Balkanski test Evropske Unije | kulturpunkt

<

Balkanski test Evropske Unije

Panel Western Balkans in the EU enlargement perspective and the new EU fatigue bavio se problematikom proširenja Evropske Unije iz perspektive zemalja Zapadnog Balkana.

Piše: Leda Sutlović

U panelu koji je moderirao Tin Gazivoda sudjelovali su Bodo Weber, Dejan Jović, Denisa Sarajlić-Maglić, Vedran Džihić i Manuel Sarrazin.

Zastupnik njemačkog parlamenta Manuel Sarrazin istaknuo je kako, usprkos ekonomskoj krizi i ostalim problemima, ukoliko želimo preživjeti u globaliziranom svijetu moramo održati Evropsku Uniju ovakvom kakva jest. Razlog tome nalazi u slabim kapacitetima nacionalnih zemalja da ozbiljnije konkuriraju na globalnom tržištu čime se nameće nužnost organiziranja na supranacionalnoj razini. Problematičnim smatra i razdoblje koje će nastupiti nakon primanja Hrvatske u EU te očekuje da će biti potrebno iznaći nove modele suradnje i stvoriti nove kriterije kako ostale balkanske države ne bi zastale u integracijskim procesima. Novi transnacionalni sporazumi između zemalja u regiji trebaju biti stvoreni kako veze između država članica EU i onih koje to još nisu ne bi bile prekinute, ali kako bi zemlje članice povukle i katalizirale ulazak ostalih zemalja Zapadnog Balkana. Dodao je kako bi neulazak Bosne i Hercegovine u Evropsku Uniju značio ogroman geopolitički poraz.

Dejan Jović smatra kako proširenja EU ovise o ideološkoj podjeli oko toga što je Evropa i gdje su joj granice. Konzervativna Evropa danas kao primarne zahtjeve pred buduće zemlje članice postavlja pitanja sigurnosti i napretka, povijesti i kulturnih praksi, što znači da se ne može govoriti o zamoru proširenja, već o njegovim uvjetima. Ovakve zahtjeve teško će zadovoljiti nekršćanske zemlje kao što su Turska, Albanija i Kosovo, no ne i Bosna i Hercegovina budući da se ona još uvijek prema podacima sa zadnjeg popisa stanovništva vodi kao predominantno kršćanska zemlja. U svjetlu naziva akademije i pokušaja predviđanja što bi se moglo dogoditi do 2020. godine, Jović smatra kako bi do tada u Evropsku Uniju mogli ući Island i Crna Gora iz razloga kako bi se pokazalo sebi i drugima da proširenje nije zastalo. Ono što bi moglo uslijediti u ostalim balkanskim zemljama je osjećaj nepravde i zaboravljenosti jer sad kada te zemlje žele u EU, Unija ne želi njih. Nadovezujući se na početak izlaganja, Jović predviđa kako bi u takvoj situaciji ključnu ulogu mogla imati Turska koja bi oko sebe u određenom obliku mogla okupiti muslimanske zemlje.

Denisa Sarajlić-Maglić istaknula je kako je suština Evropske Unije u integraciji dok je ona Bosne i Hercegovine u dezintegraciji. Poseban problem predstavlja bosansko-hercegovački Ustav koji je diskriminatoran jer navodi samo tri konstitutivna naroda. Promjena pak Ustava nemoguća je bez promjene Daytonskog sporazuma, što je zadaća koje se nitko ne želi prihvatiti. Također smatra kako je glavni problem u postojanju jakih nevidljivih političkih elita koje naređuju političarima što činiti, a kojima najviše odgovara održavanje statusa quo što se postiže manipulacijom nacionalističkom retorikom kroz legitimne izbore. Posuđujući termin Larryja Dimonda "elite-packed democracies", objašnjava kako su u BiH elite monopolizirale politički prostor te kako ne postoje mehanizmi kojima bi civilno društvo moglo izvršiti pritisak i promijeniti situaciju. Ovakvoj konstelaciji moći opcija ulaska u Evropsku Uniju nije najprivlačnija alternativa, zadaće prema Bruxellesu izvršavaju se reda radi dok se cijeli proces približavanja više koči, negoli potiče. Ipak, Sarajlić-Maglić Bosnu i Hercegovinu vidi samo u Evropskoj Uniji na kojoj je zadaća da iznađe načine kako takvo što postići.

Vedran Džihić započeo je s neispunjenim obećanjima EU prema Kosovu kao što su nemogućnost sprečavanja sukoba na sjeveru te uspostava viznog režima. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju još uvijek nije potpisan dok pet zemalja članica Evropske Unije nije priznalo Kosovo. Poseban problem vidi u samom pristupu EU prema balkanskikm zemljama. Naime, procesi proširenja Unije dizajnirani su na način da i EU i zemlja koja pristupa od toga imaju koristi. U slučaju balkanskih zemalja, a posebice Kosova te Bosne i Hercegovine tome nije slučaj jer se EU koncentira na benefite ulaska za obične građane dok političke elite više gube no što dobivaju, a zbog čega ustraju na nacionalizmu i korupciji. Pored toga, Kosovo ne kontorilira čitav svoj teritorij, već uz nemire na sjeveru postoji nekoliko međunarodnih vojski koje bi trebale držati situaciju pod kontorolom, a među kojima je EULEX, kojeg lokalno stanovništvo optužuje za pasivnost iz čega je i proizašao negativan imidž EU u zemlji. Smatra kako bi EU trebala staviti veći pritisak na Kosovo i na Srbiju ne bi li se situacija na sjeveru što prije razriješila jer bez konsenzusa neće biti ulaska u EU ni za jedne ni za druge. Pri tome i sama EU mora ustrajati na procesu proširenja i maknuti se od političkih i skrivenih elita, jer će se u protivnom stvoriti opasnija situacija i na Kosovu i u Bosni i Hercegovini.

Bodo Weber govorio je o potrebi promjene paketa pretpristupnih mjera zbog specifičnosti zemalja na Balkanu. Naime, Unija primjenjuje gotovo iste kriterije na zemlje Balkana kao što je primjenjivala na zemlje Centralne Evrope koje nisu imale ni etničke nemire niti iskustvo rata. Poseban problem vidi u politici EU prema zemljama Balkana koja svoj imidž gradi na dobrobiti članstva u EU koje će građani u perspektivi uživati. Umjesto takvog pristupa, potrebno je analizirati situaciju i dopuniti pakete pretpristupnih mjera. Budući da je primarni interes Evropske Unije u zemljama Balkana sigurnosni, u postkonfliktnim zemljama sigurnost je potrebno osigurati na nešto ozbiljniji i studiozniji način od pukog usklađivanja Acquisa.

Pogled u budućnost iz raznolikih perspektiva zemalja Zapadnog Balkana navodi na zaključak da je upravo ovo područje mjesto ultimativnog testa evropske ideje, pa bi opisivanje trenutne situacije unutar Unije "zamorom proširenja" moglo zvučati i preoptimistično.

Foto: Mirela Šavrljuga

 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 24.08.2011