Znanje bez titule | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Znanje bez titule

Studenti i studentice koji su svoje akademsko putovanje započeli za vrijeme Bolonjske reforme nadgradnju znanja nalaze u neformalnim obrazovnim programima.

Piše: Leda Sutlović

FOTO: Centar za ženske studije

"Neformalni program nudi bolji i zanimljiviji praktični dio obrazovanja te mogućnost upoznavanja s temama koje se inače ne obrađuju na fakultetu". 

Martina, Hrvatski studiji/Školica

U moru neformalnih obrazovnih programa, u stoljetnoj tradiciji pučkih učilišta i drugih narodu otvorenih mjesta, izdvajanje primjera nelagodna je zadaća. Takve programe karakterizira dobrovoljnost, vezuje ga se uz profesionalni, ali i osobni razvoj, naglasak je na procesu učenja, uči se i u grupi, od kolega, i što je glavno, po završetku se ne stječe prepoznatljiva kvalifikacija. I iako pod neformalnu kapu mogu spadati i treninzi poslodavca, tečajevi stranih jezika i Excela, ples na svili ili origami, ovdje je fokus stavljen na neformalne obrazovne programe koje pružaju organizacije civilnog društva. Takvi programi smješteni su na sjecištu teorije i prakse, interdisciplinarnog su karaktera, u svom radu primjenjuju akademske kriterije rada, a sadržaj kojeg nude u drugim je zemljama odavno dijelom visokog obrazovanja. Ne zadržavaju se samo na teoriji, kroz mentorski rad primjenjuju je u praksi, razvijaju kulturu komunikacije i pismenosti, njeguju vrijednosti jednakosti, inkluzivnosti, raznolikosti, općeg dobra. Svake godine, a neki već dugih dvadeset godina, upisuju nove polaznike. Važnost neformalnih obrazovnih programa prepoznata je i u Novim bojama znanja, Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije, u kojoj se, pod cjeloživotnim učenjem, navodi cilj razvijanja procesa i sustava priznavanja neformalno i informalno stečenih znanja i vještina. Namjera je, kroz Hrvatski kvalifikacijski okvir i ishode učenja, omogućiti transparentnost, usporedbu i prenosivost kvalifikacija između različitih obrazovnih institucija na nacionalnoj i europskoj razini. "Vrednovanjem ishoda različitih načina učenja i obrazovanja skraćuje se vrijeme potrebno za obrazovanje odraslih, a omogućuje lakša vertikalna prohodnost u obrazovanju, čime se ostvaruju uštede za pojedinca i zajednicu". Programi kojima se ovdje bavimo su Ženski studiji, Kulturpunktova novinarska Školica i Mirovni studiji, a zašto ih vrijedi upisati i što se sve može dobiti otkrili su nam njihovi polaznici.

Branka nije obična studentica zagrebačkog Pravnog fakulteta. U slobodno vrijeme polazi obrazovni program Centra za ženske studije, jedino mjesto u nas koje nudi strukturiran program ženskih i rodnih studija, interdisciplinarnog znanstvenog polja koje je drugdje redovito dijelom visokog obrazovanja. Kod nas Branka nije imala tu opciju, svoj interes za feminizam i ženska prava može realizirati samo unutar dvosemestralnog, neformalnog obrazovnog programa kojeg provodi udruga. Centar za ženske studije nalazi se u srcu grada. Ulazak u prostor u zgradi na Dolcu još uvijek odaje dojam ulaska u neko drugo, elegantnije vrijeme u kojem je u tom istom stanu živjela velika Zagorka. Pogled s balkona u ljetno jutro razotkriva plac u čitavoj svojoj sezonskoj raskoši, veličanstvena ljepota svakodnevice samo na trenutak odvlači od pravog razloga dolaska na ovo mjesto, razgovora s polaznicama programa. Razgledavanje prostora započinje s Memorijalnom sobom posvećenom prvoj hrvatskoj novinarki i najčitanijoj književnici, soba sadržava njezina djela, dio originalnog namještaja i predmeta kojima se Zagorka koristila. Pažnju posebno privlači stara Remingtonka. Prolazak kroz prostor namijenjen održavanju različitih programa i predavanja dovodi do bogate knjižnice, s preko 4000 naslova, s područja ženskih i rodnih studija, i feminističke teorije. Pokrenuta radi podrške studenticama i suradnicama, kao osnova obrazovnog i istraživačkog programa, danas je otvorena svima. I upravo je knjižnica jedan od razloga koji su Branku, kao i mnoge druge, ponukali na upisivanje ovog programa – "Htjela sam dobiti detaljnija znanja o raznim oblicima feminizama kroz kombinaciju raznih teorija i praksi. Također, htjela sam naučiti argumentiranije zastupati stavove u koje čvrsto vjerujem te steći nove i različite načine pristupa raznim problematikama", pojašnjava. Zastupanje stavova, argumentiranje, sve se to čini kao dobar odabir za mladu pravnicu. No, generalno gledano, zašto bi itko upisivao program koji se "ne priznaje", koji ne daje službenu diplomu, prepoznatljivu potencijalnom poslodavcu? Kome treba još jedna obaveza, još jedan papir, u zemlji u kojoj ni s onim pravim ne možeš naći posao? Postoji, očigledno, nešto veće i značajnije od samog komada papira, što već godinama privlači ljude na upisivanje ovakvih programa.  

Program Ženskih studija okuplja ljude uistinu raznovrsnih profila. Većinu polaznica čine mlade žene, studentice različitih, pretežno društveno-humanističkih fakulteta, no program je otvoren i svim ostalima, pa tako nije rijetkost susresti curu s agronomije, medicine, glume. Potraga za literaturom u svrhu pisanja sinopsisa za doktorat do Centra za ženske studije dovela je i Zoranu sa zagrebačke Likovne akademije – "Izvrsnost programa o kojem sam čula samo sve najbolje i specijalizirana knjižnica Centra bili su mi prava motivacija za prijavu što se na koncu pokazalo odličnom odlukom. Kroz neformalni obrazovni program želim steći iscrpna znanja o temama koje nisu zastupljene ili nisu popularne na razini Sveučilišta". Slično mi govori i Iva, polaznica Kulturpunktove Školice, nezaposlena profesorica filozofije i slavistike – "Prvenstveno mi je bila bitna tematska orijentacija Školice, dakle fokus na suvremene umjetničke prakse. To doduše jest širok pojam, ali čitava kulturna produkcija danas postavlja težište na hibridne forme koje zahtijevaju prilično poznavanje raznorodnih pravaca, odnosno širinu kakva se kroz formalne obrazovne programe, zbog sve veće specijalizacije, gotovo da i ne stječe. Školica je definitivno naznačila ulaze u problematiku i načine kako to u budućnosti sagledavati". 

Ivu susrećem u Mami, u Preradovićevoj. U dvorištu pozdravlja nasmiješeni barba vulkanizer. Ispred, uz kavu, odvijaju se svakodnevni, uobičajeni razgovori o aktualnostima. Unutra, sjedi se u crvenim foteljama, vlada opuštena, ali radna atmosfera. Duhovita Rutina signalizacija usmjerava nas u plavu prostoriju lijevo, gdje su već polaznici Školice. Ovaj otvoreni i nekomercijalni prostor na slobodnom je raspolaganju raznim udrugama i inicijativama. No ovo nije priča o Mami. Kulturpunktova novinarska Školica relativno je nova zvijezda zagrebačke neformalno-obrazovne scene. Prvi ciklus pokrenut je prije sedam godina, cilj je bio objediniti upoznavanje s medijima, novinarstvom i novinarskim formama sa znanjem o suvremenim umjetničkim praksama, koje još nisu postale dijelom službenih obrazovnih kurikuluma. Program se iz godine u godinu ponešto mijenjao, no okosnica je ostala manje-više ista: upoznavanje s različitim pod-područjima suvremenih vizualnih i izvedbenih umjetnosti (i to od strane samih aktera/ica), pregled kulturnih politika i razvoja nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj, medijska pismenost, radionice pisanog i radijskog novinarstva, te učenje kroz praktičan rad, uz mentorstvo. Sve to zvuči jako interesantno i primamljivo, da nije jedne velike kvake – novinarstvo, pogotovo ono u kulturi, odavno nije mjesto za naći kruh u ovoj zemlji. No, mladi ipak žele svoje slobodno vrijeme provoditi i uz takve, iz ove vizure besperspektivne programe. "Željela sam steći neke osnove novinarskog posla, ali i neke osnove rada na samom tekstu. Iako se seminari na faksu i novinarski tekstovi naravno razlikuju, izrazito rijetko sam na faksu dobila bilo kakav fidbek na tekst", kaže mistična djevojka sa Školice. Za njezinog kolegu Martina, studenta Filozofskog, osnovna razlika rada na faksu i u neformalnom programu vidi se u "manje formalne odgovornosti u sudjelovanju i više vlastite motivacije, zbog čega su polaznici zainteresiraniji i neusporedivo aktivniji u diskusijama kojih je na fakultetskim predavanjima drastično malo".

Leopold, student Filozofskog i Ženskih studija, pojašnjava svoje razloge upisivanja ovog programa – "Najveća motivacija mi je upravo bilo stjecanje novih znanja koje mi formalno obrazovanje nikad ne bi moglo dopustiti – znanje koje mogu sagledati kritički, propitivati, prihvaćati, nadograđivati i znanje koje nije suhoparno, faktično znanje, već primjenjivo znanje iz teorije i prakse". Zahvaljujući promjeni organizacijske politike, od prije nekoliko godina, upis na program otvoren je i za muške studente. Leopold tako može nadopuniti svoje znanje "kritičkim alatima, nužnima za dekonstrukciju jednoobraznih tumačenja, kakvima često možemo svjedočiti na fakultetima", kako sam navodi. Bliži pogled na studente tako otkriva izrazito motivirane ljude, širokih interesa, koji žele kvalitetno provoditi vrijeme sa sličnim pojedincima, umrežiti se, i ostvariti daljnju suradnju po završetku programa. 

No što je točno na neformalnim programima različito od fakultetskih predavanja? Ovo je posebice zanimljivo jer, primjerice, ženskostudijski program primjenjuje akademske kriterije, na njemu mahom predaju sveučilišne profesorice. Za razliku od rada na fakultetu, Anita, studentica Filozofskog, ocjenjuje rad na programu Ženskih studija kao "drugačiji, opušteniji, kreativniji, poticajniji". Zorana smatra kako je znanje pruženo kroz ovaj program akademski izvrsno, te ujedno konkretno i praktično – "Neformalni obrazovni programi poput ovoga odličan su spoj teorije, prakse, historije i aktualnih praksi i zbivanja koji produbljuju prethodno znanje, a zbog dinamike i metoda rada, otvaraju mnoga druga pitanja i interese uže ili šire vezane za teme interesa". I Suzana, polaznica Mirovnih studija i studentica Pravnog fakulteta, kao najbitnije karakteristike ovakvog obrazovnog procesa ističe iskustveno učenje i interaktivnost "koja je na našim fakultetima onemogućena izričitim položajem nadmoći profesora u odnosu na studente. U takvoj situaciji se o slobodi govora, izražavanju različitog ili kritičkog mišljenja može samo maštati. Sustav ocjenjivanja je nepravedan i nerealan, a timski rad se ne potiče. Studiranje Mirovnih studija podsjetilo me na davno zaboravljeno učenje, koje je zabavno, kreativno i korisno istovremeno", ističe. 

Suzanu i njezinu kolegicu Barbaru, studenticu pedagogije i komparativne književnosti, susrećem u Centru za mirovne studije, u Kući ljudskih prava, na Trešnjevci. Okolina je živopisna, sirotinjski par sjedi na pragu svoje drvene kućice, do njih pas na lancu. Unutrašnjost kuće kao da egzistira u nekom drugom svemiru od onog izvanjskog, prolazak dugačkim hodnikom otkriva ubrzanu, radnu atmosferu malih, personaliziranih ureda. Transparenti s nedavnih prosvjeda kipe iza ormara, prilazi mi pas Maja, pozdravlja. U hodu Barbara mi pojašnjava načine rada s mirovnih – "Uz teoriju smo se uistinu mnogo bavili praktičnim radom, osvijestili smo koliko je aktivizam široko područje i koliko je bitna priprema za djelovanje". Obrazovni program Mirovnih studija provodi se gotovo dvadeset godina i obuhvaća interdisciplinarno područje između političkih znanosti, sociologije, povijesti, antropologije, psihologije, filozofije, i što je najvažnije, izrazito je aktivistički orijentiran. Negativno određenje mira kao odsustva nasilja i rata u mirnodopskim je vremenima zamijenjeno onim pozitivnim, posvećenim društvenoj integraciji i otklanjanju uzroka sukoba. Analiza, kritičko promišljanje i dijalog, artikuliranje postojeće aktivističke prakse, međusobno učenje, te poticanje na solidarnost i organiziranje za društvenu promjenu, njegove su glavne odrednice. Nije ni čudno da se Mirovni studiji oglašavaju kao program za nemirne građane. 

Slično ozračje vlada i na druga dva programa. Angažirani i motivirani sugovornici ujedno su i studenti nekog fakulteta. Njihova motivacija i očekivanja od programa koje polaze tako razotkrivaju nedostatke službenog obrazovanja. Prednosti ovakvog obrazovanja Barbara s mirovnih vidi u raznovrsnosti "metoda i oblika rada, čime je rad dinamičniji, interaktivniji i na taj način se lakše i kvalitetnije uči". Svi sugovornici ističu važnost uspostavljanja pravila rada na samom početku, jer time i sami polaznici snose velik dio odgovornosti za uspjeh programa. Iz toga također proizlazi uvažavanje i podrška među sudionicima, što i čini jednu od komunikacijskih lekcija programa. Iva sažima – "Ukratko, [na fakultetu] niti potiču, niti upozoravaju na pogreške, niti usmjeravaju studenta ovisno o preferencijama. Naravno, na Filozofskom velik broj mlađih asistenata i docenata mijenja ustaljeni pristup, no institucionalna ograničenja, kojima pridonosi upravo Bolonja sa srednjoškolskim metodama rada, onemogućavaju slobodno istraživanje i znanstveni razvoj većine studenata. Čini mi se da neformalni programi inzistiraju baš na poticanju ljudi u daljnjem radu i osvješćivanju problema društva koji ih se direktno tiču". Polaznice tako rad u neformalnom programu ocjenjuju angažiranijim i, paradoksalno, znanstvenijim od onog na pojedinim fakultetskim kolegijima. 

U sve skučenijim prostorima za realizaciju interesa u kulturi, umjetnosti, aktivizmu i novinarstvu, polaznici ovih programa izrazito su motivirani, vide nekakvu perspektivu, žele raditi i razvijati se. Teško je ne primijetiti kako samo druženje sa sličnim ljudima predstavlja i proizvodi vrijednost po sebi. Čini se da su konkretni rezultati rada, bilo tekstovi i radovi rađeni uz mentorsku podršku, ili sudjelovanje u nekim od aktivnosti organizacija, prepoznati kao dovoljno važan rezultat, bez obzira na "valjanost" papira kojeg se na kraju dobije. I tu se, u praktičnom dijelu, i to posebno u razini posvećenosti predavača polaznicima, jasno razdvaja priroda rada na fakultetu i na ovakvim programima.

Vratimo se na početak i na priču o nepostojanju ženskih i rodnih studija na našim fakultetima. Postoji veliki interes za navedene teme, postoji i potreba za institucionalizacijom ovakvog programa. O tome polaznice imaju podijeljena mišljenja. Po njima, takav pothvat bi zahtijevao prilagodbu postojećeg programa krutim institucionalnim formama, čime bi on neminovno izgubio upravo ono što ga čini kvalitetnim, autentičnim i kritičnim. S druge strane, sve prepoznaju i suprotan smjer djelovanja, potencijalnog pozitivnog utjecaja ženskih i rodnih studija na širu akademsku zajednicu, te na dobrobiti dostupnosti takvog programa širem krugu ljudi. Zašto ne bi mogle postojati obje verzije? "Bilo bi super kad bi program ušao u visoko obrazovanje i istovremeno postajao kao neformalan, kako bi i dalje bio dostupan ljudima različitih obrazovanja i pozadina", ističe Lana

Iako je sam sadržaj druga dva programa, Školice i Mirovnih studija, relativno lako prenosiv na fakultete gdje se često u drugim zemljama i nalazi, sam model rada je, sukladno zakonu malih brojeva, teško prilagodljiv sveučilištu. "Ulaskom na fakultete, neki oblici neformalnog obrazovanja postaju obavezni za sve, a to se odnosi i na one koje to ne zanima, što često onemogućuje kvalitetan rad", kaže Martina, polaznica Školice. Barbara s Mirovnih kaže da bi institucionalizacija uvela birokraciju, cezuru, smanjila slobodu predavačima i polaznicima te zaključuje: "Možda iza ovoga nemam titulu, ali imam znanja, a iz formalnog obrazovanja sve češće izlaze ljudi s titulama, ali bez znanja".

Ovo je drugi tekst trodijelnog istraživanja o provedbi bolonjskog procesa na hrvatskim sveučilištima, cjeloživotnom obrazovanju i neformalnim obrazovnim programima. Tekst je financiran sredstvima iz programa Novinarski radovi u neprofitnim medijima Ministarstva kulture RH. 

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 01.07.2016

VEZANE VIJESTI

Nijanse desetogodišnje reforme

Piše: Leda Sutlović
U tijeku je uspostava Europskog prostora visokog obrazovanja, vrhunac Bolonjskog procesa. Što je desetljeće "bolonje" donijelo hrvatskim fakultetima?

Zajednica kao mjesto učenja

Piše: Matija Mrakovčić
Pripremaju li sveučilišta studente za aktivnu ulogu u zajednici koju bi trebali odgovorno ispunjavati kao profesionalci u struci i kao građani u sferi civilnog društva?

Kolateralne žrtve izvrsnosti

Piše: Tomislav Žilić

Invazija tržišne logike u obrazovni sustav, unatoč dugogodišnjim protestima studenata i akademske zajednice, postala je globalni problem koji je potrebno konačno osloviti.