"My name is Dubravka Ugrešić" – predstavila nam se poznata hrvatska spisateljica na početku svog predavanja u sklopu konferencije Exit Europe, time aludirajući na rečenicu kojom se poslužila junakinja njezinog patchwork romana Štefica Cvek u raljama života. Međutim, vjerojatno nije bilo osobe koja je 12. studenog u 19.30 zauzela jedno od sjedala kina Mosor, a da nije znala tko će održati predavanje vezano uz temu vječno prisutnog odnosa između umjetnosti i ideologije, odnosno kulture i politike.

Opasne veze su, prema njoj, drevna baština svjetske književnosti, s korijenima još u ideološki prošaranoj Bibliji, preko niza binarnih opozicija poput kraljeva i pjesnika, pokrovitelja i umjetnika, nadobudnih čuvara javnog morala i slobodnih mislilaca, a za posljedicu su često imale nekoliko rezultata: vatru (u kojoj su, zajedno sa svojim djelima, završavali i njihovi autori), progonstvo (čija je udaljenost od matičnog mjesta bila proporcionalna sa izazovnošću teksta) i cenzuru (pri kojoj je duljina podšišanog teksta bila obrnuto proporcionalna emancipiranosti njegovog sadržaja). Sukob između književne autonomije, čiji su zastupnici potpisivali sami sebi simboličko ili čak realno samoubojstvo, i književnog konformizma te političke angažiranosti osobitu je dramatičnost postigao u istočnoeuropskim zemljama, i to ne samo u razdoblju komunizma, već i u svježijim datumima tranzicije. Naime, koliko dramatičan, taj je sukob i dinamičan: sljedbenici kulturne autonomije prelaze na stranu 'službene' kulture ovisno o političkom kontekstu, čiji se pejzaž mijenjao posljednjih desetljeća.

"Kako su intelektualci u komunističkim državama svojim radom određivali hoće li izgubiti karijeru ili dobiti ambasadorsko mjesto, tako i postkomunistički autor bira između toga da bude nazvan glasom naroda ili izdajicom", rekla je Dubravka Ugrešić dok su se u gledalištu popunjavala posljednja slobodna mjesta.

I tako današnji intelektualac koji sjedi kod kuće i lupka po tipkovnici ima zapravo tri različita recipijenta koji se oko njega šire poput koncentričnih krugova. Prvi je njegova vlastita država, u kojoj je situacija takva da ono što je vrijedilo još donedavno, danas više nije tako, a povijest postaje pergament s kojega svaka vlast struže prethodni tekst i piše svoju percepciju događaja koji su se zbili (kultura laži ili sindrom lažnog sjećanja, od kojeg, primjerice, potječu besane noći Winstona Smitha iz antitotalitarističkog romana 1984). Drugi adresant je Europa, ili Zapadna Europa, gdje kultura funkcionira kao pregovarač, posrednik, most među ljudima, ukratko, kao duhovni euro koji nadrasta granice upravo time što poštuje različitost, identitet i regionalne specifičnosti. Međutim, postkomunistički umjetnik naći će se pred zahtjevom da pred njom dokaže svoj nacionalni identitet, kao dokaz vlastite individualnosti. Čak i kada to ne čini, njegovom se djelu nameću značenja ovisno o kontekstu u kojem je nastao, tako da su strani kritičari spremni protumačiti opis raspadanja ledenih santi na sjevernom polu čiji je autor, recimo, Hrvat, kao preneseni prikaz raspada Jugoslavije.

Treći i najširi krug oko ovog intelektualca je čitav svijet u postmoderno vrijeme koje tolerira paralelno postojanje najrazličitijih pa i sukobljenih mišljenja, kada je književna djelatnost svedena na trgovinsku politiku, a autorova autonomija ograničena nepisanim zahtjevom da se njegovo djelo proda u što većem broju primjeraka. U vrijeme kada su izbrisane sve bodljikave žice između takozvane visoke ili ozbiljne te popularne umjetnosti, kvalitetu umjetničkog djela određuje njegova uspješnost u prodaji. Umjetnik je, stješnjen u zujavoj gomili ogromnog broja drugih umjetnika koji traže svoju publiku, prisiljen igrati po pravilima konzumerizma i privući pozornost sve smjelijim isticanjem svoje posebnosti, jedinstvenog identiteta kojeg će prodati poput suvenira. No, kao što više nema opozicije 'gore' i 'dolje', tako možda možemo reći da nema ni dalje – postmoderna kultura dovedena je do granica sadržajnih i izražajnih mogućnosti, tako da joj sada ostaje samo to da vrti stare i već oprobane stvari kao u kaleidoskopu, slažući različite kombinacije od uvijek istog materijala.

U digitalnoj epohi necenzurirana primitivna kultura cvjeta na internet stranicama, a njezini autori pretvaraju se u egzibicioniste i zabavljače. Publika koja na internetu zasniva svoj čitateljski i gledateljski ukus, masovno konzumira kvaziumjetnost dostupnu u oblicima poput crtića, tv-show-ova, mange, anime i niza drugih sadržaja. Uz njih mlađi naraštaji odrastaju bez prilike da steknu pojam o drugoj razini kulture – prema tome nema težnji za inovacijom ni intelektualizmom. Za kraj, Dubravka Ugrešić izrazila je nadu da će neka od rješenja ove situacije predložiti sljedeća predavanja i okrugli stolovi konferencije Exit Europe.

***

Tekst: Ana Cerovac, polaznica Kulturpunktove novinarske školice suvremene i nezavisne kulture

Foto: Ivan Slipčević

Ovdje možete pronaći audio zapis predavanja Dubravke Ugrešić.