Alizacija antiprajdovskog diskursa | kulturpunkt

Alizacija antiprajdovskog diskursa

Iako se zagrebačkom uspjehu gay parade treba radovati, a splitski debakl osuditi, oba slučaja pokazuju pravo lice ne baš lijepog okružja.

Piše: Boris Postnikov
  • A
  • +
  • -

Da Feral Tribune nekim slučajem još uvijek postoji, cijela bi ona medijska gungula oko Split Pridea ozbiljno zaoštrila konkurenciju u rubrici Greatest Shits, i to na godišnjem nivou. Pošto Ferala, nažalost, više nema, nekoliko blistavih doprinosa moronizaciji javnoga diskursa izdvojit ćemo ovdje.

"Ova gradska vlast ne podržava nasilje, ali je bilo za očekivati da će građani reagirati kako su reagirali", objasnio je gradonačelnik Kerum nakon prosvjeda, preciziravši: "Nije dobro što je bilo nasilja, što se bacalo kamenje, ali ipak volju građana treba poštivati". Teolog Adalbert Rebić je onda sažeto formulirao pretpostavljenu volju tih građana: "Protiv svakog sam nasilja, ali sam i protiv gay parada. Poštujem tuđe mišljenje, ali neka homoseksualci i lezbijke ostanu to unutar svoje privatnosti". Pa zaključio: "Bacanje kamenja izraz je nekulture, ali izraz nekulture je i homoseksualizam". U Sindikatu državnih i lokalnih službenika RH, s druge strane, zabrinuli su se zbog viktimizacije kolega policajaca, pa u službenom priopćenju uputili konstruktivan prijedlog za buduće izbjegavanje nasilja: "Znamo da sigurnost i prava građana ne bi trebali imati cijenu, ali nije li se povorka mogla održati u nekom više 'gay friendly' gradu, a da se tek nakon što se u takvim sredinama udomaći ili čak postane demokratska stečevina, kulturna i turistička atrakcija, organizira u Splitu?"

Ove izjave treba pažljivo pročitati. I zapitati se: što je to – osim gandijevski dosljednog ustrajavanja na doktrini nenasilja – zajedničko gradonačelniku, teologu i sindikalcima? Pa, najjednostavnije rečeno - gramatika. Nezavisno složene suprotne rečenice s malenim "ali" u sredini. Najelegantniji način da se kaže kako ste za, a ustvari protiv; podržavate, mada baš i ne; slažete se, iako nipošto. Daleko od toga da bi ova tri primjera pritom bila izuzetak: tko god je tih dana poželio reći nešto o splitskome kamenovanju iz pozicije provjerenih tradicionalnih, obiteljskih i kršćanskih vrijednosti, nepogrešivo je gradio svoje iskaze na rastavnoj riječci od tri slova. Mogućnosti su retoričkoga balansiranja neograničene: s jedne strane osuda nasilja, s druge njegovo opravdanje; s jedne strane prihvaćanje manjine, s druge njezino zatiranje; s jedne strane ruka prijateljstva, s druge kamen u glavu.

Ali.

Na koju stranu zapravo preteže ta klackalica političkog cinizma? Intuitivno se čini, na onu drugu: nakon što ispuni obavezu spram proklamiranih društvenih normi nekakvom floskulom o civilizacijskim vrijednostima, snošljivosti, demokraciji, čemu već, Čovjek, Katolik i Hrvat može mirno reći sve ono što iskreno misli. Naravno, ovo je varka: sama činjenica da je prisiljen ograditi se od svoje iskrenosti prešutno je priznanje kapitulacije, jer ta iskrenost, budimo iskreni, ne uključuje nikakvo "ali". I zato alizaciju antiprajdovskoga diskursa ne treba shvaćati toliko kao naivnu, prozirnu hipokriziju koliko kao početničku vježbu iz političke korektnosti. Ako je nevješta i neuvjerljiva, nema veze; na početku tako i mora biti a vremena za napredak ima i napredak je, uostalom, neminovan. Baš kao što nam je, sedam dana nakon Kerumova osluškivanja volje građana i Rebićeva amenovanja kamenovanja, pokazao Zagreb Pride: u svome desetom izdanju masovniji nego ikada, lišen incidenata, glasno i javno podržan s liberalnih političko-estradnih pozicija. To je pravo lice Hrvatske, oduševljeno je zaključio predsjednik Josipović, Zagreb je poput Beča a Split poput Beograda, na brzinu su stvar skicirali mediji i dobili smo, na kraju, poželjnu matricu teleološke evolucije civilizacijskih vrijednosti, usmjerene s razularene rive prema proslavi na Zrinjevcu, pobjedonosnoj paroli "Ovo je naš grad!" i proglašenju Vesne Pusić "homofrendicom" desetljeća. Bila je to pokazna vježba tolerancije i političke korektnosti, trijumf liberalnog građanskog društva, dokaz da, kvragu, ipak spadamo na Zapad i u Europu. Tjedan dana nakon splitske troglodizacije stvari su, dakle, ipak sjele na svoje mjesto.

Ali.

Ovakva simplificirana, binarna artikulacija borbe za LGBTIQ-prava – sasvim predvidljiv retorički manevar institucionalne politike i mainstream medija – nosi sa sobom širok okvir pretpostavki koje je tako lako previdjeti dok traje slavljenje naše iznova pronađene snošljivosti, pa je kudikamo uputnije, predostrožnosti radi, na veselome tulumu preuzeti ulogu partibrejkera i spustiti all-together-now atmosferu dosadnim ukazivanjem na razliku između borbe, s jedne, i njezine instrumentalizacije, s druge strane. Najznačajnija se od onih pretpostavki, naime, tiče priručnoga mita o neumitnom i nepovratnom napretku manjinskih prava, postavljenom na odavno zacrtanoj osi Istok-Zapad i Balkan-Europa, posve u skladu s manihejskim portretima primitivnog i razvijenog, zatucanog i progresivnog lica i naličja Hrvatske, à la Denis Kuljiš. Takva je geografsko-mentalitetna polarizacija društva, izvedena unutar modela pretpostavljene i žuđene evolucije socijalnih vrijednosti, prvenstveno simbolička supstitucija činjenice da je društvo uvijek antagonizirano i da borba nikada ne prestaje; ona je nešto poput derivata one Fukuyamine bajke o "kraju povijesti" nakon kojeg ćemo, bezbrižno ujedinjeni u različitosti, složno mahati zastavicama duginih boja. Dovoljan je kratak pogled prema sanjanom eshatonu razvijenoga Zapada i liberalne Europe da bi se ustanovilo kako stvari ipak ne funkcioniraju na taj način. I nije, pritom, riječ samo o tome da je na dan Zagreb Pridea u Londonu održan masovni SlutWalk, nešto poput "parade drolja", solidarna reakcija žena na izjavu nekoga policajca iz Toronta kako bi im bilo pametnije da se odijevaju manje "droljasto" jer time samo izazivaju potencijalne silovatelje; nije, dakle, stvar samo u tome što spomenuti čuvar javnoga reda i mira negdje u "naprednoj" Kanadi zastupa navlas istu logiku okrivljavanja žrtve kao i njegove kolege iz hrvatskoga sindikata državnih i lokalnih službenika s početka ove priče, niti bi zaključak trebao glasiti da su "oni", na kraju krajeva, ipak isti kao "mi". Problem je složeniji: u europskoj i globalnoj paradigmi multikulturalizma, Nizozemskoj, recimo, prije samo nekoliko godina bilo je sasvim izvjesno da će u formiranju vlasti sudjelovati Pim Fortuyn, deklarirani gay koji je pozivao na protjerivanje Muslimana iz zemlje i "hladni rat" s Islamom, tom "zaostalom kulturom" i "neprijateljskom religijom" – između ostaloga i zato što Islam baš i ne poštuje prava gayeva i lezbijki. Vlast nije preuzeo jer je, neposredno uoči izbora, ubijen u atentatu, ali pitanje je ipak ostalo: a što sad? Što kada zalaganje za ravnopravnost Drugog vodi u mržnju prema nekom drugom Drugom? Što kada, jednostavno rečeno, prava manjina kolidiraju?

Primjer je živopisnog gay-ksenofoba Fortuyna koristan zato što ukazuje na elementarnu činjenicu: s onu stranu politike identiteta, tog šarenog teorijsko-ideološkog stijega "postpovijesnih" devedesetih, socijalnim antagonizmima i dalje upravljaju ekonomski odnosi. Jer Fortuyneova popularnost i politički utjecaj ne bi bili mogući da tržište prethodno nije uvezlo u Nizozemsku jeftinu radnu snagu iz manje razvijenih zemalja, e da bi se prekasno shvatilo kako je društvo, u paketu s prikladnim materijalom za eksploataciju, dobilo još i nekakve identitete, običaje, vrijednosti s kojima ne zna što bi počelo. Ista logika danas, dok globalna ekonomija naveliko škripi i zapinje, upravlja politikom većine europskih država, u kojima vladajuća desnica, manje ili više radikalno, poziva na diskriminaciju i progon raznoraznih etničkih i vjerskih imigrantskih manjina.

Eto zašto je, dakle, potrebno razlikovati borbu i njezino instrumentaliziranje. Dok dobivaju legitimaciju svojih prava od političkih i medijskih elita u dugom maršu prema konačnoj pobjedi političke korektnosti, koji započinje onim jedva primjetnim "ali" umetnutim u Kerumove ili Rebićeve stupidarije, hrvatski LGBTIQ-ovci, hoćeš-nećeš, povratno osiguravaju legitimaciju istih tih elita na pragu europskih vrata kapitalističkoga raja, pred strogim pogledom nizozemske ambasadorice koja prijeti uvođenjem monitoringa zbog blamaže na rivi. I ne da se zagrebačkom uspjehu ne treba radovati, naravno, niti da splitski debakl demokracije i razuma ne treba osuditi. Samo, sve dok je borba instrumentalizirana ideologijom promocije različitosti koja prikriva vlastitu selektivnost i utemeljenost u ekonomskim odnosima, odgovor na pitanje koje je pravo lice Hrvatske – Zagreb ili Split – nužno će glasiti: Zagreb, ali Split.
Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 21.06.2011