Arhitektura može učiniti svijet boljim | kulturpunkt

Vijesti Vizualne umjetnosti

<

Arhitektura može učiniti svijet boljim

Postratno urbano planiranje bilo je više od puke gradnje: prvenstveno ga karakterizira implementacija "betonske utopije".

Piše: Matija Mrakovčić

David Maljković, Missing Colours, 2010. FOTO: Annet Gelink Gallery, Amsterdam.

Beton je istovremeno trajan i fleksibilan. Visoke zgrade, prednapeti betonski mostovi i ostale spektakularne ikone 20. stoljeća nisu mogle biti realizirane bez njega. Ipak, beton je dugo vremena bio smatran materijalom bez kvaliteta, nepromjenjivim poput modernog masovnog društva. Negostoljubivost naših gradova povezana je sa sivom anonimnošću rapidno nastajućih postratnih, unificiranih zgrada. S druge strane, 1960-ih i 70-ih, beskompromisna karakteristika materijala, njegova afirmacija suvremenog i prekid s tradicijom, zrcalila je vrijeme koje je empatično vjerovalo u arhitektonski utjecaj na budućnost. Ekonomski i kulturni boom postratnog perioda i njegovi snovi o drugačijem, inkluzivnom društvu, imao je za posljedicu zgrade koje nisu smjerale modernističkoj bezvremenosti već su promatrale sadašnjost kao silu koja ukazuje na vrijeme koje tek treba doći. Postratno urbano planiranje bilo je više od puke gradnje: prvenstveno ga karakterizira implementacija "betonske utopije".

U kasnom modernizmu, stil gradnje se izmijenio i nastaje snažna relacija prema samom materijalu. Ovdje nastaje brutalizam, od francuskog izraza "beton brut" koji označava "grubi" beton, pojam koji je francuski arhitekt Le Corbusier koristio da bi opisao lijevani beton s vidljivim tragovima oplate korišten na većini njegovih zgrada sagrađenih nakon Drugog svjetskog rata. Fleksibilnost materijala i njegov potencijal  za ekspresivni dizajn omogućio je eksperimentalni pristup i istraživanje granica njegovih mogućnosti. No, beton je također definiran kao značajni društveni element. U postratnom periodu, upravo su u betonu osmišljeni i izgrađeni veliki projekti gradskih stanova, obrazovnih institucija i kulturnih centara. Nakon rasta nepopularnosti ovog materijala u kasnim 1980-im, danas on proživljava svoju renesansu: suvremeni umjetnici su fascinirani dualnošću ekspresivne estetike i arhitektonskog modernizma po mjeri čovjeka. Unatoč činjenici da su danas većina tih građevina tek ruševine, poput svjedoka nekih propalih ideologija, one i dalje nose u sebi modernističko obećanje inovativnog dizajna za konkretne potrebe života.

Izložba Béton u Kunsthalle Wien, jednoj od cjenjenijih austrijskih institucija suvremene umjetnosti, naglašava ponavljajući aspekt istoimenog materijala pritom osvjetljavajući društvene i ideološke implikacije te prošle arhitekture. Već se neko vrijeme u svijetu suvremene vizualne umjetnosti očituje povećani interes na postratno urbano planiranje. Izložba, otvorena od 25. lipnja do 16. listopada, bavi se estetskim i društvenim implikacijama betona te prikazuje retrospektivni pogled na tu gradnju s ciljem reaktivacije njegova potencijala za budućnost. Među umjetnicima zastupljenim na izložbi nalazi se i David Maljković sa serijom fotografija pod nazivom Missing Colours, istraživanjem povijesti i budućnosti modernističkih koncepata. Inspiriran scenom u filmu Balkanski špijun, gdje ličilac kojeg glumi Milan Caci Mihailović baca boju na sivu fasadu zgrade, Maljković kao subjekt rada izabire Novi Zagreb čije scene kontrastira četirima osnovnim bojama, pitajući se o ulozi umjetnosti doslovno ubacujući boje u "stvarni život".

Na ovom mjestu nije naodmet spomenuti dokumentarnu seriju Betonski spavači u produkciji Hulahopa, režiji Saše Bana i po scenariju Nevenke Sablić i Maroja Mrduljaša, koji je odradio i posao istraživača i voditelja putovanja kroz ruševine i proturječja nekog, danas se čini, drugog svijeta. Serija Betonski spavači gradi priču oko moderne arhitekture u Hrvatskoj i regiji bivše Jugoslavije, području jedinstvenom po brojnim napuštenim i ruševnim zgradama iz 20. stoljeća iznimne arhitektonske vrijednosti. U četiri epizode – Socijalizam susreće kapitalizam, Kratki susreti uz Jadransku cestu, Tajanstveni objekt u borovoj šumi, Megastrukture – serija se bavi hrvatskom turističkom arhitekturom toga vremena, mjestima na kojima su se u vrijeme hladnog rata i blokovskog rivalstva mogli susresti građani Istoka i Zapada. Hotelski kompleks Haludovo Borisa Magaša, moteli Ive Vitića uz Jadransku magistralu, lječilište za djecu oboljelu od plućnih bolesti u Krvavici kraj Makarske Rikarda Marasovića te hoteli Marina Lučica u Primoštenu Lovre Perkovića i Ambasador kraj Dubrovnika Petra Kušana, kojima je posvećena ova četverodijelna serija, nisu tek ostaci neke davno izgubljene civilizacije, ostaci nekog propalog "sovjetskog” projekta, već su ponajprije prožeti utopijskom idejom da arhitektura može učiniti svijet boljim.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 23.06.2016

VEZANE VIJESTI

Prema održivoj budućnosti

Piše: Martina Domladovac

Projekt samoodrživih naselja ReGen Villages, predstavljen na ovogodišnjem Bijenalu arhitekture, primjer je drugačije mogućnosti stanovanja i izgradnje zajednice.

Prostor kao mjesto inkluzije

Piše: Vatroslav Miloš

Hrvatski nastup na Venecijanskom bijenalu pretvara zgrade koje su izgubile svoju primarnu svrhu u mjesta intenzivne kulturne produkcije i socijalnih interakcija.

Ljubav i beton

Pripremio: Vatroslav Miloš

Na Svjetskom festivalu arhitekture i urbanizma u Pragu Bacači Sjenki predstavit će rad i život jednog od najvažnijih predstavnika hrvatske moderne arhitekture - Ive Vitića.