Antiratna i civilno-društvena agitacija | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Antiratna i civilno-društvena agitacija

Arkzin je izrastao iz razdoblja izvanredne situacije i velikog ludila, kada većina ljudi nije nimalo sumnjala (ili nije smjela sumnjati) u službenu politiku.

Piše: Miha Colner

Povijest je uvijek relativna pogotovo kada se sagledava s distance. Ono što se izbliza čini crno-bijelim može postati sve šarenije, a kako se vrijeme odmiče, stvari sazrijevaju i automatski nude mogućnosti novih diskursa. Na taj način se (barem iz moje osobne perspektive) čini, da inicijativa i magazin Arkzin danas postaju čak relevantnijima nego u vrijeme svog aktivnog postojanja. A možda to i nije tako. Naklada ovog u svim pogledima posebnog i nekonvencionalnog magazina bila je relativno visoka (osam tisuća), a distribucija bolja od mnogih današnjih stručnih publikacija. Koliko god bio marginalan, čak elitistički i poprilično neefikasan u širem društvu, Arkzin je pružao mogućnost, da u vrijeme poprilično ne-reflektiranih 1990-ih godinama prošlog stoljeća stvara polje otvorene kritike vladajuće nomenklature i diskursa, da općenito prilazi društvenom mentalitetu opterećenom idejom nacije i obrane teritorija. Arkzin je izrastao iz razdoblja izvanredne situacije i velikog ludila, kada većina ljudi nije nimalo sumnjala (ili nije smjela sumnjati) u službenu politiku, te dalje radio u uvjetima relativno skućene medijske slobode. Po svim standardima normalne (da ne kažem demokratske, jer i trenutno postojeća demokracija sa sobom nosi velika ograničenja) društvene okoline, Arkzin bi bio sasvim normalan časopis visoke teorije i radikalne misli, no u svom je vremenu bio shvaćen kao subverzija. Grupa pak intelektualaca, protu-ratnih aktivista i pristalica ljudskih prava prosto nije imala drugog izbora doli borbe kako bi sačuvali vlastiti mentalni integritet. Pitanje koje se postavlja jest zašto je velika većina onih (intelektualaca), koji su ostali u zemlji, konformistički prihvatila potpuni pad standarda civilnog društva? 

Izložba u Galeriji Nova pokušava odgovoriti na ova pitanja predstavljanjem srži djelovanja magazina i izdavačke kuće Arkzin s distancirane pozicije pa čak i kroz pogled vanjskih promatrača. U izložbenom prostoru, u poprilično gustoj konstelaciji postavljeni su časopisi, njihove odabrane i uvećane stranice, pojedini značajni članci, dokumentarni materijal vezan za ovo razdoblje, a s druge strane i različiti video intervjui, prilozi rađeni za TV ili reklame za nove brojeve, ukazujući na veliki društveni potencijal magazina, koji u svoje vrijeme – čini se - ipak nije bio u potpunosti iskorišten. Iako malena, izložba je jedna od onih koje zahtijevaju ogromnu vremensku investiciju: mnogo čitanja, postavljanja u kontekst nedavne povijesti i povezivanje različitih društvenih fenomena. 

Predstavljanje tiskanog medija u formi izložbe uvijek je problematično jer je podložno ograničenim interpretacijama, simplifikacijama i razvodnjenoj selekciji, kustoskom odabiru i kontekstualizaciji. Zbog toga je relevantnije pričati o Arkzinu nego o izložbi koja priča o njemu, a za takav posao bio bi kredibilan netko tko je istovremeno pratio produkciju i povezivao je direktno s društvenim zbivanjima koja su određivala njegov sadržaj. Ipak je to bio časopis uvjetovan aktualnim vremenom. Dakle, za shvaćanje Arkzina potrebno je dobro sjećanje ili dobro poznavanje lokalne povijesti. Bez predznanja posjetitelj neće stići daleko.

Upravo zbog toga postavlja se pitanje da li je reprezentacija magazina i danas na isti način previše elitistička kakvo je bilo njegovo pomalo hermetičko postojanje. Iz moje distancirane pozicije postavlja se pitanje zašto ova emancipirana scena nije pokušala (jer svakako nije uspjela) radikalnijom agitacijom promijeniti javno mnijenje i da li je hermetična pozicija visoke teorije postojala zbog samih principa i standarda ili zbog znanja da prosto ne može privući šire mase na svoju stranu? Akademski standard sadržaja svakako je poželjan i normalan, ali izvanredne situacije traže izvanredne akcije - da se iz akademskog časopisa pretvore u agitpropovsku tvornicu populističkih kampanja. Pretpostavljam, iako informacija o tome na izložbi nije dovoljno, da u samom početku, 1991. i 1992. godine, kada su Zagrebom paradirali naoružani pripadnici različitih frakcija, stranaka ili novo-ustanovljenih udruženja, u vremenu u kojem su ljudi nestajali, takva akcija prosto ne bi bila sigurna. S vremenskom distancom mijenja se i osjećaj tadašnje stvarnosti i počinje romantiziranje.

S Arkzinom sam se po prvi puta susreo prije nekoliko godina u Zagrebu i moram priznati, da je poremetio moje sjećanje na Hrvatsku 1990-ih godina kada sam kao klinac povremeno odlazio u Zagreb i Pulu na koncerte. Na tim su se događajima razmjenjivali fanzini i ostala DIY izdanja, koja su se više manje odnosila na određene supkulturne scene i predstavljale paralelni univerzum tadašnjoj političkoj situaciji. Bio je to čisti eskapizam, intimna pobuna protiv sadašnjice i uspostavljenih normi (u velikoj mjeri usmjeren protiv porasta katolicizma u društvu). U to vrijeme Arkzin je velikom mjerom lucidnosti otvarao relevantne problematike za koje u svijetlu medijske propagande mnogi nismo ni znali. Kada je pokrenut, magazin je imao jasnu agendu pacifizma usred vrtloga građanskog rata i komunikacijske blokade u kojoj su se našle cijele generacije razumnika. Godina 1991. došla je kao šok terapija za cijelu bivšu zemlju pogotovo u sferi popularne i alternativne kulture koja je kroz 1980-e neprekidno jačala da bi od jednom bila zaustavljena. U travnju 1991. grupa Borghesia je gostovala u emisiji Van struje na zagrebačkoj televiziji i kad je priča prešla na političku situaciju, njeni članovi optimistično su izjavili kako se nadaju razumnom rješenju napete situacije. Doslovce nitko od entuzijasta tako zvane "sedme republike", kako ju je nazvao Ante Perković u knjizi istog imena, nije očekivao debakl ljudskih vrijednosti: rat, nacionalno sljepilo, nadolazeće divlje tranzicije i pojave novih elita. Cijelo područje bivše federacije bilo je i ostalo podložno tim fenomenima, dok se tek posljednjih par godina u dominantnom diskursu pojavljuju sumnje u pravednost tih rješenja. 

Započet kao fanzin Antiratne kampanje 1991, Arkzin je bio akademski odgovor na ratna zbivanja, a istodobno sve do 1999. izvještavao je i analizirao marginalizirane teme, davao glas ušutkanima, i podsjećao javnost, da ljudska prava nisu upitna ni u vremenu najvećih kriza i ratnih konflikata. Na izložbi je istaknut slogan iz predgovora jednog od magazina, gdje je zapisano, da su "jedini koji imaju problem s čitanjem Arkzina profesionalni novinari". Kada je 1996. izašlo hrvatsko izdanje knjige Kultura laži Dubravke Ugrešić (izdavač Arkzin) upravo taj segment bio je dubinski razrađen. Naime, u situaciji u kojoj je u pitanju sudbina domovine dozvoljena su sva sredstva pa čak i laži, sumirala je autorica izjavu jedne novinarke tog razdoblja. Dakle, sadržaji koji su iz današnje perspektive potpuno relevantni svojevremeno su bili potisnuti u „underground“, a pojedinci, koji su usprkos situaciji uspjeli zadržati zdravu distancu u Arkzinu su mogli pronaći (bez cenzure ili samo-cenzure) članke na temu nacionalizma, marginalnih grupa, privatizacije, djelovanja ratnih profitera i ostalih anomalija društva, a istovremeno i pratiti vijesti, recenzije i teorijske analize o zbivanjima na području umjetnosti i kulture. 

Između politike, kulture i umjetnosti nema razlike, kažu Arkzinovci, i tako je publika mogla u istom broju čitati novinarske članke o Fikretu Abdiću (koji je pet godina poslije pada njegove enklave živio i radio u Hrvatskoj, a kasnije – poslije smrti predsjednika Tuđmana – uhićen je i osuđen), reportaže i recenzije festivala Ars Electronica (koji je postao središnja manifestacija novomedijske umjetnosti) ili teorijske osvrte na orijentalističke i eurocentrične stereotipe o Balkanu kao eksplozivnoj tvorbi, koja može (ponovo) razoriti cijelu Evropu. Uz efikasan dizajn, koji je u svakom pogledu bio integralni dio sadržaja ponekad podsjećajući na vizualnu poeziju, Arkzin je ostavio značajan pečat u lokalnoj i regionalnoj kolektivnoj memoriji.  

Kako časopis svojevremeno nije imao mogućnost financiranja u lokalnoj sredini, kao i slične inicijative u ostalim predjelima bivše Jugoslavije, podršku je dobivao od različitih međunarodnih fondacija, a posebice Instituta Otvoreno društvo financijskog mogula Georga Sorosa, kojem u cijeloj priči tranzicije Istočnog bloka i Jugoslavije pripada posebno mjesto. Ovaj fenomen još uvijek nije doživio adekvatnu valorizaciju. S jedne strane ova filantropska organizacija napravila je izniman doprinos uspostavljanju nezavisne infrastrukture za rad nevladinih organizacija u polju humanistike, umjetnosti i ljudskih prava, a s druge strane dolazak u netaknuto područje bivšeg socijalističkog sustava imalo je određenu agendu. Upravo je George Soros jedna od figura koja predstavljaju model divlje privatizacije i korporatizacije još netaknutog svijeta, dakle principa, kojeg su Arkzinovci i mnogi drugi intelektualci kritički sagledavali. Danas kad diskursi o štetnim posljedicama korporativnog kapitalizma i neoliberalne logike u svjetlu velike krize zapadne hemisfere postaju sve glasniji (i potrebni), upravo se kapitalistički špekulanti poput Sorosa i njihovih politika kratkoročnih planiranja u svrhu velikih doprinosa ispostavljaju kao glavni kreatori nove krize. Pod krinkom dobrotvornosti prosvijetljena globalna elita utjelovljuje krizu politike umjerene ljevice, koja na račun ekonomske liberalizacije sve više odustaje od principa socijalne države i relativne materijalne jednakosti, i pokazuje potrebu za njenom redefinicijom. Institut Otvoreno društvo utirao je put ulaganjima kapitala u bivšem Istočnom bloku i izvodio politiku velike ekonomske kolonizacije: relativno mala investicija u nezavisnu kulturnu infrastrukturu bila je povraćena ogromnim profitima u kojima je najviše izgubila upravo ona populacija, koja nije poznavala ili pratila njegove dobrotvorne akcije. Dakle, sredstva Instituta Otvoreno društvo bila su namijenjena relativno ograničenoj sferi društva, intelektualnoj eliti, dok prikupljena sredstva nisu bila dovoljna da bi ih potonja – iako je to možda htjela – raspodijelila u šire društvo i na taj način poticala promjene. 

Međunarodna nadnacionalna elita koja se bori za manji utjecaj države u vlastitim ekonomskim tokovima i za jačanje globalnih financijskih struktura, postala je gotovo nedodirljiva. Iako je možda namjera Georga Sorosa u suštini (bila) dobra, predstavlja dvosjekli mač. Metoda iznimno kratkog planiranja donijela je ekonomsku krizu i s tim redukciju osnovnih ljudskih prava kao što su besplatno zdravstvo i obrazovanje, što je i jedan od krovnih razloga vidljivog trenda uzrasta krajnje desnice, koja se pokreće upravo zbog sve lošije ekonomske situacije. Kako je povijest relativna tako je i podložna cikličkom ponavljanju. Međunarodna elita, koja je uspješno smanjila moć pojedinih, pogotovo manjih država, (možda sasvim nesvjesno) potiče razvoj novog nacionalizma i fašizma svugdje u Evropi. Zbog vlastite ignorancije i nonšalantnosti međunarodna filantropska elita bogataša postavlja svijet u opasnost od novog nacionalističkog buđenja i posljedično rata. 

I opet, kratkoročno George Soros i Institut Otvoreno društvo obavili su koristan posao u regiji i spasili značajni dio civilnog društva od potpunog raspada te uspostavili bazičnu infrastrukturu financiranja nezavisnih organizacija koju su kasnije preuzele i mnoge državne institucije. Arkzin je jedna od tih značajnih inicijativa s jakim – direktnim i indirektnim – nasljeđem u konstantnoj borbi za ljudska prava i jačanje civilnog društva. Svakako je dobiven novac, koliko god bi to ponekad bilo kontradiktorno, dobro utrošen. Na sličnim principima samoinicijative grade i slijedeće generacije aktivista zalažući se za pravedno društvo. Jedan od njihovih zadataka je upravo kritička analiza kontradiktornog modela podržavanja civilnog društva 1990-ih godina (koji se u to doba preselio na područje Bliskog istoka) i uloge struktura koje su omogućavale različite inicijative, među njima i Arkzin. S druge strane nova generacija morat će mobilizirati široke mase ljudi i prenijeti ideje jednakosti i humanizma u dominantni društveni diskurs jer živimo u vremenu u kojem znanje i obrazovanje postaju ekskluzivnost za ekskluzivne.

Miha Colner (1978), povjesničar umjetnosti, od 2005. radi kao nezavisni kustos, kritičar umjetnosti te urednik u različitim poljima suvremenih vizualnih umjetnost, specializiranim za fotografiju, video, film i novomedijsku umjetnost. Uglavnom živi i radi u Ljubljani.

Tekst nastaje u sklopu projekta Pogled izvana koji predstavlja osvrte autora iz lokalnog i inozemnog konteksta.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 13.06.2013

VEZANE VIJESTI

Univerzalne etičke norme

Razgovarao: Jerko Bakotin
O prešućenoj povijesti razgovaramo s Vesnom Janković i Vesnom Teršelič, aktivistkinjama koje su se od samog početka nalazile u središtu aktivnosti Antiratne kampanje.

Izgled Arkzina

Multimedijalni institut u Galeriji Nova postavlja izložbu posvećenu dizajnerskim praksama Arkzina.