Autsajdersko poimanje popa | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Autsajdersko poimanje popa

Zagrebačkim nastupom Zouj se potvrđuje kao svestran i nepretenciozan izvođač, čiji se zvuk otima strogim žanrovskim odrednicama.

Piše: Dijana Grubor

FOTO: Ana Marija Devčić // Fotosekcija KSET-a

  • A
  • +
  • -

Zouj je projekt američko-marokansko-francuskog interdisciplinarnog umjetnika Adama Abdelkadera Lenoxa, koji je dosad bio najpoznatiji kao član noise benda Lingua Nada. Dok se s Lingua Nadom zagrebačkoj publici predstavio još 2019., ove smo ga godine sredinom listopada imali_e prilike vidjeti u novom izdanju usmjerenom istraživanju elektronskog zvuka i svježih perspektiva na autsajdersko poimanje popa. Koncert u KSET-u organizirao je Zavod za eksperimentalni zvuk kao prvi jesenski nastup nakon ZEZ Festivala, nastavljajući tako putanju otvaranja koncertnog programa nešto pristupačnijim eksperimentalnim pristupima, koji predstavljaju sve zastupljeniji pandan opskurnijem improvizacijskom dijelu repertoara. Iako ga i label i kritika načelno opisuju kao hyperpop izvođača, Lenoxov enigmatičan novi projekt, kao i većina eksperimentalnih pristupa, zahtijeva nešto sveobuhvatniju analizu.

Zouj je zasad objavio dva izdanja za berlinski label City Slang koji okuplja široku lepezu umjetnika_ca s inovativnim pristupima retro zvuku – od minimal synth senzacije Boy Harsher, alt country benda Calexico pa do chillvawe/indie estetike Gold Pande i Cariboua. Iako Zouj elaboriranim vizualnim kodom donekle odskače od ostatka City Slang kataloga, njeguje komplementaran već spomenuti autsajderski odnos prema žanrovskim odrednicama, što na oba dosadašnja izdanja rezultira maštovitim kolizijama elektronike i popa provučenog kroz filtar alternativne nostalgije za budućnošću, već pomalo tipične za umjetnike i umjetnice koji_e oformljavaju elektroničke projekte nakon gitarskih bendova.

Ne iznenađuje da i novi EP Metal i prošlogodišnji mixtape Tagat dijele brojne karakteristike s posljednja dva albuma Lingua Nade, pogotovo Djinnom, ali Zouj uvodi i jednako toliko dosad neistraženih tehnika i utjecaja. Sličnost s Lingua Nadom najviše se očituje u vokalnim dionicama prepoznatljivim kod dobrog dijela indie i psihodeličnih bendova 2010-ih te pripadajućoj narkotičnoj dezorijentirajućoj atmosferi. Oslanjaju se na dream pop, vapourwave i funk, koje Lenox kroz Zouj usložnjava i obogaćuje blještavom produkcijom, pop hookovima, umjereno visokim modulacijama vokala korištenjem autotunea i vocodera te idiosinkratičnim uplivima RnB -a 2000-ih. Iako je formula načelno ista, riječ je o dva bitno različita ostvarenja. Tagat je znatno mračnije djelo na kojem svaka traka zbog neočekivane izmjene beatova, tempa i potpune mutacije u drugi stil funkcionira kao minijaturni miks. Tako je prijelaz iz, uvjetno rečeno, treperavog synth popa u jungle potpuno prirodan, a  spori izmiješteni trippy ugođaji izuzetno efektno prenose stravu paralize sna. Metal je s druge strane puno više pod utjecajem funka, hip hopa i popa te je, u usporedbi s Tagatom, njegov topliji retro zvuk još pristupačniji, a ima i Zoujevu prvu decidirano klupsku traku – Haram (club edit), koja se otprilike može opisati kao skok iz minimal techna u synthwave s jungle beatom. Ostale trake često evociraju muziku iz starih igrica te standardne tropove popa 90-ih i 2000-ih, a tom su osjetno vedrijem i plesnijem zaokretu suprotstavljene nešto mračnije tematike u tekstovima.

Vjerojatno su ga upravo zbog tog bombastičnijeg zvuka i zaraznih saharinskih melodija City Slang, a nakon toga kritika pa i ZEZ, odlučili promovirati kao hyperpop umjetnika. Dok u samom zvuku i njegovom dizajnu nema previše sličnosti između Zouja i hyperpop umjetnika_ca, s njima dijeli evidentno odsustvo milenijalske ironijske i intelektualne distance u pristupu svojim utjecajima. Baš to daje nepretencioznost, opuštenost i svježinu Zoujevim prilično ambicioznim istraživanjima koja se šire na teritorij audiovizualnog kreiranja vlastitog mikrokozmosa. Zouj surađuje s velikim brojem umjetnika i umjetnica iz različitih medija – od glazbe, vizualne umjetnosti, fotografije i animacije do mode i izrade igračaka. Većinu njegovih traka prate idiosinkratični šareni spotovi koji inkorporiraju reference na stare igrice, Nintendo i Playstation 1 estetiku te MTV spotove ranih 90-ih, što podebljava anakronu, neodređeno retro-eskapističku atmosferu samih pjesama. Lenoxova figura je sveprisutna u spotovima i na coverima izdanja kao niz crtanih likova i avatara bez neke uniformne manifestacije, što simbolizira različite aspekte umjetničkog rada. Iz perspektiva labela i kritike, hyperpop referenca možda primarno ima smisla zbog njene popularnosti, multidisciplinarnosti Zouj projekta i činjenice da zapravo ne postoji šira suglasnost oko toga što hyperpop jest.

Iako se termin najviše veže uz queer scene iznikle na SoundCloudu i Discord serverima koje je 2019. objedinila Spotifyeva hyperpop playlista, a čiji su najpopularniji predstavnici 100 Gecs, s godinama je postao toliko širok da može uključivati svaki projekt negdje na spektru eksperimentalne glazbe i mainstreama – od popkulturne refleksije umjetnika_ca okupljenih oko izdavačke kuće PC Music, preko Charli XCX, do virtuoznog opusa Arce ili SOPHIE. Razlog tome donekle leži u čestim kolaboracijama između dijelova tih scena te marketinškoj potrebi da se naizgled slične prakse okupe pod jedan catchy nazivnik. Kod većine navedenih umjetnika_ca i kolektiva također je prisutna za svakog od njih specifična tendencija kontinuiranog dijaloga s mainstream popom i drugim žanrovima ranih 2000-ih, koje su "ozbiljna" kritika ili "pravi glazbeni fanovi" (obje skupine su uglavnom cis muškarci) u to vrijeme prozvali površnima i beznačajnima, poput metalcorea, ema, happy hardcorea te kasnije SoundCloud rapa i nightcorea. Kroz metalne efekte, brze perkusije, bombastično-slatke melodije i obilnom upotrebom high pitched vokala s mnoštvom modulacija, akterice i akteri najčešće povezani s hyperpopom modificiraju i ekstremiziraju svoje utjecaje gotovo do neprepoznatljivosti pa se trake, iz perspektive mainstreama, često čine kao gusta nekoherentna hiperaktivna masa zvukova. Ipak, riječ je o krajnje promišljenom, često duhovitom krpanju elemenata i redefiniranju same strukture pjesama da bi se stvorio i zauzeo prostor između kategorija "pravog" i "krivog" izvođenja žanra i roda, undergrounda i konvencionalnog poimanja popa. 

U kontekstu zagrebačke eksperimentalne scene i ZEZ-ovog značaja na njoj, izbor Zouja kao underground izvođača u usponu sa zaleđem u noise rocku, uklapa se u ZEZ-ove eklektične okvire. Vodeći se City Slangovim službenim PR-om, iz perspektive promocije i očekivanog odaziva, isticanje hyperpopa u najavi koncerta u odnosu na neke druge, prominentnije elemente Zoujeve glazbe, pokazuje težnju prema dosezanju onog rubnijeg dijela ZEZ-ove publike koja uglavnom dolazi na hibridne klupske evente, te širu mlađu generaciju vjerojatno rejv i eksperimentalne publike koju je prilično teško doseći. Iako ostaje dojam da bi za privlačenje tih skupina bolje funkcionirao drukčiji izbor izvođača_ice ili vikend termin, publika koja se jest pojavila je sudjelovala u odličnom i zabavnom koncertu.

Zbog Zoujeve ambivalentne pozicije negdje između audiovizualnog projekta i benda, ne iznenađuje da je u live nastupu prevagnulo primarno koncertno umjesto klupskog iskustva, bez previše vizuala i rekvizita – samo prostorija obavijena u nijanse plavog, rozog i ljubičastog svjetla te vizual Lenoxova avatara za EP Metal koji je kroz cijeli nastup treptao svojim anime očima i lijevao sedefaste plave suze. Minimalna interaktivnost vizualnog aspekta izvedbe stavila je fokus na live bend okupljen za potrebe turneje, same pjesme i izgradnju intimne komunalne atmosfere kroz Lenoxova šarmantna i česta obraćanja publici i bendu. U toku nastupa je predstavio sve članove_ice benda uz kratke popratne anegdote, pozvao publiku da gitaristu čestita rođendan i ispunio pauze između pjesama poluprivatnim šalama, što je proizvelo izuzetno dobro raspoloženje i responzivnost publike kakva bi u tipičnom eksperimentalnom nastupu vjerojatno izostala, ali je za indie koncerte prilično česta.

Takva je izvođačka prisutnost jako dobro korespondirala samoj set listi sastavljenoj od presjeka pjesama s oba izdanja. U live nastupu ponajviše je podcrtana sličnost Zoujeve glazbe s uvrnutijim indie bendovima 2010-ih i njezin sanjivi psihodelični aspekt upotpunjen raznolikim, izuzetno plesnim ritmovima. Sudar DIY punk etosa i pop/RnB senzibilteta u srži projekta izraženi su kroz geste poput poziva na pogo i Lenoxove plesne pokrete u maniri Justin Timberlakea ili Drakea, koji su kulminirali usporenom groovy obradom Timberlakeovog hita Cry Me A River iz 2002. Među članovima_icama live benda posebno se ističe ljubljanska reperica i plesačica Sahareya, te je još jedan bonus već i tako dobrom koncertu došao u vidu njenog toplog i iskreno entuzijastičnog obraćanja publici, nakon kojeg je izvela pjesmu Other Side sa svog solo albuma Improvised Colors. Sahareya se inače javlja i na Zoujevoj pjesmi Driving With My Eyes Closed pa se izvedba njene solo pjesme može tumačiti kao moment solidarnosti i međusobnog podržavanja. 

Sve u svemu, Lenox se sa Zouj još jednom potvrdio kao svestran i nepretenciozan izvođač koji se jednako dobro snalazi u dosad neistraženim smjerovima, kao i u isključivo bendovskom kontekstu noise rocka. Jasno je da je za maštovitost glazbe i neupitnu kvalitetu zagrebačkog nastupa potpuno nebitno radi li Zouj hyperpop ili ne, niti je namjera ovog teksta sitničavo inzistiranje na propisivanju "pravog žanra". Ipak, PR odluka City Slanga da ga kontekstualizira unutar hyperpop kanona ne dočarava specifičnost njegova pristupa niti najjače strane projekta, nepotrebno navodeći na krivi trag što se od njega može očekivati, pogotovo jer se ni sam Lenox baš i ne poistovjećuje s tom etiketom. Umjesto trendovskog svrstavanja svakog novog projekta koji je u dijalogu s popom u istu kategoriju, čini se produktivnijim fokusirati se na određenu nijansiranost i kompleksnost pri opisivanju zvuka, što istovremeno otvara više prostora za underground umjetnike i umjetnice koji se hyperpopom jasnije i decidiranije bave. Sukladno tome, ako postoji želja za privlačenjem rubnijih i novijih publika, jednako kao i onih već etabliranih, programska struktura ZEZ-a mogla bi se dodatno otvoriti i pokušajem bukiranja hyperpop umjetnika_ca, nastavljajući paralelno njegovati repertoar koji omogućava da svako malo gledamo nastupe poput Zoujeva.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 08.11.2022

VEZANE VIJESTI

Inovativan i raznolik zid buke

Piše: Silva Milostić

Peti ZEZ festival pokazao je snagu programske koncepcije, koja je ove godine rezultirala nizom izvrsnih, na noise pretežito oslonjenih koncertnih izvedbi.

Potentna nadgradnja na vrijednim temeljima

Piše: Nina Čalopek

Odabirom izvođača, egzekucijom programa te ponajprije kvalitetom i raznovrsnošću predstavljene glazbe, ZEZ festival je pokazao da mu ne nedostaje svježine pod novim vodstvom.

Delikatna fuzija zvuka i koncepta

Piše: Dijana Grubor

Najveća vrijednost Aho Ssanova nastupa na Gibanjima gotovo je nježan tretman izvedbenog materijala i sposobnost glazbenog prenošenja kompleksnog emotivnog naboja.