Argument protiv demontaže javne televizije | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Argument protiv demontaže javne televizije

Treći program HRT-a posvećen kulturi, znanosti i obrazovanju započeo je s emitiranjem u rujnu 2012. godine. Tekst koji slijedi kritički je osvrt na trenutno stanje stvari.

Piše: Viktor Zahtila

FOTO: Vatroslav Miloš / Kulturpunkt.hr

Treći program Hrvatske radiotelevizije posvećen kulturi, znanosti i obrazovanju započeo je s emitiranjem u rujnu 2012. Nakon godinu dana turbulencija, eksperimenata i reorganizacije sadržaja, programska shema ustoličena u jesen 2013. napokon daje konkretne rezultate u vidu kvalitete i stabilnosti programskog sadržaja, a u usporedbi sa svoja dva starija brata ipak u najvećoj mjeri opravdava sintagmu "javna televizija" kojom se HRT godinama nezasluženo dičio. Međutim, prvo što primijetite kada kontinuirano gledate Treći je da su sve emisije, osim što imaju istu špicu, snimljene u istom studiju s modularnom scenografijom - mijenjaju se samo svijetla i rekviziti. Iako je scenografija s kameleonskom rasvjetom inovativno rješenje za malo para, a time se doprinosi i prepoznatljivosti vizualnog identiteta, teško se othrvati dojmu da se mastodont na Prisavlju budžeski i infrastrukturno prema Trećem odnosi maćehinski. Takav odnos se, međutim, ne može obrazložiti samo fiskalno-produkcijskom stegom i potkapacitiranošću - već je nekoliko TV komentatora primijetilo kako se emisije s Trećeg ne reklamiraju (ili jedva reklamiraju) na prva dva kanala. Nema opravdanja što se u obilju jinglova za "Zvijezde pjevaju" ili "Svlačionicu", čija virulentna promocija ionako već kiti naslovnice sijaset žutih tiskovina, ne može naći prostora za pokoju skromnu najavu uistinu kvalitetnih kulturnih, znanstvenih i obrazovnih sadržaja koji se nude na Trećem. Unatoč medijskom bojkotu svojih sestrinskih kanala, HRT 3 bilježi kontinuirani rast gledanosti, a njihov tržišni udio danas iznosi oko 1,4 posto, čime su nadmašili svoje prirodne konkurente – specijalizirane kablovske kanale s hrvatskim podnapisima, poput History Channela (0, 41%) ili National Georaphica (0, 81%). Zanimljivost je da najveću gledanost u pravilu ostvaruju stari vesterni (preko 2%), stoga, posvetimo se prvo filmskom programu.

Emitiranje Trećeg započelo je filmom Zapadno bojište, antiratnom dramom redatelja Wilhelma Pabsta iz 1930. godine, što je znakovito ne zbog teme, već godine proizvodnje. Većina emitiranih filmova su tzv. klasici, manje ili više lektirni naslovi, koji se najčešće prikazuju u obliku retrospektive pojedinačnih autora: Bustera Keatona, D. W. Griffitha, Luisa de Funesa, Prestona Sturgesa, Alfreda Hitchcocka, pionira francuskog novog vala, talijanskog neorealizma. U nešto manjoj mjeri prikazuju se i suvremeni art filmovi (poput odličnog tajvanskog filma Živjela ljubav) pretežito zapostavljenih nacionalnih kinematografija, koji često zaobilaze glamurozne europske festivale i teže dolaze do šire distribucije. Dakle, možemo zaključiti da se s filmskom shemom uglavnom igra na sigurno, ali kvalitetno sigurno. Unatoč tome što glavni urednik Trećeg programa Hrvatske televizije Dean Šoša dolazi iz filmofilskog miljea – radio je kao filmski kritičar i urednik kvalitetne emisije o filmu Posebni dodaci, koja se i danas emitira na Trećem - filmska selekcija u većoj je mjeri posljedica financijskih mogućnosti nego autonomne kreativne kontrole. Iako je pohvalno što Treći program ima vlastiti budžet za otkup prikazivačkih prava, što znači da je i u određenoj mjeri neovisan, s obzirom na ogromnu količinu etera koju treba ispuniti, dio prikazanih filmova svoju su premijeru doživjeli na prva dva kanala, pa se strateški repriziraju na Trećem unutar trajanja licence (najčešće jedna do dvije godine ili dva do tri prikazivanja). 

Prošlogodišnje selekcije prvoligaških festivala poput Cannesa, Venecije, Berlina ili Sundancea trebale bi predstavljati perjanicu svake ozbiljne filmske sheme. Međutim, producent pojedinačnih filmova najčešće sva prava (kino, TV i DVD) prodaje u paketu domaćem kinodistributeru, koji ih pak preprodaje po višestruko većoj cijeni, a u tom lancu distribucije najatraktivnijih filmova najčešće postoji i više karika, poput kontinentalnih i regionalnih distributera koji samo dižu cijenu otkupa, čime recentne festivalske uspješnice prvih nekoliko godina postaju cjenovno nedostupne televizijama. Za sada se određeni broj festivalskih filmova ipak prikazuje na Prvom programu u kasnom terminu, a time se na Trećem otvara prostor za otkup recentnih filmova nacionalnih kinematografija koje inače ne bi imali prilike vidjeti jer u pravilu nisu interesantne kinodistributerima, poput suvremenog afričkog filma (i u filmskoj distribuciji postoji postkolonijalna dimenzija, pa tako afrički film u pravilu ko-produciraju i distribuiraju francuski producenti, koji su i nositelji svih prava). Osim ponekog atavističkog kukolja (Perry Mason), Treći se najviše može pohvaliti suvremenim europskim kriminalističkim serijama koje kvalitativno nadilaze žanr proceduralki: francuski Braquo i danski Rejseholdet ("Elitna postrojba Danske") koja je započela val popularnih danskih izvoznih serija poput Borgen i Forbrydelsen.  

Emisije na Trećem u najvećoj mjeri pružaju javnu platformu medijski često marginaliziranima i "neatraktivnima" – kulturnim radnicima, akademskoj i znanstvenoj zajednici. Kao što smo prethodno spomenuli, sve emisije snimane su u istom studiju, a modificiraju se samo svijetla i rekviziti. Ipak, najvidljivija posljedica ograničenog budžeta je prevalencija dijaloškog sadržaja, dakle, dvoje ili više gostiju, sjedećki ili stojećki  – pričaju. S obzirom da budžet svake emisije raste s izlaskom na teren, prijenosima ili brojem priloga, redakcija Trećeg imala je dva izbora: manji broj atraktivnijih (više "televizičnih") emisija ili veći broj broj čisto dijaloških (pa i monoloških) emisija koje će pružati platformu većem broju gostiju i učiniti sadržaj više heterogenim (pa tako po prvi put na javnoj televiziji i arhitektura i scenska i likovna umjetnost imaju svoj regularni blok). Iako je odluka pala na potonje, ne znači da Treći na mahove nije vizualno inteligentan, od tematskih priloga Fade-Ina, profesionalizmom i netendencioznošću nekoliko pedalja ispred priloga informativnog programa Prvog i Drugog, preko animiranih jinglova koji su pružali šansu mnogim mladim autorima, pa sve do priloga za Treću rundu talentiranog mladog dokumentarista Igora Bezinovića koji su strukturirani kao kratkometražni trileri koji prenose informaciju istovremeno ekonomično i inovativno. Tako je prilog o temi kadroviranja u kulturnim institucijama ilustriran fotografijama (na crnoj podlozi) aktera zagrebačke kulturne scene - Milana Bandića, Andree Zlatar-Violić, Vesne Kusin, Duška Ljuštine, Darka Stazića (i saborskog brata mu Nenada) i mnogih drugih. Miješajući, premještajući i preklapajući fotografije vizualno su ilustrirani svi rodovi njihove višeslojne premreženosti: rodbinski, blizanački, kumski, šefovski, zamjenički, gradsko-poglavarski, pa i dramaturški. 

Po izboru gostiju i kvaliteti linije argumenata, te spomenutim Bezinovićevim prilozima, Treća runda jedna je od boljih polemičkih emisija na sva tri kanala HRT-a, nekoliko klasa iznad stožernih emisija hrvatskog nacionalnog projekta – Otvorenog, Fokusa ili bilo što čega se Branimir Bilić ikada dohvatio – čija je jedina funkcija glatka reprodukcija hrvatskih ideologema putem potrošenih lica iz političke ili političarsko-analitičarske žabokrečine. Istovremeno, kada je riječ o voditeljima, Treća runda sadrži najbolje i najgore od HTV-a: solidnog i konciznog Domagoja Novokmeta i konzistentno neprofesionalnu Jelenu Jindru. Za emisiju koja želi "potaknuti raspravu o važnim društvenim temama, suprotstavljajući različita mišljenja", ne ulaže se dovoljno voditeljskog truda da se prokažu ideološke pozicije koje generiraju ta "mišljenja", pa se događaju lapsusi poput emisije o socijalističkoj umjetnosti u kojoj se "domoljubnoj kunsthistoričarki" Ani Munk dopušta da bez uvijanja zagovara ukidanje javnog subvencioniranja kulture bez da se njena pozicija tržišnog fundamentalizma učini eksplicitnom. Zašto je tome tako postaje jasno u emisiji o "prosvjedima" u kojoj su gostovali Darko Polšek i Mate Kapović, u kojoj Jindra u jednom trenutku Kapoviću imputira da rabi "neke teorijske argumente u stilu marksističkih papazjanija", dok istovremeno, snishodljivim pitanjima Polšeku njegovu neoliberalnu poziciju kiti aureolom nad-ideološke nepristranosti. Napravimo mali "case study" koji eksplicira Jindrinu persiflažu. U premijernoj emisiji Treće runde tema je bila aktivizam-kao-takav, a zašto je za sinegdohu cjelokupne aktivističke scene odabran Summit praktičnih utopija postaje jasno u uvodnom prilogu - zato što je održan na Brijunima. Dok glas u offu nabraja sudionike Summita, među njih podrugljivo umetne i Titovu papigu Kokija, a aktivistički subjekt prikazan je kao jebivjetar koji se lijeno sunča i brčka u plićaku dok mašta o velikim promjenama. Vraćamo se u studio u kojemu se nalaze ravnateljica Pogona Emina Višnić i Vedrana Rudan, koja odmah zagrize Jindrin mamac - "imala sam osjećaj da su se slikali i gubili vrijeme i tulili o promjenama" - nakon čega predvidljivo pretvori emisiju u svoj one-man show. Kako bi se vratila unaprijed zacrtanom narativu dezavuiranja aktivista, Jindra postavlja uistinu imbecilno pitanje: "Jesu li aktivisti krivi što u hrvatskoj nema prosvjeda"? Umjesto da se odvoji žito od kukolja, tj. podvuče linija demarkacije između aktivizma i projektantizma, aktivizam u totalu prikazan je kao beskorisna rabota korumpiranih lijenčina. 

Daleko najbolja polemička emisija na HRT-u svakako je Peti dan, a valjda zbog nehumane količine izgovorenih višestruko složenih rečenica, s Prvog je demodiran na Treći program. Za razliku od Ankice Čakardić, nova voditeljica Mima Simić manje je voditeljica, više gramatička funkcija, zapravo interpunkcija humorističnih opaski a la Zoran Šprajc koje posluže kao zarezi između četiri sugovornika: Nadežde Čačinović, Nine Raspudića, te dvije prinove - Deana Dude i Antonia Šibera. Duda je zamijenio Srećka Horvata na poziciji kontrapunkta Nini Raspudiću. Međutim on je mnogo više od toga - britak i koncizan tip koji iznosi svoje argumente bez uvijanja ili blefiranja digresijama na vlastiti intelektualni teren (u njegovom slučaju - komparatistika). Fizičar Šiber istovremeno komplementira i prizemljuje humanističku orijentaciju Dude, Raspudića i Čačinović, a takva interdisciplinarna kombinacija prati trend zbližavanja humanistike (prvenstveno filozofije) i tvrde znanosti. Kvaliteta njihovog diskursa dokazuje da je čak i u hrvatskom medijskom prostoru moguća javna uporaba uma - dok gledate Peti dan, imate osjećaj da živite u medijski zdravom društvu. Dodatan doprinos znanstvenom opismenjavanju gledateljstva i saniranju štete koju je prouzročio paranoidni new-age misticizam emisije Na rubu znanosti pruža Treći element, emisija koja se bavi fenomenima i problemima prirodnih znanosti, dok će, nadamo se, trezvena i pedantna eksplikacija velikih povijesnih događaja u Trećoj povijesti urednika i voditelja Tvrtka Jakovine poslužiti kao protuotrov vulgarno-nacionalističkom TV kalendaru.

Najveću platformu raznim rodovima umjetnosti pruža emisija Trikultura, a s temama poput festivala spekulativne znanosti Ars Electronica, predstavljanja kustoskog kolektiva WHW ili razgovora sa Sinišom Labrovićem očita je zamjena za nekadašnji Transfer - dakle, bavi se svime što je okarakterizirano kao avangardno, underground i off. Ponedjeljak je rezerviran za nove medije, popularnu kulturu i nove tehnologije, utorak za vizualne umjetnosti, srijeda za izvedbene umjetnosti i kazalište, a četvrtak je posvećen temama iz arhitekture i dizajna, čime se daje pravo na javnost i vaninstitucionalnim umjetnicima različite dobi i orijentacije. S druge strane, Intervju tjedna tridesetominutni je razgovor s "najzanimljivijim protagonistima kulturne i umjetničke scene, ne samo tjedna, već", kako dodaje urednica i voditeljica Renate Margaretić Urlić "čak i godine, a ako budemo imali sreće – i desetljeća". Riječ je o emisiji koja pruža medijsku platformu onima kojima medijska platforma najmanje treba: etabliranima, muzealiziranima, monografiranima, višestruko publiciranima, međunarodno priznatima, nagrađivanima i na svaki drugi način kanoniziranima ili institucionalno situiranima. Ako izuzmemo jednu gošću kojoj nisam uspio utvrditi datum rođenja, prosjek godina 28 dosadašnjih sugovornika je 59,8, s tim da samo jedan gost ima ispod 40, dok je većina već duboko zagazila u poznu dob. Akteri kulturne i umjetničke scene u svojim dvadesetima i tridesetima očito ne mogu biti "protagonisti", još manje "najzanimljiviji protagonisti" tjedna, a kamoli tek godine ili desetljeća. Ovaj generacijski jaz ublažen je sporadičnim gostovanjem mladih uličnih umjetnika, suvremenih plesača ili mladih glazbenika, poput članova romskog hip-hop benda Euro black nation, u emisiji Dobro jutro: Kultura. Mala neugodna digresija - u prilogu o pučkim komedijama novinarka Danijela Stanojević postavlja Goranu Bogdanu šovinističko pitanje zbog kojeg bi u bilo kojoj zdravoj državi zaradila automatski otkaz: "ne unajmljuju li vas redatelji za ove komedije i zbog toga što ste vi ustvari iz Širokog Brijega, gdje ste malo drugačije odgojeni, više narodno?". 

Dakle, kada i dobiju zericu medijskog prostora, mladi umjetnici i kulturni djelatnici pometeni su u neatraktivni jutarnji termin emisije koja ionako treba od nečega sastaviti 90 minuta sadržaja, a kako bi sve završilo na neozbiljnom ćaskanju s dobrohotnim forama - ozbiljan diskurs rezerviran je očito samo za starije i etablirane - pobrinuo se ne baš toliko dinamični hipster-dendijevski duo Mirana Kurspahića i Dražena Ilinčića. Također, umjesto mlađe generacije filmskih i glazbenih kritičara koji gotovo bez iznimke rade za neprofitne medije (dakle bez naknade) kao stalni suradnici angažirani su dugovječni i situirani Boško Picula i Ante Batinović. Najam suradnika ne može biti nahođen isključivo logikom socijalne mjere, ali ona se ne smije niti posve isključiti. S obzirom da hrvatsku kulturu na životu drži čitava vojska prekarnih kulturnih radnika, javna televizija bi između dva jednako kvalitetna kadra (a na svakoj grani kritičarske branše nalazi se i daleko više mladog talenta) morala izabrati onoga koji još nije plaćen za svoj rad ili tko nema komfor zaposlenja u instituciji – dakle, nekog svježeg. U tom pogledu, heterogenost programa ojačalo bi periodičko rotiranje stalnih suradnika i selekciju novih putem audicije i natječaja. Osim sporadično u Trikulturi i Dobro jutro: Kultura, mlađe su generacije ravnopravn(ij)e u odlično koncipiranom kratkometražnom monološkom interludiju Stand up 3, u kojemu kritičari, novinari, analitičari i komentatori svih boja u okviru od pet minuta izvode kritičarske solilokvije o temama poput sajma knjiga, kadroviranja u kazališnim institucijama ili novog filma Bobe Jelčića, a za svakog Branka Kostelnika, Damira Radića i Žarka Puhovskog, tu su i mlađi glasovi poput Đina Kolege, Branimira Šutala i Borisa Postnikova

Da sumiramo: najveća zamjerka Trećem je što bi umjesto sadržaja "za mlade" trebao pružati sadržaj koji "rade mladi", tj. iz pasivnih gledatelja pretvoriti ih u aktivne producente sadržaja, što se radi tek u manjoj mjeri (prilozi Igora Bezinovića). Međutim, daljnji koraci u tom smjeru već su poduzeti, s obzirom da na HRT-u trenutačno postoji embargo na zapošljavanje novih ljudi, dok istovremeno postoji deficit kreativnog kadra, plan za osvježenje Trećeg outsorcing je proizvodnje što veće količine sadržaja na vanjske produkcije (poput već spomenute produkcijske kuće Fade-In).

"S obzirom da je jedan od ciljeva kuće smanjenje broja zaposlenih, sigurno se nećemo kreativno pomladiti. Pokazalo se da dosta ljudi koji nas gledaju i sami nešto proizvode - dosta gledatelja Trećeg i sami su proizvođači medijskih sadržaja. Želimo svježu krv sa same scene", objasnio nam je glavni urednik Trećeg Dean Šoša. U tom smjeru, nedavno je objavljen natječaj za proizvodnju kviza znanja, nekoliko kratkih formata (portreti filozofa, književnih klasika i strip crtača) i možda najzanimljivije – tjedne emisije o filozofiji. Stoga, nemoguće je i nepotrebno dati neku konačnu brojčanu ocjenu Trećem: dovoljno je reći da kvaliteta sadržaja odražava kvalitetu kadra, da kvaliteta kadra konstantno evoluira i da se već sada radi o najboljem argumentu protiv neopreznog zagovaranja demontaže javne televizije, čime se u pravilu ide niz dlaku krupnom kapitalu, komercijalizaciji, medijskom jednoumlju i bastardizaciji javnog diskursa. 

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 14.05.2014