Anonimno granatiranje | kulturpunkt

Anonimno granatiranje

U raspletu priče o kaznenoj odgovornosti bivšeg HAVC-ova ravnatelja Hrvoja Hribara najzanimljiviji je način na koji je DORH medijski iskorišten u političke svrhe.

Piše: Lujo Parežanin

Među najnasilnije i politički najvažnije konzervativne desante na jednu kulturnu instituciju nedvojbeno spada onaj na HAVC koji je kulminirao ostavkom tadašnjeg ravnatelja Hrvoja Hribara u veljači 2017. godine, nakon što je Državni ured za reviziju donio negativno mišljenje o HAVC-ovom radu u 2015. godini. Napadi su dolazili sa svih strana i po svim osnovama: borbi za kontrolu nad financijski daleko najprimamljivijim kulturnim kolačem priključili su se Hribaru suprotstavljeni filmaši, braniteljske udruge, desničarski portali i, naravno, neizbježni frontmen kulturpolitičkog zlostavljanja Zlatko Hasanbegović, čovjek koji je kao ministar kulture i zatražio reviziju HAVC-ovog poslovanja. Hribaru i HAVC-u se u tom periodu imputirao kriminal, organiziranje "korupcijske hobotnice" ustrojene "po uzoru na tajnu terorističku organizaciju", financiranje protuhrvatskih filmova, nepotizam, a medijsko je prekomjerno granatiranje popraćeno i kaznenim prijavama iz više izvora, neoprezno reklamiranima po medijima u svrhu stvaranja političkog pritiska.

Što se jedinog relevantnog dokumenta u čitavoj toj kampanji tiče – Izvješća o reviziji u HAVC-u, objavljenom u veljači 2017. – i mogućih pravnih posljedica koje iz njega proizlaze, priču je krajem listopada dijelom zaključilo Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu objavivši da se "nakon što su u predmetu formiranom povodom izvješća Državnog ureda za reviziju o obavljenoj reviziji financijskih izvještaja i poslovanja Hrvatskog audiovizualnog centra za 2015. godinu, provedeni izvidi, tijekom kojih je pribavljena i analizirana relevantna dokumentacija te su uzete izjave osoba" pokazalo "kako iz utvrđenih činjenica ne proizlazi sumnja u kaznenu odgovornost odgovorne osobe Hrvatskog audiovizualnog centra". DORH-ov je zaključak, dakle, sljedeći: "S obzirom da se u radnopravnim nepravilnostima i drugim propustima koji su utvrđeni provedenom revizijom, ne ostvaruju bitna obilježja bilo kojeg kaznenog djela koje se progoni po službenoj dužnosti, nema osnova za poduzimanje drugih radnji u nadležnosti državnog odvjetništva".

U postojećoj političkoj situaciji stoga ne čudi da su se neki opozicijski, nezavisni mediji – i sami traumatizirani desničarskim iživljavanjem – na ovu vijest nadovezali tumačeći je kao dokaz da u HAVC-u nije bilo nepravilnosti, poput teksta Što sada kad je DORH potvrdio da Hrvoje Hribar nije muljao s novcem u HAVC-u? Ništa, desničari su naprosto uspjeli Dragana Markovine, objavljen na Telegramu. Stvari bi ipak trebalo postaviti preciznije: jedino što DORH jest zaključio je da što god da se u HAVC-u dogodilo nema karakter kaznenog djela, ne i da nije došlo do dvojbenog raspolaganja sredstvima.

Ne ulazeći u detaljnu rekonstrukciju poslovanja HAVC-a tijekom Hribarova mandata, odluku o kaznenoj odgovornosti ravnatelja institucije o čijem radu odlučuju neovisna programska i administrativna tijela (Hrvatsko audiovizualno vijeće i Upravni odbor HAVC-a) ionako je bilo pravno naivno očekivati. U tom su smislu važna dva međusobno povezana aspekta koji nisu dovoljno ili uopće naglašeni u komentarima koji su pozdravili DORH-ovo priopćenje, a koji prihvaćanjem njegove važnosti u ovom slučaju na neki način dijelom i reproduciraju problem javne rasprave o HAVC-u.

Od same DORH-ove odluke, naime, zanimljivijim i važnijim se čini način na koji su mediji udruženo manipulirali tom institucijom u nastojanju da politički iznude Hribarovu smjenu. Pritom je važno naglasiti drugi, zanemareni dio pripovijesti o HAVC-u – ona prethodi novodesničarskim hajkama na kulturne institucije i započela je još 2012. godine, za vrijeme mandata Andree Zlatar Violić, kada je medijsku kampanju pokrenuo svačiji najdraži jurišnik Denis Kuljiš. U članku Revizori tragaju za računima Hrvoja Hribara, objavljenom u lipnju 2012. u Večernjem listu, Kuljiš navodi niz optužbi na Hribarov račun, potretirajući ga kao neuspjelog filmaša kojem je politička fleksibilnost omogućila sumnjivo upravljanje golemim HAVC-ovim sredstvima.

Na stranu redikulozna činjenica da Hribara za nabrojano proziva gospodar političke savitljivosti poput Kuljiša (što potvrđuje i njegov revni angažman na poziciji desničarskog bekvokala ovih dana), kao i osoba koja je kao bivši predsjednik Nadzornog odbora Jadran filma osuđena na uvjetnu zatvorsku kaznu zbog krivotvorenja službene isprave – čin koji se u medijima povezivao sa sumnjivom, višemilijunskom prodajom zemljišta u Jadran filmovom vlasništvu. Na stranu, dakle, i ta Kuljiševa dubinska povezanost s ljudima direktno zainteresiranima za rad HAVC-a, kao i činjenica da je izgubio parnicu protiv Hribara povodom spomenutog članka. Kuljišev je atentatorski tekst zanimljiv jer označava početak kontinuiranih javnih napada na Hribara i HAVC obilježenog manipuliranjem kaznenim, najčešće anonimnim prijavama i istupima na koje će se desničarski tulum tek spretno nadovezati.

Zanimljiva je slučajnost da neposredno nakon Kuljiševa teksta (2. srpnja) tadašnji predsjednik Upravnog odbora HAVC-a Enes Midžić šalje dopis Ministarstvu kulture u kojem predlaže pokretanje postupka za utvrđivanje uvjeta za Hribarovo razrješenje, spominjući u njemu i vlastito sudjelovanje u obavijesnom razgovoru u PU zagrebačkoj zbog istrage o "mogućim nezakonitim radnjama u HAVC-u", a tih se dana na pulskom i sarajevskom filmskom festivalu pojavljuju i anonimni leci koji Hribara optužuju za različite malverzacije. Priča oko HAVC-a do jeseni postaje središnjom javnom temom – na tragu Midžićeva dopisa, korporativni mediji odjednom počinju raspolagati podacima o anonimnim kaznenim prijavama podnesenih DORH-u protiv Hribara, iako Zakon o kaznenom postupku propisuje tajnost podataka o osobi protiv koje je prijava podnesena, dok se o (također tajnim) rezultatima policijskih izvida izvještava kao o definitivnim zaključcima koji imaju pravnu težinu, koristeći redovni i pravno beznačajni dio provjere bilo koje kaznene prijave u svrhu gomilanja pritiska na Hribara.

Lešinarska praksa objave anonimnih prijava i optužbi ostat će strategijom Hribarovih protivnika i u narednom razdoblju: primjerice, krajem 2013. portal Tjedno.hr objavljuje anonimno pismo "hrvatskih filmaša i pravnika koji su odlučili da im je dosta", ovoga puta otvoreno pozivajući DORH da se pozabavi u njemu iznesenim navodima. Srećom po napadače na HAVC, dolaskom desnice na vlast klima političkog zastrašivanja će toliko zavladati da više neće biti potrebe za skrivanjem pred "nezamislivom" moći Hrvoja Hribara koje se pribojavaju autorice u uvodu spomenutog pisma. No to će ujedno i razotkriti smisao kaznenih prijava kao čistog medijskog spektakla u kojem se DORH zloupotrebljava u svrhu vršenja političkog pritiska. Primjerice, u studenom 2016. godine desničarski će portali prenijeti sadržaj prijave koju je Koordinacija udruga hrvatskih branitelja i stradalnika iz Domovinskog rata predstavila na – tiskovnoj konferenciji! U takvoj atmosferi, proizvedenoj medijskim pumpanjem kaznenih prijava, neprijateljskim političkim kontekstom i pritiskom revizije Hribar konačno napušta HAVC, a da se u toj potpuno polariziranoj situaciji nije ni moglo primjereno raspraviti eventualne nepravilnosti u HAVC-ovom funkcioniranju, kao ni njihove moguće uzroke.

U konačnici, sve navedeno upućuje na to da je DORH-ov zaključak da rezultati revizije ne nude temelj za kazneni postupak protiv Hribara potpuno nebitan: Hribarova kaznena odgovornost ionako nikoga nikada nije ni zanimala, pa ni one koji su – anonimno ili javno – huškali pravosuđe na njega. Jedino što je bilo važno je odigrati najbanalniji spin: podnijeti bilo kakvu kaznenu prijavu i potom je pretvoriti u vijest. Upravo zato DORH-ovo odustajanje od kaznenog progona Hribara nije nimalo veća vijest od svih anonimnih prijava na kojima se temeljila proizvodnja medijskog aparata agresivno upogonjenog u njegovu smjenu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 09.11.2018

VEZANE VIJESTI

Hrvatski film traži vlasnika

Piše: Iva Rosandić
U slučaju nacionalne kinematografije prioritetno bi trebalo biti pravo javnosti da sudjeluje u produktima koje je neposrednom društvenom dinamikom sama oblikovala.

Kontinuiteti i raskidi

Piše: Luka Ostojić
Kritičko vrednovanje rada nove garniture u HAVC-u moralo bi otići onkraj atraktivne teme financiranja dugometražnih filmova i sagledati ukupni rad na promicanju audiovizualne djelatnosti.

Što ako posao stane?

Piše: Vatroslav Miloš
U dvorani Müller zagrebačkog Kina Europa održan je okrugli stol o strukturnim potrebama i odnosu politike prema domaćoj audiovizualnoj industriji.