U posljednje tri godine izašle su mu tri zbirke pjesama - Pijavice nad Santa Cruzom za AGM te Poslanice običnim ljudima i Predmeti za Algoritam. No, nije to jedino mjesto njegove kulturalne borbe, da to tako kažemo. Odnedavno je član uredništva Zareza i Quoruma, ponovno je pokrenuo Književni salon u SC-u, ali je, nažalost, ostao i bez dugogodišnje aktivnosti - bubnjarske stolice u grupi Death Disco.
KP: Uzevši u obzir tvoju recentnu književnu produkciju, a i općenita strujanja na domaćoj pjesničkoj sceni, čini mi se da su stvari puno dinamičnije nego li su bile unazad nekoliko godina. Slažeš li se?
M. P.: Čini mi se da si u pravu, da je u posljednje vrijeme zaista došlo do svojevrsnog preokreta; no on je sasvim specifične prirode. Medijski se, a ponekad i kuloarski, govor u poeziji već dugo vremena, gotovo na razini jezičnog refleksa, svodi na neki oblik lamentacije, krizeološkog očišta. To je u ratnim i poratnim godinama možda imalo više smisla, no i tada su akutni problemi bili više kontekstualne i infrastrukturne prirode te se odnosili više na krizu knjižarsko-izdavačkog pogona i posljedice po sebi nasilne tranzicije, nego na krizu književne proizvodnje. S obzirom na društveni položaj poezije općenito, što god to bilo, krizološke perspektive mi se čine generalno promašenim i deplasiranim, pogotovo u posljednjem stoljeću, budući da se definitivno više ne krećemo unutar paradigme u kojoj bi poezija kao književni rod fungirala visoko u hijerarhiji rodova i žanrove, ili, eventualno, bila dominantni iskazni oblik. Upitno je, s obzirom na različite književnopovijesne uvide, koliko je ona ikad, u sistemu pisane književnosti, sličnu ulogu uopće imala. Lamentirati i kukati, čini mi se, nema nikakvog smisla. Tim više što, čak i statistički govoreći, poezija stoji točno onako kako bi, s obzirom na broj govornika, broj pismenih i broj ljudi koji uopće posežu za nekim oblikom '"ijepe književnosti", mogli i očekivati. Zbirke se tiskaju u prosječno 500 primjeraka, prodaju u rasponu od nekoliko desetaka do čitavog tiraža, a tek iznimne dožive drugo izdanje. Da bi se to promijenilo potrebna je zaista sistemska i, konzekventno, politička promjena. No u posljednje se vrijeme profiliralo i šest-sedam mlađih autora – u prvom redu mislim na Anu Brnardić, Branu Oblučara, Evelinu Rudan, Mariju Andrijašević, Slađana Lipovca, Antoniju Novaković, Dortu Jagić, Olju Savičević Ivančević – a to je po meni sasvim dovoljna gomilica da se svako toliko pojavi neka dobra "svježa" knjiga. A morat će, čini mi se, proći još dosta vremena da se takvo što desi domaćoj prozi.
KP: Može li se od poezije (pre)živjeti?
M. P.: Ovo je, vjerujem, retoričko pitanje. Naravno da ne može. Honorari su smiješni, osim onih za nastupe u inozemstvu, ali to su ipak samo honorari; od toga se ne može preživjeti. No, ne čini mi se da to ikoga suviše zamara. Poezija je, jednostavno, luksuz izborenog, sistemu kapitala otrgnutog vremena.
KP: A kakva je situacija u regiji? Koliko su dinamične razmjene, neki tip pjesničke komunikacije?
M. P.: Situacija mi se čini sasvim solidna; međusobno se razumijemo, pratimo, komuniciramo, dosta se autora i osobno poznaje – susreću se na raznoraznim festivalima, razmjenama i sličnim okupljanjima, bilo na institucionalnoj ili kakvoj 'entuzijastičkoj' razini. Internet, svakako, mnogo pomaže, a tu su i književni časopisi. Malo je problematičnije stanje u izdavaštvu – regionalni se pjesnički rukopisi, prije svega zbog tržišne neodrživosti, tek iznimno pojavljuju na repertoaru domaćih nakladnika. Mnogo je truda da se to promjeni godinama, kroz Meandar, ulagao Čegec, a sad se, čini se, polako pridružuju Fraktura, Algoritam, V.B.Z i još poneki.
KP: Što je sa časopisnom produkcijom?
M. P.: Ona je, kod nas, u principu dosta jaka. Čini mi se da čak postoji i svojevrsno preopterećenje. Tu je nekoliko stvarno jakih časopisa, od Quoruma, Tvrđe, Teme, specijalizirane Poezije do Libre Libere i Europskog glasnika. Radi se o ozbiljnim časopisima u europskim okvirima. S druge strane imamo cijeli niz nekvalitetnih, slabo profiliranih, zapravo neodrživih časopisa koji po inerciji, bez ozbiljnije evaluacije, dobivaju svoj dio proračunskog kolača. Uslijed drastičnih proračunskih rezova u kulturnom sektoru takav je "svakom komadić" odnos potencijalno fatalan za neke zaista značajne projekte.
KP: S obzirom na godine neaktivnosti, kakvo je stanje u Quorumu u kojem si član uredništva?
M. P.: Quorum je ponovno krenuo nakon skoro dvogodišnje pauze i sada, unatoč financijskim problemima, ulazi u četvrtu sezonu. Uspijevamo nekako, s manjim iskliznućima, održati stabilnu periodiku. Namjeravamo se, ubuduće, još intenzivnije okrenuti regiji i pokušati opet učiniti Quorum, koliko je to u, sasvim izmijenjenoj recepcijskoj strukturi, moguće, onim što je bio krajem osamdesetih godina – najživljim i najrelevantnijim časopisnim mjestom bivše države.
KP: Dvotjednik za kulturu i društvena zbivanja - Zarez također doživljava svojevrsnu drugu mladost. Nedavno je redizajniran grafički izgled, u uredništvo su dovedeni mladi ljudi, čini se da časopis ima dobru perspektivu unatoč općenito lošoj recepciji kulturnih publikacija ili jednostavnom nepostojanju istih.
M. P.: Zarez je, čini mi se, u jednom novom zamahu, no pitanje je koliko će to potrajati. Redakcija ima vrlo jasnu viziju o tome kako bi to trebalo izgledati i u kojem bi smjeru trebalo ići, ali vrlo je teško raditi novinu koja je rotacijska, u zadanim gabaritima, kada niste u mogućnosti naručiti tekstove jer ih niste u mogućnosti platiti. Zarez zapravo opstaje na dobroj volji svojih stalnih suradnika te na, recimo to tako, benevolentnoj kulturnoj milostinji nekih autora koji nam velikodušno ustupe svoje tekstove, a mogli bi za iste na drugim mjestima biti solidno honorirani. Nadam se da, usprkos svemu, nastavljamo punom parom dalje.
KP: Odnedavno vodiš i književne večeri u Studentskom centru, jednoj od najživahnijih kulturnih punktova u Zagrebu. Kako je došlo do te suradnje?
M. P.: Riječ je, kao što svatko tko se kreće i pohodi programe u SC-u zna, o platformi Kultura promjene koja je pokrenuta prije nekoliko godina, a radi odlične stvari, jako dobro prati i europsku i svjetsku i domaću umjetničku proizvodnju, prije svega u polju glazbe, zatim likovnih umjetnosti, izvedbene umjetnosti iz filma kroz Galeriju SC, Teatar &TD, Kino SC. Ono što je upadalo u oči jest da već dugo vremena u SC-u nije bilo jakih književnih programa, a Književni salon je manifestacija koja je nekada, nekoliko desetljeća unazad, bila vrlo značajan događaj na kojem su gostovala najzanimljivija domaća i strana književna imena. Sada to na neku zajedničku inicijativu pokušavamo ponovno pokrenuti u gabaritima u kojima možemo što, opet, s obzirom na financije, i nije mnogo. Ja sam nekako htio ponuditi neki tip programa koji bi stavio naglasak na regiju, što znači dovesti mlađe, zanimljive autore iz regije koje publika nema baš svaki dan priliku vidjeti, a na ovim prostorima su čitani. Namjera je bila preko tih nešto zvučnijih imena stvoriti neku bazu stalnih gostiju, a onda bi se na račun toga mogla dovoditi neka zaista nova, mlada i zanimljiva imena koja bi inače prošla prilično nezamijećena u takvom tipu programa. Dva su, dakle, fokusa: s jedne strane dolazak etabliranih, a s druge afirmacija onih koji bi do prostora teško uopće došli.
KP: Pa, dobro, misli li se onda Književnom salonu SC-a na neki način vratiti stara slava? Mislim prvenstveno na gostovanja jakih, relevantnih stranih imena.
M. P.: To je, zapravo, čisto financijsko pitanje. Dovođenje relevantnih stranih autora je, jednostavno, skupo, a SC ne raspolaže tolikim sredstvima. Na stvari je jedna vrlo banalna, ali indikativna činjenica, a ta je da se prema interesu publike jednostavno teško može opravdati toliki trošak. Meni bi bilo drago kada bi raspolagali financijama koje bi nam tako nešto omogućile, da to stvarno bude odrađeno ozbiljno. Ipak, mislim da i ovako radimo nešto zanimljivo, da ljudi imaju prilike vidjeti zaista zanimljive autore.
KP: Aktivirao si se u studentskom pokretu za besplatno školovanje, Zarez je studentskoj blokadi posvetio čak dva kompletna broja. Koliko je to važno pitanje?
M. P.: Mislim da je taj front bilo nužno otvoriti. Kao drugo, mislim da je to jedini front koji je jedini iole adekvatno, ako ne i uopće, otvoren u polju borbe za očuvanje "općih" stečenih prava u suvremenoj Hrvatskoj. S druge strane, mislim da to predstavlja događaj u pravom političkom smislu, događaj koji će generirat druge događaje. Treba uzet u obzir i kontekst u kojem se blokada odvija, ona je apsolutno nešto kontekstualno i taj se studentski zahtjev ne može promatrati izdvojeno i sam za sebe. Govorimo o post-tranzicijskom dobu u kojem se neoliberalna agenda kapilarno raširila svim segmentima društva i počela izrazito socijalno destruktivno djelovati na neka temeljna stečena ljudska prava, ugrožavati sam historijski minimum te polako, ali sigurno izjedat posljednje ostatke onog što se zvalo socijalna država. Govorimo o agresivnom ugrožavanju i ukidanju temeljnih prava, ukidanjima i smanjivanjima socijalnih i radničkih prava, prava na zdravstveno osiguranje, prava na besplatno i svima dostupno javno financirano obrazovanje; općenito potpunoj destrukciji javnog sektora. Imputacija te agende kod nas je bila iznimno uspješna, a da se niti jedan ozbiljan front otpora nije otvorio - radništvo se pokazalo kao vrlo inertno i potpuno depolitizirano, a sindikati koji su u nekim drugim sredinama, pa čak i u nama vrlo bliskoj Sloveniji, odigrali značajnu društvenu ulogu su, u dnevnopolitičkom smislu, ispolitizirana masa vođena oportunistima čiji su zahtjevi mahom irelevantni u smislu politike kao društveno odgovornog čina. Mislim da je blokada bila nužna, odnosno blokada kao instrument studentskog zahtjeva koji je bio nužan. Druge metode borbe pokazale su se insuficijentnim. Također mislim da je potpuno neprihvatljivo ostati indiferentan jer pokušavati, što god to značilo, na bilo koji način ostati apolitičan i neinvolviran u ovom kontekstu je jednostavno nedopustivo neodgovorno.
KP: I za kraj, jedno revijalno pitanje: misliš li se nastaviti baviti glazbom?
M. P.: Nikad nisam bio baš neki muzičar, a i teško je nakon nekoliko godina, koliko je bend (Death Disco, op.a.) svirao, i uz sve druge obaveze, išta ozbiljnije raditi u tom polju. Danas je to uglavnom neobavezna zezancija s prijateljima. Fali mi, doduše, energija živih nastupa i rad na novim pjesmama, pločama. Meni je uvijek bilo zabavno stvarati glazbu, ne interesira me nikakvo sviranje obrada, pa čak ni sviranje zbog sviranja, a za stvaranje glazbe je nekako sve manje i manje predispozicija. Otišlo u drugom smjeru.
