Bar imamo memove | kulturpunkt

Bar imamo memove

Usprkos površinskim izmjenama, finalna verzija europske Direktive o autorskim pravima ostaje nefunkcionalan dokument koji samo ostavlja prostor za ograničavanje otvorenosti interneta.

Piše: Lujo Parežanin

FOTO: Peter Kurdulija / Flickr

Usprkos protivljenju najšire fronte koja je podjednako obuhvaćala opće građanstvo (preko 5 milijuna potpisnika online peticije!), internetske aktiviste, nevladine organizacije, raznovrsne inicijative, akademike, ali i internetske megakorporacije, trogodišnja se priča oko europske regulacije autorskih prava približila negativnom raspletu. U utorak, 26. ožujka Europski parlament je s 348 glasova za, 274 protiv i 26 suzdržana odlučio izglasati spornu Direktivu Europskog parlamenta i Vijeća o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, osiguravši time da se procedura neće odgoditi zbog skorašnjih izbora za njegov novi saziv. Parlament je odluku donio nakon što je Direktiva prošla proceduru trijaloga, odnosno pregovora između Parlamenta, Vijeća Europske unije i Europske komisije, koji su rezultirali finalnom verzijom prezentiranom u veljači.

Kao što je otprije poznato, ključni predmet spora u Prijedlogu Direktive bili su članci 11. i 13. (u novoj verziji članci 15. i 17.), koje su njezini kritičari protumačili kao novi udar na otvorenost interneta. Referirajući na čl. 2. i čl. 3. st. 2. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu iz 2011. godine, članak 11. mehanički prenosi tradicionalni model autorskih prava u digitalnu domenu dajući, primjerice, medijskim nakladnicima pravo sklapanja licencnih ugovora s online agregatorima medijskih sadržaja, što može podrazumijevati i traženje naknade za preneseni sadržaj, odnosno ono što se kolokvijalno (i ne sasvim točno) naziva porezom na link. Kao što smo već pisali, riječ je o modelu koji na ruku može ići tek najvećim medijskim igračima koji mogu zauzeti kakvu-takvu pregovaračku poziciju u odnosu na velike platforme. Mali, ekonomski nebitni akteri poput neprofitnih medija sasvim sigurno neće imati nikakvu korist od ovih mjera – štoviše, uzevši u obzir komercijalizaciju internetskog prostora poput sve izraženijeg ograničavanja dosega na društvenim mrežama, sva je prilika da će tom ključnom, neovisnom dijelu europskog medijskog polja biti sve teže dopirati do čitatelja do kojih bi inače "organski" vjerojatno došli.

Ono čemu ranije nismo posvetili posebnu pažnju jest status samih proizvođača medijskog sadržaja. Dok generatori praznog eurobirokratskog govora na sve strane najavljuju konačnu zaštitu autorâ, u slučaju medijskog sektora uistinu ne postoji nikakva garancija da će bilo kakva redistribucija sredstava između internetskog i medijskog polja doprijeti do novinara. Zabluda je to na tragu odluke SDP-ove vlade da izdavačima tiskanih medija bezuvjetno smanji PDV na 5%, koja se pokazala čistim pogodovanjem medijskom kapitalu bez ikakvog pozitivnog odjeka na položaj novinara.

Finalnom se verzijom Direktive očito pokušalo nekako adresirati taj problem pa je tako članku 11. (sada 15.) dodan stavak 5. koji propisuje da će "autori djela uvrštenih u medijsku publikaciju dobiti primjeren udio prihoda koji su izdavači ostvarili temeljem korištenja njihove publikacije od strane davatelja usluga informacijskog društva". No ove promjene nisu uvjerile Međunarodnu federaciju novinara, koja je 14. veljače objavila priopćenje pod naslovom Nova direktiva izruguje se novinarskim autorskim pravima. U njemu upozoravaju da Direktiva omogućuje nakladnicima da izbjegnu navedenu obavezu na način da se oslone na "postojeće ugovorne obveze" i "zakone o vlasništvu". "Takve diskriminatorne odredbe", navode, "gase bilo kakvu nadu da će Direktiva podržati autore u medijskom sektoru u nastojanju da dobiju poštenu i proporcionalnu naknadu za svoj rad. Umjesto toga ona ojačava sustav u kojem moćni izdavači prisiljavaju zaposlene novinare i freelancere na potpisivanje ugovora kojima se odriču svih svojih prava." Priopćenje prenosi i izjavu generalnog tajnika IFJ-a Anthonyja Bellangera koji smatra kako su pristajanjem na finalni tekst Direktive "institucije Europske unije ili pokazale svoju naivnost ili cinično izdale vrijednosti pravednosti i socijalne pravde koje bi Europa trebala predstavljati". Kao i u slučaju reguliranja odnosa gigantskih platformi i izdavača, ukratko, EU je još jednom pokazao da donosi potpuno nefunkcionalne mjere koje (veći) kapital stavljaju u poziciju da u potpunosti upravlja njihovim reperkusijama.

Članak 13. (sada 17.), koji uređuje odgovornost digitalnih platformi za sadržaj koji njihovi korisnici postavljaju, izmijenjen je u odnosu na svoj inicijalni oblik jer više ne navodi softver za prepoznavanje sadržaja kao primjerenu i proporcionalnu mjeru. Međutim, ona je naprosto tehnološka nužnost diktirana potrebom giganata poput YouTubea ili Facebooka da se zaštite od tužbi za kršenje autorskih prava u ovakvom regulatornom okviru. U svojem novom obliku ovaj članak ograničava odgovornost onih platformi koje su na teritoriju EU dostupne manje od 3 godine i ostvaruju prihode manje od 10 milijuna eura – njihova je obaveza tek da ulože "najbolje napore" da dobiju autorizaciju za preneseni sadržaj. No upravo se u toj odredbi krije vjerojatni smisao ovog čitavog članka – prisiljavanje digitalnih platformi na potpisivanje licencnih ugovora s izdavačima ili službama za kolektivnu zaštitu autorskih prava poput ZAMP-a, koji je Direktivu čitavo vrijeme i podržavao. S obzirom na to da ZAMP, primjerice, pokriva i zaštitu novinarskih autorskih prava, jasan je njegov interes da se oba sporna dijela Direktive definiraju upravo u ovakvom obliku.

Valja istaknuti da ovaj članak u finalnoj verziji eksplicitno uvodi iznimke poput korištenja autorskih dijela u svrhu citiranja, kritike, osvrta, karikature, parodije ili pastiša. No nije nimalo upitno da tehnologija prepoznavanja sadržaja za kojom posežu i posezat će sve velike platforme ne može ulaziti u takve finese – ona naprosto prepoznaje neki zvučni ili vizualni otisak i automatski ga filtrira. S obzirom na obavezu iz st. 6. ovog članka koji propisuje da sve platforme čiji mjesečni broj korisnika premašuje 5 milijuna moraju također poduzeti sve da spriječe buduće postavljanje zaštićenog sadržaja, to efektivno znači automatsko blokiranje svega što softver prepozna kao autorsko djelo, jer je daleko jednostavnije bacati mrežu preširoko nego riskirati tužbu.

Ukratko, uza sve intervencije i dorade, čini se da Direktiva u svojem finalnom obliku zadržava sve probleme zbog kojih je od početka prozivana. Govori to prije svega o nemogućnosti Unije da napusti zatvorene gabarite promišljanja redistribucije novca u medijima i kulturi – gabarite koji, uostalom, ni do kakve redistribucije evidentno ne dovode. Tu su i naši lokalni poslušnici koji s višestrukim entuzijazmom amplificiraju štetne posljedice europske politike prema onima kojih se ovakvi dokumenti tiču, poput neprofitnih medija i radnika u medijima i kulturi. Srećom, ako ćemo vjerovati Unijinom PR-u, finalna nam verzija Direktive bar omogućuje da radimo memove o tome.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 05.04.2019

VEZANE VIJESTI

Vratiti javnosti pravo da zna

Piše: Ivana Pejić
Ususret izborima za novi saziv Europskog parlamenta, Europska federacija novinara objavila je manifest kojim buduće parlamentarce poziva na promicanje slobode medija i medijskog pluralizma.

Za novu rundu kompromisa

Piše: Lujo Parežanin

Odbijanje Europskog parlamenta da podrži početak pregovora o Prijedlogu Direktive o autorskim pravima znači da će taj sporni dokument morati proći daljnje revizije.

Beskorisno narušavanje otvorenosti interneta

Piše: Lujo Parežanin

Mehaničkim prenošenjem modela autorskih prava u domenu interneta, članci 11. i 13. Prijedloga Direktive o autorskim pravima proizvest će uglavnom štetu.