Artists' angst has paid off well? | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Artists' angst has paid off well?

Izložba Salon Der Angst u bečkoj Kunsthalle do početka 2014. propituje ljudski nemir, tjeskobu i strah.

Piše: Dina Pokrajac
  • A
  • +
  • -

Søren Kierkegaard, danski egzistencijalist, u svojem djelu Pojam strepnje skovao je termin angst. Angst podrazumijeva strah, tjeskobu i nemir i inherentno ljudski. Spaja raznovrsne difuzne osjećaje prijetnje i nesigurnosti, individualna i kolektivna iskustva straha koja su ujedno i kulturno determinirana. 

Ako zakoračimo iz Danske u 19. stoljeću u Austriju u 21. stoljeću vidjet ćemo da je angst itekako prisutan. U Kunsthalle Wien, jednoj od najzanimljivijih bečkih galerija, čak 40 autora u sklopu izložbe Salon der Angst kroz različite medije – instalacije, fotografije, slike i video radove – dalo je svoje viđenje angsta. 

U sklopu izložbe, angst je promatran kao temeljni aspekt našeg suvremenog društva, s naglaskom na ulogu kulture i masovnih medija u njegovoj disperziji. Kustoski duo Nicolaus Schafhausen i Cathérine Hug umeće i povijesni kontekst kroz izabrane radove (Ensor, Kubin, Picabia, van Kessel) promatrane kroz prizmu suvremenosti. U izloženim radovima angst je proračunati estetički efekt ili nusproizvod ili suptilna subverzija.

Autori se ugrubo mogu podijeliti na dvije grupe: na one koji pojmu angsta pristupaju s individualnog stanovišta, kao psihološkoj osobini svojstvenoj čovjeku, njegovoj trajnoj determinanti; te one koji promatraju angst s kolektivnog aspekta. Potonjima je angst društveni fenomen kojeg poput čudovišta dr. Morbiusa u kultnom SF-u Zabranjeni planet generira kapitalitička mašinerija, konzumerističko društvo i dominatna kultura straha i subordinacije. 

Ensor i Kubin, primjerice, daju nam tipično germanističku romantičnu viziju angsta. Fantastične scene na Kubinovim turobno lijepim crtežima (poput Nosoroga i djevice) proizlaze iz umjetnikova obračunavanja s traumama iz djetinjstva i preteča su modernog psihološkog crteža. Jamesa Ensora cijeli život prati opsjednutost smrću koja je uvijek iza ugla. Njegovi kosturi utjelovljenje su bolne istine koja ga proganja i kojoj ne može uteći - čovjek je nemoćan poduzeti išta protiv prolaznosti života.

Češka umjetnica Eva Kotátková se kroz tekstove, crteže i fotografije u instalaciji Unsigned (Gugging) fokusira na osobne portrete i biografije pacijenata i liječnika slavnog Haus der Kϋnstler u Guggingu (nekadašnja provincijska psihijatrijska bolnica a danas centar za umjetnost i psihoterapiju), izlaže dokumentaciju koja prati unutarnje ustrojstvo klinike te propituje prevladavajuće dijagnostičke prakse. Kroz minuciozno konstruiranu i kompleksnu instalaciju Kotátková bilježi njihove strahove, snove, umjetničke inspiracije. Ovaj klinički prikaz hladno secira predmet umjetničke inspiracije koja stoji iza proslavljenih radova i stvara jezivu atmosferu, uvid u tuđe psihe koji istodobno distancira i uvlači unutra. 

Kotátková propituje način na koji se privatni strahovi i tjeskobe mogu kreativno kanalizirati, a sa sličnog polazišta kreće i mlada belgijska umjetnica Nel Aerts u grotesknim autoportretima na granici stripa i karikature (poput the Knight and the Idiot). Unutarnja borba i tenzije prožete samoprezirom i morbidnim humorom, predmet su njenih platna. Naoko dječji stil ovih portreta skriva njihov pravi karakter i posprdno suočavanje s apsurdom postojanja.

Kod Özlem Altin tjeskoba izvire iz odnosa tijela i okoline. U Thin memory (gestures of touching or leaving) kroz seriju fotografija i reprodukcija iz knjiga i časopisa, te skulpturne elemente tijelo je deindividualizirano i svedeno na apstraktnu formu. Ono tvori niz gesta i poza, a rezultat je otuđujuća distanca između tijela i okoline.

Gillian Wearing pak istražuje odnos između privatnog i javnog Ja. Zanimaju je strahovi i tajne običnih ljudi te način na koji se mi kao gledatelji poistovjećujemo s njima. U video radu Shakespeare's Confessions (koji je pomalo zbunjujuće postavljen u prostor galerijskog dućana), šest glumaca izvodi monologe po svom izboru iz Shakespearovih komada. Fikcionalni i povijesni izljevi straha i krivnje isprepliću se s osobnim ispovijestima glumaca. Ovaj video nadovezuje se na njene ranije radove, poput Confess all… (1994) i Secrets and Lies (2009), no dok se u njima bavila ispovijestima stvarnih ljudi ovdje se fokusira općenito na retoriku ispovijesti i njenu moć izazivanja empatije kod publike.

Kolaboracija filozofa Raoula Vaneigema (belgijski situacionist, koji stoji iza slavnih grafita s pariških ulica 1968. poput "Dosada je kontrarevolucionarna") i umjetnika Nicolasa Kozakisa rezultirala je crno-bijelim videom A moment of Eternity in the Passage of Time, poetičnim manifestom u kojem se krajolici izoliranog grčkog poluotoka i istoimene planine Atos (znane i kao Svete planine) izmjenjuju s Vanegeimovim rečenicama - parolama koje pozivaju na ukidanje rada i usporavanje protoka vremena. Lik radnika imigranta koji gradi kamenu kućicu u izoliranom krajoliku utjelovljuje opsjednutost modernog doba radom, produktivnošću i uspjehom. Istovremeno kritički i utopistički oni pozivaju na rušenje postojećeg kapitalističkog poretka. Oda je to neradu i opiranje diktatu vremena.

Za Kadera Attiu tjeskoba izvire iz dominantne kulture i njenog odnosa prema Drugom. Ovaj francuski umjetnik za temu svoga rada The Culture of Fear / Invention of Evil uzima razmjenu europske i ne-europskih kultura i konflikte koji leže pod njenom površinom. Metalna struktura koja se proteže od poda do stropa izaziva osjećaj opresije i klaustrofobije. Tisuće časopisa i novina iz različitih epoha kolonijalizma poslagano je na policama, a svima im je zajednička zapadna konotacija koja različite etničke grupe kolonijaliziranih zemalja tretira kao divljake. Stari tiskani materijali o antikolonijalnim pobunama iz 1900-ih smjenjuju se s materijalima iz 21. stoljeća koji prate američke intervencije u Iraku i Afganistanu, međutim medijska reprezentacija "drugih" se ne mijenja, samo je papir sjajniji i tehnička izvedba savršenija. Oni drugi su divljaci koje treba preodgojiti. Međutim naslovnice koje krase priče iz Guantanama čin su suptilne subverzije u ovoj instalaciji te čine da se upitamo tko su zapravo divljaci. 

Serija monokromatskih fotografija snimljenih mobitelom Orte der Angst Marka Lulića kontekstualizira strah. Prizori sami po sebi nisu zlokobni, ali ih gledatelj ispunjava anksioznim sadržajem koji proizlazi iz samog konteksta, da su ove prepoznatljive bečke lokacije, poput Pratersterna, ujedno i poprišta stravičnih zločina. Tjeskoba proizlazi iz onog što na tim fotografijama izostaje i samo je naslućeno, one su upravo zastrašujuće u svojoj banalnosti.

U svojim predimenzioniranim insceniranim fotografijama Jeff Wall preispituje način na koji interpetiramo situacije i krajolike u skladu s našim predrasudama i unaprijed određenim zamislima. U Boys cutting through a hedge dva tamnoputa mladića prelaze živicu i ulaze u prostor koji možda je, a možda nije njihov. Izgledom odgovaraju medijskom stereotipu muslimana no zapravo su Sikhi. Samu situaciju gledatelj doživljava kao prijeteću iako nakon pomnijeg promatranja ne postoje stvarni vizualni dokazi koji opravdavaju a priori negativan stav prema dvojici "uljeza". 

Wall pokazuje kako društvena klima prezasićena strahom pogoduje imaginarnim scenarijima koji generiraju paranoju, dok Mark Wallinger polazi od prevladavajućeg društva spektakla utjelovljenog u kadrovima Margaret Thatcher koja drži svoj slavni govor tijekom Falklandskog rata. Wallinger je montirao kadrove čelične dame tako da dotična cijelo vrijeme ima zatvorene oči i djeluje poput raspamećenog somnambulista. Naziv rada In the sleep of reason parafrazira Goyjin The Sleep of Reason Produces Monsters. Poanta je jasna - glad za moći zasljepljuje razum dok politička retorika zastrašivanja inducira tjeskobu. 

Sve u svemu, izložba je to oscilirajuće kvalitete i neodređenog kustoskog viđenja ali s par vrlo zanimljivih radova (instalacije Kotátkové i Attie posebno se ističu). Salonska koncepcija, gomilanje slika i predmeta čini se pomalo promašena. U tekstu se fokusiram na uspješne radove, međutim većina nespomenutih nažalost samo "popunjava" prostor. Malo je radova koji tematiziraju ljudske odnose kao izvor angsta, relacijska dimenzija je zapostavljena. Većina radova ne postiže toliko željeni dijalog i čudi da toliki broj autora na kraju angstu pristupa na prilično sličan način, lišen osobne i uistinu uznemirujuće dimenzije. Ostaje dojam da bi izložba bila puno uspješnija da su kustosi bili "izbirljiviji" i probrali samo idejno i izvedbeno uistinu poticajne radove. 

Tekst je nastao u sklopu neformalnog obrazovnog programa Kulturpunktova novinarska školica Svijet umjetnosti, ciklus 2013-14, udruge Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 24.10.2013