Životi drugih | kulturpunkt

Životi drugih

Knjiga Barbare Matejčić Kako ste? nije samo dokument obespravljenih i marginaliziranih već i dokument specifične novinarske prakse koja, nažalost, nestaje.

Piše: Vatroslav Miloš

FOTO: David Kabalin

Novinarstvo se već godinama održava na ivici propasti. Silina informacija koje se svakodnevno plasiraju u javni prostor - iz koje je često teško razaznati što je rad u javnom interesu, a što odnosi s javnošću - katkad ometa sklapanje smislene slike svijeta. Posao kojim se mediji bave, oblikovanjem naše percepcije stvarnosti, uglavnom je površan, tek odrađen i sve više i više u neskladu s idejom rada u javnom interesu. Još nas tek rijetki odbljesci podsjećaju da postoji ono što je uistinu važno i ono što ne bi trebalo biti važno.

Knjiga reportaža Barbare Matejčić Kako ste? za naše pojmove predstavlja eksces u novinarstvu. Prvo i osnovno, radi se o pričama koje iskaču iz okvira jer je medij u kojemu izlaze književni, a ne novinski. Izuzev jedne, objavljene ranije u Sarajevskim sveskama, šest ovdje predstavljenih reportaža sve su u ovome formatu objavljene po prvi put. To nešto govori i o lokalnom medijskom kontekstu, u kojemu je teško naći novinu koja bi iskoračila iz svojih zadanih tehničkih, ali i ideoloških gabarita i objavila priču dužu od par kartica i kompleksniju od standardnih predstavki o tome na što bi ozbiljno novinarstvo trebalo ličiti.

Da nije žrtva okolnosti naše novinarske stvarnosti, možda bi se moglo reći da je ovaj tip prezentacije i dugoročno zahvalniji jer na jednom mjestu sakuplja i od zaborava i trošenja standardnog medijskog formata spašava nešto vrijedno: nešto čemu ćemo se moći vratiti bez da kopamo po teško prohodnim i ne baš svima i uvijek dostupnim knjižničnim arhivima.

Priče o Ivani, Jadranki, Bojani, Branimiru, Mariji (i obitelji Lovrić) i Lani priče su o ljudima oko nas, obespravljenim, marginaliziranim, ušutkanim, praktički nevidljivim nenaviknutom oku i nezainteresiranom uhu. Priče su to o onima koje je sustav, za koji uglavnom bespogovorno pristajemo vjerovati da je tu da nam pruži okvir zaštite, izigrao; društvo u kojem živimo svakodnevno izmišlja nove prepreke koje bi stavilo pred njih, a kultura i mediji su ih uvjerili da se samo za fizički i mentalno sposobne, koji ne odstupaju od "uvriježenih" zadatosti nacije, roda, klase i seksualne orijentacije, čuva ravnopravno mjesto. S druge strane, to nisu priče o žrtvama: to su priče o onima među nama koji unatoč svemu nisu odustali, a Barbara Matejčić samo im je ponudila prazan papir i boju da se glasno i jasno otisnu u svijet.

"Čak i kada bismo htjeli", piše Matejčić u predgovoru knjizi, "nemamo svi priliku ulaziti u živote drugih, no zato novinarstvo može posredovati tuđe iskustvo. Moja profesija i rad na ovoj knjizi omogućili su mi da osjetim kolovoz u malom mjestu pored Neretve, da budem s Ivanom na proslavi Velike Gospe, da joj pridržavam noge dok je mama kupa i da je pratim kad ide u Metković u dom za starije osobe. Da Jadranku posjećujem u psihijatrijskoj bolnici, da kroz svibanj i lipanj sjedim u Bojaninom razredu, u klupi iza nje, i da budem u đačkom domu kada se tamo useljavala. Da s Branimirom prođem njegov svakodnevni put i čujem što on čuje, da Mariju Lovrić promatram dok kuha za svoju obitelj i dok hoda obalom Drave. Da proživim jedno intenzivno ljeto s curama u Splitu. Vrijeme koje sam provela s njima omogućilo mi je da vjerodostojno prenesem ono čemu sam svjedočila i što su mi ispričali, na čemu sam im zahvalna. Ljudi koji su poput njih voljni izložiti svoju krhkost i bol, ali i inat i ustrajnost, daju nam priliku da nam životi drugih budu barem malo manje nepoznanice".

Koliko god da bi se u prevladavajućoj medijskoj refleksiji o knjizi željelo žanrovski ograditi pa novinarstvu dodati prefiks narativnog, to se čini pogrešnom ne samo formalnom već i strateškom odrednicom. Svaki novinski tekst, barem onaj koji se drži bazične upute da odgovora na "pet osnovnih novinarskih pitanja", nužno tvori pripovjednu strukturu, bez obzira na to koliko nam se to činilo rudimentarnim. U knjizi Barbare Matejčić, dakako, nemamo posla s osnovnim novinarskim žanrom, već nekim kompleksnijim, reportažnim novinarstvom koje literarna sredstva sasvim uspješno koristi tek kao gradivni element, kao akcelerator stvarnosti izložene pred nama. Inzistiranje na toj distinkciji dovelo je do stanovitog kontraefekta, do odstupanja od političke poruke koju je, barem mi se tako čini, Matejčić implicitno željela odaslati u javni prostor: novinarstvo je sasvim važan rad, pa čak i ako je oblikovano nekim drugim sredstvima, ništa mu se ne bi smjelo oduzimati od snage koju ima u hijerarhiji društvenih i kulturnih praksi.  

"Pošto je knjiga objavljena", istaknula je Matejčić u intervjuu za Novosti, "dobila sam dosta dobronamjernih savjeta, pa i ponuda da zađem u polje književnosti: bilo bi to, kazali su, oportuno jer književnost bolje prolazi, više se čita. No ni u jednom trenutku namjera mi nije bila skliznuti u fikciju, ne zato što je stvarnost zanimljivija (i samu me književnost često spašava od ubitačnosti zbilje!), nego stoga što nisam htjela takvu vrstu ograde. Nije me zanimao reprezentacijski model egzistencije ili, ako hoćete, transpozicija stvarnosti, a ni vlastita literarna vježba u okviru takve ‘književnosti s predumišljajem’. Književnost može biti stvarnija od stvarnosti same, pogotovo one koju prenose mediji, ali ne i točnija".

Važne su ovo priče, a tehnika, istraživanje i rad koji su bili potrebni da se ispričaju imaju jednaku težinu. Lako bismo mogli pristati na svojevrsnu kulturnu ugodu koju pruža sigurna luka fikcije pa da se, kad odložimo knjigu, možemo umiriti spoznajom o nekim drugotnim svjetovima gdje se to ne dešava nama, niti u našoj blizini, niti u sustavu kojeg perpetuiramo. Ovako imamo posla s tekstom koji ne dopušta ravnodušnost, barem ako ste uistinu spremni čitati. 

Barbara Matejčić knjigu mi je ostavila u redakciji prije više mjeseci, uz rukom napisanu poruku na naslovnoj stranici: "Kad god stigneš, bit će mi drago". Uz dužnu ispriku, za rad na svijetu s nešto manje nepoznanica, barem onako kako na njemu radi i kako ga živi Barbara Matejčić, očito nikada nije kasno.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 02.02.2017

VEZANE VIJESTI

Glasina koja spontano kruži

Piše: Matija Mrakovčić
Unatoč zabrinjavajućim podacima o neintegriranosti vukovarske zajednice, novoosnovana Interkulturna škola nema stvarnu podršku ni hrvatske većine niti srpske manjine.

Za umjetnost nikad nije kasno

Piše: Martina Domladovac
Osobe treće životne dobi rijetko imaju mogućnost sudjelovati u stvaranju i konzumiranju kulturnih sadržaja, a zbog toga je na gubitku društvo u cjelini.

Hirošima: izvještaj iz srca tame

Piše: Vatroslav Miloš
Opisujući detalje uništenja ljudskog tijela i duha, "Hirošima" Johna Herseyja - jedan od ključnih novinsko-reportažnih tekstova 20. stoljeća - čitatelja ostavlja zbunjenog i posramljenog.