Betonski san o boljem svijetu | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Betonski san o boljem svijetu

Izložba Toward a Concrete Utopia globalnoj publici predstavlja vrhunce jugoslavenske arhitekture, drugačije od bilo čega što su Istok i Zapad mogli ponuditi.

Piše: Roko Rumora

Berislav Šerbetić i Vojin Bakić, Spomenik ustanku naroda Korduna i Banije, Petrova Gora / FOTO: Valentin Jeck, MoMA

Sredinom srpnja, u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) otvorena je prva izložba svjetskih razmjera koja razmatra arhitektonska ostvarenja bivše Jugoslavije. Punog naziva Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948–1980, izložba zauzima čitav galerijski prostor trećeg kata, gdje je smješten MoMA-in Odsjek za arhitekturu. Recenzije izložbe su, bez pretjerivanja, fantastične – ne sjećam se kada je zadnji puta jedna izložba izazvala ovako pozitivne reakcije. Najvažnija recenzija, ona u New York Timesu, nedvosmisleno je pozitivna, hvaleći izložbu kao "izvanrednu" i "točno u onom smjeru u kojem bi se MoMA trebala razvijati". New York Magazine već u naslovu recenzije izložbu naziva "otkrivenjem". Art News, jedno od vodećih glasila umjetničke scene, nudi jednako intenzivnu recenziju ove "zapanjujuće" izložbe. 

Odsjek je osnovan daleke 1932. godine kao prvi kustoski odjel u svijetu posvećen arhitekturi kao modernoj umjetnosti. Od svojeg osnutka do danas, MoMA-in izložbeni prostor za arhitekturu sveti je gral muzeologije – dobiti izložbu ondje vjerojatno je najveća moguća čast u svijetu arhitekture. Dakle, izložbu jugoslavenskih arhitektonskih ostvarenja treba sagledati u tom svjetlu – donedavno gotovo nepoznanica, a sada uvrštena u kanon arhitekture 20. stoljeća. U petnaestak soba izložbe okupljeno je oko četristo objekata, među kojima variraju oni originalni (tlocrti, dokumentarne fotografije, promidžbeni materijali, i dizajn objekti) te novonastali izlošci, izrađeni za potrebe same izložbe – od vrhunskih 3D modela zgrada do zračnih video snimaka arhitektonskih kompleksa i urbanih cjelina. 

Nemoguće je ne primijetiti naručenu seriju švicarskog fotografa Valentina Jecka, čije fotografije individualnih objekata u njihovom današnjem stanju dominiraju svakom galerijom. Iako Jeck ima izvrsno oko za arhitektonski snimak, prečesto upada u zamku stereotipa o istočnoj Europi, pa tako većina njegovih fotografija prikazuje zgrade ispod tmurnog, sivog neba i sablasne naoblake. Čovjek se uistinu mora zapitati zar nije bilo moguće uhvatiti Split ili Podgoricu na sunčan dan?

Posebnu pažnju privlače umjetnička djela suvremenih ex-Yu umjetnika – posjetitelje na ulazu dočekuje nova fotomontaža Davida Maljkovića, dok galeriju posvećenu paviljonskoj arhitekturi Vjenceslava Richtera izvrsno upotpunjuje video rad Nada: Act 1 slovenske umjetnice Jasmine Čibić. Čibić uzima Richterov nikad ostvareni master plan jugoslavenskog paviljona za EXPO 1958. u kojem paviljon "lebdi" suspendiran ispod gigantskog jarbola za koji je privezan kablovima te ga pretvara u glazbalo, transformirajući model zgrade u gudački instrument. Naposljetku, okosnicu izložbe čine tri montažna video rada uvijek briljantne Mile Turajlić, koju su kustosi (Martino Stierli, Vladimir Kulić i Anna Kats) savršeno odabrali za suradnicu na izložbi, budući da se Turajlićkin hvaljeni film Druga strana svega (2017) bavi upravo životom gledanim kroz leću specifično jugoslavenske arhitekture.

Posebno dojmljiv dio izložbe je onaj posvećen regionalnim varijacijama jugoslavenske arhitekture. Budući da sam rođen 1990. i da sam život proveo na relaciji Zagreb-Dubrovnik, nažalost nisam imao pristup mnogim zgradama koje su predstavljene na izložbi, od kojih sam veliku većinu tek sada po prvi put vidio. Moram reći da sam bio zapanjen i oduševljen viđenim. Kustosi su vrlo vješto prikazali kako su, recimo, obnova bombardiranog povijesnog centra Zadra i obnova potresom porušenog Skoplja zahtijevali različita rješenja upravo zbog povijesnih urbanističkih tradicija unutar kojih ti gradovi žive. Nikad prije nisam zapravo dovoljno cijenio kako fantastično plan obnove Zadra, pod palicom Brune Milića, integrira nove zgrade (poput Arheološkog muzeja) unutar matrice rimskog grada i njegove vidljive arheološke baštine (na Forumu).

Dinko Kovačić i Mihajlo Zorić, blokovi kompleksa Split 3

Kustoski najsnažniji dio izložbe predstavlja rezidencijalnu i turističku arhitekturu bivše države. Posjetiteljima je prvo predstavljen Vitićev šareni neboder iz zagrebačke Laginjine ulice, odabran kako bi pokazao inicijalni utjecaj Le Corbusiera na domaće arhitekte u kasnim pedesetim i ranim šezdesetim godinama. Ipak, većina galerije posvećena je drastično drugačijem rezidencijalnom rješenju - kompleksu Split 3. U kontrastu sa zapadnjačkim koncepcijama public housinga, objašnjavaju kustosi, masovni stambeni blokovi poput Splita 3 reflektirali su jugoslavensko ustavom zagarantirano pravo na dom. Iako masovno građeni, fleksibilni i adaptabilni stanovi Splita 3 pružali su prozračniji i dostojanstveniji život nego skučeni prostori sovjetskih komunalnih apartmana. Izložba posebice ističe čestu upotrebu balkona – tog inače relativno buržujskog arhitektonskog elementa – koji u jugoslavenskoj novogradnji pruža radnicima pogled na more i/ili planine. 

U sobi posvećenoj obnovi Skoplja dominiraju projekti makedonskog arhitekta Janka Konstantinova, čiji Telekomunikacijski centar, izgrađen 1975., ostavlja većinu posjetitelja bez daha, no tek manji dio njih uviđa tužnu ironiju – budući da istu tu zgradu koju MoMA veliča makedonska vlada skriva iza paravan-fasada neoklasicističkog kiča zvanog Skopje 2014. Teško je procijeniti odluku kustosa da ne prikažu tragičnu sudbinu mnogih zgrada predstavljenih na izložbi – no možda je tako i bolje. S jedne strane, ugled jugoslavenskih arhitekata (novostvoren, u očima mnogih američkih posjetitelja) nije narušen spominjanjem nemara i grešaka država nastalih nakon raspada Jugoslavije. Također, sadašnje stanje zgrada poput beogradskog Avala tornja (srušenog u NATO bombardiranju 1999.) ili Neidhardtove zgrade sarajevske Skupštine BiH (razorene granatama 1992.) nemoguće je predstaviti nepristrano. Stoga, iako uvodni panel izložbe nedvosmisleno objašnjava politički kontekst nastanka Jugoslavije, njezin se kasniji raspad tretira tek u naznakama – što ima smisl ako se uzme u obzir da izložba ne razmatra čitavu povijest Jugoslavije, nego (namjerno) uzima 1980. i Titovu smrt kao prekretnicu nakon koje i sam koncept "utopije" dobije nova i drugačija značenja. 
 
Jedina slabija točka izložbe je prostorija posvećena svakodnevnom životu i dizajnu. Uz sklopive stolice Rex i prijenosne tranzistore Bled, ta galerija svakako pruža prilike za nostalgičan osmjeh i prisjećanje. Ipak, po mom sudu, ti predmeti se čine kao da su dio neke druge izložbe. Iako je fenomenalan primjer jugoslovenskog dizajna, teško je prepoznati što je točno utopistički u jednom Iskra telefonu. 
 
Puno upečatljiviji je postav posvećen životu i djelu Jurja Neidhardta i njegovog cjeloživotnog traganja za proto-modernitetom skrivenim u tradicionalnoj bosanskoj arhitekturi. Njegovi komplicirani dijagrami i nježne vizure Mostara i malih bosanskih sela jedva su preživjeli – spasila ih je Neidhardtova kći Sonja koja ih je iznijela iz kuće u opkoljenom Sarajevu, prije nego što je neprijateljska paljba razorila sve preostalo.
 
Iako nedvojbeno važni za jugoslavensku poslijeratnu umjetnost, partizanski spomenici predstavljeni su tek na kraju izložbe. Budući da već nekoliko godina fotografije tih spomenika kruže internetom kao viralni hit, kustosi su bili oprezni kako ih ne bi senzacionalizirali. Naime, njihova estetska vrijednost i ambijentalna integriranost u pejzaž toliko impresionira Europljane i Amerikance da se, zasigurno nenamjerno, komplicirani povijesni konteksti u kojima su ti spomenici nastali u potpunosti gube. Pod površnim pogledom online slideshowa, remek-djela Vojina Bakića i drugih postaju "sablasne" i "nadnaravne" pojave, postavljene od "tko zna koga", "usred ničega", "daleko od civilizacije". Želeći izbjeći takav dojam, kustosi su više prostora dali pojedinim arhitektima, prvenstveno Bogdanu Bogdanoviću, čiji je plan za Jasenovac detaljno predstavljen arhitektovim crtežima i skicama. 
 
 
Čitajući zidni tekst, koji u nekoliko riječi (vrlo korektno) objašnjava događaje u jasenovačkom logoru, ostao je dojam da nešto nedostaje – pored svih crteža i skica jasenovačkog spomen parka, nedostajala je njegova ljudska komponenta, najbolje dočaranu riječima samog Bogdana Bogdanovića, koji u knjizi Ukleti neimar iz 2001. opisuje dan kada je spomen-područje otvoreno: "Otpočelo je komešanje. Prisutni, u najvećem broju žene u crnini i sa crnim maramama–probili su kordon i preko praznog polja stuštili se ka spomeniku. Više desetina, možda i stotinu hiljada ljudi trčalo je preko polja izbezumljeno grcajući; saplitalo se, posrtalo, padalo. Prodoran, užasan krik, pa produženo potmulo ridanje koje je trajalo najmanje sedam-osam minuta, sve dok masa nije pristiglado samog podnožja spomenika i opkolila ga. Prizor je bio nezemaljski i podsećao je na Sudnji dan".
 
Izložba koja globalnoj publici predstavlja ovaj značajan segment poslijeratne arhitekture otvorena je sve do sredine siječnja iduće godine, a za one koji nemaju priliku putovati do New Yorka, internet pruža niz sadržaja vezanih uz samu izložbu, poput izvrsne panel diskusije kustosa Martina Stierlija i Vladimira Kulića. Kustosi su autori i izložbenog kataloga, koji se ističe kao zaseban doprinos sagledavanju povijesti jugoslavenske arhitekture i može se naručiti online, a nadajmo se da će se uskoro pojaviti i u domaćim knjižarama. Uz eseje poznatih domaćih autora poput Sanje Horvatinčić, Luke Skansija, Maroja Mrduljaša i drugih, ovo izvrsno izdanje trajni je svjedok vrhunaca koje je dostigla arhitektura bivše države. 
 
Ne treba naglašavati da jugoslavenska utopija, onakva kakvom su je arhitekti zamišljali, nije dugo živjela. Ali ipak, ostvarenja jugoslavenskih arhitekata pokazuju da je takva utopija, barem jedno desetljeće ili dva, bila na vidiku. Na jednom od MoMA-inih malenih zidnih video ekrana izmjenjuju se zračne snimke splitskih nebodera okupanih suncem. Dok kamera polako kruži oko fasada, otkriva malene detalje svakodnevne intime – nečije traperice se suše na tiramolu, nečija mama u tišini pijucka kavu na balkonu – i teško je oteti se dojmu da se u tim vedutama nazire građanska kultura življenja u urbanom prostoru koja je svrstana u svoju kategoriju, drugačiju od bilo čega što su Istok i Zapad mogli ponuditi.
 
Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 22.08.2018

VEZANE VIJESTI

Dokumentiranje betonskih divova

Piše: Martina Domladovac

Platforma #SOSBrutalism rastuća je internetska baza podataka koja sadrži više od devetsto primjera modernističke arhitekture u svijetu kojoj je potrebna zaštita.

Žurili smo tamo kamo nismo smjeli

Piše: Leona Širac

Osim razloga napuštanja objekata jugoslavenskoga modernizma, serijal Betonski spavači svojom formom naglašava paradokse njihova tadašnjeg i današnjeg stanja.

Arhitektura može učiniti svijet boljim

Piše: Matija Mrakovčić
Postratno urbano planiranje bilo je više od puke gradnje: prvenstveno ga karakterizira implementacija "betonske utopije".