Balade iz rudnika i tvornica | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Balade iz rudnika i tvornica

Izuzetno slabo oglašeni nastup Jennifer Reid u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti pokazao se jednim od zanimljivijih umjetničkih događaja s početka nove sezone.

Piše: Ivna Franić
  • A
  • +
  • -

Biografska informacija koja se u najavama spominjala kao ključna sudjelovanje je Jennifer Reid na središnjoj izložbi Sve budućnosti svijeta ovogodišnjeg Venecijanskog bijenala u sklopu projekta britanskog umjetnika Jeremyja Dellera, sklonog politički nabijenim radovima ali i neočekivanim kolaboracijama. Njegova izložba predstavljena na Bijenalu, znakovito nazvana All that is solid melts into air, tematizira utjecaj industrijske revolucije na popularnu kulturu u Velikoj Britaniji koji se proteže sve do danas, stoga nimalo ne čudi posezanje za starim baladama koje ukazuju na bolne sličnosti ali i na neke zanimljive razlike u pogledu na svijet između stoljećima odvojenih radničkih klasa.

Iako bi, dakako, bilo zanimljivo vidjeti kako je ovaj performans funkcionirao u sklopu spomenute izložbe, on itekako dobro funkcionira i zasebno, možda još i više ogoljujući poantu. Unatoč impresivnoj referenci, važno je naglasiti da se Reid ne predstavlja kao umjetnica već kao "folklorna entuzijastica“, a upravo njen vrlo izravni pristup izvornom materijalu daje izvedbi stanovitu sirovu snagu. Ista pak ne označava nedostatak kritičkog odmaka – paralele su toliko evidentne da bi bilo kakvo dodatno podcrtavanje bilo suvišno ako ne i sasvim promašeno.

Jennifer Reid bavi se proučavanjem folklorne ostavštine područja Lancashirea i Manchestera, područja čije tvornice predstavljaju glavne simbole industrijske revolucije, a projekt Broadside and Ballads of Indstrial Revolution bazira se na a capella izvedbi probranih balada. "Broadside" ili "broadsheet" je naziv za list tankog papira s pjesmom ili vijestima otisnutima na jednoj strani, u ovom slučaju baladama koje su zahvaljujući razvoju jeftinog tiska u 16. stoljeću postale vrlo raširene i pristupačne puku. Nakon vrhunca sredinom 17. stoljeća i naknadnog opadanja popularnosti, ova je forma oživljena upravo u periodu industrijske revolucije kada je dobrim dijelom počela služiti za komentar društvenih događanja i velikih promjena tog doba. Duhoviti i nerijetko vulgarni opisi epizoda s posla, pojednostavljeno gledane političke situacije ili općenito dokolice i životnih nedaća, odnosno različitih manifestacija promjena koje je donijela industrijalizacija, najčešće čine satirički prikaz doživljaja kapitalizma od strane onih koji možda nemaju dodira s teorijom, ali zato savršeno razumiju njegovu nepovoljnu praksu koju svakodnevno žive. Baš zbog nastupanja iz perspektive obespravljenih te izostanka dubljeg promišljanja tematike fokusiranjem na življene posljedice društvenog poretka, balade djeluju izuzetno opipljivo. Poveznica između njih i današnje ekonomske situacije ne leži možda toliko u sličnoj nemogućnosti stjecanja kapitala koliko u osjećaju bespomoćnosti pred kapitalizmom, koji je u međuvremenu lijek za ondašnje shvaćanje zarobljenosti sustavom pronašao u podmuklo upakiranoj ideji individualne slobode.

Balade su često bile pjevane nakon posla na ulicama i u pubovima, za otpuštanje stresa izrabljivanih tvorničkih radnika i radnica, i neke od njih u suvremenoj izvedbi također odaju "pubovski" potencijal te ih nije teško zamisliti kao tekstove pjesama kakvog nepretencioznog rock benda nadahnutog tradicionalnom britanskom glazbom. U svom čitanju broadside balada, Reid se radije odlučuje za minimalistički pristup – za potrebe skromne a capella izvedbe, na pozornici se nalaze tek mikrofon i stalak s tekstovima pjesama čiji se prijevod mogao pratiti na ekranu u pozadini. Intuitivno uglazbljene na temelju usmenom tradicijom očuvanih primjera, balade su otpjevane lijepo ali ne i tehnički savršeno, što se zapravo pokazuje kao prednost u prijenosu prevladavajućeg sentimenta i sirovog štiha izvornika. Njena izvedba pritom ne zvuči propovjedno kao što, uostalom, ne djeluju ni odabrane broadside balade – one su bile prije način nošenja s okrutnom svakodnevicom negoli stvarni poziv na akciju. Iz pjesama koje su svojedobno služile otpuštanju frustracija, današnjim je čitanjem isisana nevinost populacije koja se prvi put suočava s određenim promjenama. Na njenom mjestu ostaje zabezeknutost, ali ne samo zbog i dalje bijednog položaja radništva.

Ključni moment Broadside and Ballads of the Industrial Revolution odnosi se na nadu, ili izostanak iste. Naime, više-manje sve balade koje je Reid izvela sadrže element vjere, štoviše, sigurnosti u bolje sutra, pa makar se to sutra protegnulo na stotine godina sežući gotovo do današnjice. Primjerice, A Prophecy for 1973 zamišlja bolji svijet u tada vjerojatno nedostižnoj 1973. godini, a The Hand-loom Weavers' Lament, navodno omiljena među radnicima u periodu ludističkog pokreta, hrani se mišlju da postojeće stanje ne može opstati te prijeti engleskim tiranima da će njihova utrka uskoro biti gotova, a računi doći na naplatu. Osim toga, ista balada u jednom jednostavnom stihu izriče zapanjujuće poznatu logiku krizne politike neoliberalnog kapitalizma ("You go into the markets, and say you cannot sell"). Testimony of Patience Kershaw Reid je najavila kao baladu koja često izazove suze u publici, i doista radi se o mučnoj ispovijesti iz perspektive proćelave djevojke mišićavih nogu čiji je očaj što ne izgleda nimalo damski tek odraz općeg nezadovoljstva bezizlaznom životnom situacijom potplaćenog rada u mračnom rudniku s gomilom podjednako frustriranih muškaraca ("I say my prayers, but what's the use? Tomorrow will be just the same"). No čak i po mišljenju izvođačice najteža pjesma sadrži spomenuti tračak nade, doduše vrlo blijede i daleke ("But now it's 1842, and you and me, we're miles apart / A hundred years and more will pass before we're walking side by side"). Slušanje ovakvih stihova nakon što je prošlo tih stotinu i više godina o kojima balade govore izaziva pomalo poražavajuć i nadasve depresivan učinak.

Ironično, jedina doista suvremena balada koju je Reid izvela, ona nastala u sklopu dvodnevne radionice Muzeja suvremene umjetnosti, zvučala je potpuno promašeno, bez temelja za identifikaciju. Polaznici radionice nisu iskoristili mogućnost nastupa s Reid, prepustivši joj da sama izvede zajednički napisanu baladu o bolno površnom viđenju ključnih problema današnjice – svedenih otprilike na buljenje mladih u kompjuter i gadgete – lišenu humora kakav karakterizira broadside balade ali i pronicljivosti ukazivanja na bolne točke suvremenog društva putem svima poznatih primjera. Na mjesto njih ugurane su eksplicitne upute za rješenje problema pa je ionako tek puko nabrajanje svakodnevnih prizora mladih zalijepljenih za tehnološke igračke u obogaćeno didaktičkom opomenom o nužnosti povratka bezazlenoj igri u prirodi. 

Nakon uživljavanja u intrigantnu selekciju industrijskih balada, uslijedio je tako nagli povratak upravo u stvarnost koja je tijekom izvedbe postala odbojna, onu velikih antikapitalista čiji doseg društvene akcije predstavlja klikanje po linkovima HD prikaza hipijevskog eskapizma povlaštenih individua. To vjerojatno nije trebalo čuditi s obzirom na to da u samoj najavi događaja stoji kako nastup Jennifer Reid "priziva humanost koje nam u današnjem (post) digitalnom i post kapitalističkom dobu često nedostaje" – dok se s isticanjem humanosti u pozadini negativnih strana stanovitog ekonomskog poretka nije teško složiti, okrivljavanje digitalnih tehnologija za izostanak te iste humanosti u suvremenom, uzgred rečeno nimalo post kapitalističkom dobu, djeluje vrlo neozbiljno.

Izmještanjem industrijskih balada 19. stoljeća u suvremeni kontekst na temelju sličnosti u pogledu položaja radništva, problema siromaštva većine odnosno bogatstva malobrojnih, Reid je postigla moćan iskaz o višestoljetnom osjećaju bezizlaznosti iz ralja neoliberalnog kapitalizma. Zaključnim kratkim plesom u klompama (clogging), performans nenametljivo sugerira neminovnost tupog nastavka rada u nametnutom ritmu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 12.10.2015

VEZANE VIJESTI

U mirnoj zvukovnoj divljini

Piše: Ivna Franić

Novi album Julie Holter Have You in My Wilderness na površini doista zvuči kao pop album, no radi se tek o prigušenijem eksperimentalnom pristupu.

Neodlučan korak u mjestu

Piše: Ivna Franić

Ovisno o perspektivi, SuperUho za jedne je vjerojatno kruna zagrebačke koncertne sezone, a za druge kondenzirana demonstracija njenih kroničnih manjkavosti.

Nedovršene bitke

Piše: Ivna Franić

Novi album Jenny Hval Apocalypse, girl karakterizira slojevitost, sloboda izraza te otpor maskulinom diskursu i manjkavostima neoliberalnog feminizma.