O knjizi Neznana junakinja – nova čitanja Zagorke:
Tekstovi objavljeni u ovom zborniku zbirni su rad izlagača/ica s prvoga međunarodnog znanstvenog skupa "Marija Jurić Zagorka - život, djelo, naslijede", održanog u Zagrebu u sklopu kulturne manifestacije Dani Marije Jurić Zagorke (od 26. studenoga do 2. prosinca 2007. godine), u organizaciji Centra za Ženske studije, suorganizaciji Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te suradnji s Hrvatskim novinarskim društvom i Hrvatskim društvom pisaca, a uz pokroviteljstvo Grada Zagreba te pomoć brojnih pojedinki i pojedinaca, institucija, sponzora i donatora, kojima i ovom prilikom izražavamo veliku zahvalnost. Zbornik su uredile Maša Grdešić i Slavica Jakobović.
Prošle je godine prvoj hrvatskoj novinarki, književnoj i kazališnoj autorici Mariji Jurić Zagorki - pola stoljeća poslije njezine smrti (30. studenoga 1957.) - također prvi put javno obilježen (i dotad sporan) nadnevak rođenja, na konferenciji za novinare Centra za ženske studije i Hrvatskoga novinarskog društva (2. ožujka 2007.) u Novinarskom domu, instituciji koju je 1910-ih osnovala s drugim suprugom Slavkom Amadejem Vodvarškom, imajući člansku iskaznicu s rednim brojem 2. Hrvatskoj je javnosti tada bila predočena preslika rodnoga lista Marije Jurić iz Hrvatskoga državnog arhiva kojim se nedvojbeno ustvrduje da je bila rođena 2. ožujka 1873. na plemićkom posjedu Negovec u blizini Vrbovca, kao kći Josipe, rođene Domin, i Ivana Jurića, upravitelja posjeda u vlasništvu grofa Ivana Erdodyja sa suprugom, kumova djetetu krštenom sljedećeg dana imenom Marianna...

O knjizi Vodič Zagorkinim tragom kroz Zagreb:
Kao što smo se mogle uvjeriti prilikom prve vođene šetnje Zagorkinim tragom kroz Zagreb, održane 27. studenog 2007. godine u sklopu Dana Marije Jurić Zagorke, Zagorka postoji u živom sjećanju Zagrepčanki i Zagrepčana ne samo kao popularna književnica, već kao sasvim konkretna osoba iz stana na Dolcu 8. Jedna se obična čitateljica koja nam se pridružila u šetnji, primjerice, još uvijek sjeća kako je kao djevojčica došla pokucati na vrata Zagorkinog stana i zatražiti, u ime cijelog susjedstva koje ga je nestrpljivo iščekivalo, nedostajući sveščić romana u nastavcima koji je na zagrebačkim kioscima bio razgrabljen. No sjećanje na susret i Zagorkinu susretljivost tom prilikom, traži svoj prostor i medij dijeljenja, kako bi osobna sjećanja i iskustva, uključujući i iskustva čitanja, posebno relevantna u kontekstu masovnosti koja obilježava Zagorkin slučaj, mogla sukreirati polje kulturnog pamćenja i postati prepoznatom i legitimnom kulturnopovijesnom činjenicom, sa svim svojim slojevima i otvorenošću novim nanosima, značenjima i interpretacijama.