Bahaćenje između redaka | kulturpunkt

Bahaćenje između redaka

Imam li što protiv implikacije da mi nešto nedostaje u životu zato što ne idem u kazalište? Itekako da imam.

Piše: Tonći Kožul

'Ste vidjeli ovu zadnju reklamu Gavelle? Ako niste, sastoji se od papirića na kojem su našvrljane novogodišnje odluke neznanog konzumenta:

1. PRESTAT PUŠIT
2. VIŠE IĆ' U KAZALIŠTE
3. MANJE JEST MASNO

Pošto se poruka krupnim slovima kočoperi na jumbo plakatu, čitanje između redaka nameće se samo od sebe. Stoga - dozvolite mi da upravo to i učinim. 

Prvo što mi upada u oči: sendvič u kojem se našao poziv u kazalište. Nije to bilo kakav sendvič! "Manje jesti masno" i "prestati pušiti" rezolucije su koje, sasvim eksplicitno i brutalno: a) lociraju problem, b) postavljaju imperativ eliminiranja štetnih navika s ciljem popravljanja fizičkog zdravlja. U takvom kontekstu, implikacija središnje rezolucije postaje eksplikacija: idi u kazalište, konju, jer ti je to dobro za zdravlje. Istovremeno, to povlači još jednu implikaciju: onu da je izbjegavanje ili ignoriranje kazališta - problem.

Podsjetilo me to i na tekst u Slobodnoj otprije dva tjedna, kad su splitski kazalištarci komentirali odluku uprave HNK da ne dopusti Severini da gostuje tamo sa svojom monodramom, pa je Trpimir Jurkić izjavio: «Nemam ja što s njom dijeliti daske... Ako bi je neurokirurzi pustili da operira, onda je i mi možemo pustiti u HNK. Meni je neurokirurška sala i scena jednako ozbiljna.» Je li usporedba s neurokirurškom salom, mjestom gdje se sanira narušeno psihofizičko zdravlje - slučajnost? Ako i jest, zanimljiva je slučajnost.

A ono s masnom hranom u Gavellinoj reklami, inače, također je zanimljivo s te strane što je zazivanje masne hrane uvriježeno mjesto u pop-kulturnom diskursu. Znate, ono, tipa: glazba Britney Spears i blockbusteri Jerryja Bruckheimera, to je ekvivalent fast fooda, jeftino, masovno, bezlično, bezukusno, ŠTETNO, i tako dalje.

No, za razliku od McDonald'sove hrane, ne postoje nikakvi konkretni dokazi da korporativni pop i filmski blockbusteri narušavaju zdravlje i da «zatupljuju», «poglupljuju» ili što god već. A i ono, dok McDonald's svoje hamburgere pravi od najjeftinijih sastojaka, Britney i Bruckheimer angažiraju najskuplje eksperte (produkcija, gluma, režija...). Što naravno ne mora osiguravati superiornost konačnog proizvoda, ali u svakom slučaju mislim da je maloumno (ili, u najmanju ruku, intelektualno krajnje traljavo) uspoređivati Big Mac i CD najnovije major label starlete.

No, da ne zabrazdim u digresiju... karte na stol! Ako se mene pita, svaki komad umjetnosti ima svoju svrhu, smisao, poruku, kvalitete - a na pojedincu je da ih (ne) prepozna. Izričito se suprotstavljam tezama da su neki vidovi umjetnosti a priori plemenitija "hrana za dušu" od drugih, da te ovaj glazbeni opus ili onaj dramski komad sam po sebi može učiniti "boljom osobom". Mislim, jebo te, dokle više treba podsjećati na naciste i Wagnera?!?

Bih li ja bio bolja osoba da idem u kazalište? Jedino ako bih tako upoznao nove drage ljude, ali... osim toga, ne. Jer kazalište me naprosto ne stimulira. Niti mi pruža eskapizam, niti me potiče na promišljanje svijeta oko sebe (osim u pogledu ovakvih kolumni, he he). Imam li što protiv toga da netko drugi nalazi ispunjenje i zadovoljstvo u kazalištu? Nemam! Imam li što protiv implikacije da mi nešto nedostaje u životu zato što ne idem u kazalište? ITEKAKO DA IMAM.

Zamislimo sad da je središnja rezolucija reklame: «Više slušat hip hop». Izgledalo bi malo blesavo, mogli biste kazati. Međutim, pitam ja vas... zašto je to blesavije od «Više ić' u kazalište»? Zato što kazalište ima zaleđe tisućljetnog kanoniziranja, za razliku od hip hopa koji je kao pojava još premlad da bi se pojavio u školskim udžbenicima? Zato što se u novinama o kazalištu piše u rubrici «Kultura» a o hip hopu u rubrici «Zabava»? Mislim, dajte mu još koje stoljeće fore pa će i hip hop postati dovoljno krezub i «respektabilan» za rubriku «Kultura»!

Ako me osobno više pale neke druge stvari, ne vidim zašto bih se trebao dati impresionirati simboličkim kapitalom kazališta, njegovim mjestom u analima, udžbenicima, povijesti civilizacije. Ako išta, taj kapital ne samo da ne opravdava poruku između redaka Gavelline reklame, već joj daje i opresivnu, maltene siledžijsku notu.

Uostalom, čak i kad bi se moglo znanstveno dokazati da je odlazak u kazalište zdrav za svakoga -; i dalje nitko ne voli kad mu se žlica s keljem gura u usta.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 24.01.2006