Bez rizika, bez iskoraka, ali s jajima | kulturpunkt

Kulturoskop Criticize This

<

Bez rizika, bez iskoraka, ali s jajima

Godišnja nagrada Radoslav Putar dodjeljuje se od 2002. godine i danas slovi za jedno od najvažnijih domaćih strukovnih priznanja u području suvremenih vizualnih umjetnosti.

Piše: Bojan Krištofić

Nagradu je utemeljio Institut za suvremenu umjetnost iz Zagreba, uz pomoć i podršku međunarodne nezavisne udruge Foundation for Civil Society, koja od 1991. godine radi na osnivanju sličnih priznanja diljem Srednje Europe i Balkana, a sastoje se od tromjesečne stipendije u New Yorku, i organizacije samostalne izložbe nagrađenom umjetniku. Kolektivna izložba četvero finalista Nagrade Radoslav Putar se od 2006. godine održava u Galeriji Galženica u Velikoj Gorici, jednom od najznačajnijih prostora u okolici metropole posvećenom predstavljanju suvremene umjetnosti. Ove godine izložba finalista Nagrade (koja se održala od 5. lipnja do 6. srpnja), usprkos, kao i obično, visoko postavljenim ciljevima, nije postigla mnogo više od podcrtavanja aktualnih estetskih i konceptualnih stremljenja mlađe generacije umjetnika, bez nekog snažnog iskoraka i većih iznenađenja.

Stručni odbor u sastavu Josip Baće (Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb), Ana Hušman (finalistica Nagrade Radoslav Putar 2011., Zagreb), Igor Kuduz (umjetnik i grafički dizajner, Zagreb), Mladen Lučić (Muzej suvremene umjetnosti Istre, Pula) i Darko Šimičić (Institut Tomislav Gotovac, Zagreb) Nagradu Radoslav Putar dodijelio je Miranu Blažeku (1983) za rad Monument (2011). Riječ je o prostornoj instalaciji, pravokutnom crnom ulju na platnu izloženom u kombinaciji sa spaljenim crvenim tepihom kružnog oblika. Umjetnik je monumentalno platno oslikao ravnomjerno, a tek ako promotrimo rub okvira slike, primjećujemo da se stamena tama naglo raspršuje u raster otisaka autorovih dlanova, nalik na spiljske potpise naših najstarijih predaka. Postavljeno u središtu galerije, ovo koncizno djelo dobiva primjetan simbolički karakter, a njegova složenost proizlazi iz guste mreže povijesnih i interkulturnih asocijacija. Crni monolitni blok očekivano se veže uz metafizičke i pseudo-religijske motive, od neolitskih spomenika nepoznatim bogovima do uznemirujućih pojava u klasičnoj znanstvenoj fantastici. Postavljanjem kružnog tepiha nasuprot 'crnog monolita', Blažek je, čini se, želio uspostaviti ne samo dijalektički estetski odnos, već i označiti publici poželjnu poziciju iz koje bi se ovo djelo trebalo promatrati, to jest poziciju iz koje bi s 'monolitom' trebalo stupiti u nedokučivi, transcendentalni odnos. Budući da ovaj motiv ima vrlo šaroliku povijest i u različitim granama modernih i post-modernih vizualnih umjetnosti (javlja se u Maljevičevom suprematizmu i NSK-ovom promišljanju estetike totalitarne propagande), česta prisutnost i repetitivnost postupno su ga banalizirale, stoga se svatko tko ga koristi nalazi na skliskom terenu. Ako nam je autor želio poručiti kako danas doista svaki motiv ili predmet može postati fetiš i izazvati idolopoklonstvo, tada je njegov cilj postignut.

Ostalih troje autora opseg značenja svojih djela postavilo je mnogo uže. Hrvoje Hiršl (1982) video instalacijom 3 boje (RGB) (2012), pokušao je jedno od najpoznatijih europskih filmskih djela kasnog 20. stoljeća, glasovitu trilogiju Krzysztofa Kieslowskog Tri boje (1993–1994) iskoristi kao sirovi materijal za svoj estetski pokus. Autorov je postupak legitiman, ali željeni efekt nije postignut. Postavivši tri televizijska ekrana velikog formata okomito jedan kraj drugog, ukinuvši svakom ekranu dva od tri kanala boje u RGB sustavu, Hiršl je dobio kompoziciju u kojoj se filmovi povezani s bojama francuske zastave (Plavo, Bijelo i Crveno) vrte samo u tonalitetu koji im odgovara prema naslovu. U svom iskazu umjetnik kaže: 'Naracija je potpuno ukinuta, a filmovi se koriste samo kao vizualni element.' No, filmske sekvence zbog snage redateljeve ekspresije gledatelju ne dozvoljavaju promjenu fokusa, te Hiršlova intervencija gubi smisao. Gledatelj se, naime, svejedno trudi pojmiti narativni slijed filma. Jedino što je Hiršl postigao jest simpatičan efekt gledanja sva tri filma trilogije istodobno, no stvaranje novih estetskih vrijednosti vrlo je upitno.

Nadalje, dvojac Predrag Pavić (1982) i Marko Vojnić (1980) predstavio se videom Glupi umjetnik (2011), u kojem autori u beskonačnom "loopu" jedan drugome beskrupulozno razbijaju jaja o glavu – dosjetka je na prvi pogled urnebesna, a na drugi potpuno bezazlena. Riječ je tek o domaćoj inačici holivudskog "zahodskog humora" u galerijsko-muzejskom prostoru. Djelo bi bilo daleko subverzivnije da je na samom otvorenju izložbe priređen ritual gađanja jajima između dvojice umjetnika, možda kao obred slavljenja Blažekovog nagrađenog 'crnog monolita'.       

Naposljetku, Vida Guzmić (1986), najmlađa među ovogodišnjim finalistima, predstavila se multimedijalnom instalacijom Žene vani i unutra (2012). Rad je sastavljen od tri video snimke i jednog animiranog slijeda tekstualnih zapisa, te knjige umjetnice, zapravo vlastitog feminističkog manifesta. Prikazujući djeliće svoga odnosa s bakom u završnom razdoblju njenog života, umjetnica promišlja tradicionalne rodne uloge i s njima povezane dužnosti, te mogućnosti razvoja ženske osobe u takvim (ne)prilikama. Riječ je o čestim temama u mladih umjetnica, no fokus na osobno i dokumentarno čini materijal uvjerljivim, dok dovitljiva fragmentarnost instalacije onemogućava jednoobraznost djela. Umjetnica računa na poistovjećivanje gledatelja s prikazanim, jer je vjerojatno svatko iskusio sličan međugeneracijski jaz u najužoj obitelji. Premda smo time potaknuti na intimnu refleksiju, šteta je što umjetnica problemu pristupa prije svega intimistički sentimentalno, bez želje za odmakom od svoje specifične situacije. Takav bi pristup svakako bio provokativniji, te omogućio promatranje problema iz univerzalnije perspektive socijalnih i ekonomskih odnosa.        

Za razliku od nekih drugih razvikanijih nagrada, s "Putarom" je situacija utoliko jasnija što mali opseg završne izložbe olakšava kritičko promatranje i komparaciju radova. No, predstavljanje održano na margini metropole ovaj put je očito ostalo i na margini medijske recepcije. Dakako, to više govori o samim medijima (tiražnijim novinama i televiziji) nego o izložbi, no činjenica je kako radovi finalista nisu ni mogli privući onu širu, laičku publiku. Ni uža publika ne može biti posve zadovoljna, jer su svi finalisti ostali u prokušanim okvirima svojih medija, bez primjetnih formalnih iskoraka, što za sobom povlači i predvidljivost u izboru tema, a u konačnici izostanak snažnijeg umjetničkog i društvenog efekta. Time je ovogodišnja izložba nažalost događaj značajan tek za najužu stručnu publiku, neposredno zainteresiranu za rezultate prestižnog natječaja. 

 

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije. Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije.

Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske Unije.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 06.09.2012