Avetinja tačerizma | kulturpunkt

Avetinja tačerizma

Maggie Thatcher prije tjedan je dana zauvijek napustila londonski Ritz u kojem je provela posljednje dane svoga života.

Piše: Mario Kikaš
  • A
  • +
  • -

Da se vodimo napisima srednjostrujaških hrvatskih medija, zaključili bismo da je otišla velika prijateljica nacije, počasna Zagrepčanka, vizionarka i mirotvorka, lučonoša slobode koja je uz američkog predsjednika Ronalda Reagana najzaslužnija za pad Berlinskog zida i "demokratizaciju" Istočne Europe. Među stručnim eulogijama pisanim preminuloj barunici, nagradu za najbolje literarno ostvarenje u konkurenciji "pučkoškolci s europske poluperiferije" odnio je bivši ministar financija RH i samoprozvani nositelj reda "sljedbenik tačerizma" Borislav Škegro. Odu "ispravnim i zdravim ekonomskim načelima" s "mučnim, ali neizbježnim scenama" gašenja sindikata pod bobijevskim palicama koje je primijenila Margaret Thatcher, Škegro završava zazivom nebeske ruke koja bi trebala izregulirati neku sličnu figuru u nedovoljno privatiziranoj i dereguliranoj ekonomiji evropskog Jugoistoka. A upravo se atmosferska i metafizička metafora neba nemalo puta našla kao poticaj preminuloj premijerki u izgradnji vlastite medijske slike i pratećih joj ideologema. Prilikom prvog premijerskog ulaska u rezidenciju u Downing Streetu, prema važećim hagiografijama citirala je baš najskromnijeg slugu božjega, svetog Franju Asiškog: Gdje je zabluda, da donosim istinu! Gdje je sumnja, da donosim vjeru! Gdje je očaj, da donosim nadu! Izjava koja je sadržajem disparatna njenoj vladavini, ali zato performativom ukazuje na neke ovozemaljske mehanizme koji su Margaret Thatcher održali na vlasti u tri iduća mandata.

Naime, upravo je dio medijskog pogona, jasno se svrstavajući uz torijevsku politiku, gradio njenu javnu sliku i priliku odgovornog vođe koji staje na kraj iracionalnom socijalističkom populizmu svojih prethodnika. Predstavljena je kao oprimjerenje socijalne mobilnost koja se postiže individualnom požrtvovnošću i protestantskom upornošću: od kćeri lokalnog piljara s engleskog istoka do prve žene premijerke, Maggie Thatcher ubrzo je postala prva politička zvijezda na Otoku i jasan antipod svom tada političkom konkurentu na britanskoj parlamentarnoj ljevici, Michaelu Footu, kojega su isti mediji jednako pažljivo posprdno prikazali kao laburističko gunđalo u ofucanom zelenom đubretarcu. Iza orkestrirane izgradnje političke ličnosti krilo se medijsko carstvo u nastanku, ono Ruperta Murdocha, kojemu se upravo ekonomskim mjerama Margaret Thatcher ubrzo omogućilo da stvori korporaciju koja će globalno zagospodariti medijima postajući ključan faktor u geopolitičkim i ekonomskim vojnama angloameričke reakcije idućih nekoliko decenija. Godinu dana nakon što su mediji predvođeni Sunom pod uredničkom palicom Kelvina MacKenzieja svesrdno stali uz premijerkin obračun s fragmentiranim sindikatima, Rupert Murdoch ulazi u sličan privatni obračun s novinarskim i štamparskim sindikatima. Zbog otpora i štrajka u kojem je u jednom trenutku sudjelovalo šest tisuća radnika u izdavaštvu taj je obračun potrajao skoro godinu dana, označio drugu etapu desindikalizacije britanskog radništva, ali i transformaciju medijskog sektora. Uz većinsku javnu podršku tačerističkom režimu, svoju je uređivačku politiku Murdoch usmjerio prema depolitizaciji koja je više nego odgovarala vlasti, a u konačnici odražavala i krilaticu o nepostojanju alternative što je doista odgovaralo stanju na potpuno uništenoj i rastrojenoj britanskoj parlamentarnoj ljevici. Potonja je pak pripremila teren tačerističkim ekonomskim mjerama u trenutku kada je tadašnji premijer James Callaghan na mala vrata uveo monetarističke principe i mjere štednje nakon krize sedamdesetih. Ubrzo se i laburistička pozicija nakon ideološkog vrludanja i debakla na izborima 1983. stabilizirala "čišćenjem" vlastitih redova od svake natruhe progresivnih politika i tendencija, predvođenih ekipom oko časopisa Militant koji je ubrzo ugašen nakon kritike ekonomske politike stranke i njena nesnalaženja u trenutku najvećeg zamaha tačerizma.

Međutim, Thatcher svoju pobjedu na drugim izborima 1983. godine nije mogla zahvaliti tek medijskom konstruktu savršenog vođe i denuncijaciji svakog oblika socijalnog otpora i "devijantnog" ponašanja. Argentinska invazija i posljedična britanska vojna intervencija na Malvinskim otocima kao naručena postigla je uvjetnu nacionalnu koheziju posredovanu aktivnim djelovanjem već spomenutih medija. Uništenjem ljevice tj. fragmentacijom unutar glavnih političkih takmaca Laburističke stranke čija je desna frakcija osnovavši novu Socijaldemokratsku stranku prebjegla Liberalnom savezu, osvojila je ukupan broj glasova približan onom Laburističke stranke, ali zbog vestminsterskog većinskog izbornog sustava, s mizernim brojem zastupnika. Drugim riječima, Thatcher je svoju povijesnu pobjedu, nakon koje je dobila odriješene ruke za provedbu hajekijanskih ekonomskih mjera, osigurala postojećim izbornim sustavom i preslagivanjima u parlamentarnoj opoziciji, vojskom te desnom retorikom kao ornamentalnim dodatkom koju je često znala dovesti do razine političke travestije.

Ostaje upamćeno obraćanje sinodu Škotske Crkve prilikom kojeg je uspjela iznaći i biblijsko opravdanje za vlastite ekonomske mjere i to u Pavlovoj Drugoj poslanici Solunjanima "Tko neće da radi, neka i ne jede", što je u kasnijoj metonimijskoj izvedbi "nema besplatnog ručka" postala mantra otužnih akademskih apologeta neoliberalizma iz našeg dvorišta. Međutim, upravo tačeristički socijalni nauk i moralizam koje je zdušno preuzela od Keitha Josepha, uz onaj početni Škegrin zaziv za tačerijanskom figurom u hrvatskoj politici, tjera nas da se vratimo u to dvorište europske poluperiferije. Njenu je neovisnost Maggie Thatcher zagovarala kao bogom dani poligon za marifetluke iz čikaške kuharice koje će provesti novouzdignuta nacionalna buržoazija što domaća što dijasporska, naučena reganističkoj verziji iste mantre. Svaki pokušaj pronalaska natruha socijalne politike u devedesetima ili u izjavama važećeg šefa opozicije o radnom čovjeku osuđen je na ismijavanje, a trenutni potezi parlamentarne desnice mogu se tek okarakterizirati kao nemušto traženje vještog PR-a jer politička pozicioniranja su više nego jasna.

Još ovo ljeto bili smo blagoslovljeni Ljetnom školom liberalne demokracije u organizaciji tada malo poznatog Centra za obnovu kulture koji je u Zadar dovukao Joséa Piñeru, nekadašnjeg Pinochetova ministra socijale te, kako ga je opisao Večernji list, velikog reformatora njihovog mirovinskog sustava. Piñera, učenik Miltona Friedmana, tvorac je privatnog mirovinskog sustava kojeg su onda iz centra diseminirali po zemljama svjetske periferije gdje ih zdušno provode tamošnje kompradorske buržoazije. Par mjeseci poslije, ista organizacija koju vodi Josipovićev savjetnik Stjepo Bartulica, u Hrvatsku je dovela američku verziju Mary Whitehouse - konzervativne aktivistkinje i zaštitnice morala u vrijeme tačerizma. Lokalna formalna i neformalna, građanska i klerikalna desnica razvlačila je tako Judith Reisman po medijima, zajedno s njenim suludim tezama izazivajući tek reakcije liberalnih akademaca i ministara pred ostavkom. Desnica, zatekavši se u momentu ritualnog paljenja Sanaderove figure, jednako bauljajući kao britanski laburisti nakon nekoliko izgubljenih izbora osamdesetih i ranih devedesetih, traži se među ponuđenim marketinškim rješenjima. Tony Blair jednostavno se nadovezao na politiku tačerizma postajući njen najveći uspjeh, po izjavi Maggie Thatcher i po priznanju Blairova najbližeg suradnika Petera Mendelsona, dobivši jednako proračunatu podršku "njenih" medija prodajući priču o trećem putu koji je zapravo malo šarenija i probavljivija verzija jedinog puta. Domaća državotvorna stranka zasad se odlučila slijepo nabadati po provjerenom receptu iz vremena tačerizma: ekonomski liberalizam i socijalni konzervativizam koji u "nezreloj demokraciji" može i dalje poslužiti kao sredstvo mobilizacije u trenucima fiktivnog i paranoidnog scenarija rasipanja nacionalnog bića, destabilizacije nuklearne obitelji i trovanja djece permisivnim politikama i ćirilicom. Domaća medijska scena, jednako komercijalizirana, depolitizirana i tabloidizirana kao ona britanska za vrijeme tačerizma, poslužit će kao promotor onih politika koji u tom trenutku odgovaraju vlasniku i njegovim poslovnim interesima. To su pokazali nemalo puta dosada slavljenički dočekujući i otrovno ispraćajući Račane, Sanadere, a vjerujemo i Milanoviće.

Maggie Thatcher umrla je sretna i to ne zato što je doživjela duboku starost, nego jer je uspjela da njena politika postane ne samo britanska, nego i europska pa onda i globalna. I dok sa neskrivenim simpatijama gledam izljeve veselja onih preživjelih velških rudara, škotskih škverana, liverpulskih navijača i brikstonskih studenata, bojim se da i nad njihovim i našim glavama sablasno levitira avetinja tačerizma koja će se i dalje širiti Europom, pogotovo njenim Istokom.

Na fotografiji: 96 poginulih navijača iz Hillsborougha © Guardian

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 16.04.2013