Beograd na vodi – nastajanje ili nestajanje grada? | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Beograd na vodi – nastajanje ili nestajanje grada?

Ispod megalomanskog projekata razmata se poznati nedemokratski scenarij čvrste sprege kapitala i politike u kojem građane nitko ništa ne pita.

Piše: Marija Borovičkić

FOTO: Facebook

Dok sivi Beograd treperi pod stotinama novopostavljenih plavih zastava – takozvanih jarbola, jumbo plakata s jednim novim pozlaćenim gradom (ponajmanje Beogradom), autobusa s natpisima "Slavimo Beograd" i slično, aktivističke inicijative oštre svoje nažalost tupe noževe, a prostor uz rijeku Savu namijenjen rušenju pa građenju polako se čisti.  

Repetirajući modeli

Ne da(vi)mo Beograd najaktivnija je lokalna inicijativa koja posljednjih mjeseci vrlo frekventno i artikulirano mobilizira beogradsko stanovništvo, a do sada je organizirala niz prosvjeda, akcija, performansa i javnih rasprava, okupila brojne stručnjake te oformila konkretne prigovore i analize vezane za projekt Beograd na vodi. Sporni segmenti prema kojima je inicijativa modelirala svoju argumentaciju su: društvo, ekonomija, pravno-proceduralne stvari, urbanizam, arhitektura, infrastruktura, promet i ekologija. Nakon nedavno organizirane "Operacije Šlauf", održane povodom javne sjednice o prostornom planu projekta, 7. studenog organiziran je prosvjed na 23. Međunarodnom salonu urbanizma na kojem je plan za sporni projekt dobio čak 4 nagrade, u kategorijama: Prostorni planovi, Istraživanja i studije u oblasti urbanizma, Zaštita životne sredine kroz studije i planove te Posebno priznanje firmi Belgrade Waterfront d.o.o.

Neovisno o spomenutoj inicijativi, od početka 2014. godine beogradski službeni i neslužbeni mediji vriju pod pritiskom vizije Beograda na vodi, jednog od najkontroverznijih i najvećih planiranih projekata u regiji. Radi se o projektu koji možemo smjestiti tik uz bok projektu Skopje 2014, radikalnom primjeru nacionalističke shizofrenije koja se, za razliku od Beograda na vodi okrenutog slobodnom tržištu i međunarodnom kapitalu, temelji na ideološki zastrašujućoj i opasnoj konstrukciji pseudohistoricističkih nepostojećih narativa. 

Iako se u suštini beogradskog projekta ne radi o (para)političkim i strateškim modelima bitno drugačijim od onih s kojima se na dnevnoj bazi susrećemo i na našem terenu, o ovom je fenomenu u domaćim medijima relativno malo pisano. Financijski i prostorni gabariti kao i dalekosežnost i ireverzibilnost mogućih posljedica modela investitorskog urbanizma, ignoriranja građanskih prava na javne natječaje i netransparentnog ulaganja u projekte financirane sredstvima gradskog ili državnog proračuna, ne tiču se samo Beograda, Srbije i Balkana. Neodoljivo podsjećaju na brojne recentne domaće planove, investicije i intervencije koje se od Beograda na vodi razlikuju tek metrima kvadratnim i eurima, kvantitativno velikim, ali kvalitativno vrlo malim distinkcijama. U kontekstu grada Zagreba, samo kroz tekuću godinu realizirano je nekoliko financijski, funkcionalno i estetski vrlo spornih i skupih projekata na koje su oštro reagirale struka i javnost - primjerice izgradnja Ban centra i uređenje Trga Europe, dovršenje zgrade Muzičke akademije i preuređenje Mesničke ulice. Na istome tragu i paralelno s navedenim, događaju se planska zapuštanja zaštićene industrijske spomeničke baštine poput Paromlina, bloka Badel-Gorica i kompleksa tvornice Gredelj.

Premjeravanje apstraktnim 

Projekt Beograd na vodi zamišljen je kao megalomanska i ključna urbanistička investicija koja će gradu i državi otvoriti nove ekonomske, gospodarske, turističke, infrastrukturne i gotovo sve zamislive mogućnosti uništene ratom, tranzicijom, državnim i lokalnim politikama. Radi se o konstruiranju novog dijela grada, identiteta i načina života koji podrazumijeva prethodno brisanje i čišćenje golemog prostora koji je ujedno i jedna od najatraktivnijih građevinskih lokacija uz obalu rijeke Save, nekadašnji vrlo značajni gospodarski i industrijski centar socijalističkog grada.

Pred javnost je doslovno izbačeno niz paušalnih, redovito vrtoglavih brojki koje se po potrebi radikalno mijenjaju, prekrajaju i transponiraju iz valute u valutu, dodatno onemogućujući percepciju ionako apstraktnih gabarita. Najčešće se govori o 90 hektara ili 1.8 milijuna kvadratnih metara građevinske površine, 100 000 ili 200 000 novih radnih mjesta, Kuli Beograd visokoj 220 ili 180 metara, 5700 stambenih jedinica, 12 700 poslovnih prostora i na koncu 8.3 ili 2.5 milijardi eura ili pak 8 milijardi dolara vrijednosti kompleksa, od kojih javnosti ostaje potpuno nepoznato tko ih, kada, s kojim interesom i u kojem udjelu ulaže. 

Predviđeno je 17% poslovnog prostora, 8% luksuznog hotelskog prostora, 60% elitnog stambenog prostora, 5% prodavaonica, 8% za najveći trgovački centar na Balkanu i 1% za zabavu i kulturu. Navedeni postoci jasno ocrtavaju strategije privatnih interesa, merkantilizma i investitorskog urbanizma dok podatak da su za cjelokupnu kvadraturu kompleksa predviđena svega 4 vrtića i 2 osnovne škole, samo podcrtava provizornost i neodrživost projekta koji svoju argumentaciju temelji na najpovršnijim marketinškim iluzijama novog, bržeg, boljeg i jeftinijeg – provjerenim i zastrašujuće uspješnim modelima prisvajanja. 

Praznina kao identitet

Urbanističke promjene, osim što bi brisanjem, kako prostora tako i lokalne memorije, i nepromišljenim futurističkim interpolacijama zagazile u prostorno velik, povijesno i gospodarski značajan dio grada, vjerojatno bi generirale neki oblik privatizirane "ograđene zajednice" (gated community) koja bi obuhvaćala bogatije slojeve stanovništva, dok bi u ostalim naseljima došlo do koncentracije siromašnih i starijih slojeva i još izraženijeg infrastrukturnog i gospodarskog marginaliziranja. Fluktuiranje cjelokupnog gradskog kapitala vođeno profitnom politikom dodatno bi se radikaliziralo, prestrukturiralo i usmjerilo u novi dio grada čime bi se podcrtao klasni i urbanistički jaz, ali i stimulirala ekskluzija, marginalizacija, netolerancija, separacija i klasna segregacija umjesto inkluzije. S druge strane, postojeće gradsko tkivo, dotadašnji disperzirani specifični urbani punktovi i žarišta kretanja, razmjene i trgovine, kao i mjesta od posebnog povijesnog ili lokalnog značaja, naglim i neselektivnim premještanjem gospodarskog, turističkog i ideološkog fokusa na suštinski neprirodno novonastalu urbanističku cjelinu, s vremenom bi se potpuno rasplinuli, uzevši nepovratan danak bitnog dijela gradskog identiteta. 

Navedeni urbanistički i sociološki fenomen nestajanja i premještanja nije tek mogući scenarij već itekako prisutan i ozbiljan problem s kojim se suočavaju gradovi pod pritiskom privatnog kapitala i nekonzistentnih lokalnih politika. Uzmimo za primjer "praznine" kultne zagrebačke Ilice i količinu zatvorenih i propalih lokala, obrta i trgovina čijim je gašenjem bitno promijenjena ulična vizura i životna dinamika stanovnika grada.  

Na talasu novog načina života

Politička vizija stvaranja novog, nejasnog i teško spojivog konstrukta nacionalističkog i međunarodnog identiteta grada i države jasno se čita na službenim stranicama projekta. Pod kategorijom Prilika navedeno je sljedeće:

"Nađoh najkrasnije mesto od davnina", napisao je despot Stefan Lazarević kada je pre više od šest vekova Beograd proglasio srpskom prestonicom.
Od tada pa do danas, Beograd je mesto gde se susreću različite kulture, prirodne lepote, Istok i Zapad.
Beograd, grad koji se dizao i padao nebrojeno puta, zajedno sa svojim graditeljima i osvajačima, brižljivo čuva svoje bogato nasleđe, ali je uvek spreman da otvori novo poglavlje svoje istorije.
Glavni grad uzdigao se u simbol transformacije Srbije u centar biznisa, kulture i umetnosti jugoistočne Evrope.
Njegovi stanovnici, uvek mladi duhom, jedva čekaju da svoj grad ponovo istaknu na mapi sveta.
Belgrade Waterfront je šansa da Beograd svetu ponovo pokaže svoju razigranu prirodu.

Ostalo pretraživanje upućuje na kategorije poput: Na talasu novog načina života, Prefinjenost kupovine i Novi način života. Nadalje, o investitoru Eagle Hillsu iz Ujednjenih Arapskih Emirata nije navedeno ništa relevantno; njegov pravni status, udio u investiciji, povijest tvrtke i sl, već je dotični prezentiran kao globalni predstavnik razvoja koji pomaže zemljama da se bolje pozicioniraju na tržištu. Pod kategorijom Gostoprimstvo i stanovanje navodi se: Kao orao koji nadleće našu domovinu, i mi vizijom stremimo ka velikim visinama, a u isto vreme budno motrimo na svaki detalj. Naša kompanija, rođena u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, spremna je da svoju stručnost podeli sa nacijama u usponu.

Grad koji nestaje

U cijeloj priči javlja se krajnje bizaran, gotovo nevjerojatno nedemokratski scenarij na čelu s jednim od najmoćnijih srpskih političara, predsjednikom Vlade i vizionarom Beograda na vodiAleksandrom Vučićem. S jedne strane, razmata se političko-ideološko, demagoško i krajnje agresivno promoviranje potpuno neargumentiranog i neartikuliranog virtualnog projekta, dok se s druge strane oformljuje kritička grupacija sastavljena od niza aktivista, građana, stručnjaka i inicijativa. Potonji očima i ušima ne vjeruju do koje mjere politički i investitorski monopol u 21. stoljeću degradira temeljna građanska prava na informaciju, javni prostor i demokratsko odlučivanje o vlastitom životnom prostoru. Po stoti put, radi se o apsurdnoj i itekako potrebnoj borbi protiv netransparentnog birokratskog, političkog i investitorskog fantoma s kojim se ne može voditi jasna diskusija a pogotovo uspostaviti dijalog, jer relevantnih podataka, planskih studija, nacrta, analiza, dokumenta, dozvola i generalnog strateškog plana – nema. 

Na sličnome tragu, nedavno zatvoreni Oktobarski salon ove se godine gotovo opsesivno i pomalo proročki bavio temom Stvari koje nestaju, obuhvativši, zabilježivši i prezentiravši velikim dijelom upravo lokalnu beogradsku arhitektonsku, urbanističku i narativnu povijest. Beograđani se trenutno bore i sa salonom i s gradom koji nestaje. Radi se o borbi protiv planskih, sistemskih i najčešće ireverzibilnih procesa brisanja kolektivnih prostornih i vremenskih relacija – suvremenih implementacija kulturocidnih politika. Radi se i o modelima koji daleko nadilaze lokalne gabarite i svima nama potvrđuju da se za osnovna demokratska prava svaki put iznova trebamo izboriti.

Tekst je nastao u sklopu neformalnog obrazovnog programa Kulturpunktova novinarska školicaSvijet umjetnosti, ciklus 2014-15, udruge Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 20.11.2014