Bijeg od stvarnosti | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Bijeg od stvarnosti

O samoorganiziranom djelovanju oko festivala Monteparadiso i istoimene udruge razgovaramo s jednim od inicijatora - Igorom Šaponjom.

Razgovarale: Petra Novak i Dea Vidović
KP: Možeš li se osvrnuti na alternativnu glazbenu scenu u Puli koja prethodi festivalu Monteparadiso?

I.Š.: Pula već krajem 1980-ih ima izuzetno bogatu alternativnu glazbenu scenu, pa se može reći da ona aktivno živi već desetljećima. Na stadionu današnjeg prvoligaša Istre 1990. se održao veliki Arena festival na kojem su svirali Einstürzende Neubauten, Disciplina kičme i slični bendovi. Dražen Majić je u to vrijeme bio glavni promotor te je često organizirao koncerte. Prije raspada Jugoslavije imali smo Paradise city, osmodnevni festival svih jugoslavenskih alternativnih bendova. Majić se pojavljivao i nakon što je počeo rat sa svojim Melody festivalom i Histeria festivalom. Mislim da je scena mnogih pulskih subkulturnih pokreta povezana sa samoinicijativnim organiziranjem koncerata po mjesnim zajednicama u 1980-ima. U tom smislu su lokalne mjesne zajednice odigrale ključnu ulogu, posebno ona iznad Arene. Upravo je ta mjesna zajednica 1980-ih dobila nagradu Saveza socijalističke omladine zbog velikog broja organiziranih koncerata za mlade. Zbog takve prakse smo početkom 1990-ih, sa svojih 15, 16 godina imali ideju o samostalnom organiziranju svirki. Sjećam se da je prvi koncert na koji sam otišao bio u Mjesnoj zajednici Valdebek kada su svirali Trijo Porcodijo  i Frontalni udar


KP: Što je potaknulo zauzimanje tvrđave Casoni Vecchi? Kako je to izgledalo na samom početku? Jeste li planirali raditi festival ili ste imali ideju o nekom drugom sadržaju? 

I.Š.: Scena je u ranije opisanom obliku prestala funkcionirati kada je počeo rat. Sve je stalo, u medijima su se vrtile samo mračne vijesti, situacija u Puli je bila nerazjašnjena, a mi smo imali šesnaestak godina i osjetili smo potrebu za bijegom od stvarnosti. Tako smo 1992. došli na ideju da organiziramo samostalni koncert na tvrđavi Casoni Vecchi. Bili smo poput Družbe Pere Kvržice. Znači: "Di ćemo se skupljati? Gle gore –  tvrđava!". Prve godine smo sve morali očistiti i dovesti u red. Više od pola tvrđave bilo je zaraslo u grmlje, bilo je puno prašine, materijala i navezenog smeća. U roku od dvije godine očistili smo prostor, za svaki Paradiso po jedan dio. Nismo imali nikakve financijske mogućnosti pa smo posudili svu opremu, obične i najjeftinije kante od zvučnika. Što se tiče scenografije, uokolo smo postavili žarulje, a moj brat nam je nabavio dimne bombe koje smo bacali na pozornicu. Plakat smo također vlastoručno napravili, onako pankerski, kao fotokopirani kolaž. Malo po malo, kako smo se angažirali oko tvrđave, tako se formirala i ekipa te smo na kraju tamo provodili svaki vikend. 


KP: Možeš li mapirati prostore alternativne kulturne scene u Puli početkom 1990-ih?

I.Š.: Što se tiče drugih mjesta za izlazak u gradu je postojalo nekoliko legendarnih disko klubova. U Hotelu Pula se puštala više-manje samo alternativna glazba, od darka, preko starog rocka do noisea, panka, metala, sve je bilo pomalo zastupljeno. Brada iz Art&Music festivala tamo je radio kao DJ i njemu se uvijek moglo odnijeti ploču koju bi on tijekom večeri pustio. Kao klinci smo izlazili van s punim torbama ploča i znali smo po cijelu noć čekati te dvije minute kada bi nam Brada pustio naručenu "stvar" na koju smo tada skakali i plesali. Kada bi pjesma odsvirala, uzimali smo naše ploče, spremali ih i nosili kući. Uljanik je tada bio ultrašminkersko mjesto, baš pravi disko. Klub Talijana Circolo imao je svoju scenu na kojoj su nekada znali biti koncerti, ali većinu stvari smo sami nekako organizirali. Na tvrđavi smo radili koncerte samo za festival. Zimi nismo radili ništa organizirano, ali bi se okupljali oko tvrđave prije nego bi išli van. Običaj je bio da s pićem i cigaretama dođeš na tvrđavu oko 7 ili 8 sati, sjedneš, pričaš, eventualno i zapjevaš kada se spusti mrak. Klasična parkić spika, samo smo imali svoj dvorac. Nakon takvog druženja odlazili bismo u Hotel Pulu ili na neko drugo mjesto gdje se održavao koncert ili slušaonica. Sredinom 1990-ih niti jedan disko više nije radio, tako da smo se okupljali na tvrđavi. U međuvremenu se dogodilo jedno kratko razdoblje kada je Uljanik preuzeo pokojni Bato koji je podržavao rokersku scenu. Svaki četvrtak su svirali bendovi iz cijele Evrope, ali i iz svijeta. U Uljaniku su tada gostovali poznati pankerski bendovi kao MDC, Peter and The Test Tube Babies, The Anti-Nowhere League i mnogi drugi, tako da smo tamo bili često. 


KP: S obzirom da ste na Monteparadiso festivalu okupljali isključuvo nekomercijalne i demo bendove možeš li se prisjetiti nekih od njih s pulske scene, ali i šire iz cijele Hrvatske? 
 
I.Š.: Sjećam se da su početkom 1990-ih u Puli svirali Frontalni udar, Kriza, Trijo Porcodijo, te mnogi drugi, ali oni se mogu smatrati nekom osi, jer su u to vrijeme bendovi bili vrlo fluidni. Brzo su nastajali, članovi su se mijenjali, jedna osoba je svirala u tri benda, a i kada bi se jedan bend raspao – nastalo bi nekoliko novih, tako da smo, na kraju, bili isprepleteni. Na samom početku rata bilo je najteže, jer smo te 1991. ostali začahureni. Za vrijeme prekida vatre 1993. slučajno smo čuli da tamo negdje u Šibeniku postoji bend Nula, otkrili smo da u Ljubljani svira bend Proleterijat, povezali smo se s Delirium Tremens iz Kutine, a u Zagrebu smo došli u kontakt s Vukovićem iz Bijesa zdravog razuma. To se dogodilo posve slučajno. U jednom trenutku je netko donio knjigu Punk u Jugoslaviji koja je izašla 1990. i gdje smo saznali za Apatride iz Požege i velik broj ostalih bendova, a k'o za čudo te se godine pojavio i neki Henny, izdavač iz Istočne Njemačke s kojim smo također stupili u kontakt. Scena u Pazinu se digla, Vedran Močibob je radio fanzin Make a Change, svi smo se dopisivali i umrežavali. Sada vidim da je upravo taj dvodnevni koncert koji smo organizirali 1993. bio i najvažniji, jer smo se napokon upoznali i uživo družili. Došli su Vedran Meniga i Marko Vuković koji su osnovali Humanita nova, platformu za izdavanje kazeta i fanzina, a i svirali su svi bendovi koje sam ranije spomenuo. Naravno, sve smo samoinicijativno organizirali: dobili smo dozvolu od gradskih vlasti, iznajmili smo razglas na dva dana te je snimljen i audio i video materijal – cijeli festival je ostao zabilježen.


KP: Rekao si da niste imali nikakve financijske mogućnosti. Da li ste na prvom Monteparadiso festivalu naplaćivali ulaz? 

I.Š.: Da, ali simbolično. Uvijek smo se trudili, pa i danas, da cijena ulaznice za Paradiso ne bude više od 5 maraka. Dugo vremena je cijena ulaznice bila popularnih 20 kuna, pivo je uvijek moralo biti jeftino, a gosti su mogli ući sa svojim pićem. Redarsku službu smo također sami formirali, čak smo morali organizirati "hodajuće patrole", jer se tvrđava nalazi među zgradama i morali smo paziti da pankeri ne odlaze "u štetu". Dolazili su svakakvi ljudi, bilo je tu skvotera iz Italije koji bi često napravili neki šou. Jednom prilikom su susjedu poplavili podrumski apartman. Što se tiče susjeda, neki su nas prihvatili negativno, a neki su na nas gledali opuštenije i sa simpatijama. 


KP: Na koje ste se način oglašavali? Kako ste komunicirali s internacionalnom javnošću?

I.Š.: Glas Istre nas je pratio na lokalnoj razini. Tada još nije bilo interneta pa smo poštom slali flajere i plakate, nadajući se da će ih netko negdje distribuirati. Talijani su geografski blizu i aktivno smo pratili njihovu izrazito politički angažiranu muzičku scenu. Kontaktirali bi bendove iz inozemstva, jer nam je uvijek bio cilj povezati nekoliko regija i scena. Uvijek smo gledali da pozovemo bend iz Slovenije, Italije, Njemačke i Austrije. Kada su se otvorile granice prema istočnim susjedima, na Monteparadisu su počeli svirati bendovi iz Srbije, Bosne i Hercegovine te Makedonije. Sjećam se da smo Brigade OD iz Skopja pozvali na jedan festival.


KP: Koliko je u to vrijeme bila važna fanzinska scena i na koje načine ste surađivali s drugim sličnim akterima na kulturnoj sceni širom zemlje? 

I.Š.: Fanzinska kultura je za nas bila izuzetno važna kao izvor informacija i kao mjesto susreta i suradnje. Dario Adamić iz Splita je početkom 1990-ih studirao u Italiji i radio je Zips and Chains, tada možda najprepoznatljiviji fanzin iz naših krajeva. Zips and Chains je bio svjetski poznat, a sjećam se da je u jednom od brojeva napravio prikaz jugoslavenske fanzinske scene prije 1990-ih. Inače, fanzinska scena postojala je kroz cijele 1990-e, ali i u 1980-ima, znači i prije nas. Obično je nešto angažiraniji pojedinac radio fanzin, fotokopirao ga, slao drugima, tražio i dobivao intervjue. Važan aspekt su bile i kompilacijske kazete koje su također služile kao izvor informacija. Sjećam se mnogih kazeta koje i danas volim poslušati. Ovdje u Puli kultni status je imala kompilacija Paris-Texas-Teheran. Na takvim samoizdanim kompilacijama su obično snimljene po dvije do tri pjesme od nekoliko bendova, dizajn omota je bio ručno rađen, fotokopirani kolaž, vrlo slatko i lijepo dotjerano. U modernoj glazbi takvih kompilacija nema, ali u panku je to bitan dio "folklora". 

I mi sami smo počeli raditi fanzin. Mladen Rabota i Edgar Buršić - Rošo su radili fanzin Monteparadiso koji je imao dva broja. Surađivali smo s požeškim War Head, čakovečkom Živjela komercijala, a ubrzo se pojavio i Marko Strpić s franzinom In Medias Res, sa Zagrebačkim anarhističkim pokretom koji je tada izdavao i fanzin Comunitas. Čitava produkcija sa scene se u to vrijeme slobodno dijelila, stvari su išle iz ruke u ruku. Anarhizam nam je tada super zvučao, što je razumljivo, jer smo smatrali da  normalan čovjek ne može prihvatiti da država ili vlada ima autoritet nad pojedincem. Brijali smo po toj i sličnoj literaturi, svemu što ima veze sa Španjolskim građanskim ratom ili anarhističkim pokretom.


KP: Gdje ste nabavljali anarhističku literaturu? 

I.Š.: U 1970-im i 1980-im je u Jugoslaviji izdano nekoliko knjižica o anarhizmu. Sjećam se da je u Gradskoj knjižnici postojala Povijest anarhizma u kojoj je autor pokušao uklopiti anarhizam u radničko samoupravljanje u Jugoslaviji, režimski obojano, ali eto... S druge strane, u Zagrebu su počele izlaziti knjige u izdanju Zagrebačkog anarhističkog pokreta i fanzin Comunitas. Kompilacija Preko zidova nacionalizma i rata te izdanja Crnog mačka dolazila su iz Srbije pa bi ih distribuirali na festivalu. Onda su nastale i prve rasprave, naravno oko jezika. Znam da su se aktivisti iz Srbije naljutili zato što je ekipa iz Zagreba prevodila tekstove na ijekavicu. Bilo je tu komičnih situacija, radikalizma; odjednom su svi postali vegetarijanci, nitko nije htio piti Coca-Colu itd. Sve se to kasnije raslojilo, ali je važno reći da u vrijeme ranih 1990-ih, hrvatska scena nije imala ništa drugo, nego angažiranu antiratnu scenu, mislim da do kraja 1990-ih nije postojao niti jedan nazi bend. Čak je i skinheada bilo malo, ne sjećam se da je bilo ikakvih priča o tome. Tek se nakon onog nesretnog filma Romper Stomper u Zagrebu pojavilo na desetke skinheada koji su prije bili pankeri. Ponekad su ti skinheadi iz Zagreba dolazili u Pulu, znali su napraviti neko sranje, no na početku to nije bila ništa previše ozbiljno. Poslije je, od druge polovice 1990-ih, krenula agresivna naci spika. 


KP: Kako je izgledao ulazak Monteparadisa u vojarnu Karlo Rojc i koliko je bio različit od zauzimanja tvrđave za potrebe festivala? Kako je na vaš kolektiv utjecala promjena prostora djelovanja? 

I.Š.: Zauzimanje tvrđave se nije odvijalo po zapadnom principu provaljivanja i političkog organiziranja unutar prostora. Jednostavno, u Puli je postojalo više napuštenih vojnih objekata za koje nikog nije bilo briga. Paradiso je bio prvi prostor gdje je lokalna ekipa pokušala nešto napraviti, a kasnije se taj model proširio. Nakon tvrđave Casoni Vecchi zauzeto je još nekoliko lokacija na području grada Pule. Na primjer, u vojnim prostorima prema Šikićima bajkeri su organizirali svoj festival, a na tvrđavi Punta Kristo se i danas održava program udruge Seasplash koja organizira reggae festival. Ta tvrđava je također samoinicijativno zauzeta, ekipa se složila i počela raditi festival, ulagati svoj trud i vrijeme i još se nije pojavio nitko iz Grada tko bi im to imao hrabrosti uzeti ili naplatiti. Ipak se smatra da pojedinci koji nešto rade imaju pravo koristiti te objekte. 

Priča o Rojcu kreće 1999. godine. Branko Sušac iz Kazališta Dr. INAT je 1998. uspio probiti barijeru i dobiti prostor u vojarni Karlo Rojc nakon što su iz njega izašle izbjeglice. Njihova prostorija za vježbanje se nalazila na 3. katu, a FakOfBolan i Dark Busters su prvi bendovi koji su tamo svirali. To je trajalo sve dok te iste godine jedan od gradskih poglavara nije pulskim NVO-ima ponudio mogućnost djelovanja u prostorijama vojarne. U tom trenutku sve je krenulo i Rojc je postao matica. Odjednom se stvorilo nebrojeno različitih udruga, svih mogućih profila. Od udruga manjina, sportskih udruga, udruga svih mogućih glazbenih usmjerenja do Zelene Istre, eko-udruge koja mi se čini nekako najaktivnija. 

Budući da je s vremenom i naš festival sve više i više rastao, krajem 1990-ih smo prešli u formu NVO-a. Potom smo svoje dosadašnje djelovanje oko festivala formalizirali u udrugu u koju smo uklopili angažiranost i nove medije. Sve se odvijalo postupno, napravili smo projekt, skupili ljude, organizirali Skupštinu i od Grada zatražili da kao udruga građana dobijemo neki od prostora na korištenje, te smo u proljeće 1999. dobili 100 metara kvadratnih u prizemlju Rojca. S vremenom smo ih uredili i napravili dvije velike prostorije – jednu za potrebe bendova i drugu u koju smo postavili televizor, stolice i šank. Postupno smo krenuli s druženjima, gledali bi filmove, igrali stolni nogomet, pikado itd. U početku se nisu održavali koncerti, ali bi tamo započinjalo svako druženje. Budući da su nam sve aktivnosti bile vezane uz muziku i trebalo nam je trajno mjesto za koncerte, u podrumu Rojca smo skvotirali veći prostor. Tamo smo napravili klub i dvoranu za svirke. Taj korak je bio izuzetno važan, s obzirom da više nismo ovisili o nikom drugom. Svoje djelovanje smo u toj fazi financirali novcem kojeg bi sakupili od ljetnih koncerata, tako da smo njime kupili vlastitu opremu. Možda je Močvara bila  prva, ali mi smo svakako bili među prvima koji su sami organizirali svoj klub sa svojim prostorom, opremom, organizacijom i redarskom službom. To je bilo najljepše razdoblje. 

Unutar udruge smo se organizirali u manje grupe, ekipa bi se profilirala zavisno o potrebi. Netko je bio zadužen za formalnu organizaciju, netko je pisao članke, netko dopise, organizirao koncerte itd. Na početku sam bio u ekipi koja je osnovala redarsku službu, potom sam dugo vremena bio u kuhinji, a zadnje tri do četiri godine sam snimao Monteparadiso festival. Uglavnom smo se svi međusobno slušali. Među nama je bilo onih koji bi svojim radom zaslužili povjerenje ostalih. Na primjer, Mladen Rabota je bio sjajan za povući spiku, organizirati ekipu i napraviti konkretne stvari. Rošo je bio odličan za projekte i u organizaciji novih medija, pa je na kraju napravio Hacklab.


KP: Kakve sadržaje je Monteparadiso nudio u Rojcu i koja je bila njegova publika? 

I.Š.: Nakon osnivanja kluba i uređenja prostora, priča se počela širiti na nove medije i internet. Rošo je 2004. organizirao Trans Hack Meeting, nakon toga u Rojc je došla grupa nizozemskih skvotera koji su nam spojili wireless antene. Plan je bio da se zadržimo na tom programu i da aktivizam prebacimo na internet. Počeli smo organizirati predavanja, dolazili su zanimljivi ljudi, puštali smo filmove i održavali filmske tečajeve. Smatrali smo da je važno prikazivati dokumentarne ili na neki način intrigantne filmove koji bi mogli potaknuti na razmišljanje. Hacklab je u ideji trebao biti otvoreni prostor u kojem je moguće koristiti internet i trebao je potaknuti aktivizam. Svakodnevni korisnici su uglavnom bili korisnici Rojca, članovi udruga i djeca iz okolice koja nisu imala internet niti drugo mjesto na kojem bi provodili vrijeme ili igrali igrice. Zanimljivo je da su često dolazili Romi koji su preko interneta tražili bolivudske zvijezde. Mi iz udruge bi volontirali i po jedan dan vodili Hacklab. Nama je to opet bilo zanimljivo jer smo skidali tisuće i tisuće albuma, istraživali u svim smjerovima, od glazbe do filmova. Jedno vrijeme je bio aktivan infoshop Mica maca, specijaliziran za anarhističku literaturu i aktivizam no kasnije su se odvojili od Paradisa. Tako je bilo na početku, a kasnije je sve pomalo zamrlo...

Antifa festival je krenuo nakon onog nesretnog napada skinheada na naše članove. Kako smo bili prvi koji su prakticirali samoorganizaciju, skinheadi su to vjerojatno pokupili od nas. Prvi organizirani nazi-punk koncert održan je upravo u Puli, na tajnoj lokaciji i o njemu se nije mnogo znalo. Povezali su se sa stranim udrugama tipa Blood and Honor i radili velike probleme dok i njihova oštrica nije otupjela. Pratili bi nas po gradu i tukli, ponekad bi čekali do tri ili četiri ujutro kada bi se ekipa razilazila i onda bi u Rojcu napali nekog. Njihovi napadi su bili totalna glupost, napili bi se i išli testirati svoje herojstvo. Jedan od njih je nosio nož s kojim je ranio jednog dečka s kojim su se potukli. Nakon što se taj napad dogodio, protestirali smo ispred gradskih vlasti, a čak smo išli i na sastanke kod državnog tužitelja i policije, vršili pritisak preko novina. Kao odgovor na taj događaj organiziran je prosvjedni marš na kojem se skupilo preko 1500 ljudi. Zanimljivo je bilo da je jedan od optuženika bio sin visokog dužnosnika policije i on se izvukao s uvjetnom kaznom. Onaj drugi, nekakav šljaker iz Uljanika koji je ovdje bio na privremenom radu, anonimus iz Osijeka koji je zaglavio u Uljaniku i počeo se družiti sa skinheadima, on je dobio četiri godine. Hrvatska policija je uvijek negirala postojanje skinhead skupina, i to je mogla sve do trenutka dok ovaj nije došao na sud i izjavio da je ponosni pripadnik nazi skinheadsa. Na kraju je ipak dobro ispalo, imali smo, moram priznati, korektnu suradnju s policijom. Od tada svake godine radimo Antifa festival u znak sjećanja na spomenuti događaj. Budući da se uvijek održava u studenom, znamo se šaliti da nam je dobro došao jedan zimski festival.

Grad uvijek gleda kako bi Rojc raskomadao na sitne dijelove i iskoristio ga u komercijalne svrhe. Bio je plan da naprave komercijalno parkiralište na velikom igralištu ispred vojarne. Protiv te inicijative smo na prvi dan proljeća imali veliku akciju. Udruge iz Rojca zajedno su posadile šest ili sedam lipa, a naziv akcije je bio "Lipe za lipe". Znači, opet smo se svi okupili za Rojc, i to je uobičajena praksa. Iako neki podmladak djeluje, čini se da je srž ekipe generacija rođena 1970-ih. Ne znam da li je to naša greška, ali od mlađih generacija bi na sceni ostalo svega dvoje ili troje, a ostali bi se s vremenom uklopili u neku drugu priču. Međutim, posljednja akcija prikupljanja priloga za oboljelog pjevača KUD Idijota ipak nešto govori. Tih 700 prodanih ulaznica i 21 tisuća kuna koliko se skupilo dokazuje da su ljudi koji su bili prisutni na sceni još uvijek tu i da su spremni podržati kada za to osjete potrebu. Rekao bih da se nitko nije do kraja oprostio, već su svi uglavnom u stanju hibernacije. Imam osjećaj da se bolje sjećamo 1990-ih, a da su nam 2000. nekako proletjele. Bilo je dosta uspona i padova, kao da je splasnuo entuzijazam. S druge strane, mnoge se stvari i dalje događaju. 


KP: Zašto ti se čini da je entuzijazam splasnuo nakon dobivanja kluba? 

I.Š.: Ne znam da li je to itko ranije primijetio, ali mi smo svoj vrhunac doživjeli 2004. ili 2005. Nekako je taj klub koji smo osnovali na koncu ispao prokletstvo. Možda zbog prevelikog broja koncerata i prevelike ponude. Nekada se znalo događati da smo tjedno gledali po nekoliko koncerata, čak i nedjeljom i četvrtkom. Svirke su u Uljaniku znale biti nedjeljom u podne! Ne znam što se točno dogodilo, ali interes za scenu je splasnuo. Na kraju nismo mogli skupiti publiku za tjedne koncerte. Bend bi bio na turneji i treba mu nastup, ali mi mu nismo mogli garantirati ni sto eura od ulaznica ako se koncert održava radnim danom. Postupno smo klub počeli otvarati samo vikendima. Budući da se i to pokazalo kao previše, prestali smo s praksom održavanja po dva koncerta tjedno. Ljudi nisu dolazili, čak niti jednom tjedno. Dolazili bi eventualno jedanput mjesečno i to je postao održivi ritam. Općenito se puno stvari promijenilo, muzika koja je nama bila jako bitna mlađe generacije kao da ne interesira. Događa se da više ljudi bude ispred kluba nego na koncertu, jer nitko ne želi plaćati ulaznicu. Više nikog ne interesiraju nepoznati bendovi, a prije je to bio sastavni dio priče. Kao da je došlo do zasićenja. Ipak, ne smatram to nekom pretužnom situacijom, jer je bilo iluzorno misliti da će scena potrajati cijeli život. Možda trenutno imamo slabiji ritam, ali opet, djeluje se, radi se. Vidjeti ćemo što će biti u budućnosti. 

U svakom slučaju, dogodila se smjena generacija. Mi smo završili fakultete, počeli raditi i polako smo se micali. Nakon nas su došli neki drugi, u početku je tu bilo dosta učenja. Pero i Matko (Perica Grgić i Matko Plovanić, op.ur.) koji danas vode Monteparadiso nisu iz prve generacije. No, mi stariji ipak ostajemo kao bazični članovi i simpatizeri, samo se nemamo vremena pojavljivati na svim događanjima. Vjerujemo da sadašnji voditelji kluba rade najbolje što znaju. I rade dobar posao. Kao i svugdje, i među nama ima razmirica, ali vjerujem da je to ljudski. To je vrlo prirodan slijed događaja i mislim da ćemo se mi u našim 40-ima ponovno početi vraćati na scenu, dok će se ovi mlađi u svojim 30-ima malo odmaknuti. Nama je ovo uvijek bio hobi, a ne profesionalno zanimanje. Hobijem se baviš jer te zanima i uvijek mu se vraćaš, makar za 50 ili 60 godina. 


KP: Možeš li se prisjetiti nekih oblika kulturne produkcije koji su nastajali u okviru Monteparadisa? 

I.Š.: Vlastoručno crtanje unikatnih majica i zakrpa radio je Zlajo Gotovac iz metalskog đira i po tome je godinama bio poznat, osim njega mnogi su si ručno pravili majice. Pronašao bi se motiv, kupila bi se prazna majica, odnio bi je prijatelju koji bi je uskoro iscrtao crnim tušem koji bi i nakon pranja ostao. Na kraju bi njegov crtež izgledao bolje nego original. Od sredine 1990-ih je malo tko naručivao ili kupovao majice, sve bi smo uglavnom sami radili. Nosili bismo dijelove vojničkih uniformi, vojničke čizme i jakne, preko ljeta bi nosili bermude ili neke kratke lagane hlače... Unutar Monteparadisa smo sami tiskali majice za festival za koje bi se ljudi grčili da ih nabave. Mislim da je uvijek bio plusić negdje drugdje doći u Monteparadiso majici. Što se tiče glazbenih izdanja, tu smo najbolji i time se osobno najviše ponosim. Imamo net-label na stranicama Monteparadisa, na kojem svaki bend iz Rojca može predati snimku na upload. Sve demo snimke objavljujemo na našoj stranici, ali također stavljamo i sve snimke iz 1990-ih. Po mom mišljenju najplodnije su godine bile 1996. i 1997. kada je izdavačka kuća Monteparadiso izdala čak sedam izdanja. Za nas je bilo nevjerojatno imati toliko izdanja u jednoj godini. Hoc, član Anti-otpada skupio je sve bendove koji su nastali od 1990. do 2003. i ta se kolekcija, Pulska žgadija, sada može naći na stranicama net-labela. Naši bendovi su, zapravo, sve sami radili. Izdavali smo prve ploče, radili omote, lijepili ih te distribuirali po Hrvatskoj. Proces je postao još lakši kada su došli CD-i, pa tako svatko u Puli ima samizdat CD. Fanzini su nakratko zamrli. Sada su se u nekoj formi pojavili na internet stranicama, ali nisam s tim previše upoznat.  

Osim toga, Monteparadiso nije bio samo festival, već i sajam. Kazete, fanzini, zakrpe - sve se to moglo naći na festivalu. Na kraju je moda prevagnula i u zadnjih nekoliko godina je ta vrsta ponude vrlo široka. Na primjer, sada prave torbice od gramofonskih ploča, naušnice od plastične mase, jedna cjelokupna kreativnost – od izdavanja fanzina do izrade nakita. Što se tiče političke priče, uvijek je postojao bunt i angažman, ali na kraju ništa revolucionarno. Osim vizualno. Nekada su ljudi kupovali ploče i fanzine, a sada je to prešlo na taj modni izraz. Mislim da je lijepo vidjeti sređenog pankera s bodljama i sto zakrpa; i to je jedan kolorit na Monteparadiso festivalu koji ti bude baš gušt vidjeti. Čak i ljudi iz Pule koji nisu pankeri, ali su simpatizeri, dolaze i druže se.  


KP: Kakvu ste finacijsku podršku imali? 

I.Š.: Ne znam da li je tko prije mene govorio o tome, ali to je javna stvar. Iz gradskog proračuna smo u najboljim godinama dobivali 30 tisuća kuna. S tim smo novcem trebali pokriti troškove festivala i potrošili bi ga uglavnom na putne troškove bendova. Mogli smo si dozvoliti da zovemo i neke veće bendove kao što su Citizen Fish, Subhumans, Conflict i druge.

No, da se vratim na pitanje, da – većinom smo se financirali unutar scene, od ulaznica za festival. Velikih problema u sferi financija smo imali sa ZAMP-om (Zaštita autorskih muzičkih prava). ZAMP je kao krovna organizacija glazbenika od nas tražio da plaćamo postotak. Mi smo to naravno odbijali pa su se, između ostalog, i na njihov račun zbijale razne pošalice. Sjećam se da su jednom došli i pitali nas tko to svira, a netko im je  odgovorio da večeras gostuje bend Jorgovan iz Banja Luke. Kasnije smo dobili prijavu da je 300 ljudi bilo na koncertu benda Jorgovan iz Banja Luke i da moramo platiti 1000 kuna. Na kraju smo se pridružili svjetskoj platformi za zaštitu autorskih prava koja nam je poslužila da skinemo ZAMP s vrata. 


KP: Spomenuo si da Grad uporno pokušava što komercijalnije iskoristiti Rojc. U kojoj sve mjeri gradske vlasti vrše pritisak na vas? Može li se odluka o smještanju svih pulskih udruga u Rojc shvatiti kao pripitomljavanje, možda kao proračunat potez? 

I.Š.: Budući da je dolazilo do otpora pri svakom pokušaju naplaćivanja Rojca, možda je Grad zažalio zbog svoje odluke, aktivisti iz Rojca bi se počeli organizirano buniti, a kako bi političari trebali generalno pozitivno mnijenje, uvijek bi prekinuli pokušaje naplate Rojca. Sada, nakon više od deset godina, ipak se plaća struja. Voda se ne naplaćuje i nema nikakve priče o najmu prostora. Bilo je pokušaja nametanja najma svakoj udruzi, ali to je gotovo nemoguće jer niti jedna udruga ne bi imala novaca za plaćanje tako velikih prostorija. Grad to kompenzira tako da, tobože, daje besplatan postor, a mi kao korisnici plaćamo struju. 

Osobno ne mislim da smo ikada bili prevelika opasnost za lokalne vlasti. Oni su nas uvijek gledali kao nešto pozitivno, kao sastavni dio grada, ali pazeći pritom i na vlastite interese. Preko priče o Puli kao  "rock gradu" su isplivali bajkeri koji su razmišljali potpuno komercijalno. Oni su jedno vrijeme bili vrlo bliski s gradskim vlastima i dobivali veliku novčanu potporu. Kada u grad dođe deset tisuća ljudi na motorima, to je neminovno dobar input za gradski proračun. Cijeli muzički turizam pruža dojam da se u Puli nešto događa. Opet, mi kao takvi nismo bili od prevelike važnosti za grad, ali budući da Monteparadiso ove godine slavi 19. rođendan, ispada da smo nakon Pulskog filmskog festivala najdugovječniji festival u Istri. Preko toga se ne može, i s obzirom na to, nitko nam nikada nije ništa zabranjivao, išlo nam se na ruku; imali smo prostor i dozvolu za koncerte. 


KP: U kojoj mjeri vas je iscrpljivalo organiziranje tako velikog festivala kao što je Monteparadiso? Je li vam festival skretao fokus s nekih drugih aktivnosti? 

I.Š.: U nekim trenucima u 1990-ima i ranim 2000-ima se činilo da smo sve ostale stvari zapostavili i koncentrirali se isključivo na Paradiso. Pero, naš mlađi kolega koji sada vodi klub u Rojcu u jednom je intervjuu povodom 17. festivala lijepo opisao iskustvo vođenja kluba: vikend, ponedjeljkom i utorkom se oporavljaš od vikenda, srijedom odeš na faks, četvrtak ti dođe kao mali petak pa opet ideš van, u petak sređuješ obaveze oko šanka pa si vani do nedjelje; i tako u krug dok ne padneš godinu na fakultetu. To je stvarno tako. Mnogi sudionici scene su izgubili barem godinu ili dvije, što zbog vođenja kluba, što zbog drugih aktivnosti u Rojcu. Nekima je možda žao, neki to prihvaćaju sa smiješkom, neki s nostalgijom... Koliko je samoorganiziranje bilo iscrpljujuće?  Najviše su me pogodili spomenuti sukobi sa skinheadima i navijačima te to smatram iscrpljujućim trenucima. U tim situacijama nismo mogli ništa. Policija je bila nedjelotvorna, a napadi su bili izrazito agresivni. Radili su nam gadne probleme. Sve ostalo je bio jedan lijep zajednički hobi od kojih smo svi imali koristi. Stekli smo popularnost, gdje god bi išli na koncerte znali su nas po dobrom, kao pozitivnu ekipu iz Montepradisa. Na koncu konca, da nije bilo dobro ne bismo to ni radili – mislim da je to suština stvari.

 

*** 

Intervju s Edgarom Buršićem, još jednim akterom pulske nezavisne scene i pokretačem Monteparadisa, pročitajte ovdje

 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 06.11.2011