Arhitektura u službi nade i optimizma | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Arhitektura u službi nade i optimizma

Sedamnaesti Venecijanski bijenale arhitekture ističe dijalog, prilagođavanje lokalnim potrebama te osluškivanje zajednice kao formulu za prevladavanje posljedica klimatske krize.

Piše: Martina Bobinac

Slovenski paviljon (kustosi: Blaž Babnik Romaniuk, Martina Malešič, Rastko Pečar i Asta Vrečko) / Foto: Martina Bobinac

  • A
  • +
  • -

Zadnje su dvije godine, malo je reći, bile izazovne i zahtjevne za većinu stanovništva Zemlje. Pandemija je iza sebe ostavila dugačak trag izmijenjene svakodnevice, a za mnoge je postala simbolom fragilnosti čovjeka te nestabilnosti i prevrtljivosti onoga što se većini zapadnog svijeta činilo kao dobro uhodan i ugodan život, dok je za znatan dio svijeta ona višestruko pogoršala već tešku, eksploatirajuću i nesigurnu svakodnevicu. Između ostaloga smo shvatili da za mnoge hitne situacije nismo spremni. Pod sjenom pandemije, u Napulju su se 22. srpnja 2021. susreli ministri okoliša, klime i energetike zemalja grupe G20, dok je novi izvještaj Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (IPCC), objavljen u kolovozu, oglasio crveni alarm za čovječanstvo, sve u očajničkom pokušaju da se pronađe rješenje za još jedan od gorućih problema današnjice koji svakodnevno steže sve uži obruč oko čovječanstva: globalno zatopljenje.

Međutim, iza kulisa svih potpisanih ugovora i postignutih sporazuma, rješenje za neminovno izmijenjeni način života u bližoj budućnosti leži u rukama onih koji taj svijet oblikuju: arhitekata, urbanista, biologa, fizičara, kemičara, inženjera, ali i humanista, sociologa, antropologa, etnologa, filozofa, teoretičara i, u konačnici, svakoga od nas. Jasno je da je bez suradnje i interdisciplinarnog pristupa, koji srećom postaje sve većim imperativom znanstvene zajednice, teško naći kvalitetno rješenje za kompleksnost problema koji pokušavamo riješiti, ili barem ublažiti. Stefano Cascone, Giuseppe Russo i Nicoletta Tomasello u članku Historical study on temporary and emergency post-disaster housing iz 2018. kao jednu od glavnih i najrazornijih posljedica globalnog zatopljenja navode prirode katastrofe, napominjući da se njihov broj povećao od manje od 50 zabilježenih tijekom 1950. godine do više od 400 u 2010. godini. Alarmantnost ovih podataka poziva na kolektivnu potragu za rješenjima problema koje prirodne katastrofe nameću.

Usporedo sa spomenutim sastancima političara, međunarodnih stručnjaka i organizacija, u Veneciji je u treći mjesec zagazio 17. po redu Bijenale arhitekture, koji se održavao od 22. svibnja do 21. studenog na temu How Will We Live Together. Godine 2020. bio je odgođen zbog  pandemije, a tema koju je kustos ovogodišnjih glavnih izložaba u Giardinima i Arsenaleu, arhitekt i profesor na američkom sveučilištu MIT Hashim Sarkis odredio i raspisao još 2019. godine zadržana je i u postpandemijskom izdanju Bijenala

Glavna premisa ovogodišnjeg Bijenala je optimizam kroz arhitekturu, predlaganje novih rješenja za goruća pitanja koja, tvrdi Sarkis u seriji YouTube videa postavljenih na službenoj stranici, političari ne uspijevaju riješiti. Sarkis smatra da je zadatak arhitekture prebaciti na svoja leđa breme tih zasad nerješivih problema jer su, kako govori, prostorni parametri oni koji definiraju socijalne, pa bi tako upravo arhitekti trebali biti stvaratelji novog, boljeg društvenog poretka. Navodi da bi baza društvenog ugovora trebala biti "pretvorba bez potrošnje" te da bi trebalo revalorizirati i kritički sagledati izvore koji su nam na raspolaganju. Budući da je tema postavljena vrlo široko, a granice zadatka gotovo i nepostojeće, stotine je umjetnika i arhitekata iz 46 zemalja odlučilo na vrlo različite i međusobno često nepovezane načine interpretirati polazišnu tezu, koju je Sarkis na Bijenalu odlučio prikazati dvjema glavnim izložbama.

Postav u Arsenaleu podijeljen je u tri podcjeline. Prva je Among Diverse Beings, koja propitkuje odnos ljudskog tijela i arhitekture, ljudi i arhitekture u korelaciji s drugim bićima. The New Household pak tematizira nove oblike obitelji, nove gustoće i tektonike, tehnologije i modele življenja, kao i život u kolektivu. Posljednji dio izložbe u Arsenaleu posvećen je temi Emerging Communities, koja obrađuje pitanja začinjanja novih formi građanstva u arhitekturi i prostorne reorganizacije unutar zajednica, pri čemu fokus pada na problematiku zajedničkog života i stanovanja u različitim oblicima kampova. 

U centralnom paviljonu u Giardinima bile su obrađene dvije veće tematske cjeline. Prva, pod nazivom Borders, propitkivala je načine na koje arhitektura remeti postojeće strukture granica, i to onih urbanih/ruralnih, ali i političkih. Druga skupina izložaka je Planet, a bavila se spomenutom temom nezaustavljivih klimatskih promjena. Uzevši navedeno u obzir, može se zaključiti da su na ovogodišnjem Bijenalu obrađene gotovo sve stavke s popisa gorućih problema današnjice, među kojima je globalno zatopljenje zasigurno pri vrhu.

Urbana područja, ponajviše ona u zemljama tzv. Trećeg svijeta, sve su češće pogođena teškim nepogodama nakon kojih slijedi sanacija i obnova koja je, nažalost, vrlo rijetko izvedena temeljito, savjesno, stručno i u konsenzusu sa zajednicom koja na tom području živi. Kroz korištenje održivih materijala i načina gradnje, uključivanje zajednice u odlučivanje uvođenjem bottom-up pristupa te pronalaženje rješenja i podizanja svijesti o problemima gospodarenja zemljištem, kao i marginalizacije i pretjerane eksploatacije ruralnih područja, razne su države u prostorima svojih paviljona predstavile pristupe koji bi, kada bi ih se aktivno primjenjivalo, stvorili održive zajednice spremne za izazove s kojima se susreće velik dio današnje populacije. Ti bi pristupi, između ostaloga, također doprinijeli efikasnijoj i ekološki prihvatljivijoj sanaciji i obnovi nakon prirodnih katastrofa, kao što su potresi i poplave, koje su zadnjih godina sveprisutne i u Hrvatskoj. Posebno su u tom smislu poučni paviljoni Filipina, Francuske, Slovenije, Švedske, Finske, Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Japana, koje se može promatrati kao zaokruženu cjelinu ideja za borbu s posljedicama klimatskih promjena, odnosno prirodnih katastrofa. 

Jedna od glavnih stavki uspješnog urbanizma je bottom-up pristup, odnosno, sudjelovanje stanovništva i lokalne zajednice u stvaranju vlastitog urbanog okoliša. Filipini su se na ovogodišnjem Bijenalu predstavili temom Structures of Mutual Support, odgovarajući na naslovno pitanje "kako ćemo živjeti zajedno" kroz predstavljanje tradicije međusobne potpore koja povijesno postoji u većini zemalja diljem svijeta. Istraživanja su pokazala da je uključivanje lokalne zajednice u urbanu obnovu nakon katastrofa, ali i u generalnom kontekstu urbanog planiranja, ključno za uspješnu realizaciju urbane sredine u kojoj su stanovnici zadovoljni rezultatom. Međutim, kako pišu Colin H. Davidson, Cassidy Johnson, Gonzalo Lizarralde, Nese Dikmen i Alicia Sliwinski u članku Truths And Myths About Community Participation in Post-disaster Housing Projects, objavljenom 2006. u časopisu Habitat International, zajednica može biti uključena na više različitih načina – kroz sudjelovanje u procesu odlučivanja, donošenja odluka i planova ili samo kao radna snaga. Suvremene studije ukazuju na važnost uloge lokalnog stanovništva kao donositelja odluka, što je u suprotnosti sa zastarjelim top-down pristupom, u kojem odluke o financiranju, dizajnu i cjelokupnom projektu izgradnje ili obnove jednostrano donosi vlada ili međunarodna organizacija poput UN-a.

Filipinski paviljon / Foto: Martina Bobinac

Filipinski paviljon, smješten u Arsenaleu, naglašava i važnost međusobne potpore kao oblika solidarnosti koji se bazira na osjećaju odgovornosti, što se, između ostaloga, proteže i na brigu o okolišu kako bi bilo dovoljno resursa za buduće generacije. Drvena nastamba predstavljena na Bijenalu ustvari je knjižnica izgrađena od lokalnog materijala, nastala u sklopu 22-dnevne radionice na kojoj su kustosi zajedno s poljoprivrednicima, stolarima, domaćicama i studentima razgovarali o potrebama lokalne zajednice, dok su neki od volontera pomogli u procesu izgradnje knjižnice. Kustosi filipinskog paviljona, Framework Collaborative, smatraju da je pitanje "Kako ćemo živjeti zajedno?" ujedno i pitanje "Kako ćemo graditi zajedno?", a glavni pojam koji ističu, filipinska riječ bayanihan, odnosi se na duh zajednice i međusobnu suradnju u svrhu postizanja zajedničkog cilja. Kustosi smatraju da je to načelo još i danas vrlo prisutno u suvremenoj filipinskoj kulturi, a očituje se u volontiranju u područjima pogođenim katastrofama ili kolektivnom prozivanju kršenja ljudskih prava. Bayaniham je kroz mentalnu mapu koja prikazuje povijest filipinske tradicije solidarnosti detaljno objašnjen u prostoru paviljona, u kojem je opisan i čitav niz drugih pojmova iz različitih dijelova svijeta koji se također odnose na dijeljenje odgovornosti unutar zajednice. Tako se spominje pojam barn-raising, koji se javlja u Americi u 19. stoljeću; gotong-royong, zajedničko dijeljenje životnog tereta koje je prisutno u kulturama u Indoneziji, Malaziji, Singapuru i Brunejima; dugand, što proizlazi iz staronordijske riječi duge, biti koristan, a odnosi se na tradiciju zajedničkog rada koji svoje korijene vuče još iz predmodernih nordijskih naselja; te harambee, koji se u Keniji koristi da bi opisao tradiciju kolektivnog rada u svrhu izgradnje i očuvanja zajednice, što uključuje i teže zadatke poput izgradnje škola.

Na tragu takve vrste pristupa, no dotičući se primarno sadašnjosti, Francuski se paviljon s temom Communities at work / Les Communautés à l'œuvre također zalaže za bottom-up pristup kao najzdraviji pristup urbanizmu. Kustosi paviljona godinu su dana putovali svijetom istražujući zajednice koje su zasukale rukave da bi zajedno unaprjeđivale vlastito okruženje. Nakon provedenih studija slučaja u Vijetnamu, Južnoj Africi, Francuskoj i SAD-u, zaključili su da pronalaženje kvalitetnih rješenja ovisi o stupnju proučavanja parametara pojedinog područja, poput klimatskih i socioekonomskih uvjeta, te da je najbolji način za realizaciju uspješnih arhitektonskih rješenja prilagođavanje specifičnim uvjetima zajednice.

Međutim, da bi zajednica u startu bila svjesna vlastitog potencijala i specifičnosti, ona treba biti osnažena i temeljena na stalnoj komunikaciji i integraciji. Slovenci su doskočili upravo tom problemu predstavivši povijest zadružnih domova nastalih na području Slovenije sredinom 20. stoljeća, počevši od 1947. godine. Pod nazivom The Common in Community: Seventy Years of Cooperative Centres as a Social Infrastructure, Slovenija je ispričala priču o 300 zadružnih domova izgrađenih u samo par godina, svrha kojih je bila stvaranje unutrašnjeg javnog prostora koji služi kao centralno mjesto u zajednici. Kao najvažniji segment i rezultat izgradnje domova kustosi Blaž Babnik Romaniuk, Martina Malešič, Rastko Pečar i Asta Vrečko istaknuli su integraciju zajednice kroz zajedničku gradnju i, kasnije, zajedničko korištenje kroz razne aktivnosti. Takva vrsta centara potiče slobodnu interakciju i udruživanje, komunikaciju i osnaživanje, a kustosi su mišljenja da problem u društvu nastaje onog trena kad smo lišeni mogućnosti sudjelovanja i druženja.

Za koncepciju ovogodišnjeg izdanja nordijskog paviljona s temom What We Share – A Model for Co-housing zaslužni su norveški arhitekti Helen & Hard, koji su predstavili svoju verziju zdrave integracije zajednice kroz održivi model zajedničkog stanovanja, a u izgradnji su primijenili održiv, fleksibilan i otvoren sustav gradnje od punog drveta. Korištenje drveta jedna je od najprepoznatljivijih karakteristika nordijskog dizajna i arhitekture, a kustosi finskog paviljona odlučili su prikazati upravo povijest drvenih prefabrikata na primjeru jednog od pionira takve vrste gradnje, finske tvrtke Puutalo Oy (Timber Houses Ltd.). Osnovan još 1940. godine, Puutalo se specijalizirao za projektiranje, prodaju i promociju montažnih kuća koje su služile za hitnu gradnju naselja u ratnim, ali i postratnim okolnostima. Jednostavna, modularna gradnja i korištenje lako dostupnog materijala omogućila je brzo podizanje velikog broja objekata u kratkom roku. Nakon rata, druge europske zemlje počele su uvoziti drvene kuće iz Finske kao dio projekta obnove razrušenih područja. U bivšoj Jugoslaviji finski su se prefabrikati usidrili u Skopju, koje je nakon velikog potresa 1963. godine primilo veliku količinu inozemne pomoći, uključujući i montažne kuće sa skandinavskog područja. Takav se oblik prefabriciranih drvenih kuća koristio i u Hrvatskoj za obnovu nakon katastrofa, a primjer korištenja te vrste gradnje je naselje Retkovec nakon poplave u Zagrebu 1964. godine, kada su korišteni drveni prefabrikati domaćih poduzeća.

Finski paviljon / Foto: Martina Bobinac

Takva vrsta privremenog rješavanja stambenog pitanja nakon prirodnih katastrofa samo je jedan od mogućih modela koji se danas koriste u hitnom zbrinjavanju. Iako je korištenje kontejnerskih naselja i prikolica u ovim krajevima danas nešto zastupljenije od naselja drvenih prefabrikata, studije pokazuju da je ono ekološki neodrživo te da stvara nerješive socijalne probleme. Naime, kontejnerski kampovi i kampovi s prikolicama pokazuju malo kolektivnog jedinstva ili morala te nerijetko postaju izvorom određenih vrsta društvenih patologija, posebno kada su u pitanju djeca i mlađi dio populacije. Enrico L. Quarantelli u tekstu Patterns of Sheltering and Housing in US Disasters iz 1995. godine tvrdi da organizacije odgovorne za nadzor takvih kampova često otežavaju probleme nedosljednim i promjenjivim politikama i pravilima, a ako vlasti zanemare činjenicu da zbrinjavanje stanovništva u mobilne kućice treba teći istovremeno s obnovom trajnog smještaja, to može postati izvor jakih pritužbi zajednice.

Osim Finske, jedan od modernih pionira korištenja drveta u graditeljstvu je i SAD, koji je kroz temu Wood Framing na ovogodišnjem Bijenalu u Giardinima postavio impozantnu drvenu konstrukciju. Kustosi su time htjeli ilustrirati američku povijest korištenja drveta kao jednu od najprepoznatljivijih značajki arhitekture u SAD-u pa time i pokušali predstaviti važnost drveta kao materijala koji, zbog njegovih mnogobrojnih kvaliteta poput dostupnosti, jednostavnosti konstrukcije, pruža mogućnost jednostavnog korištenja od strane niskokvalificiranih ili nekvalificiranih radnika u procesu izgradnje stambenih jedinica. 

Drvo, naravno, nije jedina opcija za održivu gradnju. Arhitekti i urbanisti naglašavaju važnost korištenja lokalnih resursa, odnosno materijala, građevinske tehnike i radne snage, budući da takav pristup uvelike doprinosi smanjenju troškova, poboljšanju lokalnog gospodarstva i boljoj kulturnoj i lokalnoj integraciji. Krutika Gulahane i V. A. Gokhale u članku Design Criteria for Temporary Shelters for Disaster Mitigation in India tvrde da većina stručnjaka smatra da su pažljivo formulirana, autohtona i lokalna rješenja uvijek učinkovitija, brža i bolje odgovaraju lokalnim potrebama. Osim prirodnih, danas postoje i mnogi suvremeni materijali dobiveni umjetnim putem, koji mogu odgovarati određenom podneblju i biti ekološki prihvatljivi. Korištenje lokalnih resursa ne znači da se inovacija ne smije koristiti; ako su pravilno uvedeni i kvalitetno integrirani, neki novi materijali i tehnologije mogu značajno doprinijeti poboljšanju stambenih rješenja nakon katastrofa. Jedno od takvih rješenja predstavili su kustosi paviljona Ujedinjenih Arapskih Emirata Wael Al Awar i Kenichi Teramoto. Njihova instalacija pod nazivom Wetland ujedno je i dobitnik Zlatnog lava za najbolji paviljon na ovogodišnjem Bijenalu. Kustosi su ispitivanjem novih način korištenja cementa zamijenili vapno određenom vrstom magnezija i tako stvorili CO2 -negativan cement koji nije štetan za okoliš. Takva vrsta cementa, istaknuli su, podobna je za recikliranje, čime postaje izvrstan saveznik arhitektima i graditeljima u okretanju prema održivom graditeljstvu.

Paviljon Ujedinjenih Arapskih Emirata / Foto: Martina Bobinac

Pitanje "reciklaže" dotrajalih stambenih objekata još je jedno u nizu problematičnih i zasad neriješenih stavki s popisa problema suvremenog graditeljstva, arhitekture i urbanizma. Upravo je tu problematiku razradio Japan s temom pod nazivom Trajectories of Elements, postavivši sebi, ali i posjetiteljima, pitanje "što s kućama kojima prođe 'rok trajanja'". Za prilike Bijenala, odabrali su napuštenu drvenu kuću originalno predviđenu za rušenje u Japanu. Kuću su zatim potpuno rastavili na dijelove i transportirali u Veneciju, gdje je ponovno sastavljena korištenjem kombinacije dopremljenih i novih elemenata i materijala. Novu kuću su dizajnirali arhitekti i obrtnici, dodajući nove ili lokalne materijale i elemente u procesu. Ovakvim pristupom kustosi naglasili su važnosti suradnje i interdisciplinarnosti te, kao i kustosi nekih već spomenutih paviljona, korištenja lokalnih materijala u svrhu uspješnog dizajna. 

Zadnjom se stavkom vraćamo punim krugom na početak ove priče: zajedništvu. Iako teško raspoznatljivo među kakofonijom izložaka ovogodišnjeg Bijenala, poruka je jasna. Dijalog, dijeljenje iskustava, prilagođavanje lokalnim potrebama te osluškivanje zajednice čine se kao formula za uspješno prevladavanje barem jednog dijela problema s kojima se danas susreću arhitektura i urbanizam. Kad bi se u barem polovici prošlih, sadašnjih i budućih projekata obnove područja pogođenih prirodnim katastrofama primjenjivali navedeni obrasci i promišljalo o specifičnim problematikama razrađenima kroz ovaj tekst, zasigurno bi i zajednice, koje su, naposljetku, krajnji korisnici onoga o čemu najčešće odlučuju pojedinci na pozicijama moći, osjetile ono što je Sarkis htio prenijeti kroz ovogodišnji Bijenale: optimizam i nadu.

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 30.12.2021

VEZANE VIJESTI

Opstat će samo vodeni medvjedići

Piše: Tihana Bertek

Radovi izloženi u sklopu Touch Me festivala decentriraju čovjeka i istražuju potencijale ideje da se živa bića protežu i izvan čvrstih granica svog organizma.

Klimatski apartheid je klasno pitanje

Piše: Martina Domladovac
Objedinjavanje borbe za klimatsku i socio-ekonomsku pravdu idući je nužan korak u borbi za ljudska prava koja su sve više ugrožena posljedicama klimatskih promjena.

Prozor u ekološku katastrofu

Piše: Matko Vlahović
Umjesto zaključka da je potrebno promijeniti sve kako bi stvari ostale iste, radikalan stav mora napraviti korak dalje i pitati se kako promijeniti sve da bi stvari postale drugačije.