Širenje područja borbe | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Širenje područja borbe

Jedan od panela u okviru međunarodne konferencije Kolaps neoliberalizma i ideja socijalizma danas kontekstualizirao je studentsku blokadu.

Piše: Ante Jerić

Širenje područja borbe: Mi, radnici, seljaci, studenti... naziv je panel-diskusije koja je u utorak, 4. svibnja za istim stolom okupila Stipu Ćurkovića, Deana Dudu, Matu Kapovića, Andreja Nikolaidisa, Marka Pogačara, Igora Štiksa i Andreu Zlatar s namjerom da studentski zahtjev za svima dostupnim javno financiranim visokim obrazovanjem mapiraju unutar šireg pokreta otpora protiv neoliberalnog projekta. Ovaj prilično ambiciozan cilj brojčano solidnom auditoriju predstavio je Marko Pogačar, moderator rasprave, nakon čega je prepustio riječ izlagačima. 

Ćurković je kao teorijsku platformu za sagledavanje studentske pobune ponudio temporalnost tranzicije koja kroz optiku Waltera Benjamina izgleda kao temporalnost praznog homogenog vremena. Što to znači? U nenapisanom Benjaminu za početnike pisalo bi valjda da nam se kapitalizam nameće odozgo kao ekonomski sustav bez alternative. Jedini put Hrvatske prema budućnosti leži u otvaranju i zatvaranju poglavlja pretpristupnih pregovora uz obavezno kimanje glavom na svaki neoliberalni zahtjev do dana kad ćemo konačno ući u Europsku uniju gdje nas čeka naveliko proklamirana kapitalistička utopija. Studentski zahtjev za svima dostupnim visokim obrazovanjem koji je u opoziciji s postulatima neoliberalizma pokazao je da postoji barem još jedan put prema budućnosti. Ćurkovićevo izlaganje postalo je tako najduža znanstvena refleksija tranzicijskog kapitalizma dokumentirana u Hrvatskoj. Trajalo je cijelih petnaest minuta.

Mikrofon je potom preuzeo Dean Duda. Počeo je govoriti o nestanku pojma klase iz diskurzivnih modela koji određuju percepciju svakodnevnog života, ali je morao stati kad se na pozornicu kina Europa popela žena koja je gestama odavala popriličnu uznemirenost. Ispalo je da je dotična simultana prevoditeljica koja se nikako nije uspijevala prilagoditi Dudinom tempu izlaganja. Profesor Šu-maher pokazao je zavidnu dozu razumijevanja te je svim okupljenim u nešto sporijem ritmu u detalje objasnio kako su studenti putem rekacija sveučilišnih nastavnika, medija i državnih struktura na njihove zahtjeve odgovorni za nove artikulacije klasnih pozicija. Samu blokadu nastavnog procesa nije sklon opisati kao subverziju jer taj pojam u jednom od svojih semantičkih slojeva nudi mogućnost kooptacije od strane kapitalizma već kao prikladniji pojam nudi diverziju koja potpuno otklanja tu mogućnost. Unazad dvadeset godina tranzicijskog perioda, kaže Duda nadovezujući se na Ćurkovića, prelazimo put na čijem smo početku o sebi razmišljali kao o Hrvatima i na čijem ćemo kraju o sebi razmišljati kao o Potrošačima. Studentski pokret se u jednom trenutku ispriječio te ponudio solidarnost i sigurnost kao nove moralne koordinate. Hoćemo li ih prihvatiti tek ostaje za vidjeti. 

Zašto su nam sigurnost i solidarnost potrebne podcrtao je Andrej Nikolaidis. On je zadnjih dvadeset godina označio kao proces u kojem lopovi postaju biznismeni. Lopovi su tako kapitalizmu kojemu je najveća vrijednost privatno vlasništvo puno poželjniji od komunista. Objašnjava to u chestertonovskom tonu glede njihova odnosa prema privatnom vlasništvu. "Lopovi svojinu poštuju toliko da su riskirali slobodu ne bi li je krađom stekli, dok crveni žele slobodu da bi imovinu oduzimali. A kada su lopovi imovinu stekli, nitko više od njih nije zainteresiran da sve, nadalje, teče legalno i nerevolucionarno." Slikovitije od bilo koje teorijske elaboracije nakaradnosti sistema koji smo prihvatili raširenih ruku Nikolaidis je prikazao primjerom iz Crne Gore koja ima malo više od 600 000 stanovnika i malo više od 7000 zaštitara. Toliko je, naime, ljudi pod oružjem potrebno da odagna strah onih koji su dobro prošli u prvobitnoj akumulaciji kapitala što je, kako kaže Nikolaidis, tek eufemizam za sveopću pljačku.

Nakon Nikolaidisa uslijedila je rasprava gdje se općenito zaključilo da su putem studentske blokade u javnoj sferi predstavljeni zahtjevi koji društvo čine boljim. Nakon nekoliko trenutaka tišine koja je uslijedila uslijed sveopće iscrpljenosti, moderator je na unisono odobravanje dao znak za petneastominutnu pauzu. Početak drugog dijela pripao je Mati Kapoviću koji je kao jedan od prvoboraca studentskog pokreta precizno izložio njegovu kronologiju pri čemu mu je posebno bilo stalo naznačiti da nedavni prosvjedi nisu tek odraz sličnih zbivanja u Europi već zrelija i autohtona artikulacija hrvatskih problema i zahtjeva za njihovim rješenjem. Prije nego što je predao riječ Andrei Zlatar izložio je planove za povezivanje studenata s drugim socijalnim skupinama u bliskoj budućnosti. Čini se da je borba za besplatno obrazovanje ipak maraton, a ne sprint.

Andrea Zlatar je upozorila na nacionalni okvir unutar kojeg se studentska pobuna dogodila. Hrvatska politika godinama radi na proizvodnji partikularnih konfilikta koji onemogućuju izgradnju bloka koji bi se suprostavio dominantnim strujama. Radnički i seljački prosvjedi su uvijek za ciljeve postavljali ostvarenje partikularnih interesa dok su studenti, na načelnoj razini, otvorili pitanje subverzivnog djelovanja društva u cjelini i tako napravili prvi konkretan korak prema politici novih saveza koju teorijska ljevica proklamira zadnjih godina. Transsocijalna i transgeneracijska povezivanja predstavljaju, prema Andrei Zlatar, dosad neviđeni emancipacijski potencijal. Vrlo visoka teorijska artikulacija jednostavnog zahtjeva za pravednijom raspodjelom bogatstva čini najveći zajenički nazivnik za stvaranje saveza koji mogu promijeniti društveni odnos snaga.

Igor Štiksu je preostalo da nastavi gdje je Zlatar stala i zatvori diskusiju. Njegovo izlaganje bilo je fokusirano na plenum kao nekakvu vrstu zakonodavnog tijela koje u užem smislu riječi nije legalno, ali je svakako legitimno. Takav aberacijska praksa unutar kapitalističko-demokratskih modela događa se na njegovim periferijama: Balkanu (Grčka, Hrvatska) i Latinskoj Americi (Argentina). Društvene napetosti između socijalnih grupa postaju sve veće te je sukob između njih neizbježan. Hoće li on ići u smjeru nasilnog sukoba s represivnim državnim aparatom ili nenasilnom praksom direktne demokracije doznat ćemo brže nego što bismo htjeli. Kraj izlaganja je ostao otvoren. Svatko tko je u utorak prisustvovao panelu valjda je svjestan da dolazi vrijeme kad će većini nas biti uskraćena pozicija jedva zainteresiranih promatrača stvari koje se događaju oko nas.

I preksutra je novi dan.


Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 07.05.2010