Bez drkanja, molim! | kulturpunkt

Bez drkanja, molim!

Ovo nije samo moja ili splitska kronika - nema varoši u čitavoj zemlji koja nema svoju Matejušku pod prijetnjom betonizacije, bagerizacije ili komercijalizacije.

Piše: Tomo Luetić

FOTO: STav

Tog vrelog petka, vrativši se po tko zna koji put iz Zagreba u Split, sav uzbuđen ponovio sam svoj mali ritual. Kako bi se osvježio od puta i sparine, odmorio oči po moru i pronašao poznata lica, kupio sam pivo i krenuo prema platou Matejuške, mjestu koje već i turisti prepoznaju kao posebno. Posebno je jer na njemu nema generacijskog jaza, sukoba trendova ni netolerancije, jer je mjesto lišeno socijalnih okvira na kojem ljudi svih godišta, profesija i subkultura, od akademika do sakupljača boca, dijele svoje priče. To je javni prostor na kojem se slobodno isprepliću svjetovi suprotnosti, s lakoćom stvaraju nova prijateljstva i održavaju ona dugogodišnja. Kao mnogi, vraćam se Matejuški osjetiti kako grad živi i diše. 

No, ovaj put sam ostao neugodno iznenađen kad me na samom ulazu odstranio zaštitar, naglasivši kako je to mjesto sada rezervirano isključivo za one koji kupuju "njihovo" iće i piće. Pokunjeno sam se povukao prema obližnjoj klupici, pa s distance promatrao dobro znano mjesto u stranom ruhu, te se u mojoj glavi počela rojiti klica ovog teksta.

"Mi tu nešto radimo, a vi samo drkate pičku". Mogao je to domicilnom stanovništvu nekoć reći i austrougarski žandar, milanski fašist, nacistički upravnik ili neki jugoslavenski pukovnik. Ovog puta tim su pljuvačnim riječima mržnje privatni pretorijanci splitskog poduzetnika Damira Karamana, sad već nadaleko poznatog kao bespravnog okupatora javnog prostora Matejuške, ponižavali aktivistice za vrijeme prosvjeda. Poslije mlitave reakcije najbezličnijeg gradonačelnika u povijesti grada i tek nakon intervencije policije, prosvjednici su uspjeli obraniti pravo na kultno javno okupljalište stalnih i povremenih građanki i građana Splita.     

Ne ulazeći u bijednu političku orgiju koja se odvijala u pripremi i dovela do epiloga priče oko otmice Matejuške, niti u pitanje kako je uopće moguće da se u jednoj (pravnoj) državi gradska javna površina nezakonito i besplatno daje u podkoncesiju, želim na početku podcrtati tu bahatost kojom je zabarikadiran jedan od posljednjih preživjelih javnih prostora u gradu pod Marjanom, koji je simbol splitske ribarštine, boemštine, mediteranske zajebancije i duha novog vremena. Na mjesec dana koliko traje Svjetsko nogometno prvenstvo Matejušku se preko noći pretvorilo u minijaturni banana teritorij s vlastitim zakonima, obvezama, rasklopnim klupama, cijenama, pravilima kretanja, pripadajućom policijom, hostesama i malenim diktatorom na čelu. A sve pod izrabljenim floskulama kako je uložen novac da bi nam tobože učinili uslugu, uredili nekakav plato i napravili navijačku fan zonu. Prolazeći tim anektiranim koridorom, dok se prosvjed tek kuhao na internetu, primijetio sam kako u uvenulom glasu Stjepana Baloga s velikog nogometnog platna uživaju jedino Nizozemci i Španjolci, dakle turisti kojih je svakog ljeta sve više, što nikako nije loša vijest, ali pitanje je što će sutra ostati domorocima i budućoj generaciji. I s druge strane grada na pijesku Bačvica, neki je drugi Karaman privatizirao javno kupalište, okrunivši ga s još jednim video zidom i montažnom pozornicom, koja u poluvremenu postaje platforma za polugole plesačice i prizivanje narajcane raje.  

Nastavak je to dužeg procesa koji čitavu gradsku jezgru i njezine kulturno-povijesne simbole pretvaraju u zbijeni turistički sajam međusobno pokoškanih vlasnika štekata, spavaonica i točionica vodenastog piva. Masovna komercijalizacija i otimačina javnog prostora suočava nas s jeftinim estetskim ruglom stare gradske jezgre, arhitekturom zatrpanom koktelima, klima uređajima i navijanjem za potpunu pasivizaciju građanske svijesti, nerazmišljanje, nedjelovanje i pretvaranje te iste otupljenosti u instrument nečijih privatnih ciljeva. Drugim riječima, otimaju nam posljednje zidiće, ruše igrališta slobode, uličnog performansa, dijaloga, ludiranja, prepucavanja – nestaje same duše grada. Ugurati u dnevni utržak još jednog turista (po mogućnosti onog deblje lisnice), promovira se kao ultimativni dokaz uspjeha i poželjnog vladanja.   

Posebno je promućurna, destruktivna i otrovna logika koja investiranje u nogometni fast food kavez pokušava prikazati kao epohalni napredak kulturne ponude grada, dok se pravo na samo bivanje u prostoru i lajanje na mjesec proglašava krimenom koji treba iskorijeniti. Biti neproduktivan po mjeri vladajućeg aparata, neracionalan i neekonomičan naspram patrijarhalne većine, željeti provoditi slobodno vrijeme na javnoj površini u vlastitom aranžmanu, nasuprot tolikim kafićima i klubovima, ravno je najvećima od poznatih grehota – promišljanju, odmaranju i bivanju u trenutku.

Matejuška kao lučica, na simboličkoj i organskoj razini predstavlja zaštićenu oazu koja stoljećima uspješno odolijeva krvavim okupacijama, strogim režimima, površnim trendovima i vječnim nasrtajima poduzetničkog čovjeka. Detaljno je o tome pisao splitski arhitekt Edo Šegvić, autor konačnog idejnog rješenja preuređenja Matejuške u svom preglednom tekstu koji analizira njeno društveno-povijesno značenje i otvoreni prostorni smještaj. Šegvić naglašava suživot različitosti u vidu ribarskih brodica na vesla ili pentni pogon i mega kruzera u splitskom portu. Starija od same Dioklecijanove palače, Matejuška je marjanskim kosama prirodno zaštićena od bure, a sprudom od juga i lebićade. Uvalom i danas protječu ljekoviti potoci sumporne vode. Od početka 19. stoljeća pa naovamo, Matejušku su uporno pokušavali oteti i nagrditi, primjerice magazinom vina, pristaništem za hidroavione ili luksuznim hotelom, a investitori su na njoj htjeli vidjeti ribarnice, klaonice, mesnice, stambene kuće, autobusno okretište, stakleni paviljon…

Slično je prošlo i ovo Karamanovo bespravno tezgarenje. Kao i mnoge koji su mu prethodili, Matejuška strpljivo, na sreću, odbacuje sve što nije u skladu s njenom prirodom javnog okupljališta i prostora slobode. Simboličnom mirnom šetnjom ljudi su privremeno vratili pravo na vlastiti javni kutak, gradski dnevni boravak i dokazali da grad nije puka umjetna tvorevina i naplatna kasa, već živi entitet s dušom, vlastitom prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.    

Ovo nije samo moja ili splitska kronika, nema varoši u čitavoj zemlji koja nema svoju Matejušku pod prijetnjom betonizacije, bagerizacije ili komercijalizacije. U trenutku kada sve ima cijenu, razgovori na zidiću, zalasci sunca i puka radost postaju prijetnja krutom sistemu. Stara lučica insprira buđenje potisnute duhovne dimenzije prostora i odcjepljenje od suštog materijalizma, povratak ljudima, zajedništvu i onome zbog čega jedan grad uopće nastaje i traje.

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 28.06.2014