpa u Hamburgu, do nizozemsko-danskog kolektiva (u ovom kontekstu zbunjujućeg imena) Signa, također u Hamburgu – sve međunarodni projekti koji se uz temeljni mit koji im omogućuje govor o prošlosti i budućnosti vraćaju Grcima. Možda je to dijelom zbog načina na koji ti poznati mitovi povezuju Europu i šire osjećaj zajedničkog transnacionalnog porijekla. Ali prisutan je i osjećaj da praveći se da pričaju o nečemu drugome – trojanskom konju, opsadi Troje – našu imaginaciju navode na to da ga sami primijenimo na situaciju u kojoj živimo, radije nego da nam održe lekciju. 

Zahvaljujući asocijaciji na Crimpa u mojoj glavi, sjetio sam se i kako sam slušajući MP3ice pjesama iz njegovog djela In the Republic of Happiness lutao pomodnim britanskim dućanom namještaja Habitat (kao skuplja Ikea). Odjednom sam imao osjećaj da su sve te cinične pjesmice – naslova poput Nothing Political i I Never Go Deep – pronašle svoje prirodno stanište: kao komentar na lutanje kroz bezdušne izložbene sobe stakla i čelika dok gledate skupe, pomodne predmete dizajnirane da vam "život učine boljim". Temeljni mit konzumerističkog društva. 

No Lignina je izvedba konstruirana s više namjere i komunalnija od toga. Slušajući kroz vlastite personalizirane slušalice, znamo da svi drugi u našem "kolektivu" primaju istu poruku. Dio smo tajnog društva, bande: autsajderi smo, unutra. Rad odlično koristi tu činjenicu. Njegova struktura isprepliće slogane, poetične opise, citate, djeliće zamišljenih monologa – u jednom dijelu nudeći unutarnje misli nasumičnog predmeta kojeg trebamo podići u dućanu. Daje nam i upute kao grupi. Progresija toga vrlo je oprezna. Izvedba je duga oko pedeset do šezdeset minuta. Ne moramo ništa raditi. Vrlo rano dobivamo razumno upozorenje da centar ima zaštitare koji ne sudjeluju u izvedbi i naša je komunikacija s njima naša stvar, pa trebamo biti oprezni. Postupno nas se traži da postanemo svjesni naših suputnika. A onda ne samo da budemo svjesni, već da ih učinimo sudionicima. Između teorije i priče, traži nas se da razmjenjujemo poglede, zatim komadiće papira, svo vrijeme plutajući centrom poput običnih kupaca, u dućane i iz njih, uz i niz pokretne stepenice, sjedeći na klupicama ili stolovima u kafiću. Pušeći cigarete (da! Pušenje unutra u kafiću shopping centra! Uzbudljivo za ovog Engleza).

Naš se zavjerenički osjećaj postupno pojačava, dok osjećaj za vanjski svijet istovremeno postupno blijedi. Sudionika je naposljetku bilo možda četrdeset do pedeset. Nije da nismo imali brojčanu prednost. A svijet koji se simultano događao u glavama svih nas bio je cjelovit i zavodljiv. Uz inkorporiranje zvučnog okoliša te povremeno glazbe, kao i ansambla koji izvodi radio-dramu, kumulativni je efekt Trojanskog kolektiva, poput slušanja bilo kakvog audio iskustva na slušalicama, suptilno blokiranje stvarnih zvukova iz vanjskog svijeta i postupno gubljenje u alternativnoj stvarnosti koju slušate. Rezultat je toga da do kraja rada svi plešu jedni s drugima i plješću na način koji sasvim ima smisla ako imate slušalice – puštali su nam glazbu za ples, rekli su da si zaplješćemo kad završi. Ali u prohladnom, odjekujućem shopping centru, mi/oni (priznajem, nisam se priključio plesu) očito izgledamo jako čudno autsajderima. Doista, skinuo sam slušalice i gledao bez konteksta, promatrajući zbunjene poglede drugih prolaznika. Zanimljivo je bilo da su se neki ljudi koji nisu bili dio publike, nisu imali slušalice, također priključili plesu. Dijelom šaleći se, dijelom ne. Bilo je zanimljivo i kako je potpuno benigna bila atmosfera koja se stvorila. Nije bilo osjećaja da će velika grupa ljudi koja se ponaša na ovako ekscentričan način izazvati neprijateljsku reakciju. Ljudima izvan tog iskustva dovoljno je bilo podići obrve i nastaviti svojim putem, možda se pitajući zašto svi ti ljudi u tišini plešu i plješću usred njihovog shopping centra. Zaista, glasovi u prijenosu govorili su: "poput zavjerenika u trojanskom konju, Trojanski kolektiv želi promijeniti prostor – makar suptilno – i ondje omogućiti drugačiju vrstu svakodnevnog života". No drugdje objašnjavaju da nikakva nasilna otvorena akcija to ne može postići. Umjesto toga, princip je da čak i promatranjem stvarnosti ona može biti promijenjena.

Budući da su cilj i motiv izvedbe politički, zanimljivo je raspakirati politiku djelovanja samog rada. Njegove su temeljno ljevičarske, antikapitalističke kvalifikacije neosporne. Proizvodi pravu buku oko pravih stvari. Postavlja prava pitanja. Stvara i zajednicu. Zanima ga prisutnost i događaj uživo. Podsjetio me i na akcije kolektiva poput pokreta Occupy ili britanskog Uncut (prosvjednička organizacija oformljena da se suprotstavlja mjerama štednje nove konzervativne vlade, imala je i seriju demonstracija – često u dućanima ili uredima tvrtki koje su koristile rupe u zakonu da izbjegnu davati doprinose za zdravstvenu skrb i socijalnu pomoć). Samim smo sudjelovanjem u performansu praktički bili sudionici političkog prosvjeda (volio bih vidjeti komad u Velikoj Britaniji koji to radi našim desničarskim kritičarima). Izvedba nam je dala i osobnu autonomiju – da nas je netko pitao o njoj, imali bismo pravo objasniti što radimo (barem u slučaju da govorimo hrvatski).  

S druge strane, prijenos koji smo slušali nije išao uživo (očito iz praktičnih razloga). Bio je, međutim, neživ i fiksan. Nastavio bi se što god mi učinili. Nije mogao ostvariti interakciju s nama, samo mi s njim. I povrh toga, bio je to jedan radio prijenos koji nam je govorio što da radimo, kako da se ponašamo. Podsjetio me – nepravedno, svakako – na predstavu Hate Radio švicarsko/njemačkog ansambla International Institute of Political Murder; rad kojim se rekreira radijska postaja u Ruandi koja je objavila poruku "ubijte žohare", huškajući na genocid 1994. Što da se ova izvedba zvala Kill The Cockroaches? Čini se razumnim pitati kako se moć koristi u komadu političkog teatra, a ovaj je u tom pogledu djelovao neočekivano autoritativno.

No tu bojazan na stranu, rezultat je izvedbe događaj u kojem je bilo iznenađujuće dirljivo sudjelovati. Tekstualno efektan i inteligentan, a vizualno neobično moćan. 

Tekst nastaje u sklopu projekta Pogled izvana koji predstavlja osvrte autora iz lokalnog i inozemnog konteksta.

Andrew Haydon britanski je nezavisni kazališni kritičar, koji među ostalim surađuje i s Guardianom, a većina njegovih kritika dostupna je na blogu Postcards from The Gods.
Prijevod: Lana Pukanić

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 17.01.2014