Prefiksi kulture, panel održan na engleskom metajeziku (ili, bolje rečeno, na metaengleskom jeziku), iskustvo je koje zahtijeva od slušatelja iznimnu fleksibilnost u razmišljanju i spremnost na logičke i terminološke šokove koji tjeraju u očaj i najhrabrije ljubitelje rasprave o kulturi. U tom pogledu, moj izvještaj o panelu neće biti izvještaj 'čovjeka – znalca' koji obavještava čitatelje - to će više biti izvještaj Freudovog pacijenta koji kroz rekonstrukciju sna pokušava i čitatelju i sebi objasniti što se zapravo dogodilo u petak, 13. studenog u 17 sati u kinu Mosor i što je sve to skupa značilo.
Najava panela iz programske knjižice, ma koliko zanimljiva, nije mogla pripremiti osobu na panel - svatko od izlagača je najšire moguće shvatio temu te smo mogli čuti tri potpuno različita viđenja odnosa politike i kulture.
Prvi je počeo Stephen Zepke. Zepke odmah daje do znanja koji mu je cilj - "kritika u proučavanju kulture treba novi skup simbola", što sam shvatio kao da kritika treba usvojiti novi pristup, novi cilj u analizi. Što fali staroj kritici? Stara kritika je proizašla iz teorijskog "okreta ka jeziku" 1960-ih, tj. iz analize koja pristupa društvenim fenomenima kao da se radi o - tekstovima, jezičnim strukturama koje se mogu čitati i dekodirati. Zepke se fokusira na "smrt autora", koncept koji su proširili i "proslavili" Barthes i Foucault. Ukratko, radi se o ideji da, budući da su tekstovi otvoreni najrazličitijim interpretacijama, nije fer ograničiti se na tumačenje "onog što je autor htio reći". Jednostavno: osvrtanje na autora u tumačenju OGRANIČAVA čitatelja, a ignoriranje autora OSLOBAĐA čitatelja u čitanju teksta. Utjecajna ideja dovela je do toga da recepcija (po Zepkeu, i potrošnja) postaje jednako važan kreativan čin kao i proizvodnja teksta. Autor više nije Genij koji smišlja originalne izraze, nego postaje - koristim Zepkeov termin - DJ koji vrti stare ploče i motive, a na publici je da poveže te stare simbole onako kako njima odgovara.
Međutim, Zepke postavlja pitanje - Koja je poanta oslobođenja čitatelja ako on nije upoznat s mogućnostima te slobode? To jest, stara kritika miče jedno ograničenje (autora), ali na upražnjeno mjesto uskače postojeći poredak (koji kroz puku reciklažu starih motiva poprilično ograničava čitateljeve mogućnosti tumačenja). Kritika ne može samo osloboditi čitatelja i otići, treba i malo "pogurnuti" čitatelja da vidi što sve može s novom slobodom. Kako će to kritika napraviti? Preko Guattarijeve teorije. Guattari ne vidi estetsku produkciju kao rezultat društvene i političke baze, nego obrnuto - estetska produkcija proizvodi društvenu i političku stvarnost. Aktivni politički faktor nije radnik, nego umjetnik! A ako umjetnik zaista ima moć kreirati stvarnost, onda kritika treba uzeti lopatu i iskopati davno pokopanog Autora. Autor, po Guattariju, može mijenjati realitet kroz svoju "jedinstvenost", kroz umjetničke eksperimente koji će ljudima ukazati na druge i nove načine razmišljanja i poimanja stvarnosti. Takvo poimanje umjetnosti kao moćnog faktora koji direktno utječe na društvo i politiku, ako je i pretjerano, meni je vrlo zanimljivo i bilo bi dobro početi gledati umjetnost na takav način. Bravo, Zepke!
Drugi izlagač je bio Rastko Močnik koji se nije bavio estetskom dimenzijom nego zamjenom politike kulturom u organizaciji društvenih odnosa. Močnik pokazuje taj preokret kroz - marksističkog li iznenađenja - odnose razmjene u društvu. Antropolozi, kaže Močnik, vide tri tipa razmjene u svakom društvu: ekvivalentni (koliko ja dam tebi, toliko ti daš meni natrag), odgođeni (roditelji daju dobra svojoj djeci koja će kasnije davati dobra svojoj djeci) i recipročni (osoba koja daje neko dobro dobiva adekvatnu zahvalnost od osobe koja prima). Močnik prikazuje twist s politike na kulturu kroz usporedbu tri tipa razmjene u državi blagostanja i u neoliberalnoj globalizaciji. U državi blagostanja se ekvivalentni tip razmjene očituje kroz ekonomiju, odgođeni kroz, na primjer, vrtiće i penzije, a recipročni kroz zdravstvo i socijalni rad. Sva tri tipa su pod upravom Države. U neoliberalnoj globalizaciji se ekvivalentni tip očituje kroz tržište, a recipročni i odgođeni kroz humanitarne akcije, nevladine organizacije, ljudska prava. Unutar sva tri tipa Država ima manju kontrolu, a veći značaj dobivaju izvandržavni, kulturni mehanizmi.
Tu izlaganje dolazi do kraja. Šteta, nekako mi se čini da se Močnik mogao upustiti u daljnju elaboraciju posljedica tog preokreta za kulturu i za politiku. Ali, eto, tu je stao i prepustio riječ Ugu Vlaisavljeviću.
Vlaisavljevićeva analiza kulture se pak fokusirala na propitivanje lokalne kulture u današnjem svijetu bitno obilježenom političkim procesima globalizacije. Što znači "lokalna kultura" i što znači "nacionalnost" u takvom povezanom svijetu? Deteritorijalizacija (gdje nacionalne granice gube značaj unutar EU) čini teritorij nebitnim faktorom u ograničenju lokalne kulture. Što onda veže čovjeka za njegovu lokalnu zajednicu? Po Vlaisavljeviću - ime! On pokušava dokazati kako svaka lokalna zajednica ima ograničeni broj imena koja se dodjeljuju pripadnicima te zajednice (Hrvoje, Nemanja...) i koja vežu čovjeka za simbolički prostor te zajednice. Doduše, kad se iz publike javio Nijemac turskog podrijetla koji se zove Mark, Vlaisavljević mu je mrtav hladan rekao da je Mark svojim imenom vezan za američku zajednicu. Ako sam dobro shvatio, čini mi se da je ipak malo previše pojednostavljeno svesti simboličku pripadnost lokalnoj zajednici samo na ime (nagradno pitanje: za koju su zajednicu vezani Stephen, Rastko i Ugo?), ali je ideja zanimljiva kako god.
Volio bih još napomenuti kako sam u ovom tekstu preskočio određene elemente, ne zato jer su nebitni nego jer se nigdje ne uklapaju. Primjerice, Vlaisavljević je pričao o kulturama u orbiti (?), Močnik je spominjao hipohondriju i kulturu kao nekomodificirano, a Zepke je predlagao da se počnemo služiti pojmovima "transversalitilnost" i "singularitet" (široko mu polje!). I u najrazumljivijem snu pojavi se neka patka, a pretpostavljam da i ovi elementi imaju značenje za nekoga pa ih navodim.
Čini mi se da cilj ovog panela ionako nije bio u tome da prenese određeni razumljivi sadržaj slušateljima nego da "ošamari" slušatelja naviklog na diskurs Jutarnjeg lista ili, u boljem slučaju, na diskurs lokalne akademske zajednice. U tom vidu, smatram ovaj panel, ovako s distance od jednog dana, iznimno uspješnim i drage volje ću okrenuti drugi obraz, to jest ponovo doći na panel sličnog tipa. Preporučujem isto!
****
Tekst: Luka Ostojić, polaznik Kulturpunktove novinarske školice suvremene i nezavisne kulture
Foto: Ivan Slipčević
Ovdje možete pronaći audio zapis panela Prefiksi kulture.
