Anksiozni svijet spore apokalipse | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Anksiozni svijet spore apokalipse

Kroz šapat i deranje, igre riječi, melodiju i ritam, Vrućina oslikava naše kockanje s budućnošću planeta i koprcanje na tankoj ivici pred eskalacijom i konačnim krahom.

Piše: Nika Krajnović

FOTO: Katja Ivančić / Drugo more

  • A
  • +
  • -

Možda ste u bespućima Interneta imali priliku naići na gorko-humoristični crtež američkog novinara i karikaturista Toma Toroa. Crtež prikazuje muškarca (moguće bivšeg brokera) u rasparanom odijelu kako djeci okupljenoj oko vatre objašnjava kako planeta jest uništena, ali smo zato u jednom predivnom trenutku ostvarili veliku dobit za dioničare (eng. "Yes, the planet got destroyed. But for a beautiful moment in time we created a lot of value for shareholders."), dok se u pozadini naziru obrisi apokaliptičnih ostataka velegrada. Iako je rad nastao i objavljen u The New Yorkeru prije čak deset godina, njegova poruka o ishodima stavljanja kapitala i ekonomskog rasta ispred opstanka planeta danas se čini relevantnijom nego ikada. Sličnim je humorom, koji u sebi nosi duboku žalost, bolnu ironiju i britko zasijecanje u srž problema prožeta posljednja predstava višestruko nagrađivanog Žige Divjaka. Vrućina je svoju riječku premijeru imala 14. listopada 2022. otvorivši trinaesto izdanje festivala izvedbenih umjetnosti Zoom, koji je po treći put ugostio mladog slovenskog redatelja čiji se rad fokusira na goruće društvene probleme u formi angažiranog dokumentarnog kazališta. Programsku okosnicu ovogodišnjeg festivala organizator, udruga Drugo more, vezao je upravo uz neuralgičnosti današnjeg svijeta uronjenog u konzumerizam i površnost, uz društvene nejednakosti i vladavinu kapitala, uz sve veće ekološke i humanitarne krize, uz pitanja "odakle smo došli?" i "kamo idemo?".

Već sam naslov daje naslutiti da je tematika oko koje je Divjak razvio predstavu alarmantno stanje planete i eko-sustava, odnosno klimatske promjene čije posljedice sve češće i sve jače osjećamo. Iako je tema prijetećeg globalnog zatopljenja prisutna još od 50-ih godina prošlog stoljeća kada su se počele sustavno sagledavati i mjeriti posljedice povećane emisije stakleničkih plinova nakon industrijske revolucije, u zadnjih desetak godina iz užih znanstvenih i stručnih krugova se polako, ali sigurno primiče prema mainstream diskursu kako politike, tako i tržišta, prodrijevši u svakodnevni život pojedinca, u životni stil i navike  koje utječu na naš ekološki otisak. Barem u obliku nakane ili ideala kojemu bi trebalo težiti. Barem kod onih "dovoljno osviještenih". U isto vrijeme tržišna ekonomija još jednom guta trend i izbacuje njegovu izopačenu verziju u obliku raznih greenwashing ideja i proizvoda, pa sad, pored znanstvenika i aktivista, i multinacionalne kompanije i njihovi "šareni artikli" vrište o globalnim ekološkim problemima i zelenim rješenjima te nas pozivaju na našu individualnu odgovornost. Ukoliko već nije užasnuta svakodnevno najavljivanom apokalipsom u obliku klimatskih ekstrema, nestašice vode i hrane, pada bioraznolikosti, kraha ekosustava, gubitka staništa i drastičnog smanjenja populacije divljih životinja, plastičnog zagađenja, topljenja ledenjaka i podizanja morske razine, pojavljivanja novih pandemija, prijeteće nuklearne katastrofe – zapravo preživljavanja suvremene civilizacije ili barem homo sapiensa kao vrste – publika će sa 105-minutne predstave svakako izaći s dozom prestravljenosti. Ako nije već nepovratno uronjena u stanje morbidno indiferentne blaziranosti.

Možda se upravo zato Divjakov pokušaj da se kroz alat vlastitog stvaranja – kazalište – pokuša uhvatiti ukoštac i obuhvatiti ovo kompleksno stanje čini teškim zadatkom. Vrućina dotiče sve nabrojene, vrlo izvjesne negativne posljedice ekološke krize, a pritom ne nudi viziju budućnosti kao scenarij u kojem će se globalno društvo "opametiti" i neće dozvoliti da samo sebe dovede do uništenja. Nije potpuno kročila u apokaliptičan ishod, već jednostavno prikazuje sve aspekte točke u kojoj se trenutno nalazimo, kroz uzroke i posljedice, od poetičnih do tragikomičnih prizora i rima, kroz šapat i deranje, igre riječi, melodiju i ritam, kroz neočekivane usporedbe i neugodu. Predstava cijelim svojim trajanjem oslikava naš odnos prema prirodnom okruženju koji nam je dan, dovodeći nas do mučnine i plešući (ili bolje rečeno, koprcajući se) na tankoj ivici pred eskalacijom i konačnim krahom, u anksioznom svijetu spore apokalipse u kojem živimo i u kojem pokušavamo planirati budućnost koja je svakim danom sve upitnija.

Na samom početku pažnju zaokuplja odluka postavljanja publike u krug oko "pozornice", češće prisutna kod plesnih predstava. U takvom se kružoku, u kojem smo suočeni jedni s drugima, nazire važnost zajedništva u problematici koja utječe na sve nas, dok istovremeno pod punim osvjetljenjem LED lampi, u scenografiji koja priziva sterilnost kakvog laboratorija, s odmakom promatramo reakcije publike na alarmantne činjenice iznesene tijekom predstave. Središte formiranog kruga nije prazno – ispunjava ga umjetna zelena trava na kojoj "raste" polje umjetnog crvenog cvijeća, dok su jedini organski rekviziti dvije grane polegnute dijagonalno u tom plastičnom polju.

Sjedeći u istom kružoku, gotovo kamuflirani među publikom, šest izvođača_ica (Damir Avdić, Mina Palada, Draga Potočnjak, Maya Sara Unger/Lina Akif, Vito Weis i Gregor Zorc) otvara predstavu pričom o UN konvenciji o održivom razvoju, održanoj u Rio de Janeiru 1992. godine. Priča teče kroz uzastopno izgovaranje rečenica iz konvencije, ponavljanjem određenih riječi koje humoristično prerasta u pjevanje, a potom u melodiju kakvog nuklearnog alarma. Priča, jer se sve te konvencije, strategije, protokoli i sporazumi zaista čine poput pukih priča, koje prividni donosioci odluka pričaju javnosti. Izražena skepsa nikako nije a priori naravi – posljedica je izostanka njihova provođenja te ikakve značajne promjene kroz dugi niz godina, na što se jedan od glumaca referira ponavljanjem godina 1992.-2022. U takvom gorkom tonu i atmosferi kreće Vrućina, još jedan podsjetnik da odgovor na pitanje "kamo idemo?" najvjerojatnije neće biti ugodan.  

Divjak ne preskače gotovo nijedan aspekt problema kojim se bavi (zasluge za to zasigurno ima i znanstvenik Andreas Malm koji je potpisan kao stručni suradnik predstave), pa tako iznosi i kritiku slijepe vjere u tehnologiju kao deus-ex-machina rješenje, prikazanu u upravljanju pčelama kojima glumci, poput lutkara, umjetno oprašuju umjetno polje. Zagađenje mora i oceana vidimo u mrtvoj ribi koju neuspješno pokušavaju oživjeti u posudi s vodom i u plastičnim vrećicama na njihovim glavama dok otežano izgovaraju rečenice, mučeći se pri svakom udahu. U kakofoniji i dinamičnim izmjenama spominju se pariški sporazum, odnos između globalnog sjevera i juga, posljedice porasta globalne prosječne temperature za jedan, dva, tri, četiri stupnja. Jaz između bogatog i siromašnog dijela svijeta sve je veći – dok bogati najviše zagađuje i doprinosi emisijama CO2 rasipajući resurse, siromašni već trpi posljedice gubitka doma i bori se za svaku kap vode i hranjiv obrok. Domoljubni i dobronamjerni političari pod krinkom dobrobiti nacije (i dioničara!) podržavaju kapital koji želi "još samo malo" utažiti svoju potrebu da raste, raste, raste… Potražnja za vječito jeftinom i svježom hranom u velikim opskrbnim trgovačkim lancima također raste ("cheap!", "fresh!") dok se procjenjuje da nam preostaje svega 60 žetvi. Procjenjuje se i da će riblji fond kolabirati 2049. godine. Mesna industrija uzima svoj danak s čak 70 % površine Zemlje izmijenjene za potrebe uzgoja stoke. U tijeku smo šestog velikog izumiranja, prvog koji je izazvan ljudskom ekonomskom aktivnošću. Vrijeme ističe ("tik-tak").

Osim svih ovih rečenica i riječi, činjenica i postotaka koje izgovaraju tiho, glasno, brzo, pjevajući, derući se, preklapajući se, glumci i glumice iznose i individualne perspektive. Aktivista koji poziva na promjenu, dvojica u odjelu specijalne policije u više navrata ušutkavaju trakom preko usta, vežu za ruke i noge, bacaju. Međugeneracijski sukob i okrivljavanje za ovu situaciju vidimo u majci koja se opravdava zamišljenom sinu ili kćeri da je njena generacija sve napravila u namjeri da njima bude ugodnije i bolje, u čemu se očitava i svojevrsna ironija. Utjecaj degradacije eko sustava i klime na mentalno zdravlje ljudi vidimo u neologizmima koje glumica piše na papire i lijepi na platna, poput solastalgije (strah i bespomoćnost pred promjenom prirodnih karakteristika vlastitog doma) i nonna-paure (zabrinutost hoće li naša djeca moći imati svoju djecu). Najneočekivanija usporedba ovog frenetičnog stanja svijeta otkriva se u iznošenju sjećanja glazbenika Damira Avdića na dane pred eskalaciju rata u Bosni i Hercegovini. Poricanje i odbijanje realnosti, osjećaj sna i rečenica "neće biti rata" tako neodoljivo podsjeća na poricanje da će komforu trenutne potrošačke paradigme uskoro doći kraj.

Vrućina završava rečenicom "At which point do we escalate?" i, prema se može shvatiti kao još jedan wake-up call u nizu, predstava ne pokušava dati odgovor na to pitanje. Predstava je iskreno je nesigurna u tome je li već prekasno i možemo li još nešto napraviti za spas Zemlje. Svaka prava promjena počinje priznavanjem i prihvaćanjem realnosti neke situacije, a disonantna anksioznost ove relevantne predstave koja prikazuje pred-traumatski poremećaj današnjeg društva svakako je dobar početak.

 
Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 25.10.2022

VEZANE VIJESTI

Ne želimo popularnost, želimo pozornost

Piše: Ivana Pejić
U kojoj su mjeri disruptivne aktivističke taktike, kao što je uništavanje kulturno-povijesnog nasljeđa, korisne u skretanju pažnje na ekološku krizu, a koliko u tome odmažu?

Nisu samo psi istrenirani da laju

Piše: Diana Meheik

Ponavljanjem istog sadržaja u bezbroj priča, one u Gejmu postaju priče o nama, našim granicama, policiji i vladi, te barem toliko koliko traje predstava, one su naš problem.

Opasnost apstrahiranja zla

Piše: Nika Krajnović

Ocrtavajući ksenofobiju koja poput zloćudnog micelija prodire u svaku poru života, predstava 6 progovara i o alarmantnoj temi uloge medija u širenju društvene nesnošljivosti.