KP: Svoj aktivistički angažman započinješ u drugoj polovini 80-ih. S nekolicinom kolega pokrećeš Svarun – Grupu za ekološka, mirovna, ženska i duhovna pitanja. Možeš li se prisjetiti tih početaka? 

V. J.: U to vrijeme studirala sam sociologiju. Bili smo plodna generacija. Proizašli smo iz priča o kontrakulturi, novim društvenim pokretima, skvotiranju itd. Bilo je to i na globalnoj razini zanimljivo razdoblje ponovnog buđenja 'utopijskih energija'. Događao se novi val društvenog angažmana – prvi nakon 'revolucionarnih 60-ih'. Jačaju feministički i ekološki pokreti. U Njemačkoj Zeleni čak ulaze u Parlament. Osim toga, katastrofa u Černobilu 1986. je cijelu tu priču o ekologiji učinila vrlo konkretnom - apstraktni apeli za zaštitu planete Zemlje postali su potpuno opipljivi. 

Sve te okolnosti utjecale su da iz neformalne ekipice nastane Svarun. Ime smo preuzeli iz bajke Kako je Potjeh tražio istinu, Ivane Brlić Mažuranić, a bilo je u direktnoj vezi s našim brijanjem između psihodelije i angažmana. Htjeli smo ujediniti cijeli spektar različitih tema, iako smo u samim aktivnostima stavili naglasak na ekologiju. Organizirali smo demonstracije povodom Černobila, prikupljali potpise za peticiju protiv izgradnje druge nuklearne elektrane južno od Zagreba, zalagali se za pravo na prigovor savjesti itd. 

V. J.: Imali smo podršku tadašnje gradske omladinske organizacije. U to vrijeme je Savez socijalističke omladine (SSO) bio politički potpuno ispražnjena organizacija, koja je uglavnom služila kao odskočna daska za buduće partijske kadrove. Međutim, u zagrebačkom SSO-u bilo je par ljudi kojima je bilo zanimljivo to što smo radili i koji su htjeli priključak na nešto živo što mi jesmo predstavljali. Uostalom, i današnji Radio 101 uvelike duguje svoj legalni status upravo tadašnjem gradskom SSO-u. 

V. J.: Oko te inicijalne grupice uglavnom studenata, vremenom se skupila jedna široka lepeza ljudi. Nismo imali formalno članstvo, ali prema našim procjenama je preko 500 najrazličitijih ljudi u te tri-četiri godine djelovanja Svaruna sudjelovalo u našim aktivnostima. A generacijski i po senzibilitetu povezivali smo se i s akterima tadašnje nezavisne, alternativne kulturne scene: Kugla glumište, Boris Bakal, Montažstroj i mnogi drugi. 

Dizajn za neke od naših prvih letaka napravio je Željko Zorica Šiš iz Kugle. Sjećam se jednog letka-fotomontaže s tipom koji je držao snop novčanica. Poruka je bila da iza plana o izgradnji nuklearke stoje neki moćni lobiji i da će pojedinci koji proguraju izgradnju biti bogato nagrađeni. Spominjem taj letak jer me totalno šokirao i 'prosvijetlio' – tada sam naivno vjerovala da iza plana o izgradnji nuklearki stoji isključivo znanstveni tehnooptimizam, a ne prizemni materijalni interesi... Tu je bio i Zoran Oštrić koji je vodio priču oko prigovora savjesti. Naime, tada su primjerice Jehovini svjedoci dobivali dugogodišnje zatvorske kazne zbog odbijanja nošenja oružja. Surađivali smo i sa Zlatkom Pejićem (Makronova) koji je u to vrijeme počeo djelovati. 

KP: U to ste vrijeme gradili i blisku vezu sa slovenskom scenom. Kako su izgledale te suradnje i koliko se slovenska scena razlikovala od hrvatske? 

V. J.: Slovenska scena je od svih scena bivše države bila najmoćnija. Pojavio se cijeli niz inicijativa, gomila mladih ljudi se aktivirala, a medijski su ih pratili tjednik Mladina i Radio Študent. Važan je bio utjecaj i brojnih aktera na glazbenoj i umjetničkoj sceni, poput Laibacha, Borghesie, NSK, Lačnog Franza... No, presudna mi se čini podrška koju je ta scena dobila od slovenskih intelektualaca i akademske zajednice. Oni su prepoznali te impulse, životnu energiju i teme koje su ti ljudi na sceni otvarali i time su je dodatno osnažili i dali joj legitimitet. Upravo su slovenski intelektualci, uz poljske, bili zaslužni za rekonceptualizaciju ideje civilnog društva, koja u tom razdoblju '80-ih postaje snažno političko oruđe u borbi protiv jednopartijske države.

Što se tiče suradnje sa Slovencima, ona je postojala prvo na personalnom novu. Vesna Teršelič je bila zaslužna za prve kontakte, budući da je dijelom Slovenka i živjela je neko vrijeme na relaciji Ljubljana-Zagreb. No veze su se razvijale i kroz profesionalne udruge pa je recimo Ben Perasović imao niz kontakata sa slovenskim sociolozima. No, kako smo mogli lako doći do Ljubljane koja je svega dva sata udaljena od Zagreba, tako smo tamo odlazili kao podrška na demonstracije i skupove te tako započeli i održavali komunikaciju. Ta veza sa Slovenijom je bila dodatno važna jer smo kasnije, početkom rata, preko npr. Mirovnog inštituta uspostavili i važne međunarodne kontakte. 

KP: Kakva je bila pozicija Svaruna u tadašnjem društvu? 

V. J.: Imali smo dosta pozitivan odjek. Sjećam se skupljanja potpisa na peticiju protiv izgradnje nuklearke. Imali smo štand na Cvjetnom trgu koji smo uspjeli dobiti zahvaljujući gradskoj omladini. Ljudi su prilazili, potpisivali i izražavali podršku. Vjerujem da je to djelomično bio i Černobil efekt koji je ljudima jasnije pokazao da se radi o vrlo životnim i konkretnim stvarima kojima se treba oduprijeti te da takvo prikupljanje peticije nije isprazna igra nekih mladih čudaka. Osim toga je i dio medija pratio naš rad. Tako da što se javnosti tiče, imam osjećaj da je kraj 80-ih bio puno liberalniji i puno otvoreniji za alternativne ideje, nego što je to bilo kasnije tijekom 90-ih. Službena politika nas je djelomično tolerirala, mada je dosta Svarunovaca, osobito članovi core grupe, bilo predmet policijskih istraga, privođenja, informativnih razgovora i pritisaka. Jednom od naših članova, Ivi Škoriću, bila je oduzeta i putovnica. Mene su također maltretirali par mjeseci, nakon posjete jednog Nijemca. Očito su se bojali međunarodnih kontakata koje smo počeli uspostavljati, jer je socijalizam počivao na toj stalnoj gradnji straha od vanjskog neprijatelja. 

KP: Što se dalje nakon Svaruna događa s tvojim angažmanom? 

V. J.: Imala sam pauzu od '89. do '91. kada se počeo kuhati rat. Kada se krajem 80-ih počinju formirati prve stranke, dio Svarunovaca razmišlja krenuti onim putem koji su Zeleni otvorili u Njemačkoj, dakle formirati stranku i politički se angažirati. Iako načelno nisam imala ništa protiv ovakvih stremljenja, u to vrijeme su moji interesi bili negdje drugdje pa sam se povukla i s nekolicinom prijatelja razmišljala o odlasku na Vis ili neki drugi otok i započinjanju eko-projekta. Međutim, kada se rat počeo približavati, dio bivših Svarunovaca, dio cura iz Ženske grupe Trešnjevka, ali i članovi raznih duhovnih grupa počeli su se nalaziti kod Zlatka Pejića u Ilici 72. Iz tih se druženja rađa Antiratna kampanja. 

U kolovozu 1991. održala se osnivačka skupština Antiratne kampanje. Naime, Zlatko je u Kumrovcu održavao vikend-seminar makrobiotičke kuhinje pa smo se okupili i mi, a pridružio nam se i Marko Hren iz tada već etabliranog Mirovnog inštituta u Ljubljani. Iz današnje perspektive mogu reći da za mene tada počinje pravi civilni angažman. Naime, Svarun mi je bio važan, ali sam ga doživljavala više kao druženje, nešto što radiš usput. S Antiratnom to postaje ozbiljno. Sjećam se da sam nakon tog sastanka u Kumrovcu imala jasan osjećaj da je taj angažman nešto čemu se želim potpuno posvetiti. Ta odluka je imala dodatnu težinu, jer u to vrijeme nisam imala posao niti novaca, počinjao je rat, a mi tada nismo znali da postoje neke fondacije i da će se naše aktivnosti moći financirati. 

KP: Koje sve aktivnosti Antiratna kampanja osmišljava na samom početku? 

V. J.: U promišljanju mogućih aktivnosti jedan od prvih planiranih projekata bio je Arkzin. Dijelom smo bili inspirirani postojanjem M'zina u Ljubljani, fanzina mreže za Metelkovo, mreže civilnih inicijativa za dobivanje istoimene vojarne. I samo ime, nastalo je po uzoru na M'zin: spojili smo akronim Antiratne kampanje – ARK s nastavkom zine (od fanzin) i dobili Arkzin. Bili smo svjesni da je važno imati svoj medij. Znali smo da će u ratnim okolnostima doći do zatvaranja medijskog prostora za svako drugačije, a osobito kritičko mišljenje. Mainstream mediji sve su više bili u službi nacionalne homogenizacije i mobilizacije, pa za ovakav tip antiratnih, mirovnih i ljudsko-pravnih aktivnosti nije bilo mjesta. Mogle su proći reportaže o Bedemu ljubavi, ali nikako o ARK-u. 

Osim toga, osjećala se rastuća netrpeljivost prema pripadnicima srpske nacije, potpirivana i medijskim kampanjama, poput one o zagrebačkim snajperistima. Bilo je za očekivati da će vrlo skoro, ne samo na ratištima, doći do značajnih kršenja ljudskih prava, tako da smo se planirali angažirati i na zaštiti ljudskih prava. Pored toga, ponajprije zahvaljujući vezi s Mirovnim inštitutom, postojala je i ideja da se krene s mirovnim obrazovanjem. U to vrijeme nisam imala pojma da postoji nešto što se zove nenasilna komunikacija, da postoje radionice i da se s tim nešto može raditi. Jedna od stvari o kojima smo u Kumrovcu razgovarali bila je i plan da se osvoji neki alternativni prostor, što je naravno proizlazilo iz činjenici da je dio nas bio pod jakim utjecajem skvoterskog pokreta u inozemstvu. 

KP: Možeš li se prisjetiti kako nastaje Arkzin, fanzin Antiratne kampanje? 

V. J.: Dok smo tijekom tog ljeta '91. sjedili i razgovarali u praznim prostorima Makronove u Ilici 72, rekla sam da bih rado radila na Arkzinu. Simpatizer i član Zelene akcije, Miroslav Ambruš Kiš koji je bio grafički dizajner u Večernjem listu, a potom u Globusu, također je ponudio pomoć. Nulto izdanje Arkzina bilo je gotovo već u rujnu 1991., jer je Vesna Teršelič odlazila na put u Njemačku i trebao joj je nekakav pisani materijal kojim bi prezentirala ARK. Na brzinu sam prikupila postojeće dokumente, povelju ARK-a, neke tekstove i jedne večeri došla do Maka u redakciju Globusa na Trgu bana Jelačića. Radili smo noću, jer smo jedino tada mogli uzurpirati, odnosno hakirati redakciju Globusa. Mak mi je objasnio što je špigl i kako se opremaju tekstovi, te me posjeo za kompjuter i rekao mi da napišem uvodnik, dok je on na drugom računalu dizajnirao logo Arkzina i slagao osnovni lay-out. Nakon što sam posložila tekstove, hodala sam po redakciji i iz novina koje sam zatekla, izrezivala fotografije za tih 16 stranica A4 formata, koliko je obuhvaćao nulti broj. Radili smo cijelu noć i ujutro smo imali prvo izdanje Arkzina. Bila sam fascinirana! Broj je izgledao odlično. Sjećam se da sam otrčala na fotokopiranje, a potom s prvih nekoliko primjeraka odjurila na kolodvor i predala ih Vesni. Ona se s putovanja vratila s donacijama mirovnih grupa koje su nam omogućile daljnje izlaženje Arkzina. 

KP: Kako ste posložili redakciju Arkzina? 

V. J.: U užem uredničkom timu bio je od početka i Zoran Oštrić, a kako su se oko Antiratne kampanje okupili i nešto starije i već afirmirane kolege, poput Srđana Dvornika, Nenada Zakošeka, Biljane Kašić i drugih, došlo je do njihovog ulaska u šire uredništvo Arkzina. U tom prvom razdoblju izlaženja Arkzina za vizualni identitet je osim Maka bio uvelike zaslužan i Veljko Danilović, kojeg sam – nakon onog prvog iskustva s 'krađom' fotografija, zamolila za pomoć. Veljac je tijekom sljedećih par godina napravio niz sjajnih grafika, fotomontaža, ilustracija. Neke smo kasnije tiskali i kao Arkzinove razglednice. 

Te prve godine izlaženja Arkzina i čak prve dvije godine postojanja Antiratne kampanje financijski smo ovisili isključivo o donacijama europskih mirovnih grupa. U to vrijeme velike fondacije još nisu ušle u ovaj prostor, tako da smo naše aktivnosti, najam ureda, telefonske račune i dr. plaćali zahvaljujući donacijama koje su mirovne grupe skupljale među svojim članovima i slali ih nama. Često su nas zvali i na tzv. speakers turneje po Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji... Obično bi išli mješoviti timovi predstavnika Centra za antiratne akcije u Beogradu, Mirovnog inštituta iz Ljubljane i Antiratne kampanje iz Zagreba govoriti o tome što se ovdje događa i što mi kao mirovnjaci radimo. Tijekom tih turneja skupljali bi se novčani prilozi, po već uhodanom obrascu, kao što su prije nas prikupljali priloge za npr. pokrete u Južnoj Americi. Važno mi je to spomenuti, jer sam tada prvi put svjedočila međunarodnoj solidarnosti. Bilo mi je super osjetiti se dijelom te široke internacionalne grassroots mreže pojedinaca i organizacija, spremnih pomoći. I financijski i na mnoge druge načine. Usred najcrnjeg ratnog mraka i sve veće političke izolacije, mi smo postali dio velike globalne mreže za društvenu promjenu.

KP: Nakon te prve faze Arkzin prestaje s radom. Što se dogodilo? 

V. J.: Nakon prve godine postojanja Antiratne kampanje i izlaženja Arkzina bila sam totalno burned-out. Naime, redakcija tog starog Arkzina je bila fluidna i većina posla je bila na meni. Nastojanje da održim ritam izlaženja i solistički rad su me potpuno iscrpili. Tada je izbio i rat u Bosni i Hercegovini, što je za nas bilo užasno demotivirajuće. Bili smo klinci i nismo željeli vjerovati da će se rat proširiti na B&H. Sjećam se da je Oštrić govorio da će tamo biti još gore, ali mi se to činilo nezamislivim. Međutim, kad je krenulo, bilo je još krvavije, s još većim brojem izbjeglica koje su dolazile. Bili smo potpuno nepripremljeni. Imala sam osjećaj da ništa ne možemo napraviti. Svima nam je pala motivacija. Iz ta dva razloga, premora i demotivacije nastavkom rata u B&H, prestala sam neko vrijeme raditi na Arkzinu. Zadnji broj je izašao u svibnju 1992., s naslovnicom Komadanje Bosne.

KP: Što je bio prijelomni trenutak za ponovno pokretanje Arkzina i njegovu transformaciju od malog fanzina Antiratne kampanje do niskotiražnog, ali respektabilnog dvotjednika na 40 stranica? 

V. J.: Motivacijski, presudnu ulogu odigrala je Vesna Kesić. Pojavila se u ARK-u krajem 1992. s gomilom energije i entuzijazma i pokušala me nagovoriti da ponovno krenem. Rekla mi je da poznaje par mladih novinara koji bi mi mogli ozbiljnije pomoći, a bila je uključena i u pregovore oko otvaranja ureda Instituta Otvoreno društvo, popularnog Sorosa, u Zagrebu. Arkzin joj se sviđao i bila je sigurna da bi mogli dobiti značajnija sredstva iz Soroseve fondacije. I uspjela me nagovoriti. Nakon što me upoznala s Dejanom Kršićem i Borisom Rašetom, krenula je druga faza Arkzina. Kršić je preuzeo grafiku, a Rašeta je postao moj zamjenik. Promijenili smo format u novinski i dogodio se novi zamah. 

Osim toga, početkom '93. Tuđmanova vlast uspijeva staviti pod kontrolu jedan od posljednjih nezavisnih listova – Slobodnu Dalmaciju, u kojoj je tada kao podlistak izlazio Feral Tribune. Nakon uspostave političke kontrole nad većinom društvenih institucija, približavali smo se gotovo potpunoj kontroli i medijskog prostora. U tom trenutku bitka za nezavisne medije postaje jedan od prioriteta, koji me dodatno motivirao da nastavim s guranjem Arkzina. 

Sjećam se da je Slobodna pala dok smo pripremali prvi broj 'novog' Arkzina. Čula sam da Feralovci odlaze i nazvala sam Viktora Ivančića i ponudila mu prostor. Moj motiv je bio potpuno gerilski – hajmo im pokazati da ne mogu sve kontrolirati! Ivančić se zahvalio i rekao da imaju neke druge planove. I doista, mjesec-dva kasnije počeli su samostalno s izdavanjem Ferala. 

U svakom slučaju, tada je mnogo kvalitetnih novinara ostalo bez posla. To su bili mahom novinari koje sam čitala i kojima sam se divila – Jelena Lovrić, Gojko Marinković, Meri Štajduhar, Tatjana Tagirov i mnogi drugi. Bila je to generacija novinara koji su krajem 80-ih pisali za Danas, tjednik koji je bio jedan od pionira liberalizacije medijskog prostora. I tako svi oni počinju pisati za Arkzin, a ja sam često u šali govorila kako je Arkzin profitirao u toj medijskoj blokadi, jer je dobio priliku objavljivati tekstove doajena hrvatskog novinarstva. 

V. J.: Kao što sam spomenula, bitka za nezavisne medije postaje jedan od prioriteta, ne samo za nas nego i za međunarodnu zajednicu, i počinju se formirati posebni fondovi za pomoć nezavisnim medijima u ex-Yu, poput nizozemskog Press Now ili švicarskog MedienHilfe. I te fondacije počinju kontaktirati nas, što je bila sreća, budući da u to vrijeme nismo imali nikakva iskustva s pravim fundraisingom i zaista nismo znali od čega krenuti. Sjećam se kad su nas negdje 1994. nazvali iz Europske komisije i rekli da nam žele poslati formular za natječaj koji je u tijeku. Uključila sam faks i iz njega je iscurila rola papira! Aplication form je sadržavao nekih 40-ak stranica. I naravno da sam se uhvatila za glavu i pomislila da nema šanse da takvo nešto ispunim i to u roku od tjedan dana. Srećom, tada je u ARK-u bilo dosta stranih volontera i jedan od tih inozemnih kolega, koji je imao puno iskustva s donatorima, sjeo je sa mnom i za nekoliko dana uspjeli smo završiti projektni prijedlog. Tako sam prevladala tu osnovnu psihološku barijeru i počela se polako ufuravati u pisanje izvještaja, sastavljanje budžeta, obrazlaganje razloga zbog kojih je važno da netko da novac upravo za tvoj projekt.

KP: Kada gledaš iz današnje perspektive što ti se čini kakva je bila uloga Arkzina u tadašnjem društvu? 

V. J.: Uloga se može raščlaniti na nekoliko dimenzija. Mislim da je bilo važno što je uz Feral postojao još jedan kritičan i nezavisan tiskani medij. Arkzin je propitivao i kritizirao aktualnu politiku, te donosio i tzv. kontra-informacije o kršenjima ljudskih prava koja su se događala, a koja su službeni mediji potpuno cenzurirali. Kontra-informacije su bile i informacije o postojanju antiratnog i antirežimskog pokreta u Srbiji, nasuprot postojećoj medijskoj praksi demonizacije Neprijatelja. 

No, ono što je Arkzin razlikovalo od Ferala i zbog čega ga smatram uistinu iznimnim, jest činjenica da je po prvi puta na ovim prostorima sustavno pokrivao cijeli dijapazon tema - od feminizma, ljudskih prava, LGTB-a do alternativne urbane kulturne scene. Recimo, '95. ili '96. objavili smo prvi medijski podlistak o gay i lezbijskoj zajednici – SpeakOut. Arkzin je, zahvaljujući iskustvu rada sa Zamirom, nešto mlađim medijskim projektom Antiratne kampanje, osjetio da se događa nešto veliko širenjem digitalne komunikacije i bio je prvi koji je objavljivao tekstove o tzv. novim medijima i cijeloj toj cyber kulturi u nastajanju. Tako da je Arkzin bio mjesto koje je generiralo cijeli niz sadržaja koji su bili novi i drugačiji, i koji su korespondirali sa svijetom. Usporedbe radi Wired, jedan od prvih i najpoznatijih cyber magazina – rođen je također 1993. 

Ono što je Arkzin izdvajalo od drugih medija je činjenica da je iznikao iz civilne scene, iz tog fluidnog, antiratnog, mirovnog, ljudsko-pravnog, ženskog pokreta. I to je nešto što se do tada na ovim prostorima nije nikada dogodilo. Feral je bio projekt profesionalaca i od početka pa do kraja postojanja nije doživio puno promjena. Arkzin je imao razvojnu putanju od malog fanzina, koji smo prvotno fotokopirali u 500 primjeraka, do novine koja se prvotno tiskala u 2 tisuće pa potom u 10 tisuća primjeraka. Kasnije smo to počeli teorijski utemeljivati kroz pojam medijskog aktivizma. Arkzin nikada nije imao pretenziju postati prava profesionalna novina, nego se uvijek doživljavao kao dio scene i kao dio te priče o medijskom aktivizmu, a koja je i na zapadu u to vrijeme bila djelomično nova i aktualna. Sam termin medijski aktivizam je konceptualiziran u Nizozemskoj krajem 80-ih i početkom 90-ih i to upravo iz iskustva skvoterske i fanzinske scene s jedne strane te interneta i hakerskog pokreta s druge strane. Zbog toga mislim da je Arkzin bio apsolutni pionir u to vrijeme. Dakle u situaciji koja je bila apsolutno politički i društveno retrogradna, javlja se projekt koji po senzibilitetu korespondira s tada najsuvremenijim i najaktualnijim gibanjima na zapadu. 

KP: Grafički jezik Arkzina nije bio na tragu konvencionalnog novinskog dizajna tog, a ni današnjeg vremena. Novinari Arkzina su stalno prigovarali dizajnerima zbog dekonstrukcije teksta. Prema tvom mišljenju, je li takav dizajn dodatno doprinio ili odmogao pozicioniranju Arkzina, ili je pak bio sasvim irelevantan s obzirom na radikalnost kritike društveno-političke stvarnosti koju je novina donosila? 

V. J.: Dizajn sam smatrala i danas ga smatram jednim od ključnih elemenata identiteta Arkzina. Novinarski dio redakcije prigovarao mi je da čuvam leđa Kršiću. Međutim, budući da je rodno mjesto Arkzina bila ta široko shvaćena alternativna scena, oblikovana ne samo specifičnim političkim diskursom, nego i muzičkim, vizualnim, medijskim, meni je bilo bitno da radikalni politički sadržaj postavimo unutar upravo tog senzibiliteta. Uvelike zahvaljujući dizajnu ta se politička poruka nije smještala unutar tradicionalne medijsko-političke paradigme, nego je postala izraz diskursa jedne nove generacije. Odnosno, Arkzin nije bio samo 'opozicijski' medij, nego i generator nove medijske kulture. Iako je tu bilo i tekstova starijih novinara i iako su nas unatoč dizajnu stigmatizirali kao jugonostalgičare i nazivali nas Arkanovim zidnim novinama, mislim da smo im dizajnom izbijali argumente iz ruku. 

KP: Kako si i sama rekla Akrzin je pratio tadašnju civilnu i alternativnu kulturnu scenu. Kakva je bila civilna i kulturna klima tih devedesetih godina? 

V. J.: Civilna scena je bila obilježena znatno većim stupnjem solidarnosti i međusobne podrške nego je to slučaj danas. Kada bi jedna grupa organizirala neko javno događanje, svi smo se pojavljivali. Nije bilo neobično da organizacije jedna drugoj posuđuju novac kad bi zaškripalo. Kad bi netko bio javno napadnut, protestne izjave za javnost potpisivale su brojne grupe. Međusobno smo dijelili informacije, međunarodne kontakte i slično. Osim toga, na Zamirovim diskusijskim listama vodile su se žestoke teorijske rasprave, reflektirala iskustva s donatorima, promišljala vlastita organizacijska načela. Bez obzira što je scena bila relativno mala, jezikom Bourdieua svjesno se gradio specifičan socio-kulturni kapital, izraz kojega je i povelja Vrednote civilnoga društva, napisana '99. 

Inače, početkom 90-ih je dosta aktera alternativne umjetničke scene otišlo u London, Amsterdam, Berlin, New York. Država je i u sferi kulture nametnula nacionalističku paradigmu, dok je alternativna kultura marginalizirana. Dakako da je u takvoj situaciji gotovo zamrla bilo kakva nezavisna produkcija. Međutim, nastaju vrlo zanimljivi džepovi otpora. Prije svega tu mislim da anarho-punk scenu koja tih godina buja i to ne samo u Zagrebu, nego je disperzirana širom Hrvatske. Prati ju vrlo jaka fanzinska produkcija. Sredinom 90-ih izlazi preko 70 različitih fanzina koji su uglavnom vezani uz punk grupe i anarhizam. Iz nekakvih podruma počinje nicati jedna nova generacija. S njima sam u kontakt došla zahvaljujući Marku Strpiću, Marku Vukoviću i Draženu Šimleši koji su vrlo rano došli u Antiratnu kampanju i djelovali unutar nje, okupljeni oko Zagrebačkog anarhističkog pokreta – ZAP. 

Osim ove punkerske scene, počela se razvijati i scena oko novih medija. Sjećam se da sam se s Marcelom i Vedranom koji su u to vrijeme radili u Sublinku, prvom cyber-kafeu u Zagrebu, upoznala baš zbog toga što je Arkzin objavljivao tekstove o digitalnim medijima. Važno je spomenuti i stripove koje smo objavljivali na zadnjoj stranici Arkzina, odigravši tako bitnu ulogu u davanju prostora mladim autorima i davanju važnosti stripu kao umjetnosti. Arkzin je također bio prvi medij koji je objavljivao tekstove o tada narastajućoj techno rave sceni. Arkzin je bio medij u najširem smislu te riječi, svojevrsna privremena autonomna zona, prostor koji je različitim supkulturama davao osjećaj snage i generirao cijelu scenu. 

KP: Što sve dovodi do pada Arkzina? 

V. J.: Kod mnogih se javlja zamor. Novina je bila previše drugačija da bi fondacije koje su nas podržavale dale značajniju pomoć, pa smo stalno živjeli u nekom rascjepu između toga da imamo ili nemamo sredstava za sljedeći broj, što je bilo prilično iscrpljujuće. Tako da smo cijelo vrijeme redovnog izlaženja, što je već samo po sebi bio svojevrsni poduhvat, funkcionirali na gerilskom nivou. Naravno, imali smo uhodanu produkciju u smislu redakture, dizajna, distribucije, dakle dosegli smo u nekim stvarima profesionalne standarde novinske produkcije, ali je to jednim dijelom i dalje ostajao gerilski poduhvat. 

S druge strane, u redakciji nije postojalo jednoumlje. Bili su tu uvijek neki tinjajući sukobi. Jedan koji se ticao linije dizajneri - profesionalni novinari, o čemu je već bilo riječi, i drugi na liniji profesionalni novinari – aktivisti. Meni je bio važan taj aktivistički moment, ne samo kao nekakav prazni ukras, nego sam nastojala motivirati ljude sa scene da pišu. Profesionalni novinari u redakciji osjećali su to kao nepotreban balast. Frustriralo ih je što su morali sređivati te aktivističke tekstove, koji dakako nisu bili pisani po profesionalnim standardima. Tako da je uvijek postojala ta napetost između novinara aktivista i profesionalca, kojima sam ipak beskrajno zahvalna jer su omogućavali redovnu produkciju i naučili nas profesionalnim standardima. Međutim, oni su cijelo vrijeme bili polu zadovoljni, odnosno u kasnijim fazama nezadovoljni, jer su naravno kao profesionalci željeli vidjeti sebe u nekom projektu koji će biti trajan, tržišno etabliran, koji će im osigurati koliko-toliko normalnu egzistenciju. Što je sasvim ljudski.

Redakcija se počinje osipati negdje '97. Dio ljudi je iz ekonomskih razloga prešao u Feral koji je mogao novinare plaćati više. Feral je uostalom cijelo vrijeme pokušavao kupiti Arkzinove novinare što je svojevrsni paradoks, jer se samo nekoliko godina kasnije Feralu dogodila slična sudbina kada je njegove novinare počeo kupovati Globus. Ja sam pak '97. krenula u priču s ATTACK!-om i tada sam uredništvo prepustila Dejanu Kršiću koji je napravio dodatni zaokret u uredničkoj politici. Tada se Arkzin više usmjerava na kulturu, a s vremenom prelazi s novinskog na časopisni format te stavlja sve veći naglasak na teoriju. 

KP: Budući da si jedna od ključnih pokretača ATTACK! –a, o kojem će biti riječ kroz druge tekstove i intervjue, voljela bih da nas samo kratko i brzopotezno uvedeš u priču. Dakle, kako nastaje ATTACK!? 

V. J.: Kako sam već naglasila, na osnivačkoj skupštini Antiratne kampanje razgovarali smo o alternativnom kulturnom centru. Ta priča je bila cijelo vrijeme živa, ali je zbog ratnih okolnosti nismo mogli razviti. No, provlačili smo ju kroz projektne prijedloge koje smo pisali i često smo maštali o osvajanju vlastitog prostora. Konačno u ljeto '97. Marko Strpić i ja smo, sjedeći na balkonu Arkzinove redakcije, i pričajući o sve većem broju mladih ljudi koji se pojavio na sceni, zaključili da je možda došao pogodan trenutak za akciju. KUC Lamparna je u 9. mjesecu organizirao sastanak europske mreže alternativnih centara i mi smo odlučili otići tamo i predstaviti projekt. Na brzinu smo smislili ime – htjeli smo povezati privremene autonomne zone Hakima Beya i tvornicu pa je tako ispala Autonomna tvornica kulture, a od toga ATTACK!. Ruta je napravio logotip i dizajn letka koji je bio više neka vrsta pisma namjene. I otišli smo u Labin malo pronjuškati. No, važnije je bilo to što se ideja počela širiti među mladom ekipom i vrlo brzo se okuplja inicijalna grupa koja sredinom 10. mjeseca organizira buvljak na Trgu francuske revolucije. Pozvali smo ljude da poklone svoje stvari, a da prihod od prodaje doniraju za budući prostor. Buvljak se pretvorio u pravo događanje koje je privuklo 500-injak ljudi i nevjerojatnu medijsku pozornost. I tako je počelo.