Bez anestezije | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Bez anestezije

Potencijal suvremene kritičke umjetnosti u regiji - sudeći prema primjerima iz Srbije, Slovenije, Hrvatske i Makedonije, zavisi ponajmanje od samih umjetnika koji su voljni da se uhvate u ko

Piše: Vesna Milosavljević

Diskusija na okruglom stolu Kritička umjetnost i odgovorna kultura: BEZ ANESTEZIJE!, održanog krajem 2009. u Beogradu, pokazala je kompleksnost tematike i ukazala na različite modele kritičkih umjetničkih praksi koje se suočavaju s određenim općim problemima prihvaćanja kritičkog diskursa u suvremenom društvu, a u lokalnom kontekstu nailaze čak i na cenzuru. Konkretni efekti ponekad i ne postoje, a nekad se svode na dobivanje viza za kolege iz zemalja van šengenske zavjese, ponekad su poruke kritičke umjetničke prakse prepoznate tek poslije dužeg vremena, a događa se i da izazovu neplanirane reakcije, pa i brzopotezne zabrane.



Neophodnost izgradnje individualnih, ali i zajedničkih praksi koje bi se, inspirirane predstavljenim primjerima pozabavile pronalaženjem novih modela efektnog djelovanja, osmišljenim tako da izazovu domete kritičke umjetnosti i ponovo ukažu na građane/aktiviste/umjetnike sposobne da stvaraju razliku u javnoj sferi, jedan je od neformalnih zaključaka rasprave, održane u Goethe institutu u Beogradu u nastavku projekta Let’s Talk Critic Art portala SEEcult.org s partnerima iz regije (Kulturpunkt.hr, SCCA-Ljubljana/Artservis i Forum-Skopje), uz sudjelovanje Vladana Jeremića iz Beograda, Nataše Bodrožić iz Zagreba, Milene Kosec iz Ljubljane i Igora Toševskog iz Skopja.



Neka od pitanja na kojima se temeljila diskusija, koju je moderirala nezavisna kustosica i likovna kritičarka Maja Ćirić iz Beograda, odnosila su se na impulse i intenzitete kritičke umjetnosti i odgovorne kulture u smislu reprezentacije ili intervencije, statusa quo ili iskoraka i konfrontacije ili manipulacije, kao i državnog kulturnog inženjeringa ili parcijalne, ali fokusirane individualne prakse. Preispitujući kritičku umjetnost kao nepredvidljivi impuls dominantne kulturno-političke paradigme, rasprava je istaknula anti-politiku kao alternativu predvidivoj politici, odnosno direktnoj i nemoćnoj politizaciji.



Krenulo se od pretpostavke da odgovorna kultura ne nastaje iz suočavanja umjetnosti i politike, već iz njihovog aktivnog odnosa. Prema Jacquesu Rancièreu, politički subjekt sposoban da se zauzme za odgovornu kulturu nije ni politički lobi, ni individua koja traži adekvatne reprezentacije za svoje interese i ideje, već je prazan operater koji stvara slučajeve političke rasprave neprestano izazivajući ustanovljene okvire za identifikaciju i klasifikaciju. Da bi se ukazalo na nove forme kritičke subjektivnosti, neophodno je stoga preispitati odnos institucija i kulturnih operatera i naglasiti potencijal umjetnosti za kreiranje radikalnog kritičkog znanja.



Kao jedan od svjetski poznatih primjera navedeni su The Yes Men, čiji se članovi pretvaraju da su utjecajne osobe ili glasnogovornici moćnih organizacija kako bi ih zapravo izvrgnuli ruglu. Njihove mete su "veliki kriminalci današnjice", tj. politički lideri i čelnici korporacija koji "stavljaju profit iznad svega". Također, naveden je i projekt Emergency Room, izložbeni prostor u kojem umjetnici, koji se smatraju "termometrima disfunkcionalnosti društva", komentiraju urgentna pitanja današnjice "prije nego što za to bude kasno". Pritom je riječ o umjetnosti nedefiniranoj unaprijed, a koncept se temelji na činjenici da je za realizaciju nekog rada potrebno i po nekoliko mjeseci za pregovore sa institucijama, pronalazak novca i suradnika, što ograničava mogućnosti brzog reagiranja na stvarnost i pretvara umjetnost u komentar onoga što je bilo jučer.



Objašnjavajući koncept zalaganja za suočavanje sa stvarnošću "bez anestezije", Maja Ćirić podsjetila je na Rancierovo objašnjenje disenzusa (u knjizi The Emancipated Spectator) kao mogućnosti da se svaka situacija izvrne ka unutra i rekonfigurira u odnosu na poznati režim percepcije i značenja. Kao primjer u svakodnevnom životu, navela je mogućnost slušanja walkmana u autobusu u kojem trešte narodnjaci, čime se ukazuje na alternativni kod - alati kojima je moguće narušiti dominantni kulturni kod ili utjecati na stvaranje nove vrste konsenzusa. U tom smislu, disensuz je potrebno upotrijebiti i u redefiniranju modela same diskusiji o kritičkoj umjetnosti, koja bi - u kontekstu koji odlikuju fluidnost, nomadizam, prezasićenost informacijama - morala i sama poprimiti drugačiju formu kako bi efikasnije mogla utjecati i na redefiniranje kulturnih politika.



Zanimljive primjere iz osobne umjetničke prakse u tom pravcu iznijeli su sudionici diskusije, koju je obilježilo pitanje uspješnosti kritičke umjetnosti, ali i odlučan stav da od nje ne treba odustati, čak i kada su efekti minorni u određenom trenutku.



"Ako si kritičan prema nekoj pojavi, možda je u tom trenutku i sasvim promašeno, ali može u neko drugo vrijeme imati i konkretan rezultat, a može neke ljude zainteresirati već i sada", rekla je slovenska umjetnica Milena Kosec, koja je po obrazovanju inženjerka matematike, a umjetničko djelovanje od kraja 80-ih podijelila je na tri faze - amatersku, kada je bila i najslobodnija, izvan galerija i bilo kakvih granica, preko statusa profesionalne umjetnice koja je dobivala pozive uglednih galerija, ali se osjećala ograničenom, do sadašnje faze "karijerne suvremene umjetnice" kojoj je potrebna galerija za realizaciju projekata.



Milena Kosec je 1988. počela da priređuje izložbe u svojoj kući i vrtu - neprofesionalnoj, neprofitabilnoj i neinstitucionalnoj galeriji Vila Katarina, a njen najpoznatiji rad je Državica strašilo za ptice/Državica Ptičjestrašilna, u okviru kojeg je izvela više javnih akcija - komentara aktualnih događaja u Sloveniji isprepletanih sa osobnim pričama. Prema njenim riječima, ako se u startu odustane od kritike onda nije ni moguće očekivati bilo kakve promjene. Smatrajući i da nije na umjetnosti da vodi procese aktivnog zagovaranja, ona je istakla da kritička umjetnost, međutim, ima snagu da postavi prava pitanja, definira, artikulira i upozori na problem, i to na kreativan i emotivan način kojim se može doći do ljudi. Tako umjetnici i kulturni radnici u svom nomadskom mehanizmu funkcioniranja plešu oko problema i uvijek nanovo otvaraju nove situacije. U tome je potencijal umjetnosti i kulture koji mogu, ako ništa drugo, bar doprinijeti korekciji društva.



Specifičnu situaciju u Makedoniji predstavio je Igor Toševski, osnivač i član nekoliko umjetničkih grupa od kraja 70-ih, koji je početkom 80-ih objavljivao i stripove u časopisima u bivšoj Jugoslaviji i inozemstvu, a 90-ih je njegov rad postao konceptualniji, fokusirajući se na društvena i politička pitanja. Njegov projekt Dossier 96 bio je dio izložbe After the Wall (1999-2000) i postao početna točka kasnijih radova i/ili akcija, poput Dislocations (1996), Perfect Balance 24kg of Human Rights (2000) i The Process (2004).



Poznat je i po razvojnom projektu Territories, koji propituje formalne barijere umjetnosti i ne-umjetnosti, kao i lingvističke aspekte nacionalnog identiteta i jezika, a realizirao ga je u različitim gradovima i prvi put se suočio sa cenzurom u listopadu 2009. u Skopju. Rad je realizirao na glavnom Trgu Makedonija, na kojem je Vlada riješila prodati dio zemljišta crkvi i izazvala time podjele u javnosti, a bilo je i nasilnih demonstracija, čak i zahtjeva za referendum. Toševski je za rad Teritorija, koji je u formi križa iscrtanog žutom bojom na pločniku, dobio dozvolu Grada i Gradskog muzeja - na čijoj je izložbi i sudjelovao. Za par sati je, međutim, njegov rad izbrisan - komunalni radnici su ga prefarbali, a došlo je do velike rasprave u javnosti i još je u tijeku spor.



"Jedni su mislili da iza toga stoji crkva, drugi da su desničarske organizacije u pitanju, treći NVO. Nitko nije pomislio da je to umjetnički rad. Svi su se zbunili. Gradske vlasti, koje uvijek trpe kritiku da su lijene i spore, sada su promptno reagirale.", rekao je Toševski, dodajući da ni on, ni Muzej grada Skopja nisu znali što se dešava. "To je bilo moje najuspješnije djelo, iako je trajalo samo šest sati", rekao je Toševski, koji je projekt Teritorija počeo još 2004., ali je tek sada dobio efekt provokacije. Prema njegovim riječima, razlog za to je snažna ispolitiziranost situacije u Makedoniji, posebno u pogledu vjerskih i etničkih pitanja, ujedinjene Evrope i sl. "Svaki dan je toliko ispolitiziran da svaki čovjek, a posebno umjetnik, ne može zatvoriti oči", rekao je Toševski, dodajući da, iako se ne bavi angažiranom umjetnošću, još 90-ih je bio "primoran reagirati u društvu punom paradoksa". Toševski je rekao i da osjeća neku odgovornost za kritička djela najprije u lokalnom kontekstu, a onda i u globalnom, iako smatra da umjetnost ne treba da se svodi na lokalne teme, jer mogu biti prozaične.



I kustosica i kulturna radnica iz Zagreba Nataša Bodrožić istakla je da je kritika imanentna umjetnosti, a konkretni rezultati su posebno pitanje. Predstavljajući projekte koje je radila proteklih godina, uključujući Queer Zagreb festival i aktivnosti u okviru udruženja za suvremene umjetničke prakse Slobodne veze, čiji je jedan od osnivača, Nataša Bodrožić rekla je da kulturni aktivizam shvaća kao korištenje kulture kao medija za propitivanje ustaljenih društvenih i političkih praksi ili utjecaj na promjene. Efekte kritičke umjetnosti, prema njenim riječima, ne treba zanemarivati čak i ako se svode samo na dobivanje viza za umjetnike.



U okviru programa Slobodne veze, koji podrazumijeva gostovanja umjetnika, kustosa, povjesničara i teoretičara umjetnosti - usmjerena na istraživanje i dokumentiranje kritičkih i eksperimentalnih umjetničkih praksi u zemljama bivšeg Istočnog bloka, u studenom je predstavljena u Zagrebu nova generacija ukrajinskih umjetnika (Future Was Yesterday), a započeta je i suradnja s umjetničkom organizacijom Oberliht iz Moldavije. Među gostima je bio i umjetnik i kustos Stefan Rusu, poznat po radu Flat Space, koji je postavljen u vidu tipične stambene jedinice socijalističkog bloka u centru Kišinjeva.



"Uspjeli smo platiti put, smještaj i hranu ukrajinskim umjetnicima od para hrvatskih poreznih obveznika, i meni je to super. Ako ćemo do krajnosti o dometima kritičke umjetničke prakse - doprinijeli smo mobilnosti umjetnika iz Ukrajine. Također, dva Moldavca su dobila vize, jedan od njih i tranzitnu, pa smo uspjeli da ga predstavimo u saradnji s partnerima i u Budimpešti", rekla je Nataša Bodrožić, koja je diplomirala na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, a trenutno je na poslijediplomskom studiju Kulturni menadžment i kulturna politika na UNESCO-voj katedri (Univerzitet umetnosti u Beograd i Universite Lumiere u Lionu).



Beogradski umjetnik, aktivist i kustos Vladan Jeremić, koji od 2002. radi sa Renom Rädle i aktivno sudjeluje u projektima suvremene umjetnosti i društvenog aktivizma, istakao je da je jako bitno biti kritičan prema bilo kojem sistemu. Prema njegovim riječima, institucije promoviraju određene partijske pozicije, zbog čega bi možda jedan od odgovora na takvo stanje moglo biti i formiranje partije koja bi promovirala kritičku umjetničku praksu. Jeremić je postavio i zanimljivo pitanje o ishodima političkih promjena, navodeći da je moguće da je politika zapravo samo trenutak, a da je sve ostalo birokracija.



Umjetnost, prema njegovim riječima, ima odgovornost za situaciju u kojoj postoji, ali se ne može očekivati da može riješiti probleme - može prije svega da ih mapira i eventualno ukaže na alternativna rješenja. Jeremić i Rena Rädle su tako filmom Belvil pokušali ukazati na problem rušenja romskog naselja u beogradskom Bloku 67, a s grupom Chto delat? realizirali su film Partisan Songspiel. Belgrade Story/Partizanski pjesmokaz. Beogradska priča, brehtijanski pristup potlačenima i tlačiteljima u tranzicijskom društvu. Taj rad bio je premijerno predstavljen na 11. Istanbulskom bijenalu, a nedavno i na izložbi Političke prakse (post)jugoslovenske umetnosti: Retrospektiva 01 u Muzeju 25. maj u Beogradu.





Okrugli stol Kritička umjetnost i odgovorna kultura: Bez anestezije! dio je dvogodišnjeg projekta Let’s Talk Critic Art (2009-2010), koji podrazumijeva preispitivanje različitih kritičkih aspekata suvremene umjetnosti - kroz okrugle stolove i javne intervjue, te njihovo dokumentiranje i arhiviranje na portalima-sudionicima i u vidu publikacije.



U okviru projekta Let’s Talk Critic Art, početkom listopada 2009. u Ljubljani održan je i okrugli sto Samoorganiziranje umjetnika za poboljšanje njihovog položaja, uz sudjelovanje predstavnika organizacija iz Slovenije, Srbije, i Hrvatske.



Projekt Let’s Talk Critic Art realizira se uz podršku Europske kulturne fondacije, a beogradski okrugli stol organiziran je i uz podršku Goethe instituta Beograd.



Partneri u projektu su članovi neformalne mreže portala za kulturu Jugoistočne Europu (inSEEcp.net), osnovane 2006. u Beogradu, u cilju povezivanja i unapređenja suradnje na prostoru bivše Jugoslavije i šire.



U okviru mreže inSEEcp, u organizaciji SEEcult.org i partnera u regiji, održano je više okruglih stolova, radionica i regionalnih konferencija u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani i Skopju, uz podršku Goethe instituta Beograd i Pakta za stabilnost Jugoistočne Europe.







***

Više o praksama umjetnika, kustosa, aktivista i djelatnika u kulturi možete saznati u razgovorima koje su portalu SEEcult.org i Kulturpunkt.hr vodili sa Natašom Bodrožić, Majom ĆirićVladanom Jeremićem, Milenom Kosec i Igorom Toševskim. Intervjue možete čitati i na portalu Seecult.org.


Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 21.01.2010