Akustičko kao putokaz prema solidarnosti | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Akustičko kao putokaz prema solidarnosti

S umjetnikom i teoretičarom Brandonom LaBelleom razgovarali smo o posljedicama njegove "akustičke" perspektive po shvaćanje politike, identiteta, zajednice, estetike i ekologije.

Razgovarao: Lujo Parežanin

FOTO: YouTube

Brandon LaBelle je interdisciplinarni umjetnik i teoretičar čija je praksa u najvećoj mjeri posvećena pitanjima zvuka, sound arta, glasa, slušanja i akustike u njihovim društvenim i političkim dimenzijama. Autor je niza studija poput Sonic Agency: Sound and Emergent Forms of Resistance (2018.), Background Noise: Perspectives on Sound Art (2006./2015.), Acoustic Territories: Sound Culture and Everyday Life (2010.), kao i urednik više zbornika. Njegovi teoretičarski rad nastavlja se na pisanje Hanne Arendt i Jacquesa Rancièrea, čija promišljanja na sjecištu estetike i politike LaBelle čita iz "akustičke" perspektive. U Zagrebu gostuje u sklopu projekta Social Acoustics / Communities in Movement, koji provodi u suradnji s Multimedijalnim institutom, kao i nizom drugih organizacija, instituta i pojedinaca. Od 11. do 13. ožujka kao dio projekta u Zagrebu se održava prva Nemoguća škola, serija predavanja i radionica na teme bliske LaBelleovom radu. Tim smo povodom s LaBelleom razgovarali o njegovoj "akustičkoj" perspektivi i njezinim reperkusijama po shvaćanje politike, identiteta, zajednice, estetike i ekologije.

KP: Možete li nam dati kratak uvod u projekt na kojem surađujete s Multimedijalnim institutom i njegove temeljne pojmove?

Riječ je primarno o istraživačkom projektu u sklopu kojeg će naslovna Socijalna akustika funkcionirati kao široki okvir u razdoblju od sljedeće tri ili četiri godine, tijekom kojih će se brojni partneri, pridruženi umjetnici i istraživači udružiti u različitim kontekstima, gradovima i institucijama i razvijati nove pravce proučavanja. Naravno, socijalna akustika u širem smislu govori o zvuku, slušanju i društvenom životu te načinima na koje nam oni omogućuju i oblikuju razumijevanje zajednice, što ona može biti i kako ju možemo zamišljati, osobito u odnosu na suvremenu zbilju. Zajednica je za mene uvelike povezana s idejama o proizvodnji svjetova i vrstama otpora određenim konzervativnim i neoliberalnim snagama. U tom smislu će nas sve ovo voditi i do promišljanja kolektiviteta i kapaciteta za djelovanje.

KP: U svojem pisanju o zvuku i akustici pozivate se na Hannu Arendt, njezin pojam prostora pojavljivanja, i na Rancièrea i njegovu diobu osjetilnog. Naše shvaćanje ovih pojmova duboko je određeno i oblikovano vizualnim imaginarijem – što dobivamo pristupajući im perspektive zvuka, slušanja i akustike?

Jedna od stvari kojima se bavim malo intenzivnije i koje nastojim zagovarati je upravo taj potencijal akustike. U određenom smislu zanima me pomicanje rasprave sa zvuka kao nečega što čujemo na akustiku, kako bismo počeli više razmišljati o pitanjima orijentacije, budnosti i pažnje, o idejama ravnoteže i izgradnje društva. Akustika se za mene pojavila kao okvir za davanje težine ovim idejama, al ii za ponovno promišljanje slušanja. O slušanju se često govori i razmišlja u vrlo širokom spektru značenja, na načine koji često vode prema poljima i iskustvima onkraj zvuka. Kao što znamo, slušanje se često tiče pažnje, njegovanja odnosa, instrospekcije, refleksije, možda čak i određenog tipa svijesti. Stoga mi se čini da načini na koje govorimo o slušanju već prizivaju širu konceptualizaciju, primjerice, onoga što podrazumijevamo pod zvučnim praksama, bilo u području umjetnosti ili izvan njega. Ovo je smjer u kojem želim razviti shvaćanje akustike kako bih proširio i uhvatio se u koštac sa širim pitanjem što je to slušanje, što nam ono omogućuje i kako može utjecati na različite oblike praksi. Naravno, na mene je izuzetno utjecao Rancièreov rad – puno sam dobio u susretu s njime i idejom diobe osjetilnog, koju sam, dakako, shvatio kao društveno i političko pitanje. Učinilo mi se prilično korisnim jednostavno crpsti iz toga; možda je čak i svojevrsna prečica razmišljati o akustici kao diobi slušnog, koja istoga trena pozicionira akustiku kao političko pitanje i smješta ju u okvir pitanja moći, reprezentacije i sličnih tema. Tvoje pitanje je zbilja zanimljivo jer također možda traži određeni korak dalje – kako da nastavimo onkraj Rancièreove ideje ili kako da ju čak zakompliciramo, ako polje akustičkog uistinu komplicira ideju diobe osjetilnog. To je nešto što definitivno nastojim ispitati u knjizi Sonic Agency kada pišem o Hanni Arendt i pitanju "prostora pojavljivanja" kao prostora politike, kao i o onome što se dogodi kada slijedimo zvuk, slušanje i akustiku: kako prostor pojavljivanja odnosi prema akustičkom prostoru i što se dogodi kada se usmjerimo na akustički prostor kao politički prostor, koje vrste politike tu niknu.

U knjizi Sonic Agency razrađujem to kroz akustičke figure nevidljivog, onog što smo prečuli, putujućeg i slabog. One postaju svojevrsnim tipovima politike i sve se temelje na razumijevanju zvuka kao ontologije i pitanju kakva svojstva zvuk utjelovljuje ili izražava. Nevidljivost je za mene bila vrlo interesantno i važno svojstvo za istaknuti. U okviru akustičke paradigme, zvuk je nevidljivi materijal. Ako ovu tvrdnju shvatimo ozbiljno, ako govorimo o društvenom i političkom životu, o djelovanju i o načinima na koje akustika može omogućiti različite vrste politike i djelovanja, do čega nas dovodi nevidljivost? Dakako, u okviru Arendtine konstrukcije prostora pojavljivanja, ali i općenito govoreći, postoji snažna predodžba da je učiniti nešto ili nekoga vidljivim ključno za hvatanje ukoštac s političkom borbom. Htio sam razmišljati onkraj toga – možda akustički prostor i akustička paradigma, zvuk i slušanje kao nevidljiva građa otvaraju druge pravce i kompliciraju ovu predodžbu o istovjetnosti vidljivosti i političkog djelovanja. Nastojim slijediti ovu pomisao i shvatiti prema kojim vrstama politike nas ona vodi. Nadovezujući se na Levinasovo pisanje o licu i trenutku susreta s Drugim kao trenutku susreta licem-u-lice, došao sam do ideje o nečemu što nazivam etikom onkraj lica. Zanimalo me što se dogodi kada slušamo jedni druge i zahtijeva li ovo neku drugu vrstu etike. Etika onkraj lica za mene je počela pokazivati u tom akustičkom smjeru i upućivati na drugačije načine odnošenja s drugima.

KP: Neke od stvari koje ovdje spominjete podsjećaju me na rad Behzada Khosravija Noorija, iranskog umjetnika baziranog u Švedskoj, koji se nadovezuje na jednu epizodu popularnog jugoslavenskog crtića Profesora Baltazara u kojoj mladić po imenu Martin ima veliki problem: nevidljiv je svojim sugrađanima u Baltazargradu. No kada po Profesorovom naputku napusti grad, neobična stvar se dogodi – svi koji ga dotad nisu uočavali počinju primjećivati njegovu odsutnost. Epizoda završava podizanjem spomenika u čast Nevidljivom građaninu, kako bi se obilježila njegova važnost za zajednicu. Fokus prošlogodišnje Khosravi Noorijeve izložbe je upravo ideja Nevidljivog građanina, kroz koju postavlja pitanja o mogućnostima političkog djelovanja i participacije. Možete li na ovom tragu razraditi taj odnos između nevidljivosti, zvuka i njihovih političkih implikacija? 

Postoji dakako trenutak u kojem odsutnost može postati generativna i pokretačka snaga. Jedno od pitanja moglo bi biti trebamo li učiniti vidljivim ono što je nevidljivo – trebamo li obilježiti nevidljivost, kao u slučaju tog spomenika, ili trebamo okupirati nevidljivost, pa i pristupiti joj prema njezinim vlastitim pravilima? Naravno, ovo je izazovna konceptualizacija, no zainteresiran sam ispratiti ju i vidjeti gdje bi me mogla odvesti. Vraćajući se ideji prakse – kakve bismo nevidljive prakse mogli pronaći ako ostanemo unutar ovog okvira? Postoji čitava povijest underground kultura i tajnih društava, maskiranih kriminalaca, čije prakse su obilježene nevidljivošću. Čitavo nas jedno kulturno polje vodi u nevidljivost.

Jedna od stvari o kojima govorim povodom nevidljivosti je akuzmatsko. Kao što nas podsjeća Mladen Dolar, glas je temeljno akuzmatski fenomen. Možda smo vlastitim glasovima vrlo blizu nevidljivosti, u smislu da je glas obilježen jednom vrstom kompleksnog, paradoksalnog osjećaja rastjelovljenosti. Ja sam svoj glas, no istovremeno on mene napušta, ostavlja pozadi. Postoji, dakle, jedan razmak, jedan procjep, a taj procjep, poput onog između označitelja i označenog, je upravo mjesto gdje Judith Butler vidi mogućnost djelovanja. Zato mislim da smo bliži nevidljivosti nego što nam se čini, dok je ovaj procjep nešto što neprekidno nanovo izvodimo. Glas i pojam akustičkog su povezani s time na vrlo snažan, opipljiv način. Dakle, možda smo svi već nevidljivi. (Smijeh)

KP: Liberalna retorika, osobito u ovo doba migrantske i izbjegličke krize, oslanja se na jednu pomalo patronizirajuću ideju "davanja glasa" drugima, obično na način koji individualizira i dekontekstualizira probleme onih bez glasa. Kako razumijete tu ideju u kontekstu vlastite teorije, kako drugome dati glas na emancipatoran način?

Jedna od stvari na kojoj radim u zadnje vrijeme je slušanje kao oblik aktivizma, vraćajući se Hanni Arendt i prostoru pojavljivanja, političkom prostoru i djelovanju, činjenju drugih i njihovih borbi vidljivima te nužnosti da dopustimo da taj prostor nastane oni bez glasa. Potaknut čitanjem rada Kate Lacey, nastojim promišljati njezinu ideju slobode slušanja, koju ocrtava u divnoj knjizi naslovljenoj Listening Publics. U njoj piše o slobodi govora, koja je navodno presudna u našim liberalnim demokratskim društvima, kao i naglasak na glasu, davanju i dopuštanju glasa. Lacey nas lijepo podsjeća da je jedna stvar govoriti, a druga tko sluša. Ona predlaže ideju slobode slušanja kao prava koje je potrebno zagovarati, usvojiti i prakticirati, prava temeljno jednakovrijednog slobodi govora.

Na tom sam tragu počeo organizirati niz radionica i projekata u kojima istražujemo slušanje kao oblik aktivizma, kao prava koje zagovaramo i činimo prisutnim u javnoj sferi na neki način. Radeći s malim grupama i posjećujući različite lokacije, osluškujući kolektivno prostore koji su često predmeti političkih sukoba, bili smo znatiželjni vidjeti što se dogodi ako uvedemo svoje slušanje u njih – ima li efekta, utjecaja, mijenja li se išta? Opet je riječ o svojevrsnoj vježbi, konceptualizaciji koju je teško u potpunosti pojmiti, ali čini mi se da je važno i nužno ispratiti ju i istražiti zato što uistinu izokreće stvari i remeti uobičajene jednadžbe o davanju glasa ili činjenju vidljivim.

Na jednom lijepom predavanju kojem sam prisustvovao prošle godine, divni kamerunski filozof Achille Mbembe govorio je detaljno o migrantskoj i izbjegličkoj krizi i trenutku u kojem stranac pokuca na vaša vrata. Vodeći nas prema slušanju kao svojevrsnoj metafori, rekao je da je jedna stvar otvoriti vrata, a druga imati hrabrosti saslušati onoga koji stoji pred njima. To mi se učinilo zbilja prelijepim i smatram da je to odgovor na pitanje kako reagiramo na i kako razumijemo tu gestu davanja glasa, dopuštanja drugima da govore. 

KP: Možete li navesti neke umjetničke prakse zanimljive u kontekstu Vašeg shvaćanja zvuka, slušanja i akustike?

U vlastitom radu nastojim razviti projekte koji se u velikoj mjeri tiču okupljanja različitih grupa ljudi i razvijanja određenih zajedničkih procesa. Ti su projekti kombinacije diskurzivnih aktivnosti, diskusija i čitanja praćenih različitim vrstama izvedbenih aktivnosti. Nastojim oblikovati cijelu priču kao izvedbeni proces tako da sve sudjeluje u tom nastanku zajednice. Smisao je njegovanje zajedništva i toga što to zajedništvo može proizvesti i omogućiti. Također nastojim dokučiti metode njegovanja takvih procesa a da ih ne determiniram, stoga i svoju ulogu zamišljam kao sudioničku u okviru šireg kolektiva. Riječ je o izazovnom procesu koji zahtijeva različite vrste metoda i tipove razumijevanja sebe i drugih, pa u takvim situacijama slušanje postaje temeljnim. Zbog toga mi se gotovo čini da, premda na kraju možda ne proizvodimo zvuk u smislu zvučno-umjetničkog predmeta, ipak gradimo svojevrsni akustički prostor i pomažemo njegovo nastajanje. Taj trenutak u kojem se posvećujemo jedni drugima i dajemo si pažnju za mene predstavlja jednu vrstu prakse slušanja. Na jedan način, zvuk i slušanje su za mene postali više metoda nego materijal. Sve te stvari vode u različitim smjerovima, no u konačnici mi se čini da čine svojevrsni teatar. Postoje određene fikcije koje mi kao grupe konstruiramo, nastanjujemo i izvodimo da bismo potom proizveli različite izvedbene, kinetičke i govorne narative. Ti su narativi zatim zabilježeni i dokumentirani u slici i zvuku i postaju dijelovima instalacija koje su istinski artefakti onoga što je ta zajednica bila i što možda može ponovno postati. To je ono što me iznimno zanima u tim projektima – taj tip privremenih, nastajućih kolektiviteta bez nastojanja da se odredi ili propiše što predstavljaju. Sve to je dakako u velikoj mjeri definirano sudionicima, prostorom i gradom u kojem radimo i onime što se događa oko nas, kao i našim puštanjem da taj kontekst utječe na ono što zajednički izražavamo.

KP: Kontekst klimatske krize podsjeća nas na važnost zvuka za shvaćanje i bilježenje dramatičnih promjena u okolišu. Dotičete li se bioakustike u svojem radu i koliko vam je važna?

Dakako, postoji povijest akustičke ekologije koja nam daje određene tipove alata i predodžbi zvučnog krajolika. Jedna od stvari oko kojih sam jako uzbuđen i koje me jako zanimaju je način na koji nas čitav ovaj akustički argument vodi prema odnosu s ne-ljudskim. Zvuk i slušanje su gotovo jedan oblik planetarnog materijala. Možda također proizvodi nehijerarhijsko remećenje ljudskocentričnog svjetonazora ako počnemo misliti da je moj glas samo jedan zvuk na planeti zvukova, koji u određenom smislu nije ništa vrijedniji od zvuka vode koja kaplje u ovoj prostoriji u kojoj se nalazimo. Mogli bismo reći da je to tek zvuk u svijetu zvukova koji svi zvuci nastanjuju ravnopravno. Dakako, u njemu postoje i sukobi i tenzije, no izuzetno me zanima razmišljati na način da nam akustički model zbilja otvara priliku za uspostavljanje odnosa s ne-ljudskim i djelovanjem stvari. Materijalnost koja me okružuje posjeduje određenu mogućnost djelovanja i sudjeluje u tom svijetu zvukova. Stoga mi se čini da nas akustičko zbilja rastvara na dinamičan, opipljiv način i poziva nas da ponovno smjestimo naše subjektivnosti te da njegujemo te proširene relacionalnosti onkraj ljudskog. Kako bi nas to moglo dovesti do pitanja klimatskih promjena ili okolišne nepravde, trebat će se istražiti u specifičnim kontekstima. No čini mi se da tu postoji jedan temeljni etos podizanja senzibiliteta za život stvari putem zvuka, koji može biti vrlo obogaćujući.

KP: Nadovezujući se na temu subjektivnosti, na koji način nam figure zvuka i akustičkog omogućuju da se odmaknemo od konzervativnih, zatvorenih predodžbi identiteta i zajednice?

Dakako, nevidljivost već otvara zanimljiv izazov konstrukciji naših identiteta. Ona trenutno komplicira pojam o tome tko sam ja, kako se poznajem kao akustički subjekt. Dakako, mi se poznajemo jako dobro, a glas nam daje medij da izvodimo taj identitet i posredujemo ga u svijetu. Čini mi se da je to nešto temeljno kada su u pitanju zvuk i akustički model, ta ideja bivanja između sebe i drugog, pa nije nikakvo čudo da se zvuk i slušanje koriste kada se govori o stvarima poput empatije, praksi brige i davanja pažnje drugom, te hrabrosti koju smo spominjali ranije. Jer oboje nas šire prema drugima, a dakako i mi druge primamo posebno snažno putem slušanja. U tom smislu su zvuk i akustičko također vezani za prostorno pitanje onoga što se nalazi između tijelâ, zvuka kao nečeg što što je temeljno relacijski, povezujući medij i iskustvo. To stavlja naše identitete pod znak pitanja na vrlo produktivan način, čini mi se, jer me čini dužnim drugome, stavlja me u odnos s izvanjskim. Za mene je to nešto što moramo prigrliti i o čemu često razmišljam kroz pitanje buke kao nečeg što nas prekida, što dolazi izvana, smeta nas, remeti našu subjektivnost, uznemiruje nas. Taj trenutak bivanja uznemirenim zvukom kao nečim što remeti moju subjektivnost omogućuje mi da napustim sebe i da se pojmim kao Drugo. To se u određenom smislu neprekidno događa sa zvukom – živimo u svijetu zvukova kao svijetu buke. Buka nam daje mogućnost, gotovo model subjektivnosti koji smješta moj identitet drugdje. Za mene je to ono što želim uvesti u obzor pitanja politike identiteta. Uistinu želim uzeti akustiku i ponuditi ju politici identiteta kao način da joj se pomogne u davanju glasa drugima, ali da se pomogne nama u borbama s identitetom jer se često zapitam kako se politike identiteta mogu zatvarati same u sebe. To je razumljivo jer se zajednice koje trebaju pronaći svoj glas i mogućnost djelovanja često zatvaraju u sebe, pretvaraju se u jedinicu. No čini mi se da će te težnje uspjeti samo ako nađu savezništva izvan sebe. Potrebna su nam savezništva, potrebna nam je solidarnost, i smatram da akustičko može biti putokaz prema toj solidarnosti.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 11.03.2020

VEZANE VIJESTI

Vraćanje Baltazara Jugoslaviji

Piše: Lujo Parežanin

Izložba Profesor Baltazar i spomenik nevidljivom građaninu Behzada Khosravija Noorija važan je pogled izvana na glasoviti animirani film u njegovom jugoslavenskom kontekstu.

Osluškivati izumiranje

Piše: Lujo Parežanin

Film Zbor zalaska Sunca Nike Šaravanje i Alessandra D'Emilije dojmljiv je prikaz ekološke važnosti zvuka i bioakustičkih istraživanja.

Migrantski san novogodišnje noći

Piše: Davor Konjikušić
Recentni tragični slučajevi na našim granicama svjedoče nastavku bešćutnog savezništva ovdašnjih vlasti u odnosu prema izbjeglicama.