Aktivizam i socijalno poduzetništvo | kulturpunkt

Aktivizam i socijalno poduzetništvo

S Teom Petričevićem razgovaramo o nastanku čakovečkog Autnomnog centra - ACT i o razvoju nezavisne kulturne scene u Međimurju.

Razgovarala: Janja Sesar

KP: Kako je započeo tvoj rad na sceni i kako je izgledala scena 1990-ih u Međimurskoj županiji?

T.P: Prvi događaj u čiju sam produkciju bio involviran bila je organizacija glazbenih slušaonica krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, kad su još postojali omladinski klubovi i kada je scena omladinskih klubova bila jako razvijena. Čak je i moje selo u kojem sam proveo veći dio života, a i danas u njemu živim, imalo omladinski klub u koji su dolazili različiti ljudi iz cijele regije, Zagreba, Slovenije. Tamo su se održavali prvi koncerti, razni drugi događaji, nezavisni umjetnici radili su svoje prve produkcije. Nakon nastanka nove države, ti su klubovi nestali - nestali su fizički prostori i nastala je vremenska rupa od desetak godina. Od 1993. do 2000. u našoj su se županiji događala samo neka periodična događanja koja su organizirali različiti pojedinci i inicijative. Tijekom 1994. okupilo se nas nekoliko i organiziralo prvi festival Živjela komercijala koji je imao više izdanja, a iz te inicijative razvio se i istoimeni nacionalni/regionalni fanzin, čije je uredništvo preuzeo Sandro Ptiček (koji je ujedno te iste godine organizirao koncert Hladnog piva u legendarnom Klubu mladih u Čakovcu).

Tijekom tih pet-šest godina bilo je dobrih stotinjak ljudi na sceni koji su stvarno radili, proizvodili i razvijali različite programe. Tada je postojala ta scena, publika koja ju je pratila i ljudi koji su radili produkcije, hostali različite programe itd. U to je vrijeme postojala jaka povezanost s nezavisnom scenom iz Zagreba, nezavisnom scenom iz ostatka Hrvatske, ali i sa zemljama u okruženju: Austrijom, Slovenijom i Mađarskom, prema kojima ovi krajevi gravitiraju. 

 

KP: Možeš li nam reći nešto o fanzinskoj sceni koja je u Međimurju bila vrlo razvijena?

T.P.: Za vrijeme 1994. pokrenute su razne stvari – jako puno bendova je krenulo raditi, a krenula je i produkcija fanzina. Međimurje je u tom razdoblju od 1994. do 1999. bilo glavno središte hrvatske fanzinske scene s oko 30-tak fanzina različite tematike, o čemu je pisao i Benjamin Perasović u knjizi Urbana plemena. Bili su tu osobni fanzini, kao i fanzini koji su pokrivali/pratili razvoj nekog dijela scene. Mislim da je to bilo možda najplodonosnije razdoblje nezavisne kulturne scene u Međimurju. U to vrijeme producirani su fanzini kao što De Facto, Eržikej, Lifeline, No fight, Tszcha?, Evo vam na, Život na sjeveru itd. (arhiva tih fanzina dostupna je u ACT-ovoj knjižnici i čitaonici "Tabula rasa"). Stvari su se počele mijenjati već 1993., a boom je bio 1994. i 1995. kada je došla jedna nova generacija. Kako nije bilo prostora, jedini način izražavanja bio je kroz fanzine. Osim što je Međimurje imalo najjaču fanzinsku scenu, radilo se o fanzinima koji su većinom izlazili u tiskanoj formi, ne kao kopirani fanzini, te su imali veliku podršku u smislu publike koja je pratila i podupirala njihov razvoj. Primjerice, fanzin koji sam ja radio, You & Me, bavio se specifičnom tematikom, narastao je i posljednji broj imao je nakladu od 3000 primjeraka (bio je objavljivan na engleskom jeziku, većinom se distribuirao u inozemstvu (u više od 20 zemalja svijeta). 

 

KP: U to je vrijeme pokrenuta i prva radijska emisija o nezavisnoj kulturi, a uskoro su s radom počele i druge. Možeš li reći nešto o njihovoj koncepciji?

T.P.: Te 1994./1995. pokrenuta je i prva radijska emisija "Subway Session" na lokalnom radiju koja je trajala dva sata i bavila se nezavisnom kulturom, posebno različitim vidovima alternativne glazbe, a 1995. i 1996. su krenule i druge radijske emisije na drugim radijskim stanicama, primjerice "No control" na Radiju Čakovec.

 

KP: Spomenuo si festival Živjela komercijala. O kakvom se festivalu radilo i kako je došlo do njega?

T.P.: Mislim da je festival Živjela komercijala koji je 1994. održan u Murskom Središću bio generator tih svih novih stvari koje su se počele događati. Tada smo bili klinci, imali smo 16 godina, bilo nam je sve novo i to je bio čisti entuzijazam. Festival ŽK smo organizirali Neno Martinec, Sandro Ptiček i ja, a na njemu su svirali Why Stakla iz Osijeka, No Comment iz Splita, Megabitch iz Pule, Running Party iz Koprivnice...Naredne godine smo drugo izdanje organizirali u Mihovljanu, a svirali su Fakofbolan iz Pule, Nula iz Šibenika, Bijes zdravog razuma iz Zagreba itd.

Onda smo Nenad i ja pokrenuli radijsku emisiju, zatim zajednički fanzin, a na kraju sam ja pokrenuo svoj fanzin. Tijekom 1997. sam organizirao i punk piknik Ak imaju piknik v Edinburghu, zakaj ga ne bi imali i mi u Murskom Središću, na kojem je sviralo 30-tak bendova, bilo više od 600-tinjak posjetitelja... 

S prijateljima sam djelovao kao neformalna inicijativa i iz te grupe su se razvile razne druge inicijative, kao na primjer fanzin Živjela komercijala koji je bio najveći u Hrvatskoj, objavljivao se u 3000 primjeraka, imao je CD uza se i sve se samofinanciralo. 

KP: Možeš li navesti neke od udruga koje su tih godina počele djelovati?

T.P.: U 1990-ima je startala udruga Trn koja je radila nezavisne kazališne produkcije (kao neka vrsta nadopune Kazališnoj družini Pinklec) koja je puno surađivala sa Schmrtz Teatrom. Početkom 2000-ih s radom je počela i udruga Kneja koju je osnovalo nekoliko nas koji smo se vraćali iz Zagreba sa studija, zajedno s lokalnim aktivistima/icama. Kneja je definitivno bila udruga koja je uvela nove teme na lokalnu civilnu scenu, bila je jaka u svojim nastupima i akcijama, te je okupljala velik broj uistinu aktivnih građana.

 

KP: Gdje su se održavali programi u to vrijeme i kakva je općenito situacija s prostorima u ovom kraju?

T.P.: Većinom su to bili unajmljeni prostori. Festival Živjela komercijala bio je u vatrogasnom domu, a zatim u društvenom domu, a iznajmljivali su se disco klubovi, kafići i lovački domovi. Neki koncerti su bili organizirani u privatnim kućama, odnosno kod ljudi doma i u garažama. Bilo je inicijativa za uzimanje prostora, no uvijek su se skvotirali manji prostori i nikada se nije okupila inicijativa oko nekog većeg koncertnog prostora. To su uvijek bili prostori do 50-ak kvadrata. Čakovec je imao i ima problem, za razliku od većine drugih gradova, da stvarno nema prostora, tako da grad nema što dati, niti mi imamo što uzeti. 

Prvi skvotirani prostor se u Čakovcu otvorio 1997. i zvao se Gajba i bio je nekih 40-tak kvadrata, no propao je jer je u njemu bilo previše privatnih zabava i jer je više bio prostor za druženje i skvot, bez sadržaja (iako se prostor nekad koristio za spavanje bendovima, posjetiteljima koncerata...). No, to je bilo dobro jer se prvi put pokazalo da nema prostora i da postoji potreba za prostorom za mlade. Također, prvi put su ljudi s prostorom preuzeli i neki identitet. To je bio dobar trenutak za scenu. U Varaždinu su se paralelno počele događati slične stvari i pokušale su se skvotirati vojarne i neki drugi prostori, ali to nikad nije dugo trajalo.

Većina javnih događanja organizirana je u klubu EX u Kuršancu kraj Varaždina, ali u Međimurskoj županiji, koji je bio jedan od kultnih klubova u kojemu su se održavali koncerti. Vlasnik kluba je bio jako otvoren i nije gledao na novac, nego je uistinu simpatizirao nezavisnu scenu. Tamo su se razvijale neke inicijative i udruge, stvorio se pravi klupski prostor. Problem je bio što je to ipak bilo privatno vlasništvo i što se moralo unajmljivati. Kada smo 1995. organizirali koncert povodom izlaska prvog broja fanzina TSZCHA? (iduće godine koncert je prerastao u open-air festival na kojem su svirali Senseless, Panty Waists, Najveribest, Mastic Scum, Ashes you leave itd.), na dva mađarska benda i 2 lokalna benda u klub EX došlo je oko  600 ljudi, čime smo zaradili dovoljno novaca da organiziramo daljnjih 20-ak koncerata na kojima bi upad bio 5-10 kn s konzumacijom. Onda smo se doista od toga mogli pokrivati. Čak se i kasnije to na taj način moglo pokrivati kada smo na primjer organizirali AK 47, Usud i Entreat u Klubu mladih na koji je došlo 300-tinjak ljudi. To je bilo vrijeme kada se na koncertu nekog lokalnog benda moglo okupiti po 500-600 ljudi, dok danas možeš skupiti 20-30.

Jedan od razloga je što kod nas nikada nije bilo sluha za nezavisnu kulturu. Još 2008. i 2009. nije bilo razumijevanja ni od strane jedinica lokalne uprave, niti od Centra za kulturu, upravnih odjela za kulturu/društvene djelatnosti, kulturnih vijeća itd. Oni nikad nisu mogli shvatiti pojam "nezavisno" i obično bi se to shvaćalo tako da ako je nezavisno, onda se to ne treba financirati i čim bi to pročitali, bilo je gotovo. 

Treba spomenuti i PUB, lokalnu birtiju u čijim podrumskim prostorijama je u razdoblju od nekoliko godina organizirano sigurno više od 100-tinjak koncerata različitih nezavisnih bendova.

 

KP: U jednom trenutku vaša generacija odlazi na studij u druge gradove. Što se događa sa scenom?

T.P: Krajem 1990. stvari počinju zamirati i jedan od razloga je bio taj što smo bili srednjoškolci koji su odlazili u Zagreb, Osijek i Rijeku na studij, a nove generacije to nisu nastavile. To je bila generacija od 1994. do 1999. i tu je sve stalo. Svi smo otišli, ali smo tamo vikendima radili događanja. Kako smo došli u Zagreb, bili smo i tu aktivno uključeni u razne priče – ja sam od početka bio u Attacku. To šaltanje između Zagreba i Čakovca bilo je dosta iscrpljujuće i zato većina nas nije ni završila fakultet. Bilo je nekih 10-ak ljudi koji su se znali i koji su još uvijek funkcionirali u neformalnim inicijativama. Kada smo otišli u Zagreb, osjetio se pad i nije bilo kontinuiteta, bar što se tiče ugošćivanja različitih programa. Svi ljudi koji su otišli u Zagreb bili su dio nečega, bilo da je to bio Attack, Antiratna kampanja itd. Manje-više smo svi bili u Attacku i to nas je dosta izgradilo jer smo mogli prenositi znanja i iskustva u županiji. Pogotovo zato jer je tamo jako falio kolektivizam i nije nikada postojao takav tip kolektiva jer su se ljudi cjepkali po različitim osnovama, a s druge strane nije bilo prostora i takvog tipa potpore gdje bi se moglo sastajati i raditi. 

 

KP: Dakle, godinama ste funkcionirali na neformalnoj i volonterskoj bazi i onda je počeo put prema formiranju i strukturiranju. Možete li reći nešto više o osnivanju i prvim godinama ACT-a?

T.P.: Krajem 1990-ih i početkom novog tisućljeća polako smo se sa studija vraćali doma i većina nas se okupila oko Kneje i Amnesty Internationala Čakovec. Kneja je organizacija koja se bavila nezavisnom kulturom, ekologijom i permakulturom i koja je proizvodila i ugošćivala jako puno programa. Kad smo krenuli to raditi, vrlo važna poveznica nam je bio Kolektiv Obrana istine koji je počeo s radom 1998. u Zagrebu i iz kojeg su kasnije nastali Prijatelji životinja. Domagoj Pintarić i ja smo zajedno pokrenuli tu priču, tiskali uistinu desetke tisuća materijala na recikliranom papiru, o lovu, cirkusima, životinjskim pravima, veganizmu... Cijelu stvar smo financirali organizacijom benefit koncerata.

Tijekom 2003. nastao je Centar za mlade Čakovec, u kojem je startala naša nezavisna knjižnica u kojoj se ponovno počela razvijati nezavisna scena. Sakupili su se tu kazalištarci, pankeri i metalci te ljudi iz ljudskopravaških, ekoloških priča, tako da je mjesečni program bio mješavina različitih sadržaja. To naravno nije bilo lako objediniti pa je došlo do razilaženja i stvaranja pojedinačnih organizacija. Iste godine, 2003., startao je i ACT koji je nastao iz Kneje. Mi smo se krenuli više baviti kulturom dok je Kneja nastavila aktivnosti vezane uz ekologiju i permakulturu. 

Tu smo se povezali i s drugim ljudima s nezavisne scene. U 2004. smo krenuli raditi klupske sadržaje, unajmljivati prostor i zapravo smo svaki mjesec radili neki koncert, slušaonicu ili neki drugi tip programa (velik dio viška prihoda usmjeravali smo u razvoj drugih programa poput infoshopa/knjižnice - to je tada bio jedini način za koji smo znali da nabavimo nove knjige, pretplatimo se na strane časopise). Prostor za knjižnicu je bio u Centru za mlade koji je grad dao i u kojem smo uzeli 8-9 kvadrata gdje je bio i naš ured i gdje je zapravo ACT krenuo.

 

KP: Kako je došlo do osnivanja Centra i pod kakvim uvjetima?

T.P: Sve je krenulo iz lobiranja da je potreban neki prostor za djecu i mlade, mislim da je Čakovec već tada bio grad prijatelj djece, i fokus je bio na mladima te je grad donio odluku da jedan od projekata bude osnivanje Centra za mlade Čakovec. Tako da je i danas CeZaM gradski projekt i osoba koja radi u Centru za mlade te koordinira prostorom (klupski prostor Centra za mlade) dobiva plaću iz gradskog proračuna. On jest registriran kao udruga, ali kao gradski projekt. Grad nije osnivač, ali postoji čvrsta veza s gradom. 

U 2003. je grad namijenio stare barake jedne građevinske firme od 50-ak uredskih prostora za udruge, tako da je tamo među ostalim udrugama ušao i Centar za mlade, a danas je tamo nekih 70-ak organizacija.

Centar za mlade je bio okej jer su se tu skupljali razni ljudi – žongleri, grafiteri, tu su se stvarale različite sekcije i izrastale nove organizacije. To je bio besplatan najam i grad je za ono vrijeme davao solidna sredstva – oko 150 tisuća kuna za programe i aktivnosti Centra. To je s jedne strane bilo okej, ali nije bilo okej što je to bila gradska priča, što nisi mogao ništa novo raditi i što su oni manje-više određivali tko će biti u Centru. Iako je postojao upravni odbor i određena fleksibilnost, nije tu bilo puno prostora - 50-ak kvadrata i zapravo tri ureda. 

 I tu su se već krajem 2003. počele događati nesuglasice unutar Centra jer je bilo vrlo različitih skupina i sve skupa je teško funkcioniralo. Mi smo 2004. također odlučili izaći iz prostora. 

Onda smo unajmili prostor od 50-ak kvadrata u Starom hrastu (bivša tvornica namještaja). Na prvom katu smo imali knjižnicu i prostoriju s računalima, neku vrst Internet caffea, a u prizemlju smo organizirali koncerte, slušaonice i druga događanja. To je zapravo bilo u hodniku u kojem smo sklepali stage i uzeli kredit za razglas te ga otplaćivali iz prihoda klupskih događanja. Surađivali smo s Kiberpipom iz Ljubljane, Kiblom iz Maribora, Monte Paradisom iz Pule i drugima. 

KP: Koji su bili još korisnici Centra za mlade?

T.P.: Tu je bio i TRN i različite nezavisne inicijative, plesne skupine, kazališne skupine (Dada)... CeZaM je imao i različite sekcije: filmska, fotografska, novinarska, akrobatsko-žonglerska...

 

KP: Godine 2005./2006. su prekretnice za organizaciju. Što se dogodilo?

T.P: Radili smo te programe od 2004. do 2006. i onda smo se iscrpili, nije bilo novih ljudi koji bi to preuzeli. Radili smo od 1994., otišli u Zagreb, vratili se i opet radili – opet isti ljudi, nije bilo nikog novog. U 2006. smo bili umorni i rekli "dosta" jer nam se posao često svodio na popravljanje WC-a iza događanja, a i etiketirali su nas da dolaze samo "crni ljudi", pankeri, metalci itd. iako smo radili i neke druge sadržaje. No, oni nisu prolazili jer je postojala stigmatizacija da tu dolazi ova ekipa. Također, bilo nas je malo, 7-10 osoba. Od početka smo bili samoodrživi – svi troškovi programa kluba, razglas, najam, honorari su pokrivani prihodima od klupskih aktivnosti. Ponekad bi uskočio grad, odnosno županija, i to su bile direktne podrške. Nismo znali pisati projekte do 2005. i nitko nam nije pokazao kako se to radi.

Tri godine je to bilo samoodrživo, a da nikada nije bilo investirano puno novaca. Unatoč tome smo organizirali između 15-20 programa mjesečno – projekcije, predavanja, koncerte, slušaonice itd. Upadi su bili obično simbolični, 10-15 kn, osim za neke veće stvari. To je onda dobro funkcioniralo.

Nakon toga je krenulo apliciranje na Ministarstvo kulture, Ministarstvo obitelji, AED i CARE International koji su financirali daljnji razvoj naše knjižnice. U 2005. smo dobili prvi grant od Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti za programske aktivnosti Kluba mladih.

Promijenilo se to da je do tada publika živjela za "scenu", aktivnosti, događaje. Iako nije bila akter razvoja, osjećala se kao dio te priče. Tada su se najednom stvari pomodarile. Tako da danas imamo situaciju da 400 ljudi dođe do prostora gdje je neki događaj, u prostoru je 20-ak osoba koje su platile simboličnu cijenu ulaznice, a vani 380 njih priča, pije, zabavlja se. Subjekt participacije nekom događanju više nije bio sadržaj događaja. Prije toga nije bilo. Ako te i nije toliko zanimalo, platio si ulaznicu pa si išao pogledati, svejedno o čemu se radilo jer je to bila podrška ljudima koji nešto rade. Ljudi su se smatrali dijelom scene, a onda se sredinom 2006. dogodio rez i mislim da to i dalje traje.

 

KP: Kako ste promijenili koncepciju programa udruge?

T.P: Odlučili smo se i dalje baviti razvojem nezavisne kulture, možda smo samo koncept suzili na područje slobodne kulture, ali smo odlučili izbaciti sve sadržaje koji nisu imali neku vrstu edukacijskog momenta vezanog uz sadržaj. Zbog toga smo se više okrenuli edukativnim programima – predavanjima, projekcijama, radionicama i sl. Tu nam se također dogodila promjena jer je donatorima bila neshvatljivo da smo s pet do šest tisuća korisnika godišnje došli na 200-300, s obzirom na to da je na radionice dolazilo po petero-šestero ljudi, a na predavanja desetak, petnaestak. Mi smo to uvijek ovako gledali – ako je nama došlo dvoje, a imamo deset tisuća stanovnika, a u Zagrebu ih je došlo dvadeset, onda je to super rezultat. 

Onda su nam počeli odlaziti volonteri koji su radili s nama i to je bilo nekih dvadesetak ljudi koji su radili na upadu i slično. U 2005. smo uveli neki sustav naknada pa su se ti ljudi počeli plaćati od upada i to je bilo super dok je još bilo održivo jer su ljudi nešto mogli zaraditi. No, kako smo krenuli raditi druge programe, nije bilo ljudi i nije bilo novaca pa su se ljudi polako osipali. Na kraju nas je ostalo petero-šestero koji smo to i dalje radili. Nakon toga smo izgubili ljude koji su radili u knjižnici pa je knjižnica prestala raditi do 2010. Zapravo, kako je cijela scena stala, tako je i nama ovaj programski dio sve više zamirao. U to vrijeme smo u kulturu pokušali "ugurati" sve što ima neku poveznicu s njom. Sporadično su se na tom polju javljale neke inicijative, no to nije bilo održivo. Centar za mlade je to i dalje radio i tu je bilo uključeno nekih sto, sto pedeset ljudi, no uglavnom klinci do četvrtog razreda srednje.

Tijekom 2007. godine pokrenuli smo drugačije kulturne programe i projekte, startali smo i s organizacijom dvaju festivala - Slobodnog festivala i ACTfesta.

Slobodni festival danas je središnje ljetno događanje vezano uz otvorene tehnologije i njihovu primjenu u ovom dijelu Europe. Festival se razlikuje od ostalih sličnih manifestacija po relativno ležernom pristupu gdje su uvijek prisutni poprilična količina interakcije s publikom te neformalni razgovori uz izmjenu iskustava. Prvi Slobodni festival održan je u srpnju 2007., a sadržavao je devet radionica i devet predavanja. Na SF2 se, osim domaćih predavača, odazvalo i nekoliko stranih koji su pružili uvid u stanje zajednice u svojim državama te je uveden i Wall of sheep/shame za sve koji olako postupaju sa svojim lozinkama preko nezaštićenih mrežnih veza. Na SF3-u se skupilo preko stotinu posjetitelja uz program na dvije lokacije u Čakovcu, a u sklopu festivala je održana i konferencija o primjeni softvera otvorenog koda u organizacijskom okruženju. Prošlogodišnja tema festivala bila je  vezana prvenstveno uz slobodni softver na društvenim mrežama, Internetu te sustavu obrazovanja. "No border" je bila tema petog Slobodnog festivala koji je 8. i 9. srpnja 2011. održan u Čakovcu, a privukao je 50-ak stručnjaka, aktivista, hakera i entuzijasta iz područja novih tehnologija, novih medijskih kultura, ekologije i održivog razvoja. Sudionici su bili iz Brazila, Velike Britanije, Slovenije i Hrvatske. Ovogodišnji Slobodni festival je održan u Murskom Središću, velikim dijelom na otvorenom. Osim po konceptu, bio je sličan i po sadržaju prvom festivalu, pa na neki način zaokružuje ovih šest izdanja. Sudionici su mogli prijaviti teme iz bilo kojeg područja ljudskog djelovanja koje se temelji na kulturi dijeljenja informacija i znanja te na održivom razvoju. Već smo se davno odmakli od promocije isključivo slobodnog softvera, pa istražujemo i druge modele koji imaju poveznicu s filozofijom prvih hakera sa MIT-a. Na Slobodnom festivalu 6 organiziran je i simpozij gdje se raspravljalo o radionici kao metodi učenja. Hoće li se festival održati i sljedeće godine i kakav će biti, to ovisi o interesima ljudi koji sudjeluju u radu ACT-a i organizacijskoj okolini. I jedno i drugo se brzo mijenja.

Drugi festival je ACTfest, festival slobodne glazbe, koji je prošle godine doživio svoje 4. izdanje. Pretprošle godine okupio je novomedijske umjetnike i aktiviste koji promoviraju slobodne licence, istovremeno kritizirajući konzumerizam, kapitalizam i negativnosti modernog društva. Prošlogodišnji ACTfest, s temom "Slobodne licence, autonomija, nomadske prakse - mobilne strukture za izvedbenu umjetnost i edukaciju", bio je održan u Autonomnom centru u Čakovcu, 11. i 12. studenoga 2011. Na njemu je istraživana u praksi jedna od funkcija MAL-a: izvedbena umjetnost, interakcija i edukacija u samoorganiziranom, slobodnom, otvorenom, ali dimenzijama ograničenom prostoru.

Posljednja izdanja Slobodnog festivala i ACTfesta dio su projekta Transdisciplinarnost i nove medijske kulture u razvoju prekograničnog područja (NEW MEDIA CROSS-BORDER) u okviru IPA operativnog programa Slovenija-Hrvatska 2007. – 2013., čiji je glavni cilj omogućiti interakcije razvojnih aktera i zainteresiranih strana u sjevernom području Hrvatske i Slovenije na temama novomedijske kulture, transdicsiplinarne umjetnosti, održivog razvoja i novih modela zajedničkog stvaranja.

 

KP: Kakvu su ulogu imali suradnja i umrežavanje za razvoj vaše organizacije?

T.P.: U početku su to bile većinom neformalne inicijative, Schmrtz teatar, raznorazni bendovi, Fistra, AK47, Močvara i drugi, a intenzivnija suradnja donijela je veliku promjenu. Clubture je bio vrlo aktivan, tako da smo od 2005. do 2007. dosta programa radili kroz Clubture koji nam je bio zanimljiv zbog načina rada. Clubture nas je izgradio i tu smo prvi put čuli za slobodnu kulturu, nezavisnu kulturu... Organizacije koje su nas ugošćivale bile su potpuno različite – od HUK-a u Kninu, preko Spirita u Rijeci,do ARL-a u Dubrovniku, i nama je jako puno značilo to što smo upoznali način na koji one funkcioniraju. No, gotovo svugdje je bilo isto. Nigdje nije bilo scene, nigdje nije bilo ljudi, nigdje nije bilo publike. Stvarali su se programi koji su bili manje-više kvalitetni, ali se uvijek postavljalo pitanje za koga. I tu se onda opet javilo pitanje etičnosti trošenja javnih sredstava za manje rezultate, s čime se danas mučimo ne samo mi, nego i druge organizacije nezavisne kulture. Donator te traži prvenstveno kvantitetu, a ne pita te za kvalitetu. 

KP: Koji bi program izdvojio kao autentičan ACT-ov projekt u počecima djelovanja?

T.P.: Klub je bio prepoznatljiv jer je u to vrijeme postojalo malo takvih klubova – Močvara, Kocka u Splitu, Barutana u Osijeku i to je bilo otprilike to. Tu je bilo bezbroj upita za koncerte, performanse i događanja, no mi tu nismo nikada radili neke kvalitetnije projekte, na primjer rezidencijalne programe jer je to bio komercijalni klupski program u kojem smo se morali pokriti iz mjeseca u mjesec. Klub je bio prepoznat i od strane grada i županije i neko vrijeme bio je posebna stavka u proračunu. Mi smo imali problem što to nije bilo fizičko mjesto jer da smo u tom trenutku imali fizički prostor, to je moglo jako dobro zaživjeti s obzirom na to da smo bili jedan od rijetkih klubova koji je imao financijsku samoodrživost. Da smo imali prostor, ta je priča mogla ići dalje i možda bi se tu stvorili neki novi ljudi. Program ACT-a bio je prepoznat po koncertima, događanjima, klubu, no čim smo krenuli u specijalizaciju i ciljna skupina postala vrlo specifična, tu se izgubio javni interes i javna prepoznatljivost. 

 

KP: Koji su glavni problemi s kojima ste se susretali u svom radu? 

T.P.: Mislim da je glavni problem bila premala podrška lokalne zajednice koja je jako puno sredstava investirala u neuspjele projekte, a s tim sredstvima su se mogli izgraditi neki kapaciteti. Kad smo prije nekoliko godina organizirali zadnji okrugli stol na kojem se raspravljalo o prostoru za nezavisnu kulturu, skupilo se dosta mladih ljudi, no kada je trebalo razraditi koncept, opet je ostalo nas dvoje, troje. Ljudi su došli dati podršku kako bi imali prostor gdje će moći izlaziti. Mi smo tu zapravo shvatili da ne postoji potreba - ako nemaš jake lokalne aktere, nezavisne umjetnike itd., ne postoji potreba za prostorom za nezavisnu kulturu. Ljudi trebaju prostor gdje bi izlazili, a za ove produkcije ti to ne treba ako nemaš ljudi. U Međimurju nije bilo tih ljudi i tek se sada stvara ta nova generacija. Zagreb je drugo i Zagrebu takav prostor treba. S druge strane, ako imaš prostor, očekuješ da će se i stvarati ta nova generacija. Jedno je povezano s drugim. Najveći nam je problem bio s kulturnim vijećima koja nisu znala za što se daje novac , manjkalo je transparentnosti i učinkovitosti. S druge strane, nije bilo takve vrste kolektiva kao u 1990-ima da se mogu gurati stvari kad su zrele za razvoj nekog poticajnog okvira.

 

KP: U jednom trenutku se odlučujete krenuti u poduzetnički pothvat. Kako je došlo do toga?

T.P.: U 2003. smo krenuli zapravo kao klasičan klub za mlade i kako sam već rekao, nismo znali raditi "fundraising". Na taj smo se način uspjeli održati dvije do tri godine, a onda smo počeli dobivati sredstva od ministarstava. Pokazalo se uglavnom na ljudskim resursima da to nije održivo jer nikad ne možeš pronaći dovoljno sredstava da možeš realizirati ono što želiš - sadržajno i s tim ljudima koje imaš. Onda smo krenuli razvijati neke druge priče. Radili smo webove za lokalne organizacije i otud je krenula priča koja se samo transformirala u drugi pravni oblik (ACT Printlab d.o.o.) i proširila na druge grafičke usluge, digitalni tisak itd. To je bilo u počecima i mislili smo da će riješiti neke probleme, ali to se dogodilo u vrlo maloj mjeri. Tranzicijski proces kada smo se mi iz ACT-a bavili poduzećem bio je toliko iscrpljujući da smo se u tih godinu i pol, dvije, ubili od posla da to dignemo na noge. To je bila priča u kojoj se na sve moguće načine krpalo sve postojeće resurse između poduzeća i udruge. 

 

KP: Jedna ste od rijetkih organizacija u kulturi koja prakticira društveno poduzetništvo. Što to znači i kakve ste organizacije razvili?

T.P.: Da, trenutno su u ACT-ovom portfelju četiri društvena poduzeća. ACT već od samog početka djelovanja dio financijske samoodrživosti osigurava pružanjem edukacijskih i konzultantskih usluga, a posljednjih nekoliko godina kroz različite poduzetničke eksperimente. Jedno od prvih društvenih poduzeća osnovano 2007. godine bio je ACT Printlab d.o.o., neprofitno društveno poduzeće, grafički i web dizajn studio, koji partnerima (organizacijama civilnog društva, društvenim poduzećima...) nudi profesionalne, kvalitetne, inovativne proizvode i usluge koje odgovaraju potrebama partnera (i zajednice). u 2009. smo osnovali ACT Konto d.o.o., neprofitno društveno poduzeće specijalizirano za pružanje stručnih i kvalitetnih knjigovodstveno-računovodstvenih usluga i porezno savjetovanje za hrvatske neprofitne organizacije. Početkom 2011. godine pokrenuli smo socijalnu zadrugu Humana Nova koja za zadaću prvenstveno ima poticanje zapošljavanja osoba s invaliditetom i drugih društveno isključenih osoba kroz proizvodnju i prodaju kvalitetnih i inovativnih tekstilnih proizvoda od ekoloških i recikliranih materijala. Prije nekoliko mjeseci osnovali smo CEDRA-u Čakovec - centar za eko-društveni razvoj, konzultantsko poduzeće koje nudi različite usluge start-up društvenim poduzećima, organizacijama civilnog društva itd.

 

KP: Jedno od spomenutih poduzeća je zadruga. Kako ste se odlučili osnovati upravo zadrugu i koje su njene posebnosti?

T.P.: Zadruga je najprimjereniji oblik za takav tip poduzeća jer počiva na vrijednostima koje su jednake organizacijama civilnog društva, kolektivizmu, zajedništvu. U posljednje vrijeme osniva se sve više zadruga – socijalnih, stambenih i drugih, no u Hrvatskoj imamo veliki problem što nacionalni zadružni savez ima jako loše kapacitete, naročito za razvoj socijalne/društvene ekonomije. Drugi problem je što zadruge imaju prisilno članstvo u nacionalnom zadružnom savezu, što se kosi sa zadružnim načelom dobrovoljnosti članstva. Cijeli taj sustav koji bi trebao podupirati razvoj zadruga je loš. 

Za zadrugu je potrebno sedam osnivača, minimalan ulog po članu zadruge je 1000 kn. Udrugama je najlakše prihvatiti taj način razmišljanja. Zakon o zadrugama govori da se zadruge mogu baviti i profitnim i neprofitnim djelatnostima. Problem je u tome što zadruge nemaju baš dobar imidž, no mi intenzivno guramo zadruge jer smatramo da su veliki potencijal za razvoj društvenog poduzetništva i društvene ekonomije u Hrvatskoj. Primjerice, Zakon o zadrugama propisuje da svaki zadrugar ima jedan glas, za razliku od trgovačkih društava gdje se odlučivanje temelji na udjelu ili količini dionica - a primjena principa ekonomske demokracije jedan je od ključnih kriterija djelovanja društvenih poduzeća.

 

KP: U području kulture nema puno primjera socijalnog poduzetništva ili poduzetništva općenito. Što misliš koji je tome razlog?

T.P.: U kulturi komuniciraš svoje djelatnosti kroz neku formu, platformu, kanal koji je otvoren za javnost. Model može funkcionirati ako se strateški promišlja. U Hrvatskoj vidim da projekti i organizacije propadaju jer nisu imali jasnu stratešku odrednicu pa su balansirali što će privući najviše ljudi, dok su s vremenom gubili na kvaliteti. Generalno mislim da se udruge ne trebaju baviti poduzetništvom nego da, ako imaju poduzetničku ideju, neka ju izdvoje u zasebni subjekt ako imaju vremena, kapaciteta i resursa za to. Ovako mi je to prerizično. Udruge u kulturi su naučene na projektno financiranje pa kad startaju neki novi program, još uvijek razmišljaju da će veći dio sredstava pokrivati kroz projektno financiranje, a to nije poduzetničko razmišljanje jer se ne baviš rizicima, planiranjem. Mislim da je to veliki problem jer funkcionira po principu - ako imaš projektna sredstva, ima programa, ako nemaš, nema ih. Nitko ne želi ulaziti u rizik. Mislim da ovim načinom razmišljanja poduzetništvo u kulturnom sektoru teško može ići. Treba se odmaknuti od projektnog razmišljanja i u tom smislu je nama bilo dobro iskustvo što smo krenuli bez potpora od javnih fondova i što smo morali biti samoodrživi od samog početka. Meni još uvijek nije jasno kako je moguće da se nezavisna scena razvija već dvadesetak godina, a nismo nikada imali edukacije o poduzetništvu u kulturi iako je u regiji, na primjer u Srbiji, bilo toga. Osim toga, kada kreneš u poduzetničku priču, često si napadan sa svih strana jer te optužuju što ostvaruješ profit na temelju “neprofitnih” djelatnosti. 

 

KP: Trenutno je u tijeku projekt Transdisciplinarnost i nove medijske kulture u razvoju prekograničnog područja (New Media Cross-Border). O kakvom je projektu riječ?

T.P.: Projekt Transdisciplinarnost i nove medijske kulture u razvoju prekograničnog područja (New Media Cross-Border) provode udruge Autonomni centar - ACT iz Čakovca, Kulturno izobraževalno društvo KIBLA iz Maribora, ONEJ – društvo prekmurske pobude iz Murske Sobote i Udruga mladih V.U.K. iz Varaždina u okviru prekogranične suradnje Slovenija-Hrvatska 2007.-2013.  Projekt se provodi u sjevernom pograničnom području: Međimurskoj i Varaždinskoj županiji u Hrvatskoj te Pomurskoj i Podravskoj regiji u Sloveniji. Projektom se žele ojačati sposobnosti organizacija koje djeluju na području novomedijskih kultura koje će biti budući akteri prekogranične suradnje i razvoja, povećati broj prekograničnih suradničkih projekata i događanja, mobilnost umjetnika i kulturalnu razmjenu na području novih medijskih kultura te stvoriti preduvjete i ubrzati razvoj prekograničnog područja radom na edukaciji, savjetovanju, informiranju i razmjeni programa.

 

KP: Kako vidite budućnost ACT-a i koji su daljnji poduzetnički planovi?

T.P.: Vidimo progresivan rast i razvoj na svim razinama. Portfelj društvenih poduzeća u naredne 2-3 godine nadopunit ćemo s eko-poljoprivrednom socijalnom zadrugom, restoranom s organskom/biodinamičkom hranom, centrom za edukaciju i zapošljavanjem osoba s invaliditetom, potrošačkom zadrugom itd. Veselimo se novim inovativnim projektima, većim regionalnim razvojnim projektima, novim suradnicima, parterima i zaposlenicima. 

 
Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 20.07.2012

TAGOVI