Zvižduk u osam (dana) | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Zvižduk u osam (dana)

Film Laure Poitras Citizenfour najbolje je gledati i interpretirati kao izvještajno i filozofsko-političko djelo.

Piše: Silvestar Mileta

Javno i privatno Eda Snowdena

Film Citizenfour, koji se u svjetlu slave Akademijine nagrade od 19. travnja prikazuje i u hrvatskim kinima, predstavlja trenutno najkompaktniji izvor informacija o najprije američkom, a potom globalnom skandalu prisluškivanja građana u sprezi tajnih službi (poglavito Nacionalne sigurnosne agencije – NSA) i telekomunikacijskih operatera što ga je sredinom 2013. godine razotkrio bivši sistemski inženjer CIA-e Edward Snowden. Posljednji rad iz samoosmišljene "post 9/11" trilogije novinarke, aktivistice i redateljice Laure Poitras pripada, k tome, čestom tipu "zakulisnog" dokumentarnog filma – onome koji se povlaštenim pristupom globalno poznatim protagonistima koristi kako bi razotkrio njihovu "drugu" / intimnu stranu. Poitras, kao i mnogi prije nje, profitira od karakterističnog kontrastiranja javnog i privatnog – dok sve televizije svijeta naklapaju o najvećem zviždaču našega vremena, on u kupaoni pokušava namjestiti neposlušnu kosu. Državnog neprijatelja br. 1 vidimo u kućnom ogrtaču, dok tipka ili se skriva ispod deke – u istovremeno tipičnoj i atipičnoj svakodnevici izgnanika. No za razliku od sličnih junaka, recimo sportskih i rock zvijezda, Edward Snowden simbol je borbe za razgraničenje javnog i privatnog, altruist novoga doba koji se svjesno žrtvovao u ime prava na slobodno mišljenje i govor. Stoga je značenjima bremenit novinarski instinkt onih koje je Snowden oko sebe okupio, a koji pored svih senzacionalnih dokumenata koje je pred njih stavio najprije pitaju za njegovo "privatno" – baš kao što je to mladić iz Sjeverne Karoline i predvidio. Poitras, Glenna Greenwalda (autora trenutno najčitanije knjige o temi No Place to Hide koja u većoj mjeri razlaže događaje što ih vidimo u filmu – prije svega osmodnevni honkonški intervju na kojem se i film temelji) i Ewena MacAskilla iz The Guardiana zanima pozadina, po mogućnosti intima ili barem motivacija, pa protagonista nastoje izazvati pitanjima o mogućnosti suđenja i zatvora. Snowden je, međutim, duboko svjestan orijentacije suvremenih medija i svoje uloge simbola. Kao osviješteni, ali ipak tipični Amerikanac Snowden medije ne prezire, već im, svjestan njihove uloge, poklanja povjerenje i nastoji prepustiti dio vlastite odgovornosti.

Citizenfour atipičan je primjer politički angažiranog filma snimljenog metodama filma istine utoliko što redateljica i njezini kolege na razvoj događaja imaju u najboljem slučaju pasivan utjecaj – iako Snowden izvjestiteljskoj profesiji pripisuje veliki značaj, ustvari sve polazi iz njegove sposobnosti i požrtvovnosti. Ono što, međutim, sve likove čini autentičnim dionicima priče jest paranoja u koju zajedno postepeno tonu. Snowden, Poitras, Greenwald i MacAskill pritom su u nekoj vrsti konspirativnog savezništva – involvirani u događaje znatno više no što je inače slučaj čak i u istraživačkom dokumentarcu. Snowden je Poitras, zajedno s Greenwaldom, odabrao kao posrednika između dokumenata i javnosti pa je njezino ime uz Snowdenovo i prije Citizenfoura bilo usko vezano. Usprkos tome, ona ostaje isključivo iza kamere, primjetna tek kroz (de)kriptirane elektroničke poruke. Poitras se tako našla u rijetkoj situaciji da je Akademijinu nagradu primila za film čija je tema u doslovnom smislu odabrala nju, manje kao autoricu ranijih radova o američkom ratu u Iraku (Moja domovina, moja domovina, 2006.) i zatočeniku Guantanama (Zakletva, 2010.), a više kao praćenu osobu senzibiliziranu za opasnosti koje iz nenadziranog obavještajnog sustava proizlaze. 

Navedeni se likovi sa strahom isprva nose s pomoću humora, da bi naposljetku došli u stanje u kojem sve misli etapno zapisuju namjesto da ih izgovaraju. Nije sva paranoja ni vidljiva oku – primjerice načini na koje je Poitras štitila filmski materijal od mogućeg pretresa, postavši pritom i sama vrsni stručnjak za elektroničku sigurnost. Nešto od paranoidne atmosfere trebalo bi se prenijeti i na gledatelja, što filmu kao kvalitetu napetosti pripisuje velik broj anglofonih kritičara. 

Poitras povremeno nastoji dinamizirati središnji lik filma (tada reportaže), zapitkujući o osjećajima prema djevojci ili stresu, no on se tome bez truda opire bezizražajnošću i neparadnim intelektom lišenim želje za samopromocijom. Snowdenovi su odgovori, kada je o njemu samom riječ, iskreni i dosadni. On se u prikazanoj napetoj situaciji otkriva kao osoba potisnutih emocija – iako o njima otvoreno govori, pokazuje ih tek u detaljima poput karakterističnog hihotanja, um-kanja, poštapalica, šmrcanja, disanja i manjih tikova. Mnogo su stoga važniji njegovi iznenađujuće čvrsti stavovi (možemo slobodno reći – ideologija) i njihova zavidna artikulacija. Riječ je prije svega o intimno-intelektualnom sentimentu prema slobodnom internetu i njegovoj globalnoj demokratičnosti te pravu na privatnost koje jedino omogućuje slobodnu razmjenu mišljenja. Snowden, s jedne strane, idealizira neograničenost interneta s čijom se (auto)cenzurom ne može pomiriti pa, u kontinuitetu s novovjekim protestnim pokretima, zagovara internetsku Hidru kao snagu kolektiva. S druge strane, za Snowdena srž problema leži u narasloj moći države i nemogućnosti građana da joj se smisleno suprotstave. Odnos građana i države postaje onim podčinjenih i vladara, namjesto birača i izabranih. Snowden i William Binney, stariji zviždač iz NSA, primjećuju kako država želi neograničeno prikupljati podatke o svojim građanima čime, dakako, postaje totalitarna. 

Možemo dakle ipak malo žaliti što Poitrasina i Greenwaldova nastojanja nisu urodila širim spoznajama o Snowdenovu zaleđu, primjerice o njegovu školovanju ili osobama koje su na njega presudno utjecale. Ovako nam ostaje samo nagađanje o polazniku javnog fakulteta u sredini koja cijeni privatna sveučilišta i kojega je doista oblikovao slobodni internet, što pobija razglašenu bojazan o preobilju informacija u kojima se neformirani mladi čovjek tobože ne zna orijentirati bez vertikalne vrijednosti "pravoga školskoga znanja". Može se također spekulirati o tipskoj pobuni djeteta iz vojničke obitelji koje postaje radikalno slobodnomisleće, no pritom treba voditi računa kako Snowdena dio američke javnosti ne smatra bez vraga patriotom, a ne samo korifejem slobode govora. I takav genij, koji vrlo često spominje domovinu i, stječe se dojam, ipak većim problemom smatra ogrešenje o ustavno zajamčeno pravo na privatnost nego li o živote Iračana (koliko god mu dronovi predstavljaju važan motiv), nasjeo je, primjerice, na euforiju oko prvog crnog predsjednika. U tome je on ipak ne samo internetski globalist, već i kontekstualno značajno – Amerikanac. Obamina administracija i inače tvori snažan podtekst priče o Snowdenu: on je intimno odlučio odgoditi zviždanje "u nadi" da će Obama donijeti promjene; Obama je meta Greenwaldova pisanja i prije Snowdenova slučaja koji dolazi kao točka na i toga interesa; Obama se u filmu prikazuje kao vrhunski demagog koji poručuje kako se eventualne nepravilnosti treba razriješiti u finoj maniri, upozoravanjem nadređenih; na retorički snažno zaključno mjesto dolazi otkriće da je predsjednik, kao ultimativna institucija, na vrhu lanca prisluškivanja. Do tada se još moglo misliti kako je samo zapovjedno odgovoran, prema ustaljenoj predodžbi o tajnim službama koje dragom vođi rade "iza leđa". U Citizenfouru riječ je dakle najprije o američkoj, a tek potom i univerzalnoj temi.

 

U kiberzemlji slobodnih i Oceaniji hrabrih

Kada se teme poput ove pretoče u američke društvenokritičke dokumentarne filmove računa obično valja povesti o dvije temeljne razine recepcije – onoj manje ili više liberalne američke srednje klase kojoj su primarno namijenjeni te onoj gledatelja u ostatku svijeta koji o SAD-u imaju nešto manje iluzija. Tako je, primjerice, s Prljavim ratovima prema knjizi i scenariju Jeremyja Scahilla koji se, uzgred, pojavljuje i u Citizenfouru – takvi filmovi retorički se postavljaju kao razotkrivatelji nekih skrivenih mračnih istina o američkim vlastima koje nadgledaju i ubijaju što u SAD-u, što u Trećem svijetu. Kulminaciju šoka uvijek predstavlja otkriće kako vlada ne samo da ubija tamo neke Arape, već nadzire i po potrebi ubija i američke državljane. Takva deziluzorna terapija vjerojatno je šokantna pojedinim Amerikancima, ali ovdašnji gledatelj s njome često ne zna što bi jer ni u kakvoj iluziji kada je o SAD-u riječ ionako ne živi. To je terapija potrebna prije svega državljanima te zemlje, bilo da se obavlja u formi Michaela Moorea, Errola Morrisa, Sebastiana Jungera, Charlesa Fergusona, Alexa Gibneyja ili ranijih filmova Laure Poitras. Navedeni redatelji i sve brojniji zviždači pokazuju, doduše, kako je reakcija na prikriveni ili jasno vidljivi totalitarizam u pravilu najjača u njegovu centru, no obračuni s američkim sustavom po logici stvari uglavnom nose snažna obilježja tamošnjeg konteksta pa se ne mogu nekritički transponirati na globalnoj razini. Tako se, primjerice, iz Jugoistočne Europe može činiti odbojnim što zviždanje u SAD-u, baš kao i svaka druga tamošnja plemenita inicijativa, prolazi samo ukoliko je medijski dobro osmišljena – svaka borba protiv negativnih tendencija nužno je spektakl svoje vrste, no to je okolnost koju tamošnji "borci" prihvaćaju kao datost. U SAD-u se, prosta je činjenica, pozitivci i negativci podjednako laćaju medijske halabuke. I Snowden je toga u potpunosti svjestan – očekujući predvidljivu i usku medijsku interpretaciju, ipak poseže za kanalom koji do građana može doprijeti na način na koji dokumenti to sami za sebe ne mogu. Znakovita za tretman medija jest i središnja uloga CNN-a kao arbitra kroz kojega upoznajemo i drugu stranu – one koji žive u uvjerenju kako su Amerikanci slobodu voljni žrtvovati na odru sigurnosti. Po tamošnjoj logici očuvanja nacionalne sigurnosti koja se odavno poima taman toliko široko da uključuje javne i tajne operacije u cijelom svijetu, Snowden je, razumljivo, izdajnik (premda treba pošteno priznati da bi to bio u svakoj svjetskoj vojsci ili tajnoj službi). Ključno je stoga izmjestiti ga iz vojnog konteksta u poziciju zviždača, gdje se civilno počinje miješati s vojnim, pri čemu "vojno" nikada doista ne vjeruje kako bi trebalo biti nadzirano po civilnom sektoru. "Vojno" vjeruje, naučili smo to i iz filmova poput (američkog) Snajperista, da postoje civilne ovce koje vojni psi čuvari trebaju štititi na načine o kojima ovce ne trebaju znati ništa i o kojima im se može slobodno lagati. I baš je jedna takva laž, direktora Nacionalnih obavještajnih službi (DNI) Jamesa Clappera pred Senatom 2013, bila neposrednim povodom Snowdenova "pucanja" – odluke da na svjetlo dana iznese obavještajnu razularenost. 

Snowdenov slučaj, iako i sam razdijeljen na relevantnost po američkoj i globalnoj recepciji, poseban je utoliko što SAD nadziru cijeli svijet i utoliko što je ideologija protagonista filma razmjerno univerzalistička – tiče se svakoga tko posjeduje pristup internetu. Nije ipak film univerzalan zato što SAD prisluškuju i njemačku kancelarku i Brazil i Veliku Britaniju... (pohvalno je što Poitrasina kamera hvata svako od ovih, po Snowdenu omogućenih, otkrića) jer se saveznike i neprijatelje prisluškivalo oduvijek uz karakteristično licemjerje realpolitike sile – moralni problem nije u činu prisluškivanja, već u njegovu razotkrivanju. Univerzalnost Citizenfoura osiguravaju, zanimljivo, prije svega pobočni likovi poput Williama Binneya, hakera Jacoba Appelbauma i programera Ladara Levisona koji se javljaju po rubovima filma kao vrlo uspjeli tumači onoga što gledamo. Njihova pojava doprinosi ozračju kolektivnog projekta. Iako estetski-strukturalno pripadaju neurednom polu filma, didaktički i politički gledano njihova je uloga sistematizacijska i aksiološka. Jednostavnim jezikom iz usta modernih boraca za slobodu o kojima, dakako, ne čitamo baš po hrvatskim novinama, saznajemo neke važne istine o svijetu u kojem živimo, o skupljanju metapodataka svih nas. Nešto manje važna, no također univerzalna poruka jest i ona o informatičkom geniju mlađe generacije kao predvodniku društveno odgovorne požrtvovnosti koja se opire stereotipu o autističnoj samodovoljnosti. Snowdenovo stavljanje dokumenata NSA na raspolaganje novinarima s WikiLeaksom i dokumentima koje je tom projektu Juliana Assangea na raspolaganje stavila utamničena Chelsea Manning tvori osnovu zviždačkog kompleksa 21. stoljeća. Snowdena Amerikanca pritom motivira univerzalističko nirnberško načelo: pojedinac ima međunarodne dužnosti koje nadilaze nacionalne obaveze i pokornosti. Građani trebaju kršiti zakone svoje zemlje ukoliko time sprječavaju zločine protiv mira i čovječnosti. Prema ovom načelu Snowdenova lojalnost ipak je više prema internetskoj braći nego li prema domovini u klasičnom smislu. Bez obzira, međutim, na univerzalni jezik kojim govori, Citizenfour bolje se razumije tek uz poznavanje specifičnog američkog socio-političkog okružja. 

 

Film ili rasprava?

U kojoj se mjeri Poitrasin prikaz Snowdena razlikuje od predodžbi poznatih filmskih zviždača, spomenimo ovdje samo pamtljivog Pacinova Franka Serpica iz Lumetova klasika. Od artističkih postupaka Poitras koristi podlaganje snimaka najvećih svjetskih postrojenja za prikupljanje i skladištenje podataka, onih u Utahu i Velikoj Britaniji (gdje GCHQ s programom Tempora služi kao američko vježbalište totalnog nadzora) pod čitane elektronske poruke. Potom su tu snimke metropolitanskih košnica u kojima se radnja zbiva i čiji totali ostavljaju prostora osjećaju "motrenja"; pa trailerski provodni motiv tunela za kojega se ispostavlja da se nalazi u Hong Kongu – mjestu susreta novinara sa Snowdenom. Značajna je i završna sugestija razasutih papirića kao gubitka svake vrijednosti uslijed spoznaje da je i "POTUS" (predsjednik) umočen u malverzacije. 

Usprkos tim postupcima, za dvosatni film, kojega je prvi dio mnogo slabiji, s nepotrebnim kadrovima Greenwalda, nekoliko saslušanja (sadržajno zanimljivih, primjerice u ukazivanju na "nježno" dokidanje trodiobe vlasti) i predavanja, riječ je o suviše raznorodnom vizualnom materijalu. Jasno je da film vodi ideja, a ne slika, kako je i inače čest slučaj u politički angažiranim radovima. Pritom autorici nije pošlo za rukom prenijeti onu energiju koju bolji subverzivni filmovi u sebi nose, a koja, u jednom od stotinu slučajeva, može gledatelja pokrenuti na akciju ili barem daljnje informiranje – ta je energija trebala po Greenwaldovoj zamisli proizaći iz Snowdenova "fuck them" stava, no on informatičaru iz Elizabeth Cityja nije bio doista svojstven. Poitras Oskara svakako nije primila zbog filmske umješnosti, već zbog afirmacije slobodarskog duha kojeg Hollywood povijesno, uz neke iznimne periode, želi biti nositeljem u američkom društvu. Pozitivno je ipak što je nakon Watergatea i njegovih filmskih odjeka, poput Coppolina Prisluškivanja sredinom sedamdesetih, tema prisluškivanja sa Snowdenovom pojavom ponovno dobila zamah, ne samo u institucionalnim ceremonijama, već i u odista umjetničkim radovima kakvi su recimo oni Deborah Stratman

U zaključku, Citizenfour nije vizualno nevješt ili neugodan, posjeduje i nekoliko uspjelih "poetičnijih" kadrova, ali je kao cjelina nedovoljno promišljen, odnosno u potpunosti podređen kapitalizaciji situacije te je mogao, sa stajališta konciznog izlaganja, trajati i sat manje. Iako nije lišen tipičnih manira suvremenog umjetničkog dokumentarnog filma, u njemu je jedino značajno ono što se kaže (ili napiše), a mnogo manje kako. Zato ga je najbolje gledati i interpretirati kao izvještajno i filozofsko-političko, a manje kao uspjelo filmsko-umjetničko djelo. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 13.05.2015