Ambivalentna uloga civilnog društva | kulturpunkt

Ambivalentna uloga civilnog društva

Razgovor U lošoj vjeri: Nekad i sad donio je autorefleksivni, kritički osvrt na povijest i funkciju civilnodruštvenog sektora od njegova formiranja tijekom 80-ih godina do danas.

Piše: Lujo Parežanin

FOTO: Járdány Bence

Dobrodošla kriza euroameričkog liberalizma, potaknuta ekonomskom krizom i produbljena u jeku neoliberalne i konzervativne reakcije, na europskoj je postsocijalističkoj periferiji donijela i snažnu kritiku civilnoga društva.

Među tom je kritikom javno najprisutnija ona koja dolazi s nove desnice, katkada i uz neprikriveno fašističke, rasističke i ksenofobne tonove, kao što je slučaj uznemirujućeg uspjeha "antisoroševske" i antiizbjegličke histerije u Orbanovoj Mađarskoj. Usporedo tim opasnim nasrtajima postoji, međutim, i vrlo relevantna i artikulirana kritika upućena civilnom društvu s nove ljevice koja u ispražnjeni prostor lijeve politike počinje činiti stidljive, ali ohrabrujuće javne korake. Na području bivše Jugoslavije, primjerice, ambivalentna uloga civilnoga društva u takozvanom procesu tranzicije, proizvodnji konsenzusa o demokratičnosti tržišta nasuprot državnoj kontroli, usmjeravanju opozicijske politike na ljudskopravaški angažman, samo su neki od faktora koji su potaknuli govor o naličju – ili bar nepredviđenim posljedicama – antinacionalističkog angažmana civilnodruštvene scene tijekom 90-ih.

S ciljem da se supostavljanjem raznolikih, geografski izmještenih i generacijski odmaknutih perspektiva ponudi kritička autorefleksija, ali i usustavi rasprava o civilnom društvu s naglaskom na područje kulture, u ponedjeljak, 7. svibnja u Showroomu zagrebačke Galerije Nova pod nazivom U lošoj vjeri: Nekad i sad održao se razgovor o funkciji i položaju, strukturi i historijatu toga polja "između" države i tržišta. U razgovoru su kao panelisti gostovali Lidija Krienzer-Radojević, teoretičarka i istraživačica aktivna u austrijskoj organizaciji IG Kultur Steiermark posvećenoj borbi za prava radnika u kulturi, ruska povjesničarka umjetnosti i kustosica Ekaterina Degot i dramaturg, redatelj i koreograf Goran Sergej Pristaš, jedan od osnivača kolektiva BADco. i pokretača Centra za dramsku umjetnost, a moderirao ga je profesor povijesti i teorije umjetnosti i kustos Branislav Dimitrijević.

Različiti oblici kontakta s civilnim društvom, različite razine uključenosti pa i različiti konteksti u kojima sudionici djeluju – njemački i ruski, austrijski, zagrebački i beogradski – najavili su zanimljiv splet uvida u temu razgovora. Među njima se po sustavnosti i teorijskoj razrađenosti posebno izdvojio doprinos Krienzer-Radojević, što i ne čudi uzevši u obzir njezin opsežan istraživački angažman. Ona je, inače, ovdašnjim diskusijama o radu u kulturi doprinijela sjajnim izlaganjem Neoliberalna transformacija javnog interesa, održanom u studenom 2017. u sklopu seminara Infrastrukture kulture u organizaciji kolektiva BLOK, a tom je prigodom portalu Slobodni Filozofski dala i izuzetno poticajan intervju na temu civilnog društva – na teze koje je iznijela u njemu oslanjali su se i njeni najnoviji uvidi.

Ponajprije, Krienzer-Radojević je istaknula da civilno društvo razumije kao strukturnu poziciju u kapitalističkim društvima. Osvrćući se na sami pojam, upozorila je kako je riječ o sveprisutnoj riječi s dugačkom povijesnom putanjom, zbog čega historizaciju smatra preduvjetom za shvaćanje uloge civilnoga društva u konkretnom kontekstu. U slučaju Jugoslavije, Krienzer-Radojević tako podsjeća da je civilno društvo kao koncept reaktualizirano 80-ih kao dio utjecaja postmarksističke teorije i liberalne kritike socijalističkog sustava. U Sloveniji on, primjerice, dolazi usporedo s "uvozom" teoretičara poput Ernesta Laclaua i Chantal Mouffe, a širi mu kontekst čini jačanje tzv. novih društvenih pokreta 80-ih koji se dijelom usmjeravaju na identitetska pitanja i politička prava. No želimo li razumjeti funkciju civilnoga društva, Krienzer-Radojević smatra da sami označitelj više prikriva nego što pokazuje. Stoga zadaća ne treba biti strogo utvrđivanje njegova sadržaja nego odgovaranje na pitanje koji su politički učinci njegova korištenja – osobito uzevši u obzir dodatno zamućivanje pojma uplivom nove desnice u civilnodruštveni sektor.

Goran Sergej Pristaš ponudio je pak kritičku perspektivu dionika u civilnom društvu od njegovih samih početaka u današnjem pravnom i organizacijskom obliku sredinom devedesetih. Centar za dramsku umjetnost, u čijem pokretanju je sudjelovao, Pristaš navodi kao drugu osnovanu nevladinu organizaciju u kulturi u Hrvatskoj, a ulazak u civilni sektor opisuje kao rezultat jednostavne potrebe za organizacijskim oblikom. Za početak razvoja liberalnog civilnog društva tijekom 80-ih, smatra Pristaš, ključan je bio tadašnji antiinstitucionalni pokret, no s raspadom Jugoslavije '91. godine nastupa i brisanje nezavisnih opozicijskih inicijativa, a ta će rupa potrajati sve do '95. godine kada se događaju prvi zakonodavni pomaci.

Nastojeći sistematizirati i kronološki segmentirati dominantne organizacijske okvire civilnoga društva, Pristaš ih je podijelio na proceduralistički model, pod kojim je podrazumijevao uvođenje "proceduralne logike" na tragu tradicija umjetničkog organiziranja 60-ih i 70-ih, zatim rane prakse samoorganizacije koje se javljaju s prvim organizacijama '95. i '96. godine, i konačno tendenciju prema institucionalizaciji, koju smatra korakom unatrag karakterističnim za novije umjetničke organizacije. Funkcioniranje u okviru civilnoga društva u kulturi Pristaš opisuje kao organizacijsku nužnost koju u polju izvedbenih umjetnosti vezuje uz dubinsku promjenu njegove ekonomije.

Nadovezujući se na svoje kelnsko, ali i moskovsko iskustvo, Ekaterina Degot je iznijela nekoliko poučnih primjera iz razvoja, ali i današnjega djelovanja civilnoga društva. Komentirajući, primjerice, njihovu ulogu u odnosu spram imigranata u Kölnu, u kojem su histeričnu međunarodnu pažnju dobili nerazjašnjeni slučajevi seksualnoga nasilja u koje su navodno bili upleteni imigranti, Degot je napomenula da su se organizacije civilnoga društva, umjesto u izgradnju solidarnosti s imigrantima, u velikoj mjeri upregnule u zaštitu države i njene represivne politike.

Ruski je pak primjer Degot izdvojila zbog osobitosti razvoja civilnodruštvene scene. Pojasnila je da sam termin u Rusiji nije bio aktualan tijekom 80-ih, kada su opozicijske organizacije počele nicati u velikom broju. Razlog tomu Degot prepoznaje u specifičnom institucionalnom okviru – ono što se danas može nazvati civilnim društvom u Sovjetskom se Savezu počelo razvijati unutar postojećih struktura poput radničkih udruženja. Njegovu ulogu u tranziciji u kapitalizam Degot generalno ocjenjuje negativnom, smatrajući da je liberalna opozicija u Rusiji sudjelovala u proizvodnji naivne tolerancije spram tržišta kao poluge demokratizacije i emancipacije.

Ključan je analitički doprinos sistemskom razumijevanju civilnoga društva dala Krienzer-Radojević, istaknuvši da je ideja o njemu kao o prostoru "između" države i tržišta sporna jer je takvo strogo razdvajanje sektora metodološki neodrživo kada se govori o kapitalističkom sustavu proizvodnje, a osobito se to odnosi na kulturu. Sistemsko mjesto civilnoga društva treba prepoznati u odbacivanju države da preuzme odgovornost za niz područja – odgovornost koju podfinancirane nezavisne organizacije ne mogu adekvatno preuzeti.

U kapitalističkom je sustavu, upozorava, samo civilno društvo strukturno prisiljeno organizirati vlastitu proizvodnju na kapitalistički način, ali i konstantno legitimirati društvenu važnost vlastitog djelovanja, što diktira i tip sadržaja koji proizvodi. Kapitalistički odnosi najočitije su diktirani pojavom tzv. tržišta natječaja koje proizlazi iz oskudice sredstava koje država izdvaja za civilno društvo, dovodeći organizacije u konkurentski odnos, ali i navodeći ih na "privatnički" odnos prema vlastitim radnicima. Ovaj strukturni pritisak, ističe Krienzer-Radojević, ključna je prepreka izgradnji solidarnosti među organizacijama koje su, kako je i drugdje istaknula, savezništva prisiljena graditi kao dio strategije preživljavanja europskih natječajnih okvira. Ta napomena dobiva na posebnoj težini uzevši u obzir sve izvjesnije prebacivanje javne odgovornosti za financiranje kulture na europska sredstva, dok države poluperiferije pod egidom razvoja kreativnih industrija bezočno spinaju provjereno besmisleno prepuštanje kulture diktatu tržišta.

Uzevši sve navedeno u obzir, Krienzer-Radojević je napomenula da njena pozicija ne znači moralnu osudu aktera u civilnom društvu, nego naprosto sistemsku činjenicu njihove pozicije s kojom se treba računati kada se govori o političkoj funkciji i kapacitetima civilnoga društva. Koliko je ono ranjivo pokazuje i zabrinjavajući upliv desnih i konzervativnih organizacija u sustav potpora, koji se odvija pod kooptiranom ljudskopravaškom retorikom uvažavanja različitosti i slobode mišljenja, kao što pokazuje nedavni uspjeh udruge U ime obitelji na natječaju Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva. U tom smislu, autorefleksivni uvidi koje je otvorio razgovor u Showroomu jamac su protiv one prozivane naivnosti civilnog društva koja je obilježila njegovu tranzicijsku funkciju i prve godine razvitka, ali i dobro polazište za njegovo jačanje onkraj praznih eurobirokratskih definicija suradnje i povezivanja.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 10.05.2018

VEZANE VIJESTI

Sektorske specifičnosti i sistemske poveznice

Piše: Lujo Parežanin

Seminar O mogućnostima sindikalizma u kulturnom sektoru ponudio je elementarne pretpostavke za analitički ulazak u slojevito, pesimistično polje rada u kulturi.

U traganju za sistemskim uvidom

Piše: Lujo Parežanin
Prvi u nizu okruglih stolova o kulturnoj politici koji će se održavati u Bazi nastojao je nadići sektorske partikularnosti povezivanjem različitih perspektiva o radu u kulturi.

Razaranje civilnog društva

Piše: Tihana Bertek
Izmjene zakona o financiranju organizacija civilnog društva dio su kampanje vladajućih usmjerene na uništavanje demokratskih mehanizama te ušutkavanje kritičkih glasova u Mađarskoj.